Naslovnica – klipart, eu.ustoday.com
Danas je većina uvjerena da je funkcioniranje pluralističkih društava moguće jedino ako njihovi pripadnici prihvate samocenzuru i postave granice „kritici najdubljih uvjerenja druge strane“, kako je to formulisao sociolog Tariq Modood.
Ja ne mislim tako. Upravo u pluralističkim društvima, sloboda govora je posebno važna. U takvim društvima neizbježno je i ponekad neophodno, povrijediti osjećanja druge strane. Neizbježno, zato što, gdje ljudi, duboko drže do suprotstavljenih uvjerenja, tamo sukobe nije moguće izbjeći, pa je bolje otvoreno ih rješavati, nego ih potiskivati u ime uzajamnog „poštovanja“.
Kenan Malik, rođen 26. januar 1960, Indija, pisac, univerzitetski predavač, novinar i publicist; napiso djelo Od fatve do džihada: Rushdie afera i njene posljedice. Njegovo posljednje djelo je – U traganju za moralnim kompasom: Globalna historija etike.
The Guardian, 14. 8. 2022; foto autora, link: Pandemonium, kenanmalik.com.
„Zadatak pjesnika“, kaže jedan od likova u Satanskim stihovima Salmana Rushdiea, jeste da „daje imena stvarima koje se ne mogu imenovati, da otkriva laži, pokreće rasprave, oblikuje svijet i ne dozvoljava mu da zaspi“. „Ako iz rana koje nanosi svojim stihovima poteku rijeke krvi“, dodaje narator, „to će mu biti hrana“.
Dok teško povređeni Rushdie leži u bolnici u Pensilvaniji na ventilatorima koji mu olakšavaju disanje, teško je oteti se zastrašujućem utisku da su to bile proročanske riječi. Jer bijes izazvan njegovim romanom već je prolio rijeke krvi, uključujući sada i krv samog autora.
Ono što je posebno šokantno u slučaju ovog napada nije tek divljaštvo samog čina, no činjenica da se pred napad činilo da je Rushdie konačno trijumfovao nad zlom fatve. Smrtna presuda koju je objavio iranski ajatolah Homeini (Rusolah, op. pr.) na Dan zaljubljenih 1989. godine, prinudila je Rushdiea da gotovo cjelu deceniju provede skrivajući se. Fatva nikada nije povučena, ali se činilo da više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju, pa je Rushdie posljednje dvije decenije vodio gotovo normalan život. A onda je ovog petka (12. 8. 2022. op. pr.) napadnut
Motivi napada nisu sasvim jasni. Ipak, nemoguće je previdjeti mračnu sjenku Homeinijeve smrtne presude u pozadini.
Rushdiejev slučaj bio je prekretnica u britanskom političkom i kulturnom životu. Na površinu su izplivali problemi radikalnog islama i terorizma, pitanje granica slobode govora i granica tolerancije. Za mnoge je to bila takođe i prekretnica u načinu razmišljanja o ovim temama. Na tragu slučaja Rushdie, razvile su se dvije linije mišljenja i odnosa prema muslimanima i manjinskom pitanju: neprijateljstvo prema muslimanima od tada je u porastu, a u isto vrijeme sve šire je prihvaćena predstava o moralnoj neprihvatljivosti vređanja drugih kultura ili religija u pluralističkim društvima.
Satanski stihovi, Rushdiejev četvrti roman, bio je istraživanje migrantskog izkustva jednako koliko i priča o Islamu i jednako žestok u osudama kako rasizma tako i religije. Međutim, teme kojima se Rushdie bavio ovdje su manje važne od onoga za šta je njegov roman postao simbol. Osamdesete su decenija u kojoj je počeo proces raspadanja tradicionalnih političkih i moralnih granica, proces s kojim se i dan danas nosimo.
Rushdie je mapirao taj novi teren uspješno prenoseći (čitaocima) osjećaj izmješanosti i dislociranosti, koji je za njega bio izvor inspiracije. Dok se skrivao, zapisao je da su Satanski stihovi „ljubavna pjesma posvećena hibridnom u našim bićima“, djelo koje „slavi miješanje, susretanje, transformiranja koje proističu iz novih i neočekivanih spojeva ljudskih bića, kultura, ideja, politika, filmova, pjesama“. Mnogi kritičari Satanskih stihova smatraju da „miješanje s drugim kulturama neizbiježno vodi do razvodnjavanja i propadanja sobstvene kulture. Ja ne mislim tako“.
Dok je Rushdie slavio raztakanje tradicionalnih granica, drugi su čeznuli za novim izvjestnostima. Prije ovog slučaja, fundamentalistički Islam nije bio razprostranjen u muslimanskim zajednicama na zapadu: Danas je tamo stekao uporište, nudeći izvjestnost i čistotu za kojom su mnogi čeznuli.
