Nitko nije veći od naroda iz kojeg je potekao. Možeš biti veliki, možeš biti mega zvijezda u sazviježđu Homo sapiens vrste, a opet, veći od naroda nisi.
Mehmed, Meša, Selimović mi na umu. Čitam ovih dana njegovu Tvrđavu, pa biće otud mi u pameti. U redu, veliki bosanski i jugoslavenski pisac, ali… ali. Ono što