Otac tzv. pluralizma samoupravnih interesa, Edvard Kardelj sa suprugom Pepcom. Kazujući o odnosu Tito – Kardelj, Pepca će autoru ovog priloga kazati: “Nikada nije zaboravio da je Tito osoba broj 1.”
Dejan Jović
… Edvard Kardelj. Mlađim generacijama, to ime možda ne znači puno. No, u posljednje vrijeme, što pod utjecajem novih istraživanja o jugoslavenskoj povijesti (a naročito raspadu Jugoslavije), a što zbog pokušaja da se pronađe neka alternativa liberalno-kapitalističkom sistemu, interes za Kardelja u akademskim krugovima je donekle ponovno „oživio”. Znam za dvojicu kolega, koji su se u posljednjih nekoliko godina ozbiljnije bavili Kardeljem, pa se njegovo ime sad ponovno pojavljuje u ozbiljnijim studijama.
Edvard Kardelj bio je važna ličnost jugoslavenske povijesti 20. stoljeća. Bio je glavni ideolog jugoslavenskog socijalističkog sistema, a nakon pada Aleksandra Rankovića (1966.) imao je moć koja se mogla usporediti samo s Titovom. Štoviše, u ustavnoj debati (od 1967.-1974.) njegove su ideje i politički manevri u mnogočemu „nadjačali” Titove, pa je Jugoslavija u tom posljednjem razdoblju bila više Kardeljeva, nego Titova. Naročito je Kardeljeva trebala postati Jugoslavija nakon Tita, koju Kardelj nije dočekao.
Kako je bilo moguće da netko tko je ipak bio samo „broj 2” u jugoslavenskoj socijalističkoj hijerarhiji, ostvari toliki utjecaj, i da na kraju prevagne nad Titom?
Prvo, radilo se o samom Titovom karakteru, naročito u kasnijim godinama života. Tito je počeo kao revolucionar, a završio kao konzervativac i pragmatičar, sklon kompromisima. Kad god je mogao, pokušao je izbjeći sukob, pa je često ostavljao da skriveni sukobi dugo tinjanju. Kardelj se, međutim, uspješno “izmakivao” (dijelom i tako što je veći dio godine provodio u Ljubljani), a također mu je i trebao kao neka vrsta “revolucionarne savjesti”.
Uz to, Kardelj je prema njemu pokazivao iznimnu lojalnost, koja je čak išla do toga da su u određenim trenucima jedan s drugim bili na Vi. Njegova supruga, Pepca (koju sam, nekim čudom, poznavao) istakla je upravo taj aspekt kao ključan za objašnjenje Kardeljeve dugovječnosti u Titovoj blizini (koja je opet, bila, uvijek kombinirana stanovitom distancom prema njemu).
“Nikada nije zaboravio da je Tito osoba broj 1”, rekla mi je jednom prilikom.
Tito – Kardelj, dani Narodno-oslobodilačkog rata i socijalističke revolucije.
Drugo, Tito je došao na vlast kao već tada stariji čovjek (1945. je već imao 53 godine, a to su u tadašnje vrijeme bile ozbiljne godine), pa je zapravo cijela njegova vladavina – a naročito nakon 1963. – jedan stalni pokušaj da se ostave neki solidni temelji za Jugoslaviju nakon njega. Kardelj je ponudio upravo takvu viziju, pa ju je Tito – koji sam nije bio vizionar, a i po prirodi je bio suviše pesimističan da bi vjerovao u neke dugoročne projekcije – „konstatirao”, ako već ne i (svim srcem) prihvatio.
