Naslovnica, Jacky Chapman – Sarajevo, Grbavica, godine ratne.
Nikada nisam bio u Sarajevu, ali osjećam da mu na neki način pripadam. Ponosan sam što sam počasni član PEN kluba pisaca bivše Jugoslavije i nadam se da me neće smatrati drskim ako to kažem kao rezultat ove novostvorene veze i ja mogu tvrditi da sam u nekima smislu, prognanik iz Sarajeva, iako je to grad koji ne poznajem.
Postoji Sarajevo uma, zamišljeno Sarajevo čija propast i muka nas prognanja. To Sarajevo predstavlja nešto kao ideal; grad u kojem postoje vrijednosti pluralizma, tolerancije i suživota, stvorio je jedinstvenu i otpornu kulturu. U tom Sarajevu zapravo postoji taj sekularistički islam za koji se toliko ljudi bori na drugim mjestima svijet.
… Ako je taj grad izgubljen, onda smo svi mi njegove izbjeglice. Ako kultura Sarajeva umre, onda smo svi njegova siročad.
(Prevod s engleskog N. Filipović. Originalan naslov Rušdijevog teksta je – Bosnia on my minde.)
© Salman Rushdie, 1994.
Uprkos nekim znacima da se stvari možda popravljaju, to je još uvijek nemoguće kazati za situaciji u Bosni i Hercegovini. Moguće je pročitati da je prijetnja zračnim udarima uvjerila Srbe da povuku svoju tešku artiljeriju sa položaja iznad i oko Sarajeva, da su ih Rusi nagovorili, da su ustvaru Srbi samo svoje tenkove premjestili u civilna područja na koja vazdušni udari ne dolaze u obzir, a iz kojih oni mogu nastaviti napadati Sarajevo, da Rusi i Grci podržavaju NATO, da se Rusi i Grci se, uprkos NATO-u, udružuju sa svojim pravoslavnim saveznici Srbima da osiguraju uspeh srpske strategije, tj. sada, kada su bosanski Hrvati pod Tuđmanom, voljni da formiraju federacije sa ‘muslimanima’ što bi moglo pružiti osnovu za dogovor sa bosanskim Srbima ne bi li se sačuvala neka vrsta jedinstvene države Bosne i Hercegovine, da je podijela Bosne na tri mini države neizbježan i ‘muslimani’ moraju biti prisiljeni da to prihvate, da je crno bijelo, da je ne – da, dole da je gore i stop da je naprijed; (nakon čega nam ostaje) samo pridružite se dementnim starim ekscentricima iz James Fentonsove balade o vrištećem čovjeku, (Ballad of the Srieking Man):
Skitnice su lude
I istina je luda
Kao i drveće, stabla i staze.
Horor mape su nam dočarale istinu.
Mjesec užasa koji cijepa oblake.
Pištolj
Revolveraš
Krupne vreće
Ljubičasti prsluci krastača
Učinili su svoj djelić kao što vidite
Da nagrade ludilo iz našeg razuma.
To (definirati realno stanje, op. prev.) međutim, ne uspijeva u pomodnom vremenu kvazi-očajanja. Nije dovoljno, u salonskim barovima naših srca, špekulirati – oni se mrze milenijumima tamo, stoljećima žele da se kolju, a sada su zli duovi izašli iz boce, gospodari rata stoje na svojim barikadama, pustite ih, neka nastave sa tim.
Jednako nezadovoljavajuća je očišćena, novogovorna verzija gore navedenog, koja kaže – situacija je složena, nema lakih odgovora i zar mi zaista želimo da naši momci budu zauvijek upleteni u ono što je, na kraju krajeva, “građanski rat”?
Neće uspjeti (takav pristup, op. pr.), jer istina još uvijek postoji, ma koliko je rat i svjetski političari usitnjavali. Ta istina, za mene leži u prirodi i značenju grada Sarajeva, gdje je, kako reče Suzan Sontag, dvadeseto stoljeće počelo, i gdje se, u strašnoj simetrij, završava.
Nikada nisam bio u Sarajevu, ali osjećam da mu na neki način pripadam. Ponosan sam što sam počasni član PEN kluba pisaca bivše Jugoslavije i nadam se da me neće smatrati drskim ako to kažem kao rezultat ove novostvorene veze i ja mogu tvrditi da sam u nekima smislu, prognanik iz Sarajeva, iako je to grad koji ne poznajem.
Postoji Sarajevo uma, zamišljeno Sarajevo čija propast i muka nas prognanja. To Sarajevo predstavlja nešto kao ideal; grad u kojem postoje vrijednosti pluralizma, tolerancije i suživota, stvorio je jedinstvenu i otpornu kulturu. U tom Sarajevu zapravo postoji taj sekularistički islam za koji se toliko ljudi bori na drugim mjestima svijet.
Ljudi tog Sarajeva se ne definiraju vjerom ili plemenom, no jednostavno i časno, kao građani. Ako je taj grad izgubljen, onda smo svi mi njegove izbjeglice. Ako kultura Sarajeva umre, onda smo svi njegova siročad.
Sarajevska istina (za razliku od salon-bar verzije) jeste da različite zajednice ne mrze jedna drugu od zore vremena, no su bili dobri komšije, školski drugovi, kolege sa posla i ljubavnici; da u ovom gradu nisu bili etno-mešoviti brakovi izuzetak, nego norma (pravilo). (A i ako su bili loši susjedi, nisu se podnosili u školi, ili bili rivali na poslu i ako su im brakovi i propadali – bilo je to iz običnih ljudskih razloga, karakternih osobina i sklonosti, a ne iz nacionalističkih razloga ‘čišćenje’ tribalnog zla.
