Nihad Filipović
Glasnogovornik vlade Novog Zelanda, svojevremeno izjavi da je, koliko traumatična, kolonizacija za Maore (starosjedilački narod Novog Zelanda) imala u krajnjem pozitivan efekt, jer je jednu izoliranu zemlju i narod, otvorila svijetu, donijela edukaciju i opismenjavanje za cjelokupno stanovništvo i donijela demokratiju, ljudska prava i slobode.
S tim u vezi, znajući šta je sve Osmanska okupacija Bosne donijela Bosni i njenim ljudima, uobzirujući pluseve: cjele jedna civilizacija i kultura na kojoj počiva – znači od pluralnog funkcionirajućeg koncepta društva sa dominirajućom “novom” religijom Islama, ali uz prava i na druga vjerska očitanja, preko arhitektura i gradova (do tad ih faktički nismo imali), kulture življenja – kuhinje, folklora, običaja itd. ali i imajući u vidu minuse, koji se javljaju i razvijaju zadnjih 150-tak godina, gdje imperija i sa njom Bosna zaostaje za modernim evropskim tendencijama (renesansa prosvjetiteljske tendencije u duhovnoj sferi, odvajanja religije od svjetovnog, industralizacija, rađanje ideje nacionaliteta gdje Carstvo kasni u adaptiranju na taj novu duhovni prevlađujući tok koji će mu na kraju glave doći itd.), PITAM:
Kako doživljavate Osmanski period bosanske historije?
I pitam, slijedeći isti metodološki pristup vaganja pluseva i minusa, kako doživljavate period vladavine Habsburškog carstva u Bosni, a kako period dvije Jugoslavije?
Ne zanimaju me stereotipska, ideološki ofarbana mišljenja i podvale, kojim je cilj produbljivanje rovova mržnje; ono, ide Vidovdan, naviru sjećanja, Srbi glasno navijaju za Miloša i Lazara, a Bošnjaci tiho za Murata. Srbi glasno za Gavrila, a Bošnjaci tiho za Ferdinanda. Glasno se navija za pozitivce, a tiho za negativce.
Kažem, te žvake me ne zanimaju. Zanima me na šta vas zaista, slobodna, kritička i racionalna misao na prednjem pitanju, vodi.
A ja to ovako “vidim”; unatoč teškom osjećanju nepravednog što nam osta iza Osmanlija (Turka), gdje Bosni uzkratiše prenos suvereniteta na način na koji ga omogućiše i učiniše Srbiji i Bugarskoj i Egiptu i još mnogim u Carstvu, ipak, mene moje mišljenje vodi na zaključak da mi nemamo razloga gajiti osjećanje zlopamćenje na historijski period Osmanlijske Bosne. Ovo tim prije što iz tog duhovnog kvasca mržnje na Turke, energiju crpe neprijatelji Bosne, pa onda pod tom stigmom opetovano nasrću i na zemlju i na njene ljude, Bošnjake najprije. Ako Bošnjaci usvoje taj narativ (mnogi jesu), onda je to samodestrukcija, ubijanje u pojam onoga što jesi.
Znači, valja znati da su nam ostali dužni, ali i da su nas i veoma, veoma, zadužili.
Isto mislim i za K.u.K. period bosanske historije. Ovdje samo žalim što nije potrajao duže. Iako je to bila imperija na zalasku (jedan Nikola Tesla npr. iz te imperije ide trbuhom za kruhom i USA i tamo ostvaruje snove; detalj koji dosta kazuje, zar ne?); ipak, to je bilo vrijeme kada je Bosna zaista počela krupnim izkoracima hvatati priključak na evropski kolosjek.
Pošteno kazujući, Bosna je sa Austro-Ugarskom okupacijom “stupila” u Evropu i krupnim koracima krenula u hvatanje priključka na tokove evropske misli i prakse na koje je, zajedno s Osmanskom imerijom u čijem je sastavu bila i tako dijelila njenu sudbinu, zakasnila uhvatiti priključak na vrijeme, da bi je potom Gavrilovi pucnji iz Evrope izbacili, gdje evo, stotinu i jače godina, Bosna ponovo čeka pred njenim vratima; a pitanje je da li ćemo uopće dočekati ući unutra.
S druge strane, za obje Jugoslavije, tvrdim da su historijski pobačaji i da su, što se Bošnjaka tiče, i pored svih pluseva druge Jugoslavije, više unesrećili, unazadili i u zlopamćenju zadužili Bošnjake, nego što su mu donijele, ostavile u naslijeđe i čime su ga obogatilie.
Znači, s bosanke tačke gledanja, oprezno s tim zaletanjima ideološkog uma, da je, bajagi, Jugoslavija bila vrh civilizacije našeg prostora. Odvažemo pluseve i minuse i u relacijama modernog vremena, zaključimo da će prije to važiti za Austro-Ugarsku no za velikosrbsku okupaciju.