(Foto – spravdi.gov.ua)
Nihad Filipović
Još od ujedinjenja Njemačke, a poglavito od 2007. godine, pitanje proširenja NATO-a podstiče tenzije između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, s jedne strane, i Rusije s druge strane. U avgustu 2008. g. ambicije Gruzije za pristupanje EU i NATO paktu, poslužile su Moskvi kao izgovor za podršku proruskih separatista u gruzijskim samoproglašenim autonomnim republikama Južna Osetija i Abhazija. Rusija je takođe, sa velikim podozrenjem, 2016. godine, dočekala uspostavljanje NATO baze u Poljskoj i antiraketnog štita alijanse u Rumuniji; (obratite ovdje pažnju: godina je 2016. Znači ove aktivnosti se odvijaju dvije godine nakon ilegalne okupacije Krima. U daljem tekstu ćemo vidjeti zašto je ovaj moment bitan u razmatranjima ko je koga -“prevario” u geostrateškoj utakmici NATO – Rusija).
Suočene s ruskom zabrinutošću, zapadne vlade od pada komunizma i ujedinjenja Njemačke, uporno, dosljedno i u svakoj prilici, naglašavaju defanzivnu prirodu NATO saveza.
U govoru na Minhenskoj konferenciji o kolektivnoj sigurnosti, 2007. godine, predsjednik Vladimir Putin je obtužio zapadne sile i njihovu vojnu alijansu da su prekršile svečano obećanje proširenjem NATO-a, (posebno na tri postsovjetske baltičke države – Latvia, Litvania i Estonia) koje su se pridružile alijansi 2004. godine:
„Šta se dogodilo sa uvjeravanjima naših zapadnih partnera nakon raspada Varšavskog pakta?”
I zaista, šta se dogodilo? Šta je tu istina?
Jer, zbilja, od 1995. godine, NATO nije prestajao sa širenjem i od 17 zemalja članica početkom posljednje decenije XX. stoljeća, trideset godina poslije, danas, to je to alijansa od 30 država članica. Neke od novopridruženih država su ranije bile članice Varšavskog pakta pod dominacijom Sovjetskog Saveza.
Ali, pitanje je – kako je to moguće, ako već postoji “sporazum o neširenju NATO pakta na istok”?
Analizirajmo situaciju u trenutku pokretanja tog pitanja , a to je trenutak otvaranja mogućnosti ujedinjenja dvije Njemačke, kraj 1989. i početak 1990.
Jedan od dosljednih zahtjeva SSSR-a (nakon pada Berlinskog zida u novembru 1989. i otvaranja mogućnosti ujedinjenja dvije Njemačke), bio je da se Sjevernoatlantski savez neće instalirati trupe, osnosno oružje masovnog uništenja na istoku (misli se na Njemačku).
S druge strane, NATO je sve vrijeme tzv. Hladnog rata, vodio politiku tzv. “Otvorenih vrata” za svaku naciju (državu) koja ispunjava kriterije za članstvo i želi pristupiti toj odbrambenoj vojnoj alijansi. Naravno, u to vrijeme, za zemlje tzv. Varšavskog pakta, pod kontrolom SSSR-a (Rusije), to je bilo neizvodivo i uopće se nije otvaralo kao pitanje.
Međutim, kraj devete decenije XX. stoljeća, jeste vrijeme u kojem SSSR upada u nepovratan proces disolucije. To jasno ima efekta na ukupno stanje odnosa u cjelom bloku zemalja pod njihovom kontrolom. Pa se tako, vraćamo se sada ponovo na taj moment, otvorilo i pitanje ujedinjenja dvije Njemačke.
Skraćeno rečeno – tokom sastanka državnog sekretara USA Jamesa A. Bakera, sa bivšem sovjetskom lideru Mihailom Gorbačovom i ministrom vanjskh poslova SSSR-a, Eduardom Ševernadzeom, 9. februara 1990, nakon razgovora o eventualnom ujedinjenju Njemačke, dogovoreno je da se NATO, nakon ujedinjenja, neće stacionirati strane trupe na teritorij Istočne Njemačke. To obećanje je ponovio i generalni sekretar NATO-a Manfred Worneru, govoru od 17. maja iste godine u Briselu.
Međutim, bilo je ili je moralo biti jasno i jednoj i drugoj strani, da je to rješenje (znači neinstaliranje vojske NATO pakta na teritorij dojučerašnje Istočne Njemačke), neodrživo i da budući jedna država, nakon očekivanog ujedinjenja, Njemačka ima biti pod kontrolom jedne suverene vlasti – a to je ona u Bonu; ergo NATO (čitaj USA) i SSSR (čitaj Rusija) u septembru 1990. godine, otvaraju novu rundu pregovora, gdje pada dogovor da NATO, ipak, nakon ujedinjenja Njemačke (koje će uslijediti slijedećeg mjeseca, u oktobru 1990), može stacionirati svoje trupe i na području dotadašnje Istočne Njemačke.
Dakle, u vrijeme kada je zapad u diplomatskim kontaktima nudio „garancije“ (februar 1990.) na kojim Putin spinuje razloge otpočinjanja rata protiv Ukraine, niko nije mogao predvidjeti disoluciju SSSR-a i historijske promjene koji će uslijediti nakon toga. U tom vremenu (to je već oktobar 1990), SSSR još postoji (i postojat će do augusta 1991. godina), a jednako tako postoji i vojna alijansa istočnoevropskih država pod kontrolom Moskve. Dakle, u takvim prilikama razgovor o neširenju na NATO pakta na istok je deplasiran i bukvalno – budalaština, koja uostalom nikom nije ni na um tada padala.
Drugim riječima “garancije” su se odnosile i razgovor se odvijao jedino oko reguliranja pitanja širenja odnosno neširenja na, tada još uvijek postojeću, Istočnu Njemačku; (a i to je naknadno, po ujedinjenju Njemačke, izdogovarano i izričito, između NATO i SSSR-a, predviđena mogućnost instaliranja Nato baza na dotadašnjem teritoriju Istočne Njemačke). A o širenju ili neširenju na istok, uopće nije bilo riječi.
Uostalom to je izričito potvrdio i Mihail Gorbačov u intervju, kojeg možete naći na donjem linku:
(https://www.rbth.com/international/2014/10/16/mikhail_gorbachev_i_am_against_all_walls_40673.html)
U interviju Gorbačov izričito kaže “da topik širenja NATO pata uopće nije razmatran. Drugo pitanje je bilo u fokusa – “osigurati da NATO neće instalirati vojnu infrastrukturu, oružje masovnog uništenja i trupe na teritorij tadašnje Istočne Njemačke”.
Dakle, to je geopolitička stvarnost u momentu postizanja dogovora o ujedinjenju dvije Njemačke i daljnjem održanju statusa quo između zapadne i istočnoevropske vojne alijanse.
Trebalo je da se u rasponu od preko 20 godina, desi lanac događaja, koji su preuredili sigurnosnu konfiguraciju u Evropi, pa da uslijedi navodna “izdaja dogovora” Gorbačov – Bejker iz 1990. “o neširenju na istok”, (kojeg, uostalom, nije ni bilo).
Kada smo već na tom topiku, prekretnica u proširenju NATO pakta dalje na istok, nastupila je 1995. godine, na zahtev država istočne Evrope (bivše članice istočnog bloka i vojne alijanse pod kontrolom SSSR-a). Te godine NATO je objavio Studiju o proširenju, a dvije godine kasnije, 1997, započeli su pregovore o članstvu sa Mađarskom, Poljskom i Češkom Republikom, koje države postaju članice zapadne vojne alijanse 1999. godine, nakon obsežne razmjene mišljenja saveznika; (jer je unutar NATO pakta bilo prisutnih razmišljanja da NATO ne treba širiti, budući će proširenje, alijansu učiniti manje efikasnom, a i dodatno će obteretiti budžete članica).
Bitno je ovdje znati i to, da je iste 1997. godine, usvojen je i podpisan dokument o partnerskim odosima pod nazivom Osnivački akt NATO – Rusija. To je dokument kojim se uređuje odnos Rusije i NATO pakta uz obostranu garanciju održavanja teritorijalnog integriteta (svih država uključenih u pregovore) i mira i sigurnosti u evroatlantskom području. poštovanje suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta svih država i njihovo neotuđivo pravo da odlučuju i biraju načine osiguranje sopstvene sigurnosti.
Tom prilikom NATO jeste preuzeo obavezu “da u trenutnoj i dogledno sagledivoj sigurnosnoj situaciji neće biti instaliranja značajnijih borbenih formacija na teritoriji novih NATO članica”. Ta je obaveza dosljedno ispoštovana: sve do okupacije Krima, u februaru 2014. godine, bukvalno nije bilo instaliranja NATO trupa na teritoriju novopriključenih članica pakta.
Ukratko, nikakve garancije o neširenju NATO pakta na istok nisu date; i to je cijela i jedina istina u galimatijasu propagandnih laži kojim se skrivaju pravi motivi agresije na Ukrainu.