Muhamed Filipović, Banja Luka, 3. 8. 1929 – Sarajevo, 26. 2. 2020.
Nihad Filipović
Leti vrijeme… Danas je treća godišnjica od smrti Muhameda Filipovića.
Od Muhameda Filipovića sam, od tih njegovih pedesetak knjiga, pročitao pet ili šest, da ne nabrajam; i manje više pročitao sam sve što mi je u vezi s njim u medijima došlo pod ruku. Mogu kazati da je pored mog oca i mog oćuha on ta osoba koja je na mene presudno uticala u, da rečem tako, intelektualno-formativnom smislu. On je meni otkrio ono što ću poslije nalaziti i kod drugih, ali on je, pored mog oca, kojega ja međutim, kao dječarac i pubertetlija, pun osobnih trauma i nesporazuma s njim, nisam razumijevao na pravi način, i nekako sam uvijek s rezervom njegove istine primao, pa je onda Muhamed i njegovi javni nastupi, bio taj koji mi je počeo otkrivati Bosnu i značaj bosanskog pitanja za njene ljude.
Nejse. Ovo želim kazati: Teško da ima čovjeka više napadanog u našem javnom prostoru od Muhameda Filipovića. I to odvratno, nekulturno i bezobrazno napadanog, po šalabajzarskim medijima, i sa strane “naše” šalabajzerske kultur-elite; (poseban ešalon u toj diviziji su, po bošnjaštvo samodestruktivni, kojekakvi, nominalno bošnjački, medijski atentatori). Ono šta, i način na koji je o njemu kazivao, npr. književnik Vešović Marko ili onaj bolesno drski, bezobrazni i nekulturni lingvist Midhat Riđanović, po mom razumijevanju slobode i pristojnog u javnoj ophodnji, je skandalozno. Muhamed Filipović je u tim eskepadama agresivnog i mrzilačkog (ne)uma, sve, u rasponu od “patološkog lažova, do nacionaliste, “meki doduše, ali nacionalista”, kako za njega reče u nastupu nježnosti Marko Vešović, pa do moralno defektnog, plagijatora, neznalice i nepismenog tipa.
Muhamed pri tome nije ili uglavnom nije odgovarao javno, a kada je odlučio ipak vratiti lopticu, pa pustio to u knjizi “Filosofski eseji”, koju naravno, a kako bi drugačije i bilo u Rajvosa konstantinovićevskoj palanci (ili čaršiji svejedno), malo ko od šalabajzera ili najprije niko nije pročitao, jer medije to apsolutno ne zanima, ako su uopće, u prosjeku, za tu knjižicu i čuli, pa ne prenose izvadke da obavijeste javnost kao što su iz Haverićeve (Tarik H.) knjige Čas lobotomije prenosili u nastavcima i rajcali niske strasti i prljavu maštu čitaocima itd… A tu je, u posljednjem eseju koji je prezentiran u toj knjižici, Filipović odgovorio Vešoviću. I to odgovorio temeljito, a opet kulturno i nimalo vešovićevski književno slobodno i raspjevano.
Kada to posmatrač sa strane pročita, onda i Vešovićeva istina nije više ona ista. Sve skupa se to onda pozicionira i svodi na realnije proporcije. Ali hej, koga od tih naših šalabajzerskih medijskih krstaša zanima kritička percepcija u polemičkoj razmjeni. Nego emocije rade. I onda navijamo; a zna se kako u Bosni navijaju “progresivni” antinacionalisti, slomljene bosanske i bošnjačke kičme. Jel'te?
Krenulo je to još od momenta kada je Muhamed zapažen tamo gdje treba, kao “muslimanski nacionalista”. Ima onaj obskurni Sokolijin (Mahir S.) – Velik turban, pod njim hodže nema, prdekterski uradak, koji je završio i kao naka knjiga, ali ne zaslužuje to iole pristojnu pažnju. Nego Predraga Matvejevića, ostaje upamćen u tom stroju “drugova na zadatku”.
Izčitao sam sve u polemici koju je po partijskom zadatku sa Filipovićem pokrenuo Matvejević. Cijenim Matvejevića. Imam njegove “Te vjetrenjače” u kojima, među ostalim, razvija svoju verziju istine s tim u vezi. Pročitao sam to.
Poznato su mi i Filipovićeva reagiranje s tim u vezi. Pažljivo čitao i jedno i drugo kazivanje, a oba su upakovana u grubi partijski verbalni pak-papir u koje se onomad umotavalo javno govorenje te vrste; moj je zaključak da je Filipović tu bio, haj'mo kazati, jače u pravu; misaono je slobodni i smjelij u iskazu, u vremenu, u kojem se mislilo na rudi.
I mislite da je to i prevlađujući utisak bosanske javnosti. Ni govora. Predrag je, tu neđe, kao naka ikona progresive, specifično u Bošnjaka (ili radije Bosanaca, jer takvi mahom ne daju kazati da su Bošnjaci), a Muhamed je … hmmm, zna se. I tako dalje i tome slično. Da ne kobasičarim.
Ima, navodno, nisam čitao, mada jesam odlomke iz te knjige u medijima viđao i to sam čitao, ima velim Čengić Enes u tim njegovim Zapisima o Krleži prepričanu epizoda susreta Muhameda Filipovića sa Krležom. (M.F. je bio urednik Enciklopedije Jugoslavije za BiH, projekta na čijem čelu je bio Krleža); i tu su nabacani kojekakvi kamenčići na M.F. Ne bih u to ulazio, ne znam motive, pozadinu, niti imam uvid u drugi izvor; ali znam da nema nikakvog osnova austrijskog generala Filipovića dovoditi u vezu s muslimanskom begovskom familijom Filipovića.
… A ja napisah knjižicu, Metamorfoza tijela se zove, i rekoh, hajde da mi napiše jedan moj poznanik, javno prepoznatljivog imena, recenziju. Kontam, znaju ga ljudi. Cijene njegovo mišljenje, jel'de?
I sve ok, kaže pročitao sam i odbolovao, ali kada je otkrio da je M. F. moja rodbinska veza, i posebno šta ja o njemu mislim – izgubi ja recenzenta dok si rekao – Velik turban, niđe hodže pod njim.
I sada, umro je Muhamed, lijepo ga ono kulturno Sarajevo izpratilo; eto, imali su ideju i ulicu da mu daju. Jesu li, nisu li dali, ne bitno. Nego dojam je da je preselio s gorčinom u srcu…
Ne mogu tvrditi, ali moj dojam je, da će Muhamed Filipović za Bošnjake, biti veći u smrti, nego je bio za života u njihovim očima. Kao kada se izgubi nešto dragocjeno, pa tek onda shvati, šta nam je značilo!
Allah rahmetile.