Naslovnica – https://www.artofmanliness.com/character/behavior/the-narcissism-of-minor-differences/
Nihad Filipović
Prije pucanja što odpoče 1992, imao sam jedan mali noćni razgovor sa dvojicom poznanika. Dva inače dobra prijatelja. Plaho dobra, biva nerazdvojni. Jedan je, bez sopstvene krivnje, bio Srbin, a drugi je bio, ako je po imenu suditi, Bošnjo, a šta je stvarno bio, to je valjda on samo znao; ili nije znao. Haj’ znadni.
Helem, naklapanje u balkanskoj krčmi, pa u izmaglici dima cigareta, oštrih mirisa opijata i znoja, tamo neđe sa prašnjavih stalaža intime osjećanja, hrupi na hastal među pepeljare pune opušaka, pivskih flaša i rakijskih čašica, identitetsko pitanje.
Bilo je to u vrijeme drišenja učkura, početka razgaćivanja i prebrojavanja u Bosni.
Titoizam još nije kolapsirao, ali je pacijent bio na stolu i samo se čekao odsudni trenutak; tako da su i kafanski razgovori tog vakta na osjetljive društvene teme bivali, još uvijek ljudski i kako-tako pristojni, ali i primjetno direktniji. I sve direktniji kako je vrijeme rekonstrukcije (ili dekonstrukcije – to je tada još bilo neizvijesno, maglovito i nejasno, na koju stranu historije će Jugoslavija – ili će, kako-tako obstati ili će nestati u bespućima povijestne zbiljnosti, što bi kazala, tada narastajuća nacionalna zvijezda repatica u Hrvata Tuđman Franjo).
Posebno u Srba se osjetila ponesenost naglašenim osjećanjima srbstva razbucanog politikom srbijanskog komunističkog vrha sa Slobodanom Miloševićem na vrhu te vladajuće komunističke satrapije.
I inače, bosanska je to specifika, gdje Srbin, valjda đe su najveći i umislili, historijski najvažniji u stvaranju obje Jugoslavije, pa kao po nekom historijskom defaultu, osjeća dužnost, takorekuć ima “pravo” srbovati, i to na kub, s prostodušnim uvjerenjem da vlada nebeskom istinom kojom će obradovati sugovornika; a Bošnjo bi najradije da mu se ime, (a tek jezik – ne dao dragi Bog) – i ne pomene. Teško to mogu razumjeti oni koji nisu živjeli u Bosni i ne poznaju kaliografiju, ekvilibrium i finesse tih naših odnosa.
Identitetska osjećanja rečene dvoice su ovdje nebitna, nisu ih te noći ni izrekli. To se kao podrazumijevalo: naši su, zna se. Nego ja izvalih da mi je nacionalizam stran i da sam po prirodi kosmopolita, jer, na kraju krajeva, uklonite vjersko osjećanje i šta, eto šta ostaje među nama, osim narcizma malih razlika. Znači, znam šta jesam, ali „vibriram, govorim i dišem“ općehumanistički i kosmopolitski, rekoh. I to na bosanskom.
Uh, kad se na to, ona dvojica obrušiše na mene. Na pasija preskakala me krenuše pijano pođikavati: – Đe's ba kosmopolito. Konobar, još dvije banjalučke za nas, a za kosmopolitu lincuru! … Žešću! Halo, dijete, još jedna žešća ‘vamo, za narcisista!
– Nije ba narcisista, nego narcis; narcizam pa narcis, velim.
– Oooo, sad’ smo i cvijeće.
Ostali smo do u sitne dekike iza pola noći i sve vrijeme ja, kosmopolitizam i bosanski jezik, predmet sprdnje. Narcizam srećom zaturiše ubrzo u pijanom magnovenju; nisu biće znali, grizeli se to il’ se žvaće, pa pljune.
Dobro, nejse. Događa se to u Bosni đe svi govore svojim jezikom, a kada se nađu u društvu, onda je to naš jezik; eventualno srbsko-hrvatski, ali bosanski ni u mislima. Inače si nagazio na minu. I dakako, jer krčma je to, nema kakav svijet tu ne svraća, događa se i da u krčmi zaglavite sa nekim za koje poslije skontate da vam, vala i nisu trebali u društvu. Međutim, odspavate i zaboravite. Bilo, a ako ste dovoljno pametni, nećete dozvoliti da vam se ponovi.
E, al’ malo potom, eksplodirao narcizam malih razlika – i napao Bosnu. Meni moj kosmopolitanizam i identitetsko osjećanje općehumanističke bliskosti na bosanskom jeziku, ne pomože ni koliko je crno ispod nokta. Zaglavih k'o bravče, u štali na Manjači i mogu slobodno kazati, nazor živ osta.
Onaj prvi srećo, moj pijani prijeratni sagovornik iz krčme, dođe na glas kao nešto krupniji Srbin, znate na šta mislim, a onaj drugi, Bošnjo, što nije znao jal je poš'o, jal je doš’o, slikao se na televiziji i davao nekakve, budi Bog s nama, izjave o mirnom životu u gradu oslobođenom od “Turaka”; ali džaba, ništa mu prijateljstvo sa onim prvim ne pomaže – i on završi na Manjači kao i ja. I njega palicama peglali kao i tolike druge, a njihovo prijateljstvo, naravno, puklo, kao staklo na ogledalu kada se razbije, pa ga nikakvo krpljenje više sastaviti ne može.
A moj kosmopolitizam? A moj bosanski jezik?
Ako mislite da su izdahli u štali na Manjači – nisu. I dalje su tu sa mnom, samo, što kažu – Misli globalno, djeluj lokalno. Ja ni sebi, ni kosmopolitizmu i općehumanističkom bratstvu na bosanskom jeziku u meni, ne dozvoljavam da zaboravimo, gdje i u kojem okruženju živimo!