Nihad Filipović
(Iz knjige Tri priče, privatno izdanje, 2016; izvadci iz priče Kofer.)
1.
Meho je bio, ne toliko nizak, koliko sav okruglast, rumen u licu i sa povećim stomakom. Uvjek sa šeširom na glavi, klasičnim sakom i prslukom sa zlatnim lacem za sat, koji je završavao u lijevom džepu prsluka, u pumparicama pantalonama dugim do ispod koljena na koje su se onda nastavljale čarape dokoljenke, nikada jednobojne, uvjek interesantnog dezena i uvjek u dobro izglancanim cipelama, on je u maloj provincijskoj bosanskoj čaršiji privlačio pažnju već svojom pojavom. Bio je jedini takav u čaršiji. Slika i prilika Bavarca, Švabe, pa ga je čaršija tako i zazivala, nekada Bavarac, a najčešće Švabo. On se nije ljutio, a i da jeste, znao je, ne pije to vode kod čaršije. Naprotiv, ako se ljutiš, onda te čaršija još i više i kao sa nekim merakom zaziva po nadimku, a ako primiš kako ti nalijepe, vremenom i sa godinama, čaršija te primi takvim kakav jesi, a nadimci, pogotovo oni nakaradniji, kao po nekom nepisanom pravilu i neizrečenoj komandi, se zaborave.
A Meho nije imao ni razloga za ljutnju. Njemu je zapravo imponiralo što ga zovu Švabo. Švabe su za njega bili gospoda. Kada je Austro-Ugarska carevina 1878. godine ovladala Bosnom, pa potom počela praviti puteve, pilane, bolnice, muzeje … , onaj početni strah kod Bošnjaka od nove, latinske vlasti krsta, kako su je muslimani doživljavali, potpuno nesta i narod primi novu vlast kao što se u Bošnjaka uvjek vlast i primala. “Svaka je vlast od Boga”, počeše mudrovati stariji, smirujući buru početnog straha i neizvijesnosti i u svojoj glavi i u glavama onih mlađih kojima su poruku prenosili. Još kada bogati poduzetnik Šlezinger izgradi na plahovitoj Sani ustavu i uz nju podiže pilanu, zaposli petnaestak radnika, pa još, na opći ibret i divljenje čaršije, na toj ustavi i iz te bukovite Sane, poče praviti struju, pa osvjetli pilanu – e tu je pao svaki zazor. Nevjerica, pritajeni otpor i strah usupiše mjesto osjećanju smirenosti i izvjesnog reda, koji nužno prati svaku silu vlasti.
Meho je pamtio Švabe u Bosnu. Pamtio je i povlačenje njihove carevine iz Bosne nakon prvog svjetskog rata i dolazak dinastije Karađorđević na vlast. Toliko puta u kafani mlađima je prepričavao kako je on pamtio početak tog rata.
“E to vam je dico bilo na Vidovdan. Bio prilip sunčan dan. Babo i majka nas dicu popadoše pa na kola. Kažu idemo na Stari grad malo se zraka nadihati. A do Starog grada strmo braćo, valja se popeti. Al’ imali mi dobrog konja. Vuk’o što ni jedan nije. E tako je bilo; mi na teferiču, kadli puče glas: u Saraj’vu ubijen car. Ja nisam pravo ni konto šta se zapravo desilo, al braćo, kako glas puče, tako babo problidi ko sudna krpa i samo reče majki: “Nije dobro Hatka. Kupi dicu, haj’mo kući”… E kamo sriće da ga ne ubiše. Ne bi nas ni rat zakačio i đe bi nam bio kraj. Moja dico, bolji nam je sa švapskim carem bio jedan dan nego sa onim crnim Acom dvaje’s godina”.
Meho se bavio trgovinom i taj ga je posao svakodnevno dovodio u kontakt sa mušterijama. Međutim, i da nije bilo posla kojim se bavio, Meho bi već svojom pojavom privlačio pažnju. Onaj njegov švapski, gospodski izgled, pa onda još i imetak koji je stekao baveći se trgovinom, njemu su donjeli čaršijski ugled i poštovanje, ali i pritajene zavidljivce. Kada je zapucalo četrdeset i prve, takvi su mu, malo je falilo, pa glave došli. Nova ustaška vlast se tek ustrojavala pa im trebao načelnik u čaršiji te će od Mehe tražiti ne bi li se prihvatio te dužnosti. “A nova vlast će to znati cijeniti“, tako mu je rečeno. Meho je vidio šta radi ta nova vlast, nije to odobravao i nikako nije htio imati posla sa onima koji su stajali iza toga, pa ih je, izvlačeći se na obaveze i porodicu nekako odbio. Ali, čaršijom se već pronijelo da je Meho uz novu vlast. To je ko zna kojim vezama dospjelo i izvan čaršije do odmetnutih Srba koji su se, bježeći i odgovarajući na ustaški pogrom, počeli uvezivati u prve četničke odrede i jedinice. Istim tim vezama su četnici valjda saznali da se Meho sprema na put po robu u Banju Luku, pa mu namjeste zasjedu. Jedva su tu živu glavu izvukli i on i sin mu Ibrahim koji je bio sa njim krenuo na put. Konje i kola su izgubili, a oni se nekako spasiše bjegom. Valjda su četnici potekli za konjima, šta li? Tek spasiše se oni tu, a malo je falilo. Jer da su nastavili goniti, obojicu bi uhvatili žive. Ibrahim je bio teško ranjen u nogu, po nesreći u petu, tako da se jedva kretao, a kamoli da bi mogao trčati. I Mehi je i daha i snage ponestajalo i većje bio odlučio stati, pa šta bude… I tako, isprepadani i gladni, tri dana i tri noći su lutali, krijući se i u širokim lukovima zaobilazeći srpska sela dok se konačno, poderane odjeće, prljavi, isprepadani i gladni, nisu uspjeli vratiti nazad kući.
Još će jednom do kraja rata Meho, ovaj put sa cijelom familijom bježati od četnika. Bilo je to u proljeće 1942. godine, kada upadoše u čaršiju, opljačkaše, popališe i pobiše što je metak stigao i što im pod nož dođe. I tu se Meho i familija spasiše bjegom u sigurni Prijedor, gdje su i ostali sve do kraja rata i ne pomišljajući na povratak u čaršiju, u nesigurnom planinskom, šumovitom Krajiškom zaleđu.
Nakon rata poprimio je Meho navadu koja ga pratila do kraja života. Kada bi god na kakav put krenuo, uvjek je sa sobom nosio mali crni kofer. Svejedno je li krenuo na službeni, na ugovaranje robe u Banja luci ili je nekuda namjerio privatno, uvjek je sa njim bio tak kofer. Između putovanja, kofer je uvjek bio u kući pripremljena, kao da će se sutra na kakav iznenadan put. Meho ga je držao spremljenog uvjek na istom mjestu, u ormaru u njegovoj spavaćoj sobi, tik do jednog drugog, velikog kofera, u kojem su bile uredno poslagane najnužnije potrepštine, donji veš i po košulja i džemper za svakog člana njegove četvoračlane obitelji. Kao da će svi na neki iznenadan put, pa da se nađe. Prije ulaska u autobus, drugi bi putnici smještali prtljag u prtljažnik, ali je Meho uvijek svoju mali kofer unosio sa sobom u autobus. “Neka, neka. Ovaj kufer će sa mnom, govorio je uslužnim kondukterima, kada bi se ponudili da smjeste prtljag u prtljažnik. Ko ne zna, mogao bi pomisliti ko zna šta je to tako važno i dragocjenu u koferu, a zapravo pored njegovih trgovačkih papira tu su uvjek bile jedne čiste gaće, par čistih čarapa, jedna košulja, boca napunjena svježom vodom, štruca kruha i nekada nešto pastrme ili sudžuka, nekada kuhano jaje, malo sira ili već nešto treće, sitno, tek da se nađe za prezalogajiti, ako ustreba.
Žena Fatima odvraćala ga i nagovarala da se oslobodi tog kofera i bolesne navike njegovog nosanja kud god krenuo.
”Nemoj nas bolan brukati. Nosaš tu kuferčinu, gaće, čarape, kruh, meso. K’o da smo juče iz gladi izašli. Svaki drugi dan moram taj kruh i vodu mjenjati ko da će neuzbillahi sutra kijametski dan. Šta će, svjet reći bolan ne bio”.
Što je Fatima više navaljivala, Meho je više i tvrdokornije “privijao” kofer uza se. Onda je ona zamolila unuku, Mehinu ljubimicu Amru, ne bi li ga kako nagovorila da se oslobodi “te nakarade i ne bruka nas više”. I zbilja, Amra uhvati priliku kada je dido bio posebno raspoložen, pa ga upita zašto on taj koferčić sa hranom stalno sa sobom vuče kuda god na put krenuo, kao da je glad, “a hvala Bogu ima se i gdje god autobus stane može se sjesti i prezalogajiti“.
“Pa ti i ne misliš na put, a stalno je držiš u kući spremnu za puta. Majka se bolan plaho sikira, pa de za moj hator, nemoj više, moli te tvoja Amrica”.
Meho je saslušao unuku, odšutio neko vrijeme a onda gledajućui Amru pravo u oči rekao:
“E moja ‘ćeri. Vidiš kakav je danas lip dan. A u trenu može okrenuti na nevrime. Tako i ljudi. Ja sam sa majkom i tvojim ocem, još se ti ni rodila nisi, dva puta mor’o bižati i glave nam spašavati. Ovaj kufer je zato da se nađe, ako, ned’o dragi Allah, ponovo kakav kijamet nahrupi. A nikad se ne zna ka’će”.
2.
