Nihad Filipović
2. 6. 2019.
Ovo neće biti baš popularno, ali svejedno: Popu pop, a bobu bob!
Mislim, potreba ljudi da se raduju i žive i sa osmijehom i makar malo toplog oko srca je razumljiva. No nesreća dijela naših ljudi jeste, ne znam je li prejako kazati – empatijska debalansiranost, gdje se gubi osjećaji za vrijeme u kome se živi.
Veležovi navijači imaju moto – Velež je više od fudbala. Razumijem. Manchester Unitedovi navijači imaju moto – MU, children and wifes and in this order (Mančester Junajted, djeca, supruge i to ovim redom). I to razumijem. Fudbal je dio identitetskog prepoznavanja navijača. I sam sam navijač i razumijem to osjećanje. No jedno je ushićenje orgazmičkog osjećanja navijačke strasti i ta, šaljiva strana tog osjećanja pretočena u simpatične slogane, a drugo je stvarni život.
Naravno da su nam, u stvarnom životu, izvan pomame navijačkih strasti, djeca, (a valjda i supruge) prioriteti u životu. Stoga, možda je vrijeme, navijače u crvenoj tvrđavi Mostar, podsjetiti da i od Veleža ima nešto više, npr. Dan bijelih traka, podijeljen Mostar, korupcija i nepotizam u društvu ili, npr. država, kojoj podmeću nogu na dnevnoj osnovi.
Koliko ste se braćo i sestrice Mostarci, masovno okupili da se čuje vaš glas, kada vam je onaj Bačanović Vuk, tu skoro, podvaljivao đenerala Stepu Stepanovića kao humanistu i oslobodioca Mostara? Da li raja uopće razumije koje su tu igre igraju i sa Stepom i sa crvenim Veležom, koji je, jel'te – Više od fudbala!
Mislim, radujte se braćo i sestrice, radujte, ali halooo, dobro je znati, u životu – ima nešto više i od Veleža. Uključite se u akciju građanskog protesta, imajte stav, ne dajte, zahtijevajte, borite se na tragu istine, dok se još može čuti vaš glas.
Komentar Amne Dumpor povodom prelazka Veleža u viši rang takmičenja:
– Šta reći osim da nam je nivo svijesti ostao na istom infantilnom nivou kao prije 40 godina. Dok se juče i danas ljudi sjećaju sa bolom bijelih traka i drugih čistilišta po Bosni, moji mostarci ne prestaju da manično luduju, slave i feštaju, taman kao oni što ignorantski luduju na koncertu (Ceca i slične trofrtaljke) u Banjaluci.
Tolika nezasita megalomanija i to oko ničega. Oko prelaska FK Velež iz druge u prvu ligu. Koncerti na trgu, masovna okupljanja, osvjetljavanje mosta, puštanje crvenog dima i nadasve jedno nedostojanstveno doživljavanje nečega u biti veoma minornog, bez ikakvog osjećaja za bilo šta drugo osim vlastitih narcisoidnih poriva i prizemnih strasti.
Sramota! Bolest! Dabogda da izdobri!
ŠTA TUŽILAŠTVU BiH NIJE JASNO?
Sjećanje: Pokolj u Briševu 1992 počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta
Dragan Perković bilježi:
U selu je zvjerski ubijeno 68. Hrvata tog mjesta ubijeni su 24. i 25. jula 1992. sto je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tokom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine
U selu su zatrte cijele obitelji Briševa:
- Matanovića – 13, Buzuka – 10, Ivandića – 12, Marijana – 7, Mlinara i Komljena – po petero.
- Buzuk Marku je oderano lice u obliku križa jos dok je bio živ, nakon toga je zaklan.
- Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, a nakon toga je zaklan.
- Baki Ani su ubijena tri sina.
A ja kažem – I onda ono Udbaško smeće ode u Skupštinu Bukovu i izjavi: – Čuvajte Bukovu. I tako pljune u lice žrtvama, preživjelim i svim ljudima s obrazom.