Kardelj je bio – više od Tita, i vjerojatno više od većine drugih komunista – čovjek ideologije, relativno tvrd u ideološkoj viziji neke idealne socijalističke zajednice (ne i „države” – pojam „država” za njega je bio i ostao vezan za „prethodne epohe”, odnosno za liberalno-kapitalistički sistem). Istodobno, njegova vizija o Jugoslaviji koja, zapravo, kako je rekao, „nije ni federacija, ni konfederacija, a više ni država u klasičnom smislu”, odgovarala je republikama i pokrajinama (odnosno njihovim političkim elitama) čak i u većoj mjeri od Titove ideje o „bratstvu i jedinstvu”, odnosno „socijalističkom jugoslavenstvu”. Promovirajući jednakost većih i manjih naroda, te oštro se suprotstavljajući konceptu etatističkog jugoslavenstva (a taj je pojam shvaćao apsolutno preširoko, pa je i u stvarnim jugoslavenskim osjećajima građana uglavnom vidio potencijalnu opasnost), Kardelj je oko sebe okupio prilično široku koaliciju predstavnika republika i pokrajina, te je s njima oblikovao sistem kojemu je glavna ideja bila – „poslije Tita, ne hvala, nikad više nitko sličan”.
Pod njegovim je rukovodstvom, naime, formiran sistem u kome je Tito praktički tretiran kao „neponovljiva iznimka”. Lukavim manevrom, Tito je postao „doživotni predsjednik Jugoslavije” (iako uvjetno, tj. samo pod uvjetom da ga Skupština SFRJ izabere, a ona je to učinila tek 1974., kad je on prihvatio kardeljistički Ustav, koji mu nije bio po svemu po volji), ali je zato pristao na to da postane jedna vrsta prazne, simboličke moći. Tito je u Kardeljevoj Jugoslaviji (od 1974. nadalje) postao neka vrsta „mita” i „božanstva”. Što je više bio „mit”, to je manje bio središte stvarne političke moći. U Kardeljevoj Jugoslaviji, sve su Titove funkcije imale „dublere” – uspostavljeno je Predsjedništvo SFRJ, Predsjedništvo CK SKJ, a i njegov „uži kabinet” je često donosio odluke umjesto njega.
Napokon, Tito je morao prihvatiti da se njegove funkcije (predsjednik Republike, predsjednik SKJ i maršal Jugoslavije) ukinu nakon njega. Ograničenja njegove stvarne moći najbolje su se vidjela u drugoj polovici sedamdesetih, kad više nije odlučivao čak ni o svom braku, a u javnosti se pojavljivao ofarbane kose, najčešće s pudlicama.
Pa ipak, vjerojatno mu je godilo da ga se tretira kao „neponovljiv slučaj”. Kardelj – a s njim i ta nova koalicija mlađih lidera iz republika i pokrajina – iskoristila je njegovu staračku taštinu, ali ga je pritom podsjećala i na stvarne ciljeve socijalističke revolucije: odumiranje države, vlast radničke klase, te zaštitu malih i „nezaštićenih” naroda.
Zbog toga što je uspio ograničiti Titovu moć, kao i osigurati (Ustavom) relativno visok stupanj nezavisnosti republika (a i pokrajina), Kardelj je u posljednjih nekoliko godina svog života (od 1974. do 1979.) uživao ogromnu podršku vođa u svim republikama i pokrajinama. On im je (a ne toliko Tito) osigurao daljnju decentralizaciju i detitoizaciju Jugoslavije nakon smrti njenog velikog vođe. Omogućio im je da se „oslobode” saveznog vrha, čija je moć nestajala zajedno sa snagom i energijom ostarjelog Tita. Titovu su smrt, mnogi od njih jedva dočekali.
Da se to odnosi i na srpsko rukovodstvo iz tih godina, najbolje se može vidjeti u dnevnicima Draže Markovića (objavljenim 1987. i 1988.), u kojima on o Titu govori kritički, a o Kardelju prilično panegirički. Sjećam se i razgovora s Dražom u njegovom stanu u Ulici kneginje Zorke u Beogradu, u augustu 2001. – i tada je ponovio takvu ocjenu. I Petar Stambolić je o Kardelju mislio slično – ističući da je njegova ideologija udaljila Jugoslaviju od sovjetskog staljinizma, a da je u unutrašnjim odnosima bio protivnik etatizma, nacionalizma i liberalizma. Ustavom iz 1974. formalno je obnovio srpsku državnost, a potom je (1977.) – za razliku od Tita – imao puno razumijevanje za srpsku kritiku ponašanja dviju pokrajina – Vojvodine i Kosova. O nekom Kardeljevom antisrpstvu se, obojica njih kažu, ne može ni pomisliti.