Istina Sarajeva (za razliku od verzije novogovora) je da grad nije poprište građanskog rata, već da je to agresivni rat pokrenut od Srba (Srbije); da ako Srbi zaista prestanu sa bombardovanjem, to će biti jer su već zauzeli ‘svoj’ dio grada, forsirajući tako de facto podjelu grada koji je trebao ostati jedan; i da je, čini se, vanjski svijet sklon poviti leđa i ovom hibridnom (miješanom) gradu nametne ‘logiku’, ‘realno stanje’, etno-pripadnost i (tako) agresoru “legitimirati” ratni plijen. Istina Sarajeva je da je njegove građane, koji odbacuju definiciju po vjeri ili konfesije, koji žele biti jednostavno Bosanci, spoljni svijet, poput prstom u oko, označio ‘muslimanima’.
Poučno je zamisliti kako bi se stvari odvijale u bivšoj Jugoslaviji da su Bosanci muslimani bili su hrišćani, a Srbi da su bili muslimani, makar samo muslimani po imenu. Da li bi Evropa podržala ‘srpsko-muslimansko’ razdvajanje ugašene države? To je samo nagađanje, ali pretpostavljam da ne bi. A ako je to istina, onda također mora biti istina da je oznaka ‘Muslim’ dio razloga za indiferentnost Evrope prema sudbini Sarajeva.
Nisam bio u Sarajevu — želio sam, ali do sada se pokazalo nemogućim dogovoriti (dolazak), ali sam se u posljednjih nekoliko mjeseci sreo sa trojicom njeni brojnih izvanredni građani; to su – Zdravko Grebo, sa radio stanice Zid, koja je glas i savjest grada; Haris Pašović, čovjek koji “puca” projektima, čovjek koji je napravio prošlogodišnji Sarajevo Film Festival – kakvo dostignuće, organiziraati festival od preko stotinu filmovi usred takvog rata; i Kemal Kurspahić, urednik sarajevske “ratne” novine Oslobođenje.
Od njih sam naučio jednostavnu istinu – ljude opkoljenog Sarajeva jednostavno definirati entitetima, kojima su potrebne osnovne zalihe, znači njihovo dodatno lišavanje, svodi ih na puku statističku žrtvu, poriče osobnost, njihovu individualnost, potiče idiosinkrazije u ljudi – ukratko, znači njihovo dodatno dehumaniziranje. Kada oficiri UNPROFOR-a ograniče broj ličnih pisama koja se mogu unositi u grad ili iznositi van grada; kada odbijajuju dozvole umjetnicima da posećuju grad – kao što Pašović može potvrditi da se dogodilo -i kada glasnogovornici zapadnih vlada priznaju da je kultura u ratu luksuz, onda je samo po sebi, takav njihov odnos, zločin nad Sarajevom i njegovim građanima.
Grebo, šepajući od zadobijene rane, silno impresivan u njegovom nježnom dostojanstvu — čini se oličava duh Sarajeva. Pašović, odlučnost da kulturu održi živom. Kurspahić je više melanholičan, a nedavni esej njegovog kolege iz Oslobođenja, Zlatka Dizdarevića, izražava raspoloženje grada. ‘Sarajevo više nikome ne vjeruje… Sarajevo je do sada vidjelo sve što se može vidjeti i osjetio najgore što se može oseti na sopstvenoj koži. Rezultati su očigledni.
Do šest ili sedam meseci prije je svakom pravom Sarajliji trebalo barem sat vremena hoda od Holiday Inn do katedrale. Morali ste stati i pozdraviti mnoge ljudi, upitati se sa svakim. Sada ta ista udaljenost traje samo 15 minuta jer niko ne staje. Niko više nema šta da pita.’ Dizdarević priča o dječaku čiji je otac ubijen i koji sada kaže: ‘Sinoć sam sanjao oca. Namjerno sam ga sanjao.’ ‘Neko jednog dana treba pripaziti – upozorava Dizdarević – na dječake iz Sarajeva koji namjerno sanjaju svoje ubijene očeve.’
Grad, narod, nema neograničenu zalihu duha, čak ni ovaj grad, ovi ljudi. Hoće li današnji sekularni ‘muslimani’ postati osvetoljubivi fundamentalisti sutrašnjice, koji namjerno sanjaju mrtve? Do sada, po svemu sudeći, tvrdolinijaški islamizam je napravio zadivljujuće male korake u gradu, ali to je samo do sada. Hoće li Sarajevo biti spašeno? Sarajevo jedva da vjeruje da hoće.
Ali ostaje činjenica: da je borba za opstanak jedinstvene sarajevske kulture, borba za ono što je nama najvažnije.
Upravo sam gledao čudan kratki film u kojem se čovjek vozi sarajevskim ulicama izloženim snajperima i ponavlja, iznova, kao mantra, moja ime: Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie.
Da li mantra da ga podsjeti na opasnost ili kao neku vrstu hamajlije, da ga čuvam? Nadam se da je ovo drugo: a onda, u duhu magične simptije za nepoznati grad počinjem tiho mrmoriti njegovo ime, u mašti osjećajući se njegovim građaninom:
Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo,
Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo.
(Za bosanskepoglede.com naslovio, preveo i uredio: Nihad Filipović; originalan naslov Rušdijevog teksta je – Bosnia on my mind; izvor – https://journals.sagepub.com/doi/pdf/10.1080/03064229408535634)