Pokojni predsjednik Srbije Zoran Đinđić, u javnoj imaginaciji Srba, a djelom i nesrba, doživljava se kao lijepo lice Srbije, kao humanista i istinski demokrata zapadnog profila. No pošteno kazujući, Đinđić je najprije bio političar oportunista, demagog i populista, ali i čovjek širokih vidika, sve u jednom i sve prema potrebi trenutka; najprije je bio protiv rata, pa će u toku rata srbovati na sva zvona, a kada je klaonica, odpočeta i vođena pod stjegovima upravo srbovanja, na pritisak USA i zapadnih sila, konačno stala, onda će će javnosti podastirati narativ oslobađanja od stega prošlosti, kažnjavanje odgovornih za nacionalnu katastrofu, usmjeravanje srbijanskog nacionalnog voza s teretom učmalog nacionalnog duha ka zapadnim evropskim lukama prosvjetljenja, renesanse, sveukupnog progresa… itd.
Posmatraču sa strane je teško kazati šta je bila njegova izvorna inklinacija u politici. Neki su ga doživljavali liberalnim svjetlom u velikosrbskom tunelu. Jer, unatoč retorici (taktika) koju je prilagođavao vremenu, imao je ideju i viziju (strateški cilj) jedne druge Srbije. U kom okviru će se ideja i vizija razvijati – to je za njega bilo oportunističko pitanje u relaciji poželjnog i mogućeg. Biće da je stoga i tragično skončao: ubili su ga oni u čijem interesu nije bilo osvjetljavanje tunela i preusmjeravanje toka srbske državne politike. Hapšenje Slobodana Miloševića i njegova deportacija u Hag je takvim bilo crveno svjetlo upozorenja. Osobno sam mišljenja da je Đinđić, disident i emigrant, njemački student i doktor filosofije, bio čovjek i političar van tradicinalnog formata političkog mišljenja i prakse u Srba i da bi u datim okolnostima on zaista bio spreman na radikalno preustrojavanje srbske državne politike. Međutim, ima i druga strana, koju makar Bosna ne bi smjela zaboravljati: oportunistička demagogija, titranje emotivnom inteligencijom populusa, spinovanje i laganje iza kojeg je krv Bosne i njenih ljudi.
Počivao u miru Božijem. A pošteno kazujući i ovo je bio Zoran Đinđić. (N. F.)
Kozarski vjesnik, ljeto 1995, preuzeto sa portala www.slobodba-bosna.ba; izvadci iz obširnog intervjua.
- U ovom vremenu optužbe sa svih strana i na sve strane i opoziciju optužuju za ratno huškanje.
– Što naš mudri narod kaže: prvo reci mi ko ti je to rekao, pa ću ti reći šta ti je rekao. Te optužbe iznose oni koji su prije tri-četiri godine huškali na rat, sada huškaju na mir i uvijek im je neko kriv.
Prije tri-četiri godine bili smo krivi što se nismo pridružili tom njihovom huškanju na rat.
Sada smo im krivi što ne podržavamo kapitulanstvo, što ne ostavljamo ljude na cjedilu kao oni i puštaju ih da ginu, što ne okrećemo leđa. To je jedan stari komunistički mentalitet gdje se za vlastite promašaje i nesposobnost uvijek traže krivci i oni su uvijek izdajnici, domaći i strani. …
LAŽ JE DA SU SRBI OSTVARILI SVOJ CILJ
- Gdje je granica između ratnog huškanja i neizvjesnosti borbe za opstanak?
– Ne može da bude ratnog huškanja ako poslije tri godine imate jasno definisanu situaciju u kojoj nema mnogo prostora za nadmudrivanja. Srbi u bivšoj BiH su rekli da žele da zadrže svoju državnu političku samostalnost i da neće da žive u muslimanskoj državi. Kada Srbima bude zagarantovano to i da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni će prestati da ratuju.
Ako mi sada kažemo da prestanu da ratuju prije nego što su to dobili, onda to znači da su sve žrtve i sve što je u ove tri godine uloženo bilo uzaludno. …
Mi u toj laži ne možemo da učestvujemo i mi njima kažemo – podržavamo vašu borbu iz principijelnih razloga, jer mislimo da i vi kao i drugi u bivšoj Jugoslaviji imate pravo da steknete svoju samostalnost i kada je dobijete nećete imati razloga da se borite. Ako smo mi ratni huškači, onda su najveći ratni huškači ljudi na frontu. Zar je moguće da milion ljudi koji ginu na frontu budu ratni huškači?
Srbi u bivšoj BiH su rekli da žele da zadrže svoju državnu političku samostalnost i da neće da žive u muslimanskoj državi. Kada Srbima bude zagarantovano to i da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni će prestati da ratuju.
KUPOPRODAJA JE NAČELNO OBAVLJENA
- Za mnogo toga smo govorili da ne može, a ono se ipak desilo. Može li se desiti da zvanični Beograd prizna Hrvatsku i Bosnu?
– Naravno da se to može desiti. Ako je vjerovati svjetskoj štampi, a ona rijetko griješi, to je već završena stvar. Piše da je principijelno sve riješeno i da je samo u pitanju cijena, odnosno koliko će režim u Beogradu za to da dobije. Kada se radi o cijeni, to pitanje se obično riješi, jer uvijek se nađe neka sredina i kompromis. Znači, kupoprodaja je načelno obavljena, samo je pitanje koliko će to da bude plaćeno.
Mnoge države nemaju razloga da budu pristrasne, ali ako Japancima na televiziji prikazuju samo bombardovanje Dubrovnika za koji oni jedino i znaju, onda je njima teško poslije objasniti da je ta vojska branila srpski narod.
- … Mogu li Srbi konačno ostvariti svoj cilj, odnosno svoju državu?
– Ja se nadam da ovi problemi ipak nisu tako duboki ida bi mogli da spriječe ono što je istorijska opravdanost i namjera da se na srpskim etničkim prostorima stvori država. Ja sam siguran da postoje i spoljni i unutrašnji uslovi da se RS definitivno konstituiše kao država.
Moj je utisak da tu treba malo više diplomatske vještine, incijative i hrabrosti rukovodstva RS. Oni u posljednje vrijeme pomalo liče na režim u Beogradu, a to znači da čekaju da im neko nešto ponudi, izoluju se i ponašaju kao da su najjači na svijetu. S obzirom na dva cilja – da dobiju državnu samostalnost i da tu samostalnost provode na polovini teritorije bivše BiH koja im pripada, rukovodstvo RS mora što prije da završi rat i da nametnu to rješenje, tu samostalnost na svojoj teritoriji, a ne da kalkulišu time da trenutno imaju više teritorije nego što će da zadrže. Ako, recimo, za godinu-dvije dana, uz pomoć Amerike, krene hrvatsko-muslimanska ofanziva i oni počnu da dobivaju, njihov cilj neće biti plan kontakt-grupe, već kapitulacija Srba u Beogradu i to treba da bude svima jasno”.