Nihad Filipović
1.
U mene mi haver Ramo voli pravo, kako misli, što narod reče: popu pop, a bobu bob. Uđe u krčmu i za moj hastal.
– More li se, kaže i sjedne.
– More velim. De sjedi.
– Drolja, samo što sjede, reče.
– Nisi valjda odmjerio nekoj?
– Jesam.
– A kultura građanskog dijaloga?
– De ba Filipe, šuplje moraliziranje je s onu stranu kulture. Natalantala mi se tamo na onoj društvenoj psihijatriji jedna, pa malo-malo: Tvoj Alija SS-ovac, tvoj Alija bio u Handžar diviziji, tvoj Alija ubio svata i započeo rat… I sve tako. Dok joj nisam odmjerio:
– More biti droljo, da je svakakav bio, al’ se zna, fašista ni SS-ovac nije bio.
– Na klin, klinom, rekoh.
– Jesam, bezbeli, đe neću. Laže i ne trepće. E pa slušaj, znam i ja… I krehnemo joj.
– I šta bi?
– Šta će biti. Izgrdi me fuksa. Kaže – primitivac nekulturni. I zatvori “pendžer” ravno mi u lice. A ja, čim ga otvori ponovo da pobjegne od sobstvenog smrada, vratim se pod pendžer i odozdo joj viknem: – Droljo. I onda ja njoj lupim “pendžer” ravno u lice.
– Aferim, Bosnische Kultur des zivilian Dialogs, rekoh, s ironijom u glasu koja mom haveru Avdi ne osta neprimijećena.
– Opet ti. Aferim tebi i tvojoj deutche budalašćini. Kada čujem riječ kultura iz usta đavola i njegovih advokata, pod hitno pakujem kufer.
– Pa dokle bježati? Zar do onog šarafa na vrhu globusa?
– Dok kulturni ne dođu pameti i ne prevladaju, eto dokle. Moj havere, moja talašiko. Radikalno, kada je na istini je kultura; kada je na laganju i budalašćini, pljuvačka je i vraća se u lice pljuvača, lažca i budalaša. K'o tebi ta deuche budalašćina. Haj’ sad, odoh ja.
Oćutah. Šta tražih, to i dobih. Samo rekoh:
– Pa što si i dolazio i sjed'o kad namah ideš. I kuda ćeš?
– Odoh u traganje za kulturom građanskog dijaloga. I odoh provjeriti je li žena sve stavila u kufer šta treba.
To reče, diže se od hastala i pravo na vrata krčme.
2.
To je tako. Pustiš smeće u čistu tekuću vodu i ono plovi i za šta se god zakači i gdje se god zaustavi čini groznu štetu. Tako je i sa laganjem u društvenim stvarima. Posebno kada se smeće (laž) istresa u mutnu rijeku odnosa kakve nam je historija ostavila u naslijeđe.
Tako uporno puštaš niz vodu otrovnu laž da je Alija, znate koji, bio pripadnik Handžar divizije i SS-ovac. I gdje se god niz vodu ta laž zaustavi, čini štetu. Užasnu. Stigmatizira odabranu socijalnu zajednicu i proizvodi krupnu mržnju, a iz nje ide krupno zlo.
Nije mi namjera adokatisati rahmetli dedi u Bošnjaka; samo da je unio smutnju pamfletom Islamska deklaracija, meni je s onu stranu bosanskih taraba. A baška što se nikada – sem akademskog žongliranja s velikim i malim slovom “m” i izjavama ljubavi na Jugoslaviju, kao kontra-argumenta obtužbe za kontrarevolucionarno djelovanje protiv iste, onomad, kada mu je suđeno zbog te pisanije, nije ogradio od te halucinantne skalamerije, koja pristaje uz bosanske muslimane koliko i podvala ‘rvatckog precjednika Milovanovićeva, znaš ono – prvo safun, pa parfem; biva, prvo kupanje, a onda, ima u nas Rvata parfema, no sikiriki, budemo vas naparfimiral’, ne. … Hmm.
No što je istina, istina je – nije bio nikakav SS-ovac i nije bio ratnik Handžar divizije. Bio je partizan. Kratko, s jeseni 1944. na maj i kraj, rata 1945; ali, bio je u jedinici Titovih boraca!
I šta jeste – jeste; ono brate, kada se u Bosni safunjalo, u Rvackoj se lukšijom ispiralo.