Tri najbliža saradnika J. B. Tita, s lijeva – Milovan Đilas, Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković. Đilas je završio na robij, a Ranković je u namještenoj aferi prisluškivanja optužen da radi protiv Tita i partije. Kardelj je međutim do smrti, uspio ostati uz Tita.
Kardelj je bio Titov najbliži i najdugovječniji suradnik, ali i njegov glavni rival, jedini koji ga je ipak „nadmudrio”. Uspješno je manevrirao kroz Scile i Haribde komunističke politike, ali je pritom ostao u daleko većoj mjeri odan ideologiji marksizma i doktrini samoupravljanja čak i od samog Tita. Milovan Đilas je smatrao da je „u dubini duše” Kardelj dijelio s njim kritički odnos prema sistemu, te da je bio dio „liberalnog krila” Saveza komunista Jugoslavije. No, istodobno, upravo je Kardelj bio taj koji je na Trećem partijskom plenumu, 1954., napisao i pročitao glavnu „optužnicu” protiv Đilasa. I kasnije je bio prilično rigidan, a prema ideološkim protivnicima i vrlo netolerantan.
Ali, ipak, u svojoj zadnjoj ideološkoj knjizi („Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja”), koja je proglašena službenim dokumentom u pripremi partijskog kongresa – što samo pokazuje kakvu je moć Kardelj imao u sedamdesetim – Kardelj izriče sasvim liberalan stav: da sreću čovjeku ne može donijeti ni partija, ni država, ni politički sistem, nego je može ostvariti (pazi sad!) samo on sam!
U tridesetim godinama, kad je ušao u partijsko vodstvo, Kardelj je bio – baš kao i Tito – staljinist. Njegova knjiga „Razvoj slovenskog nacionalnog pitanja”, bila je utemeljena na Staljinovoj teoriji i nacijama (usput rečeno, preko Josipa Vidmara poslao ju je i Vladku Mačeku, s posvetom). Tek je u drugom izdanju, u kasnim pedesetim godinama, revidirao Staljinovu definiciju. A opet, ni na koga Sovjeti kasnije nisu gledali s tolikim skepticizmom, kao na njega. Njegov Program SKJ (iz 1958., s redakturom Dobrice Ćosića, Titovog omiljenog pisca) bio je crvena krpa sovjetskim marksistima. Zbog njega su krajem pedesetih i početkom šezdesetih jugoslavensko-sovjetski odnosi ponovno zahladili, nakon inicijalnog otopljavanja iz 1955. i 1956.
Dani konsolidacije vlasti; maršal Tito sa saradnicima, s lijeva – Đuro Pucar, M. Đilas, E. Kardelj i A. Ranković
Kardelj nije bio slovenski nacionalist, i nije htio da se Jugoslavija raspadne, iako je – naravno – znao (iz vlastitog iskustva) da bi se to moglo dogoditi, pod određenim okolnostima. No, vjerovao je da bi svaka od tih mogućih okolnosti bila lošija za jugoslavenske narode, od toga da ostanu zajedno – naravno, pod uvjetom da Jugoslavija ostane socijalistička, što se činilo neupitnim u okolnostima Hladnog rata. I doista – u doba Hladnog rata, bilo je potpuno nezamislivo da bi se bilo koja evropska zemlja mogla raspasti, ili da bi mogla promijeniti ideološku orijentaciju. On je, osim toga, aktivno radio na očuvanju „statusa quo” u Evropi, pa je bio jedan od onih koji su odlučujuće doprinijeli konačnom priznavanju jugoslavensko-talijanske i jugoslavensko-austrijske granice sredinom sedamdesetih. To je izazvalo nemale otpore među samim Slovencima, pa i slovenskim partijskim političarima. Bio je promotor slovenske samobitnosti u okviru Jugoslavije, a slovenske je separatiste upozoravao da „ne treba ubiti vola zbog kile mesa”. No, druga bi stvar bila u slučaju da Jugoslavija više ne bude socijalistička zemlja.
Tito – Kardelj, dani “odumiranja države” i tvorbe “socijalizma s ljudskim likom” kao prelaznog razdoblja – od države do stanja bez države.
No, nije bio ni jugoslavenski nacionalist. U komunistički je „pokret” ušao pod neposrednim iskustvom bitke između slovenskih rudara u Zagorju ob Savi s Organizacijom jugoslavenskih nacionalista (ORJUNOM), koju su komunisti vidjeli kao stub međuratnog režima. Za razliku od Tita, koji je bio zatvoren samo u hrvatskim zatvorima i u Mariboru, Kardelj je u predratnom razdoblju bio skoro do smrti premlaćen u Glavnjači. U većoj mjeri od Tita, bio je protivnik dominacije većih naroda i većih jezika nad manjim narodima i identitetima. Za razliku od Tita, koji je cijelo vrijeme flertovao s idejom jugoslavenstva (pa se ponekad i izjašnjavao kao Jugoslaven), Kardelj je smatrao da formiranje neke jugoslavenske nacije jednostavno ne dolazi u obzir. Niti je poželjno, niti je moguće. Ali, glavni razlog za to je bio ideološki. Kardelj se pitao – kakvog bi smisla imao cijeli revolucionarni prevrat, ako bi se nakon njega nastavilo s istom politikom glede „nacionalnog pitanja”, kao što je bila ona koja se (kako je on interpretirao) provodila u međuratnoj Jugoslaviji. Drugo, u pokušaju formiranja jugoslavenske nacije, vidio je tragove staljinizma i „državnog socijalizma”. Po obje te osnove – jer ga je prisjećala na međuratnu Kraljevinu, i na Staljinov SSSR – ta mu je ideja bila „sumnjiva” i neprihvatljiva.
Po njemu – a ta je interpretacija s vremenom postala doista dominantna u jugoslavenskom zakonodavstvu i ideologiji – smisao Jugoslavije je bio u zaštiti slabih i malih jugoslavenskih naroda, a ne u stvaranju jedne – jugoslavenske – nacije. On je na tome inzistirao čak i onda kad je realnost na terenu bila drukčija, odnosno kad se u Jugoslaviji stvarno razvio osjećaj zajedništva i jugoslavenstva. Oni koji su promovirali taj jugoslavenski identitet, s Kardeljeve su pozicije gledano, bili sumnjivi. Biti Jugoslaven u smislu socijalističke ideologije – da, ali biti Jugoslaven u smislu nacionalnog identiteta – ne. Zato su Jugoslaveni (kojih je bio priličan broj) tretirani kao „nacionalno neopredjeljeni”, a nikad nijedan nije postao, recimo, član Predsjedništva Jugoslavije. Paradoksalno, Kardelj je vjerovao da država odumire (i treba da odumre), ali nacije ne. Jugoslavenske je nacije smatrao „dovršenima”, pa nije dopuštao niti da neka nova „nastane”, niti da neka stara „nestane”.
Korak ispred: spomen obilježje u Ljubljajni – E. Kardelj i narod (drugovi radnici).
Što se tiče države – njegovo je gledanje bilo ortodoksno marksističko. Vjerovao je da je država – kao što ju je opisao Engels – samo „izvršni odbor vladajuće klase”. Smisao socijalizma je da uništi klasnu strukturu društva. Jednom kad se to dogodi, država će postati nepotrebna, pa će – odumrijeti. Socijalizam je za njega bio prijelazno razdoblje iz državnog u bezdržavno stanje. On nije etatizam, nego je negacija etatizma. On se oslanja na „društvo” (society, odatle je dobio i ime), a ne državu.
Za Kardelja – najmarksističkijeg od svih jugoslavenskih komunista – uspjeh socijalizma mjerio se stupnjem u kojem mu uspijeva državu prisiliti na odumiranje. Što manje države, to više socijalizma – i obratno. Ideja da je moguće spojiti „državu” i „socijalizam” – u nekom „državnom socijalizmu” – bila mu je sasvim neprihvatljiva. To se odnosilo na svaku državu, pa i na Jugoslaviju.
U tom je smislu, Kardelj doista govorio o Jugoslaviji kao „tranzicijskoj tvorevini”. Jednog dana, vjerovao je, živjet ćemo u svijetu bez države. Tito je na to cinično „odgovorio”, jednom prilikom rekavši da je to, doduše, točno, ali da i svaki čovjek neizbježno jednog dana umre, no da to ne znači da se to mora dogoditi već sutra, ili da ga treba ubiti prije nego mu je vrijeme. Sve u svoje vrijeme.
No, imajući u vidu da država treba biti sve slabija, a ne jača, jugoslavenski su komunisti poticali permanentnu decentralizaciju i „podruštvljavanje države”. Sve što je Kardelj smislio, bilo je inspirirano ideologijom „odumiranja države”: samoupravljanje, općenarodna obrana, decentralizacija ne samo s federalne razine na republike i pokrajine, nego i s tih razina na općine, pa i mjesne zajednice, stvaranje raznih OOUR-a i sličnih mikro-jedinica, itd.
Jugoslavija je bila sve više decentralizirana, ne samo zbog toga što je Kardelj imao svijest o osjetljivosti nacionalnog pitanja (koga su komunisti i sami upotrebljavali kao fitilj za revoluciju, pa su se bojali da bi to i njima mogli uraditi njihovi protivnici), nego i zato (čak i: prije svega zato) što je to bilo nužno ako se mislilo ozbiljno o „odumiranju države”.
Tu je, po mom mišljenju, početak priče o raspadu Jugoslavije kao države – ali i istodobnom raspadu svih njenih pojedinačnih „nacionalnih država”, do kojeg je došlo samo deset godina nakon Kardeljeve i Titove smrti. Jer, nije se raspala samo Jugoslavija kao država – raspale su se i njene republike, i to tako da ni do danas neke od njih nisu „sastavljene”. To se najviše odnosi na dvije koje su bile „Jugoslavija u malom”: Bosnu i Hercegovinu (koja je to bila po svom etničkom sastavu) i Srbiju (koja je jedina imala složenu unutrašnju strukturu, jer je jedina imala pokrajine).
Raspad Jugoslavije bio je, s jedne strane, posljedica upravo činjenice da se država „razvlastila” iznutra i to u mjeri u kojoj je postala potpuno nemoćna pred prvim ozbiljnijih izazovima: ideološkim, ekonomskim, međunarodnopolitičkim i sigurnosnim. Na drugoj strani, pomalo paradoksalno, raspad Jugoslavije kao države je i rezultat uspjeha socijalističkog projekta, koji je i sam inzistirao na tome da država treba postati što slabija.
Raspad Jugoslavije je iznenadio jugoslavenske komuniste, ali – veće je iznenađenje to što ih je iznenadio, nego što se dogodio. Sve su se socijalističke države – a naročito socijalističke federacije – srušile iznutra, kao kule od karata. Čak i jednonacionalne su postale lak plijen mafijaških struktura, i raznih alternativnih ideološko-političkih grupa. Danas ih sastavlja (kao efikasne države) Europska Unija – dajući golem novac da bi ojačala policiju, carinu, porezni sistem i pravosuđe: dakle, institucije države, a ne društva. Pad socijalističke ideologije je naročito pogodio socijalističke federacije u Evropi, a potpuno je uništio Istočnu Njemačku. Nacionalizam se u svima njima pojavio kao glavna alternativa socijalističkom internacionalizmu. No, od svih se upravo Jugoslavija – u kojoj je koncept „odumiranja države” najdalje napredovao – raspala na najdrastičniji način: u totalnom kaosu i tragičnom ratu
Link – blog b92.net, 9. 9. 2009. (http://blog.b92.net/text/7457/Edvard-Kardelj%3A-na-tridesetu-godisnjicu-smrti/)
(Naslovio i za bosanskepoglede.com priredio N. F.)
Dejan Jović:
Prof. političkih znanosti, dr Dejan Jović, rođ. je 12. 4.1968, u Samoboru, Hrvatska – SFRJ. Studirao je u Zagrebu, Ljubljani, Manchesteru, Londonu i Firenci. Autor je više knjiga. Pisao za novine “Polet”, “Feral”, “Arkzin”, “Reč” itd.
Bio je Glavni analitičar za unutarpolitička pitanja u kabinetu hrvatskog predsjednika Josipovića. Od 2000. do 2010. profesor je na University of Stirling, Škotska, UK, a od tada radi kao izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.