Od doba ranjavanja u ratu i one bježanije od četnika, u Ibrahima je ostala mržnja na njih. Kao posljedica ranjavanja on je do kraja života ostao šepav u lijevu nogu. Godinama poslije rata, negdje šezdeset i neke kada je u novoj Jugoslaviji došlo do opuštanja poslijeratne komunističke stege, pa su vlasti dozvolile razvoj privatnog zanatstva, on je bio završio za automehaničara i dosta brzo, zahvaljujući razvoju automobilske industrije i stalno narastajućim potrebama za intervenciju i održavanje automobila, stakao značajan kapital. Ispočetka, radio je Ibrahim sam, ali vrijedan kao mrav i kvalitetan u poslu, ubrzo je izašao na glas kod mušterija, pa je malo pomalo posao širio, dok na koncu nije sve prebacio na radnike, a on je vodio “knjige” i ugovarao poslove. Knjigama tj. poslovnim papirima, više se bavio u kući nego u radnji, a mušterije je uglavnom nalazio po gostionama gdje je provodio najveći dio dana, pijuckajući i kartajući po vazdan. Ta navada trošenja vremena po gostionicama je kod njega vremenom postala rutinska, a pijuckanje je preraslo u ovisnost. Barem je drugim to tako izgledalo, jer Ibrahim to nije tako vidio. “Moja je ovisnost pod kontrolom”; tako je on vidio sebe i svoju sklonost čašici. I zbilja, jeste on pio i ne baš rijetko znao se i žestoko zapiti, ali je znao i prestajati i ne piti neko vrijeme, a onda bi ponovo krenuo. I sve tako, pije, pije, pa malo ne pije, pa opet iznova…
A bio je žestoke naravi u piću. Tada bi se njemu vraćalo i na pamet padalo ono ranjavanje i onaj bijeg od četnika, tada bi mu na vrh jezika dolazili svi kompleksi osakaćene mladosti sa kojima se nosio kao mladić, sve djevojke koje su ga odbile zbog njegove kraće noge i sve što je želio, a nije mogao zbog invaliditeta.
“Ni kriva ni dužna me osakatiše. Šta bi tek uradili da su me uhvatili. Pasiji sinovi i oni i njihov vlahovluk. Da Bog da im se sjeme zatrlo”, galamio bi u takvom stanju i na sav glas psovao četnike.
Najveći dio vremena u krčmama, Ibrahim je provodio sa Nenadom Krecom zvanim Nešo. I Nešo je bio privatni poduzetnik, ugostitelj. Prvo je razvio posao sa soda vodom i radio je u kooperaciji, na proizvodnji one legendarne Cocte, osvježavajućeg bezalkoholnog pića koje je bilo kao nekakav jugoslavenski marketinški i generacijski zaštitni znaki svih onih naraštaja pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Na tom poslu je Nešo zaradio početni kapital, a onda je krenuo sa unosnijim ugostiteljskim poslom. Otvorio je gostionu. “Kod Neše”, tako ju je nazvao. Bilo je to službeno. Neslužbeno, u narodu je ta mehana bila poznata pod drugim imenom ili radije imenima. Nenadova žena Rada, radila tu u kuhinji. Nije bila ljepotica, ali je bila prsata, pa tako, bosanski svijet inače sklon humoru počesto na granici komplimenta i sarkazma i na svoj i na tuđi račun, nazva Nenadovu krčmu “Kod dvije sise”, “Kod dvije meme”, “Kod dvije dojke”, “Kod dva bunara”; svakako su je zvali, samo ne onako kako joj bi službeno ime.
Tu u toj krčmi, upravo sa Nešom, Ibrahim je najčešće sjedio. Obojica su, kako je to često u bosanskim čaršijama, bili više poznati po svojim nadimcima Iban i Nešo nego po imenima. Ali obojici, čaršija je prikačila i još po jedan nadimak, samo što su svi dobro pazili da ga ne upotrebljavaju u njihovom prisustvu. Zvali su ih Boro i Ramiz, po onim herojskim likovima iz partizanskih historijskih čitanki. A evo i zašto.
Nešini su bili od nekud iz Srbije. Otud je njegov otac Nikifor doselio negdje hiljadu devet stotina i tridesetih. Otvorio je trgovinu. On i Ibrahimov otac Meho su bili jedini trgovci u to vrijeme u maloj bosanskoj provincijskoj čaršiji. Posao kojim su se bavili je bila ona početna karika u prijateljstvu koje će se vremenom razviti između Nikifora i Mehe. Tako su Nikifor Nikica, Kreco i Meho Malkoč, zvani Švabo i Bavarac, postali ahbabi.
Kada hiljadu devet stotina četrdeset i prve ustaše postaše vlast, pa počeše “čistiti teren”, kupiti Srbe i odvoditi ih da se nikada više ne vrate, pokupiše i Nikifora. Upali su mu u kuću i odveli ga u policijsku postaju navodno da nešto provjere, tako su rekli supruzi Stojanci. Nikada se sa te provjere nije vratio. Sva usplahirana, trudna i u strahu za djete i svoj život, Stojanka nije smjela otići do policije i pitati šta je sa Nikiforom, nego zamoli Mehu da vidi šta joj je sa mužem. Zbilja, Meho ode do policije, a tamo mu rekoše da nije imao rašta dolaziti.
“Kreco je otpremljen za Staru Gradišku, a tamo ko ode ne vraća se“.
Tako su mu rekli u policiji. I još mu onaj glavni zaprijeti:
“Pa jesmo li mi tebe jučer majkoviću htjeli za načelnika. Ti nas odbi, a danas te eto da moljakaš za karavlaha Krecu. Ja tebi Bavarac lijepo kažem, dok je vrijeme: Mani se ćorava posla. Zaboravi Krecu. Zaboravi Srbe. Od njih ovdje ništa ostati neće. Uho jedno. Utuvi šta ti kažem da i tebe ne bi stigla ustaška ruka“.
Kratko nakon što je Nikifor odveden da se nikada više ne vrati, Stojanka se navrat nanos spakovala i preko nekih zajedničkin Mehinih i Nikiforovih veza, spašavajući glave, uspjela izbjeći za Srbiju. Poslije rata ona će se vratiti sa sinom na njihov posjed, a Nenad će, kao što smo vidjeli naprijed u ovoj priči, otpočeti bavljenje ugostiteljskim poslom, negdje polovinom hiljadu devet stotina šesdesetih, kada su komunističke vlasti malo relaksirale oštri politički dril uspostavljen odmah poslije rata, pa su dozvolile ograničeni razvoj privatne inicijative. Tako je život ponovo spojio ono što je ljudska sila jednom rastavila: staro i nazor prekinuto prijateljstvo Nikifora-Nikice Krese i Mehe Malkoča zvanog Bavarc i Švabo, obnovljeno je i nastavljeno prijateljevanjem njihovih sinova Nenada i Ibrahima.
3.
(…) I to jutro Ibrahim je sjedio za svojim stolom, pijuckao i prelistavao novine. Politička situacija u Bosni tog doba je bila krajnje nezdrava. Mediji općenito, a štampa posebno, do neukusa su bili puni bolesne politike i filtriranih informacija, ovisno od toga koju je političku opciju zagovaralo uredništvo. Tako je u glavama građana kreirana konfuzna slika onoga što se stvarno zbivalo. Svako je imao neku svoju istinu, uglavnom obilježenu nacionalnim predznakom, a samo neki prisebniji ili svojeglaviji su uspjevali zadržati odmak od tog haosa poplave karcinogene politike. Sudbina je tako htjela, Ibrahim i Nenad bili su baš takvi, svojeglavi prijatelji slične sudbine i životnog puta, pa su se savršeno razumjeli.
Makar se profesionalno bavio alkoholom ili možda baš zbog toga, Nenad je bio oprezan sa čašicom. Potezao je i on pokoju, ali više kao dio nepisanog tradicionalnog Krajiškog rituala muževnosti, nego iz potrebe.
“U mene vam je raja Ibanov adet. Sve je pod kontrolom biznis, knjige, rahatluk, servisiranje potreba gospođe supruge… sve to u Neše štima”.
Pa ipak i on se povremeno znao opiti, a u takvom stanju bi bio isto što i Ibrahim: galamio bi i psovao na sav glas ustaše koji mu “na pravdi Boga jedinoga”, ubiše oca Nikifora.
“Pogan latinske. Oca ne pamtim zbog njih. Sa njima nikad ne znaš šta ti misle. Sutra da počne, opet bi isto radii. Poroda neimali, gamad ustaška”.
Od Nenada su, budući bogat, prema lokalnim čaršijskim mjerilima, i k’ tome ugostiteljski radnik, čovjek u dnevnom kontaktu sa raznim gostima, lokalni srpski nacionalistički političari, Centrala, kako ih je Nenad zvao, zahtijevali informacije o tome šta se u njegovoj gostioni priča i kako se koji od njegovih gostiju muslimana ponaša.
Nenad je sa radošću dočekao buđenje demokratskih sloboda u Bosni, nakon pada totalitarnog jednopartijsko sistema vlasti, ali kako su se politička situacija i međunacionalni odnosi pogoršavali stalnim potpirivanjem vatre nepatvorenih narodnih emocija, osjećao je kako situacija lagano izmiče kontroli i da sve skupa neće završiti dobro. Vrhunac je bio kada su zatražili od njega da špijunira svoje goste. Nije to mogao, ali nije se mogao ni distancirati od tog zahtjeva narastajuće lokalne srpske nacionalističke elite. Već je bila stvoreno javno raspoloženje, ako nisi sa nama, onda si izdajica i naš protivnik. Povjerio se IbrahimuPovjerio se Ibrahimu:
“Centrala od mene traži da špijuniram goste. Hej, hoće da ja Nenad, sin Nikifora i Stojanke Kreco, cinkarim svoje goste. Uključujući i tebe Ibane. I to tebe su posebno naglasili. Ma ne mogu ja to jarane. Pa to su moji gosti. Ja od njih živim”. (…)
4.
Cijele prethodne noći Nenad nije oka sklopio. Jučer mu bio Jovo u gostioni. Jovo je bio jedan od vodećih ljudi u Centrali. Rekao mu je:
“Nenade, đavo je došo po svoje. Naši ljudi su naoružani i spremni. I u najzadnje selo smo helikopterima doturili naoružanje. U gradu je manje toga, jer smo morali biti oprezniji da ne primjete, ali imamo ljude spremne za upasti u grad na ispomoć. Pod jakim smo pritiskom odozgo od naših vodećih ljudi, za kompletno preuzimanje vlasti u opštini. Mi ne vjerujemo da će to proći bez sukoba. Zato znaj i budi spreman, svakog trenutka to može otpočeti. Ako ustreba, mada ne vjerujem, jači smo i ne mogu oni ništa. Nema više četrdeset i prve. Srbi su sada spremni. Mi smo već vojnu ekonomiju na “Vračarevoj glavici” adaptirali, pa ako krenu sa otporom, tamo ćemo sa njima, u mali Jasenovac. Ali, za svaki slučaj, kažem ti, ako ustreba evakuacija je u naše sigurno zaleđe, u pravcu Bukovice i Orahovljana. Eto, to ti je da znaš i da si i ti spreman”.
Tako je Nenadu rekao Jovo. A Jovo zna šta govori. Nešto će se sigurno desiti, razmišljao je Nenad i ta mu misao nije dala mira. Ujutro, čim je Ibrahim došao na redovnu kaficu i čokanjčić rakije, prišao mu je Nenad i sjeo za njegov stol. (…)
Ibane, oprosti što te na uranku uznemiravam, ali situacija je ozbiljna. Ja mislim da će se nešto ovih dana dogoditi. A ako se dogodi ti znaš da se muslimani ne mogu odbraniti. Stradaće ljudi Ibane, a ti si visoko na spisku. Svi znaju šta govoriš kad popiješ, tako da su se baš na tebe posebno nameračili. Nego kupi porodicu prijatelju i magla. Gdje znaš, samo bježi iz čaršije“.
“Znači i spiskovi su napravljeni”.
“Jesu, jesu. Znam šta govorim. Bio mi je juče Jovo i rek’o da se nešto sprema”.
“Koji Jovo. Je li Čeko”?
“Aha. On mi čovječe rek’o da se sprema. Ne kaže šta, ali kaže, sprema se i samo što nije krenulo. Vojna ekonomija “Vračareva glavica” je pripremljena kao Sabirni centar za muslimane i Hrvate. I to mi je Jovo reko, a on zna šta govori. U Kriznom štabu je. Kažem ti, nešto se sprema“.
“Pa i sprema”, reče Ibrahim i iz unutrašnjeg džepa sakoa izvuče nekakav papir.
“Čitaj ovo. Donio mi Omer jučer ovo fotokopirano, pa de pročitaj”.
“Koji Omer”?
“Ma znaš koji. Koji Omer ima u čaršiji da se aktivno bavi politikom? De čitaj”.
Nenad primi papir i poče čitati. (…)
“Pa ovo nema veze s’ vezom. Džamija ne smeta nikome, a ni te nekakve kapije što se spominju”.
“Pa naravno da ne smeta. .. Ovi će to i napraviti Ibane. Vidiš ti koja je to mržnja”.
Ibrahim je ćutio. Po ko zna koji put prevrtao je anonimnu poruku “grupe građana”, prebacivao je iz ruke u ruku, kao da važe težinu poruke, tražio neki skriveni znak koji bi ga uputio na onoga ili one koji su mogli na papir provaliti takav gnoj mržnje. Blješteća nepismenost autora upućivala ga je na već opće prepoznatljivi stil ultraradikalskog načina mišljenja kod Srba, mišljenja koje fascinira, motivira i okuplja pristaše upravo ove i ovakve razine pismenosti. Ali, ko bi osobno mogao biti iza prijetnje, to mu nikako u pamet nije dolazilo.
“Pa otkud Omeru ovo, kada je poslato hodži Osmanu”, prekinu šutnju Nenad.
“Osman mu donio da ga pita šta mu je raditi. Javio je i Rijasetu u Sarajevo i muftiji u Banjoj Luci, a otuda mu poručili: “Ništa, odnesi pismo u policiju, obavijesti rukovodstvo Stranke demokratske akcije i tu je tvoj posao završen”.
“Pa policija je srpska. Šta će tamo nositi. Ovo neđe tamo otud i dolazi”.
“Je li znaš ili onako, samo kažeš”.
“Ma i znam i ne znam. Ali, znam sigurno da je budalaština sa ovim ići u policiju. Pa vidiš koja je situacija. Zato ti i kažem Ibane, spašavaj familiju i sklanjaj se dok još ima vremena”.
Tako je, uz stisak ruke u znak pozdrava na rastanku, završen posljednji razgovor izumeđu Ibrahima i Nenada. Nikada se više nisu vidjeli.
5.
Ibrahim uđe u kuću i sa vrata povika:
“Seno, jesi li u kući”?
“Jesam, evo me u kupatilu. Otkud ti? Samo što si izašo iz kuće”.
“Hodi ovamo. Požuri. Spakuj najnužnije što u gepek može stati. Idemo na put”!
“Šta je? Idemo”, iza vrata kupatila pojavi se Sena!?
“Idemo”!
“Govorila sam ja tebi. Kupimo prnje dok je vrijeme. Kako će mo sada proći kroz sve te kontrolne punktove”?
“Proćemo. Što ne bi prošli. Nije ratno stanje“.
“Samo što nije. Hoće li dido i majka sa nama”?
“Pa znaš da neće. Govorili smo ranije sa njima. Neće oni. Dosta im bježanja. Odo’ ja do njih da im javim. Ti spakuj pa i ti dođi da se pozdravimo sa njima. Gdje je mala”?
“Još je u krevetu. Spava.”
“Diži je i pakuj! Hajde, požuri! Idem ja”.
Mehina i Fatimina kuća je bila pet minuta hoda od Ibrahimove, u centru čaršije. Ibrahim bez kucanja uđe. Fatima je u kuhinji nešto pospremala. Ibrahim priđe majci poljubi je i upita:
“Sabahhajirla mati. Kako si? Jesi dobro”?
“Allah razilah sine. Dobro je, dobro. A jesi ti majci dobro“?
“Ma jesam mati, jesam. Đe otac? Jeli on dobro? Nije valjda još u krevetu”?
“Kakav krevet, znaš ti njega. Taj zoru dočekati ne može. Eto ga u dvorištu na klupi, čeka te da popijete kahvu. A što mi ne bi Sene juče”?
“Ne znam mati. Eto nje, sada će i ona doći, pa je pitaj”.
Uto u kuću uđe Meho. Čuo razgovor.
“Evo dida, evo dida. Đe si ti barabo? Nije te bilo juče. Ni tebe ni Sene. Samo Amrica došla obići majku i didu”. “Pa čuli smo se telefonom. Imam i ja posla. Ne mogu vazda visiti uz majku i babu“, odgovori Ibrahim.
“Pa i ne možeš. Dobro kažeš, imaš ti i drugi’ poslova. De pusti dijete dido. Šta si se nama oskrvio na njega”, umješa se Fatima. “Haj’mo u dvorište, evo kahve”.
Tu u dvorištu uz jutarnju kahvu, Ibrahim je prenio roditeljima razgovor koji je tog jutra imao sa Nenadom. Pokazao im je i prijeteću poruku koja je upućena hodži Osmanu.
“Ja više nemam šta čekati. Na spisku sam im i ako krene mene sigurno privode”.
“Nejma tu ako krene sine. Krenuće. Ni ti ni ja nismo od juče. Sjećaš se kako je krenulo četeres prve. A ja znam i prije je krećalo. I opet će, reče Meho, a onda zastade, pa kao u ljutnji na samoga sebe, doda:
“Ma šta i ja mrsim. Već je krenulo. Pa jeli vidiš šta se radi po Istočnoj Bosni. Nego ti sine kupi Senu i Amricu i prtlja koliko je jutros. Još si i ranije treb’o, govorio sam ja tebi”.
“Ma zar opet u zbjegove jadni smo ti mi”, reče Fatima.
“Mi ženo nećemo. Ti to znaš. O tome smo već govorili. Stari smo mi za bižaniju, a biće nam kako je suđeno, pa šta bilo da bilo. Tamam da i najgore bude, nije za nas neka šteta. Stari smo mi i vakat nam je. Daj donesider taj kufer nek im se nađe u putu”.
“Ah, estakvirulah, čudna insana. Vazda, vakat nam je, vakat nam je. Nije nam vakat neuzbilahi, nego kada dragi Allah odredi”, reče Fatima ustajući da donese koferče.
“Čekaj majka! Nemoj. Neka kofera. Ne treba to nama. Sena pakuje, možda je već sve i popakovala što nam treba. Neka kofera uz tebe babo. Uz tebe je od četrdeset i pete. Neka ga i sada“.
Tako je, nakon što je Sena došla sa Amrom da se oproste sa majkom i didom, završen razgovor između Ibrahima i njegovih roditelja, oca Mehe i majke Fatime. Ibrahim nikada više nije vidio ni oca ni majke.
6.
Usmeno, preko kurira, preneseno je naređenje sa Pala, iznad Sarajeva, gdje se smjestila Vlada i Parlament samoproglašene srpske republike u Bosni i Hercegovini, u Banja Luku, a otuda lokalnom Kriznom štabu:
“Na prvu provokaciju muslimanskih ekstremista odgovoriti u punom kapacitetu, vojno-policijskom intervencijom. Vrijeme političkih razgovora i dijaloškog traženja rješenja je iza nas. Razvoj događaja nalaže odlučnost i beskompromisnu reakciju u odbrani životnog prostora i interesa srpskog naroda u srpskoj Bosni i Hercegovini”.
Na “provokaciju” se nije dugo čekalo. Iste noći planula je stara, zapuštena, za rušenje dotrajala, čaršijska pravoslavna crkva. Za paljevinu se optuženi “muslimanski ekstremisti, zelene beretke i drugi ekstremni elementi”. A u samo svanuće, zapravo se jutro još nije bila od noći razvelo, krenula je racija po muslimanskim mahalama i stanovima u posjedu Bošnjaka i Hrvata. (…)
Jutarnji program lokalne radio stanice je počeo kao i svakog dana u sedam sati. Punih pet sati puštan je poziv građanima:
“Pozivaju se građani da ostanu mirni, da ne uzvraćaju na provokacije zelenih beretki i muslimanskih ekstremista koji su sinoć zapalili pravoslavnu crkvu u našem gradu, a jutros pokušali da oružano zauzmu grad. Njihov je cilj otpočeti sukob i narušiti dobre međunacionalne odnose”, grmila je medijska ratna mašinerija. (…)
Naređenje vlasiti i lokalnog šefa policije je bilo:
“Stanovništvo izmjestiti na gradski stadion. Muškarce privesti u Srednjoškolski centar na islijeđivanje. Kuće i stanove temeljito istražiti u potrazi za oružijem. Ni tupa kašika za cipele ne smije ostati neprevrnuta“.
Kako rečeno, tako i učinjeno. Unatoč medijskoj pripremi, bila je to haotična, biblijska pretpotopska scena: plaču djeca, vrište žene, u strahu se gube, padaju u nesvijest … Čuje se pucnji, neko viče: “Ne pucaj. Rekao sam nema ubijanja… A kada su ih priveli na stadion, počeše muške odvajati. Nisu prozivali, već samo je li muško, odvoje ustranu. Svejedno mlado, staro, sve izuzev djece uz majčinsku suknju odvajali su u stranu. Tu nasta još veća vriska. Strah eskalirao u paniku. Žene stale ispred ljudi i djece. Policija vuče, hoće da odvoje muške od žena, a žene ne daju. Udari i kiša. Zali kao iz kabla. Uzbuđenje potaknuto iskonskim strahom za goli život kreira surealističku sliku pakla na zemlji; jedna žena se porađa, nekog starca srce presjeklo, pao u blato i izdiše. Dječačić, tek iz pelena ispuzao, polugol sjedi na mokroj zemlji i udara o zemlju cipelom nekog starca što se tik do njega moli Bogu. Nedaleko neki muškarci i žene vrše nuždu. Pred neljudskom stravom ustupa svaki stid. Onda istupi jedan, ispali rafal u zrak i prodera se:
“Mir, mir narode! Dosta, dosta narode! Slušaj ‘vamo! Muški sada idu na isljeđivanje, a vi žene i djeca možete se sada vratiti kućama. Tamo će vam se vratiti i vaši muški ukućani čim se završi istraga. Ne sikirajte se i budite sigurni da je tako. Sve što mi tražimo je oružije. Onaj kod kojega ga nađemo, biće zadržan radi dalje istrage, a svi ostali će se vratiti svojim kućama”.
To je unekoliko smirilo narod, pa su su najzad muške odvojili od žena i odveli na isljeđivanje, a žene i djeca su poslati nazad kućama i u njihove stanove koje su našli isprevtanim i u potrazi za oružijem oslobođenim od novca i vrijednijih stvari.
7.
I Meho je priveden u lokalni Srednjo-školski centar. Tamo je sve i jedan privedeni, kriv ili nevin, svejedno, prije ispitivanja krvnički tučen. Onda su takvi išli na islijeđivanje, gdje je slijedilo drugi krug tjelesnog zlostavljanja. Zatim su ih slali nazad u fiskulturnu salu i odvajali od ostatka privedenih koji su čekali svoj dio tjelesnog zlostavljanja… Meho nije tučen. Čim je priveden, došao je jedan policajac i prozvao ga. Onda ga je priveo u policiju do komandanta Vase. Tu ga je čekao Nešo.
“Ajde, ajde, dide, ulazi i sjedi…, evo ovdje na ovu stolicu”, uljudno i smireno, kao da se ništa neuobičajeno oko njih ne događa, dočekao ga je komandant Vaso.
Nešo je stajao i ćutio. Ugledavši ga Meho se iznenadio, ali ništa nije rekao. Samo je ćuteći sjeo na ponuđenu stolicu. Prilazeći, na stolu je primjetio onaj svoj koferčić koji je uvijek držao spremljen ako ustreba krenuti na iznenadni put.
“Jesi u redu? Je li sve kako treba? Nisu te dirali”, započe razgovor Vaso?
“Nisu, nisu. Fala ti što pitaš”.
“Dobro je. Ja sam izričito naredio, tebe da ne diraju. A je li ti treba šta”?
“Fala jopet. A ne triba vala ništa. Samo, ako ću na kakav put, molio bi te za tu tašnu. Vidim, eto je tu na stolu”.
“Ma ovi moji kad su pretraživali kuće našli kod tebe ovo koverče, pa donjeli ovomo. Niko nije smio otvoriti. Mislili unutra eksploziv. To su sve momci sa strane, nisu ovi naši domaći. Ne znaju oni Bavarca i njegovu naviku nosanja ovog koverčeta kud god krenuo”.
“Pa jel’ se to ide kuda”?
“Ide, ide dide. Sada će te svi odavde na jedno sabirno mjesto kod Banja Luke. Tamo će te na sigurnom čekati dok se ovo ne završi. Tako je bolje za vas. Ima puno bandi. Upali sa strane i koriste ovaj haos, a ne može policija svuđe stići. Zato, bolje je, radi vaše sigurnosti da ste na jednom mjestu”.
“Znači ide se”?
“Ide. Evo Neše, on je doš’o da te izvadi i vrati kući. Nažalost, ja to ne mogu odobriti. Nemam takva naređenja. A i nema ti Ibana kod kuće, tako da se to mora ispitati, đe je, zašto bježi ako nije kriv i sve to tako. Ali, evo, znam koliko ti ova tašna znači na putu, pa ti je dajem da se nađe. To je najviše u ovome trenutku što mogu učiniti. I ne boj se, dirati te niko neće. To sam izričito naredio”.
„Fala ljudi. A Iban ništa nije kriv. Nego, vidite ljudi kakva su vremena, sklonio se hudnjak da ga ne zakači, k’o što nas je zakačilo četeresprve. Pa ti to Nešo znaš bolje nego ja. Vazda zajedno sjedite”.
“Znam dide, znam”, uključi se u razgovor i ćutljivi Nešo. “Zato sam i doš’o kod komandanta da vidim mogu li te otpustiti. Iban je dobar čovjek. Samo galamdžija kad popije, pa svašta lupa. K’o i ja kada popijem. Isti smo, a ja ga znam, k’o što znam sebe. On mi je bio najbolji prijatelj. Al’ ja znam, čovjek je prav zdrav, samo što sada vlasti moraju sve ispitati”.
“Kažeš Nešo bio ti najbolji priijatelj. Pa jel to nije više”.
“Ma jeste, jeste dide. Pa zato sam i doš’o, u ime našeg prijateljstva, da te vodim nazad kući. Znam ja kakvi ste vi ljudi. Nego, onako kažem. Ko zna kako će se sve ovo završiti”.
“Dobro ljudi”, uključi se ponovo u razgovor komandant Vaso. “Tako je kako je. Šta bude biće. U međuvremenu, moramo se mi stari prijatelji i poznanici paziti koliko je više moguće u ovim okolnostima. Evo tebi sada Bavarac ovo tašna, koverče, šta li je? Sve je unutra kako si ostavio. Ništa nije dirano. Ali daj slave ti reci mi, što ti sve ovo nosaš đe god kre’no? Na kakav pravi put il na službeni put, uvjek ovo sa tobom. Šta će ti ove gaće, čarape, košulja..? Haj’ znao sam da nosiš za prezalogajiti ako ustreba u putu, al’ što će ti pobogu si roba?
“Pa i to ako ustriba. Vidiš k’o ovo sada. Ko zna kol’ko će se ostati na putu. U nas se nikad ne zna. U ovim brdima uvjek kasno sviće, a rano omrkne, pa najduža noć”, oprezno uzvrati Meho na postavljeno pitanje.
“Dobro. Haj’ sada. Sada će te ovaj što te priveo meni vratiti nazad u školu, a onda, u neko doba će te svi u pravcu Banja Luke. Evo tu Neše, pa ako imaš šta reći, reci, on će prenjeti Fatimi. Da smiri ženu. Nek se ne sikira bez potrebe“.
“Nejma ništa vala. Samo joj reci da sam dobro i nek se ne sikira. I još bi te molio da tu tašnu dadneš Neši neka je on vrati Fatimi. Meni ona neće više tribati”, odgovori Meho skeptično naslućujući da je put na koji kreće, bez povratka. A onda tiho dodade:
“Što kaže Vaso, šta bude biće. Nije ovo prvi kijamet koji smo predeverali. Sve biva i prođe. Moje je prošlo, a proće i ovo vaše. Najvažnije je da su nama dica na sigurnom”.
“E jebiga dide. Nije ovo samo naše. Svi smo mi u ovim govnima. Nego pazi šta govoriš. Ovdje ja mogu da te zaštitim, ali tamo đe idete ne gledaju ni na godine ni na išta. Nađuli te sumnjivim, bogami, imaju oni svoje metode. Zato, pamet u glavu i jezik za zube. Do tamo si siguran. Jovo će vas voditi, a Jovo je naš, domaći, tako da si u dobrim rukama do tamo. A tamo, rek’o sam ti. Nisi dijete, pazi šta pričaš… Haj’ sada i neka te Bog i sreća prati”.
“A kufer! Hoće li ga Nešo vratiti”?
“Ma hoće. Ništa se ti za to ne brini”.
(Nastaviće se)