Kampanja protiv Rushdiea bila je možda prvi veliki izliv bijesa izazvan ocrnjivanjem identitetskih simbola u trenutku kada su oni počeli da dobijaju novi značaj. Među Britancima muslimanskog porijekla koji su odrastali 70-ih ili početkom 80-ih godina XX. stoljeća, mali je broj onih koji su pripadnost „muslimanskoj“ zajednici doživljavali kao svoj primarni identitet.
Slučaj Rushdie je značio promijenu u autopercepciji i označio početak nastajanja jednog osobeno muslimanskog identiteta.
Bitka povodom Rushdievog romana, snažno je delovala i na liberale, među kojima su mnogi i sami bili zbunjeni nestajanjem starih izvjestnosti. Neki su čitav slučaj protumačili kao „sukob civilizacija“, posežući za jezikom identiteta ne bi li problematizirali prisustvo muslimana kao grupe koja se ne može prilagoditi zapadnim vrijednostima, što je stav koji se proširio u poslednje tri decenije.
Drugi su smatrali da Rushdijev slučaj demonstrira potrebu uvođenja dodatni mehanizmi kontrole javnog govora.
U kontekstu današnjeg vremena vrijedi se prisjetiti žestine reagiranja koje je uslijedilo poslije fatve. Osim što je Rushdie bio prinuđen da se skriva, zabilježeno je nekoliko slučajeva podmetanja bombi u knjižare, čak i ubojstava prevoditelja i izdavača.
Ipak, izdavačka kuća Penguin nije se dala pokolebati u riješenosti da objavi Satanske stihove. Direktor kuće Peter Mayer je izjavio da je u pitanju „mnogo više od sudbine jedne knjige“, jer od reakcije Penguina „zavisi budućnost slobode mišljenja, bez čega ne može biti izdavaštva kakvo poznajemo“.
Danas to zvuči kao stav iz nekih davnih, prošlih vremena.
Danas je većina uvjerena da je funkcioniranje pluralističkih društava moguće jedino ako njihovi pripadnici prihvate samocenzuru i postave granice „kritici najdubljih uvjerenja druge strane“, kako je to formulisao sociolog Tariq Modood.
Ja ne mislim tako. Upravo u pluralističkim društvima, sloboda govora je posebno važna.
U takvim društvima neizbiježno je i ponekad neophodno, povrijediti osećanja druge strane. Neizbježno, zato što, gdje ljudi, duboko drže do suprotstavljenih uvjerenja, tamo sukobe nije moguće izbjeći, pa je bolje otvoreno ih rješavati, nego ih potiskivati u ime uzajamnog „poštovanja“.
To je važno i zato što svaki oblik društvenog progresa, podrazumeva povređivanje nečijih najdubljih uvjerenja.
„Tako se ne smije govoriti“, odgovaraju ljudi na pozicijama moći, kada se ta (njihova) moć dovede u pitanje.
Pristajanjem na to da se određene stvari ne smiju govoriti, zapravo prihvatamo da se određeni oblici moći ne smiju dovoditi u pitanje.
Ono što se opisuje kao „uvreda za zajednicu“ često je već predmet polemika koje se vode u zajednici. Odtud u raspravama o povredama ove vrste često učestvuju upravo umjetnici iz manjinskih zajednica – ne samo Rushdie, već i Hanif Kureishi, Monica Ali, Gupreet Ksaur Bhatti, Sooreh Hera, MF Husain i mnogi drugi.
Rushdiejevi kritičari ne govore u ime muslimana ništa više nego Rushdie osobno. Dva stajališta zastupaju različite struje mišljenja koje unutar muslimanskih zajednica već postoje. Rushdie daje glas radikalnom, sekularnom raspoloženju koje je 80-ih godina bilo jasno vidljivo. A njegovi kritičari govore u ime nekih od najkonzervativnijih stajališta. Upravo te najprogresivnije glasove zajednice, konzervativne snage žele ućutkati. Oni su i najveće žrtve ograničavanja prava na slobodu govora. Izazovi koje takvi upućuju tradicionalnim vrijednostima (normama u kulturi, op. pr.) prikazuju se i osporavaju kao „uvredljivi“.
U eseju – U dobroj vjeri iz 1990, primjećuje Rushdie, ljudsko biće „oblikuju svoju budućnost tako što raspravljaju, postavljaju pitanja i izgovaraju neizgovorivo; ne klanjajući se bilo kojim bogovima ili ljudima“.
Možemo se samo nadati oporavku Salman Rushdie od strašnog napada. A kako god bilo, moramo nastaviti insistirati na pravu da „govorimo neizgovorivo“ i da dovodimo u pitanje granice koje postavljaju rasisti i religiozni bigoti. Sve manje od toga bila bi izdaja.
——————————————–
(Za bosanskepoglede.com preveo, naslovio i prilog uredio – Nihad Filipović)