Loading...
Proza

Šefik i Ratko (2)

 (Iz knjige Tri priče, privatno izdanje, 2016.)

Nihad Filipović

2.

Vrijeme i naopaki ljudi, činili su svoje. Vuna se vremenom linja ili umasti i postane k’o kožun ukrućena. Isprva neosjetno, a onda ubrzano poput lavine kad dobije na masi, samoupravna vunena vremena otanjiše. Zajedništva nesta u magli iznova raspirenih vlaško-turskih, tamno-vilajetskih strasti. Nasta pogan vakat. Poput cjepanica, neke nove vlasti, ljude počeše svrstavati u vrste u maršu… I Ratko je bio obučen. Kao i svi vojno sposobni Srbi, uostalom. Nije da mu je nešto posebno do toga bilo, ali “kud ostali, tud i mali Ratko“, šalio se, pravdajući se komšiji.

“Eh, kod vas Srba je vazda tako“, vraćao bi mu Šefik. “Rado Ratko ide u vojnike”.

Šefika nije imao ko da “obuče”, a oni što ga znaju, sumnjaju da bi pristao i da je imao ko. Ne bi to mogao već zbog žene Srpkinje, što mu djecu porodi, a nije on ni bio čovjek sukoba. Jeste bio galamdžija, volio je društvo i vazda je imao svoje “izdvojeno” mišljenje, ali nije ga drugom naturao. Ja ovako, a vi kako hoćete, takav je Šefik bio. Nije volio nepravdu i što ju je osjećao intenzivnijom, to je bivao glasniji u ganjanju pravde, a to ga je opet, paradoksalno i suprotno njegovoj prirodi, često dovodilo u sukob sa drugim. Zapažen i na poslu kao takav, nema gdje ga nije bilo: od radničkih savjeta preko raznih odbora sve do Disciplinske komisije gdje će jednom i sam završiti jer se, tako je stajalo u izreci disciplinskog zahtjeva, “sprdao sa Zakonom o udruženom radu”. Taj je zakon bio uveo čitav jedan novogovor u samoupravnu radničku praksu pa su i direktori bili preimenovani u “inokosne poslovodne organe“. Ova lingvistička gimnastika nije mogla promaći oštrom i pronicljivom Šefikovom duhu. Kada god bih ga posao upućivao ne direktora, znao je reći, “odoh ja do inokosnog organa“, ili samo kratko, “haj’mo do organa“. Tako radnici direktora sa potsmjehom počeše zazivati “organ“, a sva ona bulementa potrčkala i vodonoša oko direktora, Šefiku napakova odgovornost za tu radničku sprdačinu sa direktorom.

“Eto narode, tako sam vam i ja omrsio disciplinsku magarećiju klupu”, dugo vremena poslije toga događaja prepričavao je on po kafanama to svoje iskustvo sa samuopravnom radničkom disciplinskom komisijom.

Nejse, “sila boga ne moli“, a “nužda zakon mjenja“. Zakon u udruženom radu i opuštena vremena samoupravnih zgoda i nezgoda pod partijskom kontrolom, malo pomalo, mic po mic, potisnu neko novo, nakaradno, pogano i gluho vrijeme. Nakratko, najprije je izgledalo, kao kada poslije zime dođe proljeće pa pririroda obehara i zamiriše. Oživješe potisnuti pa i zaboravljeni običaji, narodne slave i svetkovine. Ono što je do juče takorekuć bilo tabu i o čemu se javno moglo razgovarati samo u zadatim okvirima vladajuće partije, poče se pretresati, prevrtati i propitivati bez ograničenja i slobodno; slobodno do mjere kada narod, nenavikao na slobodu, poče osjećati zazor, pa i strah od drugog. “Ne valja, ne valja, djeco. Ovolika dobrota mora okrenuti naopako”, mudrovali su stari po kafanama. I odista, ne potraja dugo, a osmjeh na licima ljudi poče blijediti pa ga i nestade. Ljudi postaše otsutni, uvjek negdje u svojim mislima. I najgovorljiviji počeše vagati riječi i paziti šta govare. I posebno u čijem prisustvu šta govore.

A onda nasta katilski vakat. Progovori olovo. Krajiški muslimani počeše preko noći nestajati. Jedno jutro upade policija u radnju čaršijskog zlatara. Sve u radnji „zaplijeniše“ i nekud odvezoše, a vlasnika u policijsku stanicu. Nikome nije bilo jasno zašto ga privode, ali znalo se: čovjek je bogat. A onda puče glas, objesio se u ćeliji. Drugo jutro dvoje staraca, muža i ženu, i oni bili imućni, pa ih našli u kući zaklane, a kuću ispražnjenu i isprevrtanu, kao da je oluja u nju ušla kroz vrata, a izašla kroz prozor. Nekud odvedoše jednog Muju, da se nikada više ne vrati, nego mu kosti pronađoše poslije rata negdje gore u Bunarevima na Manjači. I on bio imućan. Godinama imao gostionu, vrijedno radio, pa se nakupilo. Tako završiše i braća Meralji, Albanci, bogati lokalni poduzetnici i još mnogi.

Puče glas o pokolju u Vrhpolju kod Sanskog Mosta. “Klali na mostu i bacali u Sanu“, tako do ušiju narodu dođe. U Velegićima kod Ključa, izvedeno preko 150 ljudi, postrojeno i pokošeno rafalima. Proču se o sukobu u Prijedoru i o pokolju u Kozarcu, u selu Hambarine kod Prijedora, u Biljanima kod Sanice i u selu Prhovo kod Ključa. Narod uhvatio paničan strah. Počeše se Bošnjaci pakovati. Da bi se dobio papir za odlazak i bijeg od metka i noža, vlasti tražile da se prvo potpiše da je odlazak dobrovoljan i da se sva imovina ostavlja novouspostvljenoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini. Ljudi potpisivali, šta će, valjalo je glave spašavati. Sve su to masno plaćali; daj plati ovaj papir, daj plati onaj papir, daj plati za transport. A onda bi, u konvojima, razvlašćeni, raskućeni, raspamećeni, na smrt isprepadani, onda bi takvi napuštali grad, ostavljajući iza sebe sve što su imali, sve izuzev golih života.

Šefik i žena mu Milena odlučili da ne idu. Nadali su se, neće njih, Milena je Srpkinja. A i Ratko nije dao na njih. Pravo govoreći  štitio je on mahalu, koliko je mogao, ali za Šefika je baš bio sprema isprsiti se, podviknuti i ići na intervenciju kod onih koji su se pitali i koji su odlučivali. Bio je na ratištu. Odlazio je i vraćao se, opet odlazio.

“Pa ja sam glavu za našu srpsku stvar založio. Valjda se i moja pika i nešto znači. Šefika mi i njegove ne dirajte“. Tako je govorio Ratko zalažući se i štiteći Šefika i njegovu familiju.

“Ma nije do nas Ratko. To su te odmetnute bande. Upadaju i svašta rade”, pravdao mu se načelnik policije Vaso.

“Pa do koga je ako nije do vas. Ko to treba da spriječi. Pa ljudi, tak’i će nama Srbima glave doći.”

Šefik, vidjeli smo, mek na nepravdu, bio se uključio u rad muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet“. Bio je to hrabar čin, u ono i onakvo nevrijeme, kao da si glavu na panj stavio. Nije to mogao svako. Trebalo je biti ili dovoljno lud ili dovoljno hrabar, pa tako što uraditi…

I tako, radio je Šefik za Merhamet, kucao na vrata, prikupljao, nosio, ali je i zaćutao. Ratko ga nasavjetovao:

 „Radi ti u Merhametu, ali zaveži. Ne baljezgaj okolo i biće dobro.“

A i Milena mu stalno ponavljala: “Jezik će ti glavu otsjeći”, govorila mu je ona. “Ne gledaj ti name. Ja sam drugo, mene neće. Ja sam Milena, čovječe, a tebi će glava otići k'o na panju. Ni sto Mileni ti pomoći neće nastaviš li laprdati okolo”.

Gledajući šta se okolo radi, i njemu je u pamet ušlo: nastavili po svom i po njega bi šejtan mogao doći. Tako se desilo, te je i Šefik postao oprezniji na jeziku. Ali, u onoj mjeri u kojoj je Šefik prestao “galamiti“, nastavila mu žena.

“Njih dvoje se baš našlo”, komentirala je čaršija Šefikovu i Mileninu sklonost da glasno kažu i ono što drugi oprezno prećutkuju. U ona mirnodopska vremena, bio je to zajedljiv komentar dokonih provincijalnih prevrtuša svega i svačega, a sada, u ovo ratno vrijeme, dobilo je to dimenziju zahvalnost pa i divljenje, koju u ovakvim vremenima ljudi uvjek osjećaju prema izuzetnim, smionim pojedincima…

I inače, Milena je bila govoruša. Imala je ona bistru glavu i širi interes od trivijalnog mahalskog i čaršijskog naklapanja. Bila je od onih što uvjek idu svojim putem, od onih što pomjeraju granice i idu za svojom pameću i svojim srcem i osjećajima, pa kako bude. Ako se potrefi pa je džada koju ovakvi poput Milene odaberu sebi, ujedno i neka šira tendencija, pravac kojim se i šira zajednica usmjerava, onda, što kažu, svi na broju. Ali, ako se ide protiv matice društvenog toka, onda takvi strše, imaju neprilika, pate se svakojako i ne prolaze dobro u životu.

Takva kakva je bila, svojeglava i na svoju ruku, Milena se tako i udala za Šefika. Dopao joj se momak, zaljubila se i nije više bilo sile koja bi je skrenula sa tog puta. A nije da je nisu odvraćali. Sav njen se rod digao nagovarati je da ne čini glupost.

“Sve je to fino, ljubav je ljubav, ali treba sa njim i sa njegovim živjeti. Ti ćeš možda sa njim se nekako i dogovoriti, ali đe je njegova mati, đe otac, pa ostali rod. Drugi je to zakon, moje dijete”, odgovarala je mati.

Ali, džaba, ništa nije pomagalo. Otac joj na kraju načisto puk’o, počeo galamiti, lupati šakama po stolu, prijetiti:

“U nas Mlađenovića niko se još nije poturčio. Pa zar ja da dočekam, moje dijete da se turči. Milena razbaštiniti ću te. Hoću, krsne mi slave.”

Međutim, Milena je bila odlučila i tu više nikakva preklinjanja i prijetnje nisu pomagala. Majka se onda, videći Mileninu odlučnost i ženski i majčinski osjećajući djete, priklonila, a kome će drugom, nego onome što ispod srca nosi. A onda se i otac primirio. Teška srca, ali šta će kud'će, njegovo je dijete…

Helem, neoposredna po prirodi, gledajući nepravdu i užas koji se u ime srpstva radi komšijama, rođacima, zemljacima, muslimanima, Milena je osjećala stid. Stidjela se pred Šefikom, stidjela se pred svojom djecom, kao da je ona i samo ona odgovorna za svu tu srpsku sramotu što se poput prljave bujice sručila na komšije, rođake i prijatelje muslimane. Ona je tako, kao srpsku sramotu, vidjela sav taj “pijani, masni i dlakavi vlahovluk”.

“Pa zar su ovo Srbi Petre. Jeli ovo srpstvo, o kome govoriš. Pobiti na pravdi Boga jedinoga onolike ljude na Velagićima. Neće ovo dobro završiti za Srbe ja ti kažem”, govorila je ona, gotovo pa vikala u razgovoru sa jednim Petrom. Desilo se to u sred čaršije, u po bijela dana. Puno ih i čulo i vidjelo.

A onda je Mileni i Šefiku slijedeće noći kroz prozor uletjela granata. Preživjeli su, jer su zanoćili preko puta, kod sina. Čuli su jaku eksploziju, skočili i kroz zamrečen prozor vidjeli šta se oko kuće dešava. Od tog doba je Milena zanijemila. Vremena su bila surova. Omrkne se, a ne osvane. Niko pošten i sa obrazom nije bio siguran. Ljudi se o sebi zabavili, pa se nikoga Milenina nijemost nije posebno doticala. “Frcila žena”, bio je sav čaršijski komentar.

Na sve ovo, Ratko je totalno pomahnitao. Otišao je u komandu grada i kod policijskog načelnika Vase izvikao se, prijetio, pa ga je načelnik u jednom trenutku gotovo uhapsio zbog toga. Ipak, prevagnule su Ratkove zasluge i srpska sloga.

“Ta nećemo mi Srbi valjda jedan na drugoga”, zaključio je Vaso. “Hajde ti sada kući, vidjeću ja šta se da uraditi”.

I zbilja, od tada pa do kraja rata, vlasti se nisu više kačili Šefika i njegovih. Šefika se Ratkov postupak jako dojmio. Smatrao je, što i nije bilo daleko od istine, kako je i njega i porodicu zapravo Ratko spasio.

“Bez Ratka i ja bih odavno potorio”, govorio je iza rata svima koji su ga htjeli čuti…

3.

Kada je Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine od Bihaća nadirao prema istoku prema Bosanskom Petrovcu, Ključu, Sanskom Mostu i Prijedoru, a Sedmi korpus pritiskivao od Travnika prema sjevero-zapadu, među lokalnim Srbima nasta panika. Počeše se ljudi navrat nanos pakovati, ono najnužnije u auto, u kola, na traktor, pa preko Bravska, Zmijanja i Manjače ili uz Sanu do Prijedora, a onda za Banja Luku. Onda je Sanski Most otsječen i više se nije moglo u tom pravcu. Prijedor se ljuljao. Jedinice Hrvatskog vijeća odbrane i hrvatske vojske su već bile pred Mrkonjić Gradom. Srpska vojska je bila gotovo pa u rasulu. I Banja Luka se već bila spakovala. Srbi se ni tu, u centru srpske paradržave u Bosni i Hercegovini, nisu više osjećali sigurnim.

Takva je bila situacija te kasne jeseni 1995. godine. Za Ratka nije bilo drugog rješenja nego se spakovati pa u bijeg. Bio je u uniformi, pod oružijem i takav nije mogao dočekati bosanske gazije. Nije to bila laka odluka za njega. Trebalo je napustiti kuću. A kuća velika i u kući svega. I sada, sve to treba napustiti. Ipak, moralo se. Rizik ostanka je bio prevelik. Noć uoči odlaska zamolio je Ratko Šefika da mu pripazi kuću.

“Vratiću se ja komšo, vratiti. Ovo će proći. Opet će biti života”.

“A jašta će komšija, jašta će nego biti”.

“Molim te, pripazi mi kuću. Tebe će slušati. Radio si za “Merhamet”, imaš ugled. Ono krme u garaži, radi šta hoćeš, ali kuću mi, molim te ko boga, sačuvaj mi kuću. To je sve što imam”.

Tako je Ratko, navrat-nanos, napustio grad, ostavljajući komšiji Šefiku kuću na čuvanje. Sutradan, jedinice Petog korpusa su oslobodile grad. U pobjedničkom transu počeo je u gradu pomor svinja. Navukli Srbi tokom godina rata. Valjalo je živjeti. A i nakotilo se. Vojska onda, od kuće do kuće išla. Jesu li ugledali krme, saspu rafal. Tako došli i do Ratkove kuće, a dole u garaži ono Ratkove krme, povjereno Šefiku na brigu.

Šefik je učinio, sve ne bi li zaštitio krme i tako održao riječ, spasio komšijski obraz i makar i tako vratio Ratku dobrim, ono što je ovaj za njega učinio dok su grad držali Srbi. Galamio je vikao, pozivao se na svoju odanost muslimanstvu i Islamu, na članstvo u općinskom izvršnom organu vladajuće muslimanske Stranke demokratske akcije. Sve je bilo uzalud, molbe, prijetnje, ništa nije pomoglo. I Ratkovo krme je likvidirano po kratkom postupku.

Po kratkom postupku i Šefik je bio razriješen dužnosti u Općinskom Izvršnom odboru Stranke demokratske akcije. Održali su sastanak i zaključili da se Šefik, tokom rata, ponašao “suprotno moralnim normama uglednog Bošnjaka-muslimana”. Original tog zaključka, poštovani čitatelji, Šefik je pokazao i vašem pripovjedaču. Tu izričito piše:

“Šefik, iako član Općinskog Izvršnog odbora Stranke demokratske akcije, nakon oslobađanja grada nije stupio u kontakt sa članovima Povjereništva stranke, niti je na bilo koji način pokazao interes za nastavak rada u Izvršnom odboru. Pored toga je za vrijeme rata uzgajao svinju koje mu je na čuvanje ostavio njegov kućni prijatelj, što je u suprotnosti sa moralnim normama uglednog Bošnjaka-muslimana, člana Izvršnog odbora i vjernika. Riječ je o starijem čovjeku koji nije u mogućnosti obavljati sve obaveze koje predstoje, što je on i prihvatio, ali je imao primjedbe na činjenicu da je uzgajao svinju, konstatacijom da mu je navedeni prijatelj puno valjao. Kako on kaže, nije mogao da mu ne izađe u susret.”

Šefik nije bio zadovoljan ovakvim zaključkom. Smatrao je, nakon svega, trebao bi neko bar da ga po ramenu potapše i kaže makar hvala za ono što su i on i žena mu radili tokom teških godina okupacije grada.

“A ono ovi me moji kažnjavaju, jer sam biva nemoralan. E halal im vjera na moralu. Ti isti su juče masovno sa komunizma prelazili na Islam. Nekada mahali crvenim knjižicama, sada mašu zelenim, a sutra će ko zna kojim i kakvim. Prevrću ćurak kako vjetar puše. I onda kažu Šefik nemoralan“.

Držalo je to neko vrijeme Šefika, razmišljao je, bi li se žalio, ne bi li, a onda, i godine su tu učinile svoje, postao je na sve to apatičan, primio tako kako jeste, povukao se u kuću, pa ga nije bivalo više ni na kahvi koju je redovno sa svojim društvom pio u kafani “Kod Munire”. Godinu prije toga umrla mu Milena, a sa njom kao da je presahnula i sva Šefikova energija. Nije mu više bilo ni do društva ni do priče. “Ostrarilo se. Nemere se više, djeco. Sve u svoje vrijeme, a meni je vrijeme na ahiret seliti”, ponekad bi uzvratio djeci, kad bi ga nagovarali da malo izađe u društvo, vidi se sa ljudima i progovori koju.

Nakon rata, Ratko se nije vratio u grad. Nešto Srba jeste, ali Ratko nije. Hoće li ih se još vratiti, hoće li među njima biti i Ratko, niko ne zna. Ali, pouzdano se zna: od tog doba, u Alagića mahali, nema više pravoslavnih.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *