Nihad Filipović
Helem, (nije elem, čast svakom, al’ veresija nijednom u Hepek Šošana – kada čujem elem, sve mi namaH biva jasno); znači, Hepek Šošanima je potrebna kritička distanca u polju sociološkog mišljenja. Ali, tu i jeste kvaka – za kritičko i racionalno, u sveri društvenog mišljenja, hepek raja je osakaćena u pristupu. Tako štelovani i onda kroz kulturu (i nekulturu) štancani.
Pa ku'š veće kerafeke od mišljenja, kada telegencija u Hepek Šošana kliče: I poslije Josipa – Alija. Samo se nisu još sjetili da to stave uz logo Oslobođenja; pa da nakon skidanja: I poslije Tita – Tito, stoji, kako je i red: I poslije Josipa Broza – Alija Broz. Ali, poznavajući ingenioznost ćorlučenja Hepek Šošana, nije izključeno da se neko i tog dosjeti. Nikad nije kasno, jel'de?
Jah. To je ono, što u dlaku vrijedi za duhovno stanje i način mišljenja “hepek naroda slomljene kičme”, o duštvenim fenomenima. Između Tita i Alije, ma koliko različiti i životom i ideologijom koja ih je dijelila, ima dodirnih tačaka. Ali, to je već nešto drugo i plaho duboko u mišljenju; a naši teletualci vole samo poplitko:
Jal mehka šljiva komunizam i čobanski rock and roll, jal u podne La ilahe illallah, a u akšam – Dragačevački trubači, whisky i cajke!
Kažeš sekularizam – i kao da si mu opsovao najrođenije. Kažeš ne ideološko, već humanističko bratstvo i jedinstvo – i gleda te kao da se belog našmrk'o: Š'a ba bratstvo, š'a jedinstvo, komunjaro nijedna.
I dere se, grlo izpara – Bosna, Bosna. A barni mu rahmetli Jugoslaviju, u srce si ga barn'o.
Onaj tamo u Tuzli, naki profa za književnost i jezik, stavio minđušu u uho i ušpicio ko seoska mlada – Viđu mene i u mene mi minđe; i vazi li ga vazi, o Nobelovcu, našem, skoro k'o Lovrenović Ivan, koji je sve životne nagrade pokupio na Ivi Andriću i onome šta je on, a nema šta nije, jel'te, dobro, za Bosnu i hepek narod odradio: od Mlade Bosne i doktorske dizertacije do poklonjene Nobelove love bibliotekama voljene BiH; samo biseri. Niđe fleke, niđe sivog, niđe crnog.
Ko da je fra-beg od ilovače il’ plastike, a ne od mese i krvi – vruće.
A onaj treći, i on pr. i dr. iz Sarajevlja, a vallahi i nije bitno koji je, ima ih anamo, kano olupina u Bermudskom trokutu; e taj jedan, opleo o rahmetli-pokojnom maršalu, nemere neg’ naki bio. Dao nam deržavu. Brez njega Hepek Bosna nikada ne bi bila priznata nakon razpada Jugoslavije. Nego bi kao Kosovo i Hepek Bosnica morala krvariti da osvoji deržavnost. A ne onako – na tacni dobili, hvala anamo njemu.
Kolosalno, jelde? Koja dubina, kakva iznijansiranost i koje vladanje finesama historijskog mišljenja. Zaista kolosalno. Ma šta kolosalno – genijalno! Brez njega ne bi bilo ni Hepek Bosne ni hepek naroda u njoj i haman, ne bi rasla trava. Jer je zelena.
I sve sami biseri, u čudesnom životu od bravara do maršala; niđe fleke – kao da je i maršal od ilovače il’ plastike, a ne od mesa i krvi vruće. I niđe sivog, niđe crnog. A ono – horizonti se crne!
I šta'š ti tu: djeca su to komunizma:
Jal komunizam, mehka šljiva i čobanski rock and roll, jal u podne, La ilahe illallah, a u akšam – Dragačevački trubači, whisky i cajke!
A tudi neđe, Bošnjaci i o rahmetli dedi: kao da je i on od ilovče il’, neuzbillahi, od plastike, niđe sivog, a budakder bilo. I niđe crnog, a ono – horizonti se crne…
Nejma tu hajra!
Dok hepek narod slomljene kičme ne steknu snage, uspravi se i podvuče crtu i kritički osmotri, ama sve, i sebe i oko sebe, pa tako i Balansere Josipa i Dedu nacionale, u štiklama, na razapetoj kanafi između istočne obale Drine i zapadne obale Une, bez posmrtnog ubijanja, samo u traganju za istinom – nejma tu hajra!
Jer istina, pa i teška za čuti i preteška za podnijeti, uvijek oslobađa.