(Iz knjige Tri priče, privatno izdanje, 2016; izvadci iz priče Kofer.)
Nihad Filipović
8.
Sa uhom na tranzistoru, Ibrahim je osluškivao vijesti. Sinoć se ponovo svađao sa Senom. Žestoko, tolko žestoko da ga je jutros stid sinoćnje galame i izgovorenih uvreda. Prije rata Ibrahim se nikada nije svađao sa ženom. Ali, otkako je zaratilo, otkako su uspjeli nekako navrat-nanos u “minut do dvanaest” izvući se iz Bosne i preko Hrvatske i Mađarske, dopeljati se čak ovamo na sjever Evrope, u Švedsku, svađa sa Senom gotovo pa je postala dio dnevnog rituala. Ako se nisu svađali, onda su šutjeli u ljutnji jedno na drugo, a samo u rijetkim trenutcima uspjevali su održati makar prividno mir, i u sebi i oko sebe.
Zapravo, sve je bivalo opredijeljeno vijestima iz domovine. A kako je malo dobrog otuda bivalo, tako je vremenom sumorno, mračno raspoloženje uzrokovano traumom rata preraslo u obostrano tešku depresiju. Ibrahim je utapao loše vijesti u alkohol. A onda pijan, postajao bi agresivan. Kriva riječ i izbila bi svađa. Poslije svađe Sena bio plakala, a to je još više rasrđivalo Ibrahima. Nije mogao podnijeti ženski plač, a nije znao kako se sa tim nositi. Seni je u tim trenutcima bio potreban samo poljubac, zagrljaj, jedna lijepa, nježna riječ utjehe, žaljenja… A Ibrahim nije imao snage reći izvini ni onda kada je uspjevao prihvatiti sopstvenu odgovornost.
Negdje od Vareša, iz siromašne rudarske porodice, Sena je bila već stara cura kada se udala za Ibrahima. A udala se, što ono kažu, na slijepo. Nikada se prije toga nisu vidjeli. Sena je kao tek stasala djevojka imala tu nesreću da je na silu uzme jedan od njenih stričevića, naopako stvorenje koje će kasnije zaglaviti u kriminalu i život živjeti više u zatvorima nego na slobodi. Sena je skrivala sramotu kako je znala i do kada je mogla. Ali, kako nesreća nikada ne ide sama, kao posljedica napastvovanja, ostala je Sena trudna, pa kako je trudnoća odmicala, uspaničena, u jednoj dramatičnoj noći sve je priznala majci Safiji. Onda je majka, sve krijući od oca, pod izgovorio da idu kod sestre u Sarajevo, potajice sredila pobačaj kod neke žene što se time ilegalno bavila. Za Senu je tu konačno, bilo i nešto sreće. Sve je završeno dobro i na izgled bez posljedica, iako se ona nikada nije mentalno oporavila. Cijela ta afera je ostavila neizliječivo dubok ožiljak u njenoj duši. Nikako sebi nije mogla oprostiti to silovanje. Kao da je ona bila napasnik, a ne žrtva. A tek gubitak djeteta. Bilo je to previše za nježno i osjetljivo žensko srce i dušu. Iako neželjeni plod, Sena je istovremeno strahovito patila i osjećala se još i više krivom zbog tog nerođenog djeteta. Nije razumjevala zašto je to tako. Tek, bilo je tako. Očistila se od neželjenog ploda, a onda ju je napao opsjećaj krivnje i samooptuživanja. I to će je tako intezivno pratiti sve dok nije rodila Amru sa Ibrahimom, kada je popustilo, ali ne i u cjelosti prestalo. Bila je dovoljna sama pomisao na cijelu aferu i gubitak djeteta, pa da se stare rane probude…
A Ibrahim je u Senin život ušao iznenada. Njen otac Ramo je preko nekih prijatelja koji su poznavali trgovca Mehu, čuo za Ibrahima, momka iz dobre kuće i za ženidbu, samo je jadan sakat u nogu pa ga cure izbjegavaju. Nekoliko godina poslije pobačaja, zabrinuta da joj kćer ne ostane neudata, jer je Sena poslije onog iskustva sa silovanjem i pobačajem, izbjegavala ašik i muško društvo, Safija je oprezno rekla mužu šta se desilo Seni: da je silovana, da je imala pobačaj i da je zato povučena; i kazala je:
“Ako joj ne pomogneš, nikad’ neće naći čoeka. A njoj samo dobar čoek i djeca mogu pamet odvući od onoga što joj se dogodilo”.
Ramo je, razumljivo, bio duboko potresen tim saznanjem, ali ništa nije rekao kćerci. “Ako bi ona saznala Ramo da ti išta od ovoga znaš, nju bi to dotuklo“, rekla mu je Safija.
Ramo je osjećao da je to tako. Zato je ćutio i pravio se kao da ništa ne zna, ali je i sve uradio ne bi li kako našao kakvu zgodnu priliku za Senu, pa kada je preko nekih prijatelja čuo za Ibrahima, sav se dao ne bi li kako ugovorio sastanak i povezao djecu. Konačno, dogovorio je da Ibrahim dođe, pogleda djevojku, a i ona njega, pa ako su jedno za drugo, neka se uzmaju, a ako nisu, nikom ništa; svako svojim putem i opet dobro.
Međutim, posrećilo se. Seni se Ibrahim dopao na prvi pogled, a Ibrahim je ostao opčinjen Senom. „Bože kakva ljepota“, pomislio je čim ju je po prvi put ugledao. A kada je Sena pristala na vezu, njegovoj sreći nije bilo kraja. Nije mogao vjerovati da će takva ljepotica biti njegova.
Seni sakata noga Ibrahimova nije smetala ni najmanje. Naprotiv, bio je to hendikep koji je, u njenim očima, Ibrahima činio njoj bližim. “Mora da je on patio zbog te noge“, bilo je prvo što je pomislila kada je čula da je hrom. A kada ga je vidjela, dopao joj se i tjelesno. Ibrahim jeste bio invalid u nogu, ali je imao muževan izgled i lijepe muške crte lica.
Nakon udaje, živjela je ona sa Ibrahimom lijepo i sređeno. Ibrahim je dobro zarađivao, tako da ona nije morala ni raditi van kuće nego se sva posvetila kući i kćerci koja će se roditi odmah, prve godine braka. Nije čak ni kuhati Ibrahimu morala. On bi u kući samo pokadkad nešto malo prizalogajio, a izuzev nedjeljom, kada su imali zajednički porodični ručak, uvjek je ručao u gostioni kod prijatelja Neše, tako da je Sena kuhala samo sebi i kćerci.
Kuća joj je blistala. Uredna, čista i puna kao šipak što’no se u narodu kaže. A kada joj je u kući postalo jednolično i svaki dan kao onaj prethodni, dogovori se ona sa mužem, te joj Ibrahim otvori manikersku radnju. Bio je to dobar poslovni potez: sve gradske dame i gospođe što drže do sebe počele dolaziti na tretman kod Sene. Posao se ubrzo tako razvio da je Sena mogla uposliti dvije radnice, a ona se sva, kao i Ibrahim u svom poslu, posvetila organizaciji i vođenju poslovnih knjiga. Jednom riječju Sena, ako je i čekala dugo na pravu priliku, imala je rašta i čekati; zaista je bila srećna sa Ibrahimom i životom koji je sa njim djelila.
A sada, vani, u izbjeglištvu, gore na sjeveru u Švedskoj, daleko od svega lijepog u nekom bivšem životu, koji se izgleda nikada više vratiti neće, sve je bilo drugačije. I ona i Ibrahim su patili i očajavali nad tragičnim zbivanjima u Bosni, a još više nad sopstvenom nemoći u cijelom tom nezaustavljivom historijskom kolopletu u koji su upali. Očajna Sena, boreći se sa sopstvenim stresom, prva je, načisto bježeći iz stana, našla posao. Počela je čistiti po bolje stojećim domaćinstvima, najprije jednoj starijoj gospođi, a onda se pročulo za nju pa su se mušterije same javljale. Tako je ubrzo počela raditi u pet domaćinstava. Posao ju je koliko fizički iscrpljivao toliko psihički odmarao. Ali samo nakratko. Čim bi stala sa poslom, ponovo bi se vraćale teške misli. Ipak, konačno je bila u prilici pobjeći makar na neko vrijeme od turobne atmosfere stana i loših vijesti koje su svakodnevno pristizale iz Bosne, a to joj je puno značilo.
Nije shvatala tada, ali je vremenom spoznala: ona je zapravo bježala od Ibrahima, a ne od loših vijesti od koji se u životu inače, a u mračnim vremenima rata posebno, uteći ne može. I dalje ga je voljela, ali nije više mogla podnijeti njegov temparament. Ono što je kod Ibrahima bilo eksces, postalo je prevlađujuće, a onaj stari Ibrahim je ostao valjda dole negdje u Bosni. Sve ljude mijenja novac i moć koju steknu u društvu, ali ako u srcu ostanu isti onda je to samo dobitak. Ibrahim je bio upravo takav: novac je bio mjera njegovog uspjeha, ali više u očima drugih, jer u srcu on je ostao isti, mek i spreman pomoći drugom. Intimno, Sena i plod njihove ljubavi Amra, bili su njegov najveći životni dobitak. Ono što on nije mogao podnijeti bila je neizvijesnost i osjećaj nemoći da se o njima stara onako kako je želio.
9.
U logoru „Vračareva glavica“, Meho nije ostao dugo. Umro je ubrzo po dolasku. Teški, neljudski uvjeti života u logori, katas[trofalna higijenska situacija, namjerno izgladnjavanje zatočenika, izvođenje iscrpljenih zatočenika na poljoprivredne radove u okolici logora, psihička i masovna tjelesna zlostavljanja i svakojaka ponižavanja, sve to skupa lomilo se zatočenicima logora i najprije je počelo odnositi najstarije. Mehu nisu izvodili na radove, jer se nije mogao ni kretati, a i da jeste, šta se moglo izvući iz rada glađu izmorenog devedesetogodišnjaka?
Nakon što je Meho odveden u logor, iz čaršije je, sa prvim ko[1]nvojem izbjeglica za Travnik, preselila majka Fatima. Upali joj u kuću dok su ono ona i Meho bili stjerani na gradski stadion, sve isprevrtali, porazbijali što je za razbiti bilo, odnjeli novca i zlata što su našli. Meho je sa stadiona odveden u policiju pa u logor, a ona se vratila u kuću koju, kako je zakoračila u nju, čudno, ali ugledavši sve isprevrtano i porazbijano, nije više osjetila svojom. Baš tako, od tog prvog momenta susreta sa svojom orobljenom kućom, Fatima se osjetila strancem u njoj. Ali, šta će, živjeti se mora. Komšije su joj pomogle da dovede u red što se urediti dalo i koliko-toliko osposobi domaćinstvo za kakav-takav privid života. Ali, kada joj ubrzo potom Nešo dođe i saopći da je gore u logoru Meho podlegao, onda se u nje javi snažan poriv da se ide i iz te kuće i iz tog grada, što dalje, samo da nije tu, u toj kući oko koje se savijao sav njen život. Sve što je imala i uza šta je duhovno i emotivno bila vezana, osjećala je tako, gubi se i mijenja, da se nikada više ne vrati kako je bilo. Nova srpska vlast je na Bošnjake vršila sistematski pritisak ne bi li se pokupili i odlazili iz grada i sa područja koje su te vlasti smatrale isključivo srpskim. Strašne su se stvari dešavale. Čitava sela su bila likvidirana u masovnim egzekucijama, a vlasti su sve uvjek pripisivali odmetnutim bandama i raznim paravojskama i slično. Jedne noći odjeknu strahovita eksplozija. Nije se znalo šta je posrijedi, a sutradan sve je bilo bjelodano: minirana je čaršijska džamija i kuća efendije Osmana, tik do džamije.
I tako, iako u godinama kada se nema šta dobra očekivati od vremena pred njom i kada insanu nije do duga i neizvjesna puta, Fatima je odlučila da ide. Nije se bojala smrti. Mrijeti se mora, pa bilo to ovdje ili ko zna gdje. Ali, nadala se, ako izađe, da će barem još jednom prije smrti vidjeti svoga Ibrahima i njegovu porodicu. Tako, da namakne potrebni novac, proda ona budizašto sve što je ostalo čitavo u stanu, elektirični šporet, frižider, namještaj, pokupi ono nešto najnužnijih sitnica, plati sve što se moralo platiti srpskoj vlasti, potpiše papir sa izjavom da sve nekretnine i pokretnu imovinu što ostaje za njom poklanja novoj srpskoj republici u Bosni i Hercegovini, masno plati autobusku kartu i sa prvim konvojem krene za Travnik. Iz Travnika se nadala nekako uspostaviti vezu sa Ibrahimom, pa ako Bog da, za njim. Ali, bilo je to vrijeme koje ništa dobra nije nosilo; samo zlo koje se mijenjalo u još gore. U srednjoj Bosni izbi sukob Hrvata i Bošnjaka. Iz Travnika više nije mogao ni glas izaći, a kamoli živo čeljade.
Po dolasku u Travnik Fatimu je kod sebe primio jedan mlađi bračni par. „Haj’ ti majko kod mene, rekao joj jedan mladi vojnik tek što je izašla iz autobusa. „Imam i ja jednu staru majku, pa joj pravi društvo“.
U Travniku je saznala i nešto više o tome kako je Meho napustio ovaj svijet. Jedan Nedim, zatočenika logora „Vračareva glavica“, bio razmjenjen na Vlašići za zarobljene srpske vojnike. Tako dospio u Travnik pa kada je čuo da je i Mehina žena Fatima u Travniku, maksuz je potražio da joj saopći vijest o Mehinoj smrti. Fatima je to još ranije čula preko Neše, ali bila je zahvalna Nedimu na iskazanoj pažnji. Nedim joj je kazao:
„Draga majka, da ti makar malo lakše na duši bude, treba da znaš: nisu dida dirali. Prvog dana u logoru jest dobio nekoliko bubataka, ali ga nisu poslije dirali. Did se dobro držao. Stalno nam je govorio, proće ovo dico, samo čuvajte obraz. Smirivao nas mlađe i stalno govorio kako ništa nije do vijeka, sve ima svoje trajanje. Samo sabur, samo sabur i nedajte obraza dico, stalno nam je to ponavljao. Ali, ništa nam nisu isprva davali jesti, a to je najprije počelo odnositi one najstarije i najmlađe. To je i dida odnijelo. Allah rahmetile.“
Tri teške ratne godine Fatima je preživjela u Travniku, sve iščekujući dan kada će ponovo vidjeti sina i njegovu porodicu. „Samo da mi je još jednom, prije nego umrem vidjeti mog Ibrahima i Amricu. Samo da mi to dragi Allah da, pa neka me odmah seli na ahiret. Al’ samo da mi je još jednom vidjeti djecu“.
Ali, negdje pred sam kraj rata, umrje i majka Fatima, nedočekavši ponovo vidjeti sina i njegovu porodicu. Od materijalnih stvari iza nje nije ostalo ništa, sem jedan crni kožni koferčić. Sluteći smrt, zaklinjala je onog mladog vojnika što ju je kod sebe primio:
„Molim te sine, ovaj kufer čuvaj k’o svoj. Ja kraj ovoga kijameta dočekati neću, a tebe molim, kada se ovo smiri, predaj ovaj kufer mom sinu Ibrahimu. On je u Švedskoj, ali vratiće se on, pa mu daj. A ako se ne sretnete, onda eto ga tebi, pa radi šta znaš. A najbolje ti je sine da je uvjek spremno. Imaj nešto presvlake unutra u svako doba. Nikad se ne zna ka’će kakav kijamet ponovo nahrupiti“.
10.
Dan je bio lijep, sunčan, bez oblačka na nebu. Kasno poslije podne, nakon napornog cjelodnevnog rada, Sena se polagano kretala prema stanu. Zamišljena, sa dva teška cekera u rukama puna hrane i kučnih potrepština, teškim sporim hodom penjala se ona blagom strminom prema zgradi u kojoj su imali stan, kada joj se iznenada javi misao da joj Ibrahim zapravo ne značio ono što joj je značio. Ta teška misao je prikova za pločnik. Zastade u hodu razmišljajući. Nekada je bilo dovoljno da joj on onim svojim dubokim glasom mede kaže: “Senči”, namigne i lagano pomjeri glavu u stranu u značenju poziva, pa da se Sena ozari i razvuče osmjeh od uha do uha. On bi joj onda kazao: “Ni Mona Liza se ne smije kao ti Seno”, a ona bi se osjećala jedinstvenom kao da ju je sam Stvoritelj postavio u centar Svemira. A sada, i kada bi u zagrljaju i intimi pokušavali pobjeći i naći utočište i zaborav u iskonskom spajanju, Seni Ibrahimovi poljupci nisu više bili ljubav, nego životinjsko pražnjenje. Sena uzdahnu, kao da sa teškim uzdahom želi otpuhati i teške misli, a onda ponovo krene penjati se strmim pristupnim putem do stana.
U haosu emocija, loših vijesti i teških misli i riječi razmjenjivanih u svakodnenvim svađama sa Ibrahimom, Seni je jedina utjeha bila kćerka Amra. Ali, ne može se biti u centru vrtloga uragana emocija, a ostati ne dotaknut i cijeli. I Amru je snažno pogodilo sve što im se desilo zadnjih godina: od neželjenog odlaska iz rodnog grada i gubitka veze sa dragim i bliskim ljudima, rođacima i prijateljima, preko nesnalaženja i traume života u novom, nepoznatom gradu i državi, među ljudima stranim, što govore neki čudnim, grlenim i nerazumljivim jezikom, do teških svađa oca i majke kojima je svakodnevno svjedočila.
Nije se najbolje snašla ni u školi. Povukla se u sebe. Ćutljiva, nekomunikativna, uvjek kao negdje otsutna, tonula je ona tako u sve dublje otuđenje u sredini u koji se našla. Napravila je nekoliko prijateljstava, ali ispostaviće se pogrešnih; riječju, upala je u loše društvo koje ju je, kao slamku kada upadne u vrtlog vode, neosjetno, a onda sve vrtoglavije uvlačilo u ponor pada, sve do momenta kada više povratka nije moglo biti. Društvo ju je uvuklo u svijet droge.
11.
Senin izlazak iz stana u potrazi za poslom i novac koji je počela zarađivati, Ibrahim je doživio kao novi udarac svojoj muškoj sujeti. On, hranilac porodice, imućan poduzetnik, odjednom se našao u situaciji da ga supruga hrani. To je njemu palo jednako teško kao i rat u Bosni. Nešto novaca uspio je na vrijeme maknuti u Sloveniju, ali zbog općeg haosa koji je zahvatio region i birokratskih petljancija, to je njemu bilo nedostupno, tako da su pored onoga što je Sena zarađivala radeći na crno, živjeli od socijalne pomoći. U općoj traumatičnoj situaciji, stiže im vijest da je Meho podlegao u logoru „Vračareva glavica“. To im tako javio Nešo nekim vezama preko Međunarodnog komiteta Crvenog križa, a Ibrahim je to „podlegao“ sebi preveo da je Meho u logoru ubijen.
O Seninim roditeljima ništa nisu znali. Posljednje što su čuli za njih bilo je da su potjerani iz Vareša od hrvatskih ekstremista, završili u nekom selu, rekoše Stupni do da se zove. Selo je malo potom bilo napadnuto od istih onih koji su ih potjerali iz Vareša. Vijest je obišla cijeli svijet:
„Snage Hrvatskog vijeća odbrane, rano jutros, napale su muslimansko selo Stupni dol“, javljala je radio stanica „Slobodna Evropa“: „Hrvatske snage su dobile dozvolu od srpskih snaga da prijeđu preko teritorije koju su kontrolirali Srbi i sa te strane napadnu selo. Selo je napalo između 200. i 250. vojnika koji su nakon zauzimanja sela izvršili masakr nad pohvatanim stanovništvom. Žene su silovane, a potom ubijane. Kuće su temeljito opljačkane, a svi pohvatani stanovnici sela pobijeni. Neki su ubijeni tako što su zatvarani u kuće koje su potom sve do posljednje popaljene, a neki su ubijeni hladnim oružijem. Prema našem izvoru informacija pobijeno je 37. osoba, djece, žena, muškaraca svih dobi. Prema istom izvoru broj pobijenih je moguće znatno veći i ide i do pedeset osoba“.
Iz tih prvih užasnih vijesti nisu mogli znati jesu li Senini roditelji preživjeli ili su i oni ubijeni prilikom napada na selo, a onda su na švedskoj televiziji vidjeli izvještaj u kojemu izvjesni vojnik Ekenheim, pripadnik švedske vojne jedinice što je učestvovala u spašavanju preživjelim nakon masakra, govori o tome kako je i u kojim okolnostima tekla njihova akcija. Ibrahim je sjedio sam pred tv. aparatom, a kada je počeo prilog o Stupnom dolu, pozvao je Senu:
„Seno, dođi. Evo Stupni na tv“.
Sena je došla sjela i sa grčem na licu koji je govorio više od riječi, slušala ispovijest maladog vojnika. Njegova izjava je bila popraćena snimkom poptuno spaljenog sela, a u jednoj sekvenci vidjela se i jedna mlada djevojka. Na pojavu lika djevojke na ekranu Sena skoči, priđe tv. aparatu i uzbuđenim, povišenim glasom reče:
„Pa to je Alma! Ovo je Alma Ibrahime“!
Sena je u djevojci na ekranu prepoznala sopstvenu sestru. Čučnula je pored televizora i sa obje ruke položene na lice i preko usta, u nevjerici i nijemom očaju gledala u tv. prilog.
Na pojavu djevojke na snimku Ekenheim je rekao:
„Evo ova lijepa djevojka je jedna od četrdesetak preživjelih. Ona nam je ispričala kako su je uhvatili i natjerali gledati dok joj ubijaju roditelje. Nakon toga su je silovali i zatvorili u jednu kuću zajedno sa nekolicinom mještana. Vrata su blokirali, kuću zapalili, a prozore neprestano zasipali rafalnom paljbom. Poslije su otišli, misleći da su svi pritvoreni izgorjeli sa kućom, ali ta je djevojka i još njih nekoliko uspjelo preživjeti. Našli su neki oveći čekić u kući i sa njime uspjeli razbiri dio zida na stražnjoj strani kuće, provući se kroz otvor i pobjeći u mrak u pravcu šume gdje smo ih i našli“.
Televizijska reportaža je tekla i dalje, ali Sena više ništa nije vidjela ni čula. Pred očima joj munjevito proletješe slike djetinjstva i mladosti privedene u roditeljskom domu, scena gdje malu Almicu vodi po prvi put u školu i scena njenog sopstvenog silovanja. Samo je osjetila da se gubi, da je nestaje. Onesvijstila se.
Još se bol za didom Mehom, Seninim roditeljima i tragedijom koja je zadesila njene roditelje i sestru nije ni slegla, a stiže ih nova: umrje i majka Fatima. Bila je to posljednja kap u prepunoj čaši. Tako se to Ibrahimu barem tada činilo. Nikako sebi nije mogao oprostiti što nije našao načina da izvuče majku iz Bosne ili makar da on ode nazad da je vidi prije nego što umre. A znao je, umrjeće. Stara je, ne može njeno staro srce izdržati sav taj ratni haos i kijamet. „Slomiće je to, a neću je još jednom vidjeti, da joj ruku poljubima i kažem koliko je volim“, razmišljao je.
Ibrahima je još i više od pomisli da više neće vidjeti majku, mučila misao da nikada majci nije rekao, volim te mama. Valjda je to bilo nešto podrazumjevajuće, ali sada, odvojen od nje daljinom i teškim događajima na koje nije mogao uticati, ta ga je misao razdirala još i teže od loših vijesti koje su pristizale iz Bosne.
Kada je rat stao, nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu krajem 1995. godine, čim se prva prilika ulazala, Ibrahim je krenuo do Travnika obići majčin mezar. Za oca se nije znao gdje je ukopan, ako je uopće ukopan. Nešto je načuo da je ukupan u Banja Luci, ali nije bilo načina da se to provjeri. Prestalo je pucanje, ali rat u glavama još nije bio stao, pa nije bilo ni vrijeme da se putuje za Banja Luku. Tako nije ni Nenada sreo. A želio je. U moru pokidanih veza, njih dvojica su uspjeli sačuvati prijateljstvo. Ibrahim je smatrao da je njega i porodicu mu, Nenad spasio. Jer ono njegovo poticanje da se sklanja iz grada dok nije kasno, bilo je ono što ga je pokrenulo na bjekstvo i što je, bio je uvjeren u to, spasilo i njega i porodicu. „Jer da sam ostao, pa i ja bih kao i toliko drugi bio ubijen. Pa mene su na spisku imali i samo zahvaljujući Nenadu, koji mi otvori oči, ja se na vrijeme sklonih na sigurno“, razmišljao je Ibrahim.
Iz ove priče vidjeli smo, na početku rata, iz grada je bježo Ibrahim, a na kraju, u bjekstvo se dade Nenad. Pred naletom Armije BiH, Nenad se sklonio u Banja Luku, a odatle je, malo potom, otišao za Srbiju. Javio se telefonom Ibrahimu:
„Nema ovdje više života Ibrahime i zadugo ga neće ni biti. Ovo je samo nazor život, krpljenje na zakrpu. Preveliko je ovo za jedan ljudski život. Idem ja tamo odakle mi je pokojni otac došao, pa kako mi bude“.
Tako se desilo pa se nisu njih dvojica tada sreli, a sudbina je htjela da se nikada više i ne sretnu.
Sa puta Ibrahim se vratio se sa starim očevim koferom koju mu je predao onaj vojnik u čijem je domu, u Travniku, majka Fatima preselila na ahiret. A vratio se u gorem stanju nego je na put krenuo. Sve ono što je vidio u Travniku i u ono Bosne što prođe, sav taj jad i čemer ratom uništenih dobara i zapuštene zemlje, svo to lomljenje i mrvljenje ljudi, koji, kao ni zemlja koju je ostavio bježeći od rata i spašavajući porodicu, više nisu bili oni isti, nego neki drugi, njemu nepoznati, strani ljudi, sve se to njemu drobilo u duši, u oštrom kontrastu sa mirnom, upristojenom, do dosade uređenom i organiziranom Švedskom i njenim tihim ljudima. Kao nikada prije toga, Ibrahim je počeo osjećati svu težinu situacije u koju ga je bacio vrtlog zbivanja otpočet ratom 1992. U vrtlogu zbivanja koji su nosili ljude poput bujice što kupi i nosi sve što se nađu na putu, nije se imao vremena misliti na ono sutra. A sada, kada je rat stao i kada valja misliti šta i kako dalje, to sutra je izgledalo dalje nego na početku sve te besmislene kalvarije ubijanja, razaranja, destrukcije…
Ono što je bilo nada u neko novo vrijeme i kao udaljeno svjetlo u tunelu kojem se ipak neumitno primiče i on i sve oko njega, sada mu se činilo kao potpun mrak. Skrhan bolom, gubitkom najmilijih i općom neizvjesnošću, Ibrahim je sve češće počeo pomišljati na bijeg iz života.
„Čemu sva ta patnja, kada se ne vidi kraja, a ionako na kraju je tunel i mrak potpunog ukinuća. Svi smo na čekanju, ali neki čekaju u prvom razredu, a neki trunu na dnu i žive od crkavice, kao crvi od lešina. I šta ja uopće mogu očekivati i ako dočekam da ovo razulareno vrijeme prođe? U najboljem slučaju, neka ponovo krene posao kako je i bilo. Slovenci će morati jednom, kad-tad te novce osloboditi i omogućiti pristup vlasnicima. Ali, šta poslije? Zar u šezdesetim da krećem ispočetka? I za koga? Nema Amrice. Ima je, a nema je. Otišla nam je iz kuće kao kada utopljenik bježi sa broda koji tone. Sena se otuđila i više kao da mi i nije žena. Nema ni majke i dida. Ništa nema. Sve je izgubilo smisao. Sve je prazno, šuplje i crno. I sam sam postao niko. Blijedi neki meni nepoznat čovjek, kopija, ćopavi falsifikat. Bože, kako je kratak put u ništa, kako je malo od imati pa do nemati i kako ljudi preko noći prevrću ćurke. Dobro je otac govorio: Nikad se ne zna ka’će kakav kijamet nahrupiti. Znao je on. Nije on slučajno vuk’o ovaj kofer svuda sa sobom. A i oni ljudi dole u Bosni nisu više isti. Moji su i ja sam njihov, ali sve je to postalo prijeko, kriva riječ i eto loma. I svi se o sebi zabavili, zatvoreni, ćutljivi i neosjetljivi za drugog. I kada govore, niko ne sluša drugog, samo ja pa ja. A ja? Jesam li ja ostao isti? Pa zar i ja nisam kao i oni, prije vremena ostario: kada sam se zadnji put nasmijao, kada sam makar u mislima pobjegao od rata: uvjek samo rat, rat, rat… Pa ja više ni misliti ne znam, ni hodati ne znam kao što sam znao. Kamo god krenuo uvjek završim u krčmi pijan. Nekada sam znao i stati, a sada niti znam niti mogu. Nema više onoga Ibrahima i nikada ga više neće biti. I šta ja onda mogu Amri reći? A i Seni? Ma zapravo, ništa ja nikome reći nemam. I da kažem, ne slušaju. Niko više nije isti niti će ikada dok zemljom hode biti isti. Čovjek je kao slamka koju vjetar nosi, bez mogućnosti da utiče gdje će ga vjetar nanjeti. Bačeni smo u blato iz kojega se živi izvući ne možemo i bolje je da odemo, da nas nema, pa neka oni iza nas rješavaju šta mi nismo znali. Svojim prisustvom i svojom otrovnom pričom o ratu, o tom Pacifiku mržnje koji nas je kao cunami poklopio i povukao u svoj vrtlog da se tamo sretnemo sa onim nazor otrgnutim od života prije nas, mi samo gušimo i prenosimo nevidljivi otrov duše na one u redu iza nas. I zato je bolje da odemo, da nas nema, neka bar djeca dišu slobodno kada mi nismo mogli“.
12.
Soba je bila mala i mračna i za dnevnog svjetla, a sada, noću, bez svjetla, koje se tek sa ulice unutra probijalo kroz zatvoren prozor, dotičući predmete i prisutne u sobi samo ovlaš, izgledala je još i manja. Amra je ležala na podu, grčila se, uvijala, vrištala, a potom onemoćala, samo tiho ječala i cvilila zgrčena u najmračnijem čošku sobe. Stvari oko nje su lebdjele, stolica je kružila sobom, prevrnut stol je visio na plafonu, ležaj se savio preko zatvorenog prozora i polagano curio van kroz prozor, a po podu svuda oko nje i po njoj jurili su miševi. Ispred je stajao nepoznati vojnik sa puškom na ramenu i injekcijom u ruci. Iz injekcije je neprestano špricao po Amri. Sva mokra, rukama je panično nastojala pokupiti tečnost sa površine tijela. Dlanovima je trljala tijelo i halapljivo ih prinosila ustima, jezikom kupeći tečnost sa suhih dlanova. Očajna, grebala je tijelo noktima sve do krvi, u traganju za tečnošću koja je neuhvatljiva bila svuda po njoj. Vojnik onda baci injekciju, skine automatsku pušku sa ramena i saspe rafal po sobi. Pucao je u plafon, u zidove, svuda okolo. Malter je otpadao sa plafona i zidova. Amra je vrištala. Miševi su cičali. U paničnom straha, posljednjim naporom preostale životne energije, četvoronoške se dovukla do vrata i pokušala pobjeći van. Vrata su bila zaključana. Vojnik je i dalje pucao i vriskom popraćao svaki ispaljeni rafal.
A onda sve utiša. Zgrčena na podu pored vrata, Amra odjednom osjeti neko čudno olakšanje. Podigne glavu sa poda i pogleda. Miševi su nestali. Nije više bilo ni vojnika u sobi, u kojoj su i dalje u gluhoj tišini zrakom u krug, letjeli predmeti i draga lica, bez tijela, samo lica dide Mehe, majke Fatime, Sene, Ibrahima… i još mnogi koje nije razaznavala, jer su na licima imali maske; svi njeni drugovi i drugarice iz škole su bili tu: i oni sa maskama na licima stajali su sa crnom trakom na lijevoj ruci i bjelom u desnoj, na kojoj su bila ispisana njihova imena i sa kojom su mahali kao kada se nekoga ispraća na put… Mračna soba sada je bila svijetla, ali se svjetlo polagano gubilo, gasneći po obodima. Zaleđenog pogleda Amra je zurila u tačku u centru sobe, u kojoj je svjetlo bilo najintenzivnije i u kojoj su u blještavilu intenzivnog svjetla nestajali predmeti i lica što su oko nje zrakom kružili. Krug svjetla se sve više i više sužavao gubeći se u blještavili sve užeg centra. Konačno, sve se svelo na bjelu, kao Sunce intenzivno svijetlu tačku u Amrinom oku. A onda i nje nesta.
13.
Što od posla, što od teških misli, umorna Sena se polagano kretala prema stanu. Počela je čistiti privatno po kućama ne bi li pobjegla od teških misli i loših vijesti, ali ubrzo je otkrila, koliko god radila, a radila je po cijeli dan, iz dana u dan, čak je i nedjeljom našla sebi posla, ipak nikako nije uspjevala pobjeći od same sebe. Dok je radila i nekako, ali čim bi stala, turobne misli bi je ponjele i nikako nije uspjevala od njih oteti se. Ono što je počelo neovisno od nje i njenih najmilijih, kao neumitna nepogoda koja ne pita je li joj vrijeme ili nije, lomilo se evo na njoj i njenoj porodici. Taj porodični lom njoj je najteže padao. Sve to lomljenje društva i drobljenje vrijednosti u starom kraju, jednom će stati kao što i svako nevrijeme staje. To je tako, bivalo je, jeste i biće tako. Ali, u međuvremenu, treba živjeti. A kako živjeti gledajući sopstveno dijete gdje propada, muža gdje propada, porodicu i rodbinske veze gdje se lome, da nikada više ne budu ono što su bile.
Najviše od svega, Senu je boljela Amra. Amra je bila njena neprebolna bol. Šta god radila, u šta god krenula, Amra joj se u misli vraćala. Tonulo joj dijete, a nikako nije znala kako to zaustaviti. Sve što su pokušali i ona i Ibrahim, nije se primalo Amre. Napustila je školu. Nije htjela produžiti nakon završenog osnovnog školovanja. Ibrahim je na to načisto pukao: ubjeđivao, vikao, na kraju urlao, ali sve što je postigao bilo je da je Amra otišla od njih izašla iz stana i otišla živjeti sa nekakvim momkom, probisvijetom, besposličarem i ovisnikom kao što je i ona. U početku su nešto kao i pokušavala raditi; ona, s vremena na vrijeme malo konobarisanja, a on je kobajagi pokušava raditi tako što je na sitno dilao drogu na ulici, a onda i to je stalo. Državna pomoć je bila ono na čemu su živjeli vegetirajući i sve dublje toneći u ovisnost.
„Šta je ovo, čemu ovo vodi? Dokle će ovako“, u nemoći pitala se Sena, polagano se krećući prema stanu? Nije se žurila. Znala je, ništa je dobro ne čeka ni u stanu: samo pijani Ibrahim, mučne prepirke i teška svađa. Mislila je, kada stane rat biće bolje, a ono krenulo na još i gore. Za rata, porodica se i nekako držala na okupu: svako se nosio sa sobom osobno, ali negdje u podsvijesti zanali su da su potrebni jedni drugim i da samo držeći se zajedno mogu proći i savladati pošast rata i svega što uz rat ide. A sada kada je rat stao, kada je valjalo poslagati i u neki novi red dovesti razbijene parčiće onoga što im osta od života, tek sada kao da svom silinim nahrupiše nevolje.
Sena otključa ulazna vrata i uđe u stan. Dočeka je neuobičajena tišina: nije se čuo ni zvuk uključenog tv. aparata koji je Ibrahim manje više non-stop držao uključenim. Nije trpio samoću. Jednom, nakon svađe, gdje je Sena zaćutala, ne htijući sa njim razgovarati, uključio je tv. i rekao:
„Neka mi bar tv. handrlja, kada nećeš ti sa mnom riječ da progovoriš“.
Tišina koja ju je dočekala govorila joj je da Ibrahim nije u stanu, a opet evo njegovih cipela i evo mu mantila na vješalici do vrata. Polagano skine mantil i objesi ga na vješalici do Ibrahimovog. Zastim skine cipele i krene u kuhinju pristaviti kahvu. Nakon napornog dana, po dolasku nazad u stan, kahva joj je bila nezaobilazan dnevni ritual. Nekada joj je bilo nezamislivo da kahvu pije sama. Neki ljudi ne mogu bez duhana zamisliti ispijanje kahve, ali Seni se duhan ogadio još iz djetinjstva, kada je otac dolazio kući sav kao da se kadio u duhanskom dimu. Ibrahim je pušio uz kahvu, ali koliko joj je to uvjek smatalo još više joj je ranije nedostajalo njegovo društvo, tako da je uvjek tražila i čekala trenutak da kahvu piju zajedno. A sada, ni pomislila nije da provjeri je li Ibrahim u stanu pa da zajedno kafendišu.
Voda u džezvici proključa. Sena zalije crni prah, prinese džezvu i fildžan na stol do kuhinjskog prozora, sjedne i zagledana kroz prozor počne ispijati crni napitak. Sa svakim srkom osjećala se opuštenijom. Tijelo i udovi su i dalje bili teški, kao tuđi, ali misao poče bivati jasnija.
„Dan je krasan“, tek tada kao da joj u pamet dođe gledajući kroz prozor u suncem okupano plavo nebo. „A gdje je on“, pomisli na Ibrahima. „Zašto se ne javi, ako je u kući“.
Digne se i polagano, od umora teškim korakom krene ka dnevnom boravku. Televizor je bio uključen, ali nije bilo tona. Isključi aparat i krene prema nekadašnoj Amrinoj sobi. Otvori vrata i na podu do radijatotra ugleda Ibrahima. Sjedio je na podu opruženih nogu, naslonjen na zid sa blago nagnutom glavom u lijevo prema radijatoru. U krilu, rukama je držao mali crni kofer rahmetli oca Mehe. Preko kofera, ispod ruku, ležao je list papira. Oko vrata mu je bilo duboko urezano u tkivo, zategnuto uže. Drugi kraj užeta je bio vezan za radijator. Seni se zamagli pred očima. U trenu joj u pamet dođe da je pred njom, na podu, mrtav, obješen Ibrahim.
„Ubio se“, pomisli Sena. Čučne da ne bi pala, i četvoronoške se dovuče do Ibrahima. Dodirne mu lice rukom. Bilo je hladno. Onda izvuče papir sa kofera i ispod njegovih ruku. Na papiru je pisalo: „Oprosti. Ne mogu više. Volim te“.
„Ubio se, ubio se“, vrištilo je Seni u mozgu, a onda istog trena osjeti oštru bol u prsima. Ukrsti obje ruke preko prsa grčevito ih stežući. Soba se odjednom počela uvrtati i nestajati u centru vrtloga. Sena padne preko ispruženih nogu Ibrahima.
Tako su ih sutradan i našli. Mrtav Ibrahim, obješen o radijator, mrtva Sena polegla preko njegovih nogu, oproštajno pismo na podu i mali crni kofer u Ibrahimom krilu.