Naslovnica: motivi s bosanskih ćilima, arhiva novine Oslobođenje.
Poveznica:
Nihad Filipović
“Naletim” na mreži na znanstveni članak – Prihvatanje Islama u Bosni: mitovi i realnost, od izvjesnog Edina Šakovića (vidjeti link gore). Krenem čitati i vidim – autor se sažeto, rutinski i tek informativno, bez dublje zahvata u istraživački topik, trudi osvijetliti islamizaciju Bošnjaka nakon Osmanskog osvajanja. I ne bi tu bilo šta posebno za primjetiti, da se autor kreće u relacijama kritičke i komparativne recepcije. Takav pristup – i zadatak ispunjen – javnost, kao obaviještena, a autor u znanstvenu bibliografiju uzidao, kao novu ciglu. Ali, upravo o tome je riječ; jer, makar i prosječno obaviješten čitalac, koji ustraje sa živcima na zadržci, u izčitavanju tog suhoparnog, nimalo inspirativnog štiva, u kojem se ponavljaju naučene fraze, poput srednjoškolskog đaka na ispitu iz historije, ne može, a da ne primjetiti mnoštvo “rupa” u autorskom pristupu i analitičkom metodu.
Proguglam i nađem da je riječ o mladom čovjeku koji se otisnuo u vode nauke. I to me ponešto deprimira. Jasno, ne zbog njegove hvale vrijedne nakane da se bavi naukom i tako doprinese društvu, nego zbog detektirane intelektualne lijenosti; jer u nauci, tabanjanje stazama utrtim, u pravilu je stranputica. A Šaković upravo to radi – ide stazama utabanim.
Šta hoću kazati? Pa evo ukratko, bez želje da dociram, ali iz potrebe da javno kažem.
Autor pravilno zaključuje da korijen masovnog prihvaćanja Islama u Bosni nakon Osmanskog osvajanja, valja tražiti u prethodnoj vjerskoj situaciji, specifičnoj u odnosu na okolne zemlje, ali pri tom upada stereotipsku analitiku, bez provjeravanja nekih ključnih postulata u njegovom prilogu.
- Tako se pominje specifika Crkve bosanske, ali nema pokušaja, makar informativno da se čitalac obavijesti šta je to, otkuda ta Crkva i u čemu je njena specifika. Jer nije s neba pala, morala se temeljiti na nekoj historiji, na nekoj teološkoj dogmi, na nekom prethodnom stanju iz kojeg nastaje … itd.
- Pominju se bogumili, ali opet, osim pozivanja na neka imena nauke i njihove “nalaze” i mišljenja, koje, očito, autor članka usvaja zdravo za gotovo, budući nema ni pokušaja da se odgovori ima li tih bogumila doista u Bosni tog vremena, (jer nema ih, a koliko im je moguće bilo, to je, kao rećemo danas, što u Bosni ima Jehovinih svjedoka); i nema ni pokušaja da se demonstrira, ako autor već tvrdi da ih je bilo, koji su tragovi njihovog postojanja ostali do danas, (nema ih) itd.
- Izvlači se zakjučak o vjerskoj zapuštenosti naroda, naime, doslovno autor piše da je “religioznost narodnih masa bila na vrlo niskoj razini, čak i oko središta katoličke akcije (franjevački manastiri)”, što je na tragu istine, ali je na temelju te činjenice (koja je lako dokaziva franjevačkim i općenito izvorima Katoličke crkve), zapanjujuća misaona konstrukcija izvlačiti zaključak da je narod bio vjerski zapušten i van vjerovanja ili, kako autor konstatira, usvajajući i pozivajući se na izvjesnog Ahmeda S. Aličića, u stanju “gotovo totalne ateizacije”.
Nevjerovatno!
To je totalno van relacija vremena u kome je vjerovanje, posebice prostog puka, pa bilo o kojoj teološkoj dogmi da je riječ, temelj identitetskog osjećanja ljudi. Bosna tog vremena, koliko god bila geografski teško prohodna zemlja, ipak nije neka amazonijska džungla. Zemlja je to i ljudi, u evropskom ambijentu i naprosto nema logike da su bili duhovno odsječeni od svog najbližeg okruženja. A ako su Bošnjani tog vremena, bili ravnodušni prema katoličkoj dogmi (jesu), ili prema teološkoj dogmi općenito, što je vjerovatno (J. Fine npr. u njegovom kapitalnom djelu – Crkva bosanska, nova interpretacija, na istoj je tezi), to ipak ne znači da su bili i van vjerovanja; jer vjerovanje u tom vremenu je u centru identitetskog socijalnog osjećanja ljudi. Autor ovdje zanemaruje višestoljetnu tradiciju vjerovanja bosanskih krstjana posredovanu njihovom Narodnom crkvom, koju historija pamti kao Bosanska crkva. Itd., itsl. Jer ima još tih plošnih konstrukcija tipičnih za jugoslavistički diskurs i narativ glede ovog topika;
- npr. takva je i konstatacija o slavenskoj substanci Bošnjana?
Šta to znači, ako smo u toku najnovijih bio-genetičkih spoznaja kojim se nepobitno, dakle egzaktno, utvrđuje naslijedna “krvna slika” današnjeg stanovništva BiH i na kraju krajeva bivšeg jugoslavenskog Region. Ako se pak misli na kulturu, kao substancu društvenog identitetskog određenja, onda je pitanje: sem jezika (koji je bitan sadržaj kulture, dakako, i jeste iz slavenske grupe jezika) – koji su to ostali sadržaji kulture što nedvojbeno definiraju slavensku substancu u kulturi i identitetskom osjećanju Bošnjana? I onda i danas, koji su? Jer, identitetsko osjećanje koje je uvijek mnogostruko, ne objašnjava se isticajem jednog, a previđanjem i poricanjem drugog, trećeg itd.; nego se ta slika razumijeva u svoj kompleksnosti, gdje se sve poveznica u identitetskoj konstrukciji uzajamno osvjetljavaju, te se stoga kao uzajamno povezane imaju i posmatrati. Jednom riječju, i na toj konstataciji se suočavamo sa intelektualno lijenim i proizvoljnim zaključkom autora, koji, smatram, ne odgovara stvarnom sadržaju identitetskog određenja bosanskih ljudi.
Sve u sve, Šakovićev prilog je zanimljiv, kao pokuša, (jednog iz nadolazećih generacija bosanskih historičara), obaranja nekih mitova, koji i danas prate pristup iztraživanju islamizaciji bosanskog puka nakon Osmanskog osvajanj; npr. mit o prisilnoj islamizaciji, mit o prihvatanju Islama sa strane elite iz korisoljubivih razloga, mit o ad hock islamizaciji itsl. Ali, s druge strane, autor ostaje obterećen stereotipskim pristupom ovom značajnom pitanju bosanske historije. Zapravo čitajući njegov rad stiče se dojam kao da ga je pisao koristeći se izvorima i nalazima izključivo iz sfere Katoličke crkve bez kompariranja sa alternativnim izvorima i posebno bez konsultacije i uvida u najnovije, do sada u nas, iz interesnog razloga upravo Crkve (i jedne i druge, i katoličke u Hrvata i pravoslavne u Srba), pritajene, pervertirane, spinovane itd. historijske činjenice, koje u sasma novom ozračju osvjetljuju fenomen masovnog prihvaćanja Islama u Bosni.
Odtud ide i depresija koju osjetih izčitavajući Šakovićev članak. Jer ako mladi ljudi, nebitno koji su, ali ovdje Bošnjaci (Bosanci), koji stupaju na teren historijske nauke, resavski prenose jednom za svagda odkriveno “znanje” o historijskim (polu)činjenicama, bez imaginacije, bez duhovno inspirativne znatiželje koja ih vodi na preispitivanje etabliranih “istina”, u skladu sa novo-otkrivenim činjenicama i novom viđenjima nekih i od ranije poznatih “istina” itd., onda, gospodo poletarci u disciplini mišljenja, duhovnog traganja i činjeničnog iztraživanja – Džaba krečite.