Loading...
Sjećanje

Tim povodom: Krivci moraju biti imenovani i osuđeni

Pepca Maček Kardelj, rođena 20. 2. 1914 – umrla 15. 4. 1990.

Nihad Filipović

1.

„Komunisti će, kao pojedinci i kao partija, morati odgovarati, ne samo moralno nego i pred sudom za počinjene zločine. Teško je govoriti o krivici Republike Slovenije za zločine, jer su sve poluge vlasti od 1945. do danas bile u rukama komunista. Pokolj domobrana i njihove pratnje (nevine djece i njihovih majki), kao i mnogih svjesnih Slovenaca koji nisu bili aktivno uključeni u rat, izvršen je u ime ideje – komunizma”.

Ovo je u Tribini 26. marta 1990. napisala Pepca, Maček, Kardelj, supruga pokojnog  potpredsjednika Jugoslavije i jednog od najbližih saradnika Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja i sestra visoko-pozicioniranog šefa jugo i slovenečke Udbe Ivana Mačeka – Matije. Prema njenim riječima, otkrivanje zločina i kažnjavanje zločinaca jeste put nacionalnog pomirenja Slovenaca.

“Predsjedništvo (SR Slovenije, op. N. F.) bi stoga trebalo pokrenuti istragu, objaviti imena žrtava i saznati gdje su žrtve pokopane. Bit će potrebno i da se počne razmišljati o isplati odštete rodbini.”

Obzirom da su oni koji su radili zločine ili su na ovaj ili onaj način učestvovali u zločinima to radili u ime komunizma i novog komunističkog režima koji se instalirao u Sloveniji nakon kraja Drugog svjetskog rata, a neki su tada još bili živi pa i aktivni članovi Stranke demokratske obnove (ZSK) , smatrala je da se to pitanje u interesu nacionalnog pomirenja Slovenaca, mora riješiti.

“Ako smo za procesuiranje ratnih zločinaca, moramo biti principijelni. Ratni zločini nemaju rok zastarelosti, ni bijeli ni crveni. Moraju se imenovati i osuditi krivci zbog onih koji su živi, ​​koji su radili u sigurnosno-obavještajnoj službi, ali nisu poklani, onih partizana koji se danas osjećaju prevarenim i onih emigranta u Argentini koji su barem koliko i mi Slovenci, a uprkos to sto nista nisu krivi, domovini se ne nadaju. Zbog živih i poštenih ljudi, to jest”.

Nepune tri sedmice kasnije, 15. aprila 1990. godine, Peopca Kardelj je nađena mrtva u njenom stanu.

Od tada do danas kolaju glasine, najprije – šta je istina u vezi njenog pisma, da li ga je zaista ona pisala, a onda i šta je istina o njenoj smrti: da li je umrla prirodnom smrću, (tada je bila u 77 g. života), da li je ubijena ili se možda sama ubila (otrovala). Špekulacije s tim u vezi, dodatno je generirala činjenica da se sve to dešava par sedmica nakon prvih slobodnih izbora poslije kraja Drugog svjetskog rata u Slovenij, kada je bilo jasno, da je komunistička etapa slovenačke historije nepovratno završena, da slovenačko društvo ulazi u novu historijsku fazu i da, prema očekivanjima nekih, slijedi svođenje računa.

Međutim, ubrzo u bujici dramatičnih zbivanja u vremenu, Pepca Kardelj, njena izjava, po okolnostima u kojim je data (pod uvjetom da je autentično njena) u ravni osobnog predsmrtnog svođenja računa sa samim sobom, kao i njena smrt, obzirom na godine i stanje njenog zdravlja (koje nam nije poznato), moguće ne iznenadna, ali kontekstu opće društvene situaciju tada, moguće sumnjiva – sve to skupa biva potisnutu na margine javne pažnje, a onda, faktički i zaboravljeno. I kako izgleda, taj misterij, obzirom na protok vremena i gubljenje šireg interesa, malo je vjerovatno da će ikada do kraja biti osvijetljen.

Ali, ono što ostaje, neovisno od toga ko je stvarno autor rečene izjave, jeste činjenica da se ista pojavila, da je javno, u štampi, rečeno (napisano) da je i komunistički režim činio zločine. Kao što, na žalost, ostaje činjenica da ni u Sloveniji, kao ni u jednoj bivšoj jugo republici, nije NIKADA izvršena prijeko potrebna lustracija kompromitiranih kadrova (nerijetko teških zločinaca) iz vremena komunističke diktature. Tako u Sloveniji i danas imate Kardeljeve i Kidričeve (Boris) biste koje kuda. A radi se o tipovima koji su pozivali na građanski rat u Sloveniji; ovo se može demonstrirati i brojkama, Kardelj i drugovi, tokom Drugog svjetskog rata i neposredno iza rata, pobili su više Slovenaca nego Nijemaca. Fakt.

2.

Ovaj kratak osvrt pišem imajući Bosnu na umu. U Bosni ne da nije izvršena, nego nikada nije javno, ozbiljno, ni otvoreno pitanje lustracije, niti su, makar verbalno i deklaratorno, osuđeni zločini počinjeni u ime komunizma; ta glavna ulica u Sarajevu i dalje nosi ime vrhovnog žreca komunističkok karakazana koji je Bosnu poklopio 1945, a hor narikača, svake godine, (krešendo je, iz poznatih ralzoga, u maju),  nariče za pokojnim diktatorom. Što znači da je društvo, (u kojem dijelu to je pod pitanjem), ali u idejnom smislu, još uvijek u duhovnom RAM-u vremena, koje je širi, regionalni i evropski tok, nepovratno odložio na povijesne stalaže.

Ovo pitanje je danas u odnosu na kompromitirane komunističke kadrove od manjeg značaja – jer su mahom do sada, manje-više svi poumirali. Ali nije bez značaja. Jer vidimo – isto stanje duha traje u u Bosni i danas. Vrijeme je novo, ali u mentalnom smislu, kao da ništa nije novo.

Evo je i danas u Bosni prijeko potrebno otvoriti, a onda i procesuirati pitanje lustracije postkomunističkih kadrova koji su u tranzicijskoj privatizacijskoj pljački društvenog kapitala, privatizirali i društvo i državu. Zločin je to po pogubnim posljedicama za opće stanje zajednice, ništa manji od brutalnih masovnih zločina ubijanja ljudi koje su u ime ideala i njihovih privilegija (vlast), radili komunisti. A društvo i dalje ne nalazi načina da otvori i procesuira to pitanje. … Otud ovaj prilog sjećanju na Pepcu Kardelj.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *