(Iz knjige Okovana Bosna, razgovor Adil Zulfikarpašić, Vlado Gotovac, Miko Tripalo i Ivo Banac; 1995. Bošnjački Institut, Zurich)
Tripalo: … Upozorio bih da je državnost Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji bila državnost drugoga reda. Čak je i u simbolu, kao što je bio jugoslavenski grb, bilo pet baklji, a one su bile izraz pet konstitutivnih naroda. Tek kasnije dodana je još jedna baklja, ali ne da bi se Muslimane priznalo kao naciju, iako su oni kasnije priznati kao nacija, nego da bi se označilo da je to savez šest država.
Prisustvovao sam tom plenumu CK na kojemu je doslo do sukoba između Srba i Muslimana, tj. BiH, i otada su se Muslimani počeli smatrati posebnim nacionalnim identitetom. Tek sedamdeset i prve godine prvi put je prilikom popisa stanovnistva rečeno da se muslimani mogu opredijeliti kao Muslimani. Dotada su se oni mogli opredijeliti iii kao neopredijeljeni ili kao Srbi iii kao Hrvati. Kad pratite taj broj, vidjet ćete koliko je blizak broj neopredijeljenih i onih koji su se kasnije označili kao Muslimani.
| Godina | Muslim. | Srbi | Hrvati | Jugoslaveni | Ostali |
| 1953. | 1. 264. 37 | 654. 229 | 891. 800 | 37. 079 | |
| 1961. | 842. 248 | 1. 406. 05 |
711. 665 |
275. 883 | 41. 714 |
| 1971. | 1. 482. 43 | 1. 393. 14 | 772. 491 | 43. 796 | 53. 538 |
| 1981. | 1. 630. 03 | 1. 320. 73 | 758. 140 | 326. 316 | 88. 686 |
| 1991. | 1. 905. 89 | 1. 369. 25 | 755. 895 | 239. 945 | 93. 747 |
Banac: … Važno je ono što je Miko Tripalo rekao o ograničenoj državnosti Bosne i Hercegovine u Titovoj Jugoslaviji. Ja to i nisam detaljno istraživao, pa vi tu možete nešto dodati. Prvi koncept je bio Bosna i Hercegovina koja bi imala niži status nego druge republike i koja bi bila izravno povezana s Federacijom. Dakle, nešto sto bi bilo između republičkog statusa i onog oblasnog na Kosovu, odnosno pokrajinskog u Vojvodini.
Zulfikarpašić: … Nisam učestvovao u stvaranju republika i granica (…) ali, iz kasnijih razgovora sa Đilasom,Kardeljem, Titom i drugima znam da je u vrijeme rata sve do 1943. Bosna i Hercegovina bila predviđena da bude autonomna oblast sa Srbijom.
Banac: Zašto? Možete li to dokumentirati? To je izvanredno važno.
Zulfikarpašić: To je zaista važno, Kad sam se nedavno susreo s Milovanom Đilasom u Budimpešti, on mi je dao slijedeće obrazloženje. Centralne komitete imale su Hrvatska i Slovenija, dok je Pokrajinski komitet za Srbiju bio nešto kao komitet prve klase, a Pokrajinski komitet za Bosnu i Hercegovinu bio je kadrovski. Na primjer, Iso Jovanović dolazi iz Vojvodine za sekretara Pokrajinskog komiteta. Odredi ga Ranković, kojemu je bio šogor, i on treba da ode u Bosnu i Hercegovinu. Jer, Bosna i Hercegovina je bila kao dio partijske organizacije Srbije i Jugoslavije. Ili, kako je došlo da Herceg-Novi, koji je dio Bosne i Hercegovine, pripadne Cmoj Gori?Po onome što sam bio saznao za vrijeme dok sam bio instruktor Pokrajinskog komiteta BiH i prisustvovao njegovim sjednicama, došlo je do telefonskog razgovora izmedu Blaže Jovanovica i Đure Pucara. Blaže Jovanović je Pucaru rekao:
»Mi nemamo u Crnoj Gori gradova. Đuro, daj ti nama Herceg-Novi!«
I Đuro Pucar dade Cmoj Gori komad Hercegovine.
Đilas to opovrgava: Postojao je Oblasni komitet za Boku Kotorsku, Cmu Goru i Sandžak, te je zato tim dijelovima pripadao i Herceg-Novi. Diskutiralo se hoće li Bosna kao pokrajina u Srbiju. Došlo je do jednog sastanka s Titom i tom su prilikom Avdo Humo i Hasan Brkić iznijeli Titu gledište kako bi bilo najbolje da Bosna i Hercegovina postane republika. Tito se s time složio. Rekao je kako je to najbolje rješenje da bi se spriječio problem između Srba i Hrvata: Priznajmo i Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu u svojim historijskim granicama. I oni su primijenili historijske granice jedino u Bosni. Ali, evo, kaze mi Đilas, lmotski je trebalo da bude u Hercegovini.
Banac: Da, ali se tome usprotivio Vicko Krstulović kao sekretar Oblasnog komiteta. On se borio da Imotski ostane u Hrvatskoj i Tito se s njim složio.
Tripalo: Postojao je Pokrajinski komitet za Dalmaciju i bio je vezan za CK Jugoslavije. Nije nepoznato da je oko toga rješenja postojao stalan sukob.
Banac: I dijelovi Bosne i Hercegovine su bili pod dalmatinskim Pokrajinskim komitetom, primjerice Livno.
Zulfikarpašić: Cijela Cazinska krajina je do 1943. bila pod partijskom organizacijom Hrvatske. Đilas tvrdi da je Herceg-Novi uzet na osnovu toga što je postojao Pokrajinski komitet za Boku Kotorsku i Sandžak. Na taj je način to sve palo pod Srbiju. Islo je po toj partijskoj podjeli. Ipak, mora se priznati da je Bošnjacima partizansko vrijeme donijelo nekoliko pozitivnih pomaka. Želim istaknuti dva takva dostignuća. Prvo, stvaranje Republike BiH te izgradivanje vlastitih kadrova, i, drugo, uspostavljanje nacionalnog ključa za određene položaje i funkcije u društvu. Svi smo mi dočekali kraj rata osiromašeni, bili smo u teškom položaju, ali su muslimani bili stvarno izravnati sa Srbima i Hrvatima. Mogli smo se školovati, mogli smo se razvijati isto kao što su se razvijali i drugi u toj Jugoslaviji.
Tripalo: Premalo znamo o unutarnjim partijskim igrama u pogledu granica Bosne i Hercegovine, što se tu stvamo spremalo i koji je bio načelni stav KP od početka.
Zulfikarpašic: Komunistička je partija u Jugoslaviji često lutala i, bar u nekim fazama, imala negativno stanovište prema nacionalnom pitanju. U Bosni i Hercegovini specijalno. Kad se održavala ona čuvena Peta konferencija KP u Zagrebu, godine 1939, sekretar KP Bosne i Hercegovine bio je Muhamed Pašić, iz Mostara, koji je tom prilikom iznio tezu da je Bosna i Hercegovina ravnopravna pokrajina s posebnim bošnjačkim
narodom. Na tome je inzistirao. Nakon Pašića govorio je Đilas. Pitao sam Đilasa o tome. On je tom prilikom istupio protiv ideje Bošnjaka kao nacionalnog identiteta, a također i protiv zamisli da Bosna bude zemlja ravnopravna Hrvatskoj i Srbiji. Spomenuo mi je da je na konferenciji referat trebao držati Moša Pijade, ali je napisao tekst koji je bio velikosrpski i Tito ga je odbio. Tako je morao nastupiti Đilas sa svojim pogledima.
Tripalo: Ne bi se moglo reći da je KPJ imala negativan stav prema nacionalnom pitanju, i to bez obzira na činjenicu da je u njenoj povijesti ponekad prevladavala unitaristička struja, a ponekad, recimo, autonomaška, pa čak i separatistička. Na svoj način tu ocjenu potvrđuje diskusija vođena dvadesetih godina, o tzv. Nezavisnoj radničkoj partiji, kad su te opcije veoma izražene. Posebno je teza o negativnom stavu KPJ netočna kad je riječ o razdoblju između 1941. i 1945. Mnogi se još sjećaju parole »Nema povratka na staro«, a ona je, prije svega, podrazumijevala da nema povratka na staru Jugoslaviju, dakle, na centralizam i unitarizam. Naravno, ta je parola nužno sadržavala i klasni moment, pitanje općeg položaja radništva. Drugo, sukob između velikohrvatske i velikosrpske ideologije oko Bosne morao se nužno odražavati i na Komunističku partiju. I zaista se odražavao, pa su zbog toga izbijali unutar KPJ različiti sukobi.
Ipak, u početku ustanka, kad se pišu različiti proglasi za Bosnu, pored Hrvata i Srba spominju se i muslimani, koje KPJ također poziva na ustanak. Komunistima nije bilo lako zauzeti stav o svim tim pitanjima, jer bi priznavanje muslimanske nacije u tom vremenu značilo poistovjećivanje religije i nacije. U to vrijeme bošnjačka ideologija ili bošnjaštvo nije imala šireg uporišta ni među muslimanima, a Hrvati i Srbi su od nje zazirali, vjerojatno iz straha od asimilacije i pretvaranja, pod bošnjačkim imenom, u muslimansku naciju. Zbog toga nije slučajno što je baš to pitanje bilo tako kasno rješavano i priznata nacionalna posebnost Muslimana.
Banac: Interesantno da u Arhivu CK KPJ među dokumentima konferencije nema ni onih od Moše niti od Đilasa.
Tripalo: Malo se zna o koncepciji stvaranja republika na području Jugoslavije, ali možemo to zaključivati samo iz refleksa partijske strukture koja je stvorena. Kad je težište pažnje posvećeno nacionalnom pitanju onda je donesena odluka da se formiraju samo dvije nacionalne partije: hrvatska i slovenska. Srpska partija se nije formirala, po ruskom uzoru, jer nije postojala CK Rusije, već je CK SK KPB bio u isto vrijeme i CK Rusije. Ali je postojala CK Ukrajine, Bjelorusije itd. Makedonija se nije spominjala zbog toga sto je to bio sukob s Dimitrovom i s Bugarima koji su pretendirali na Makedoniju, a posebno se još u to vrijeme nije smatralo potrebom da Makedonija bude neka posebna država.
Banac: Ali stvorio se KP, kasnije SK Makedonije.
Tripalo: Govorim o 1937. godini. Da, bila je donesena i odluka, ali je javnost za nju saznala tek naknadno, i to zbog sukoba s Bugarima. Stvrno se, po svemu izgleda, smatralo da će Bosna i Hercegovina biti oblast s nekom autonomijom u okviru Srbije. Međutim, Tito se priklonio “Tampon rješenju stvaranja posebne republike Bosne i Hercegovine da bi spriječio (…) hrvatsko-srpski sukob i da se stvori jedna tampon-zona. Treba malo pogledati odluke Prvog i Drngog zasjedanja AVNOJ-a. Muslimani se tamo svuda spominju, govori se: Hrvati, Srbi, Slovenci i Muslimani. Već se tada počelo na neki način razmišljati da je to nešto posebno. A što se tiče Sandžaka, na jednoj diskusiji uoči zasjedanja AVNOJ-a Marko Vujačić je predlagao da Sandžak uđe u Cmu Goru. I sad vidimo kako Crna Gora preko Bulatovića predlaže da Istočna Hercegovina uđe u Crnu Goru u sastavu »SR Jugoslavije«, čime se zapravo pravi usluga velikosrpskoj koncepciji te Jugoslavije, jer onda Crnogorci postaju manjina u vlastitoj državi.
(Za bosanskepoglede.com priredio – N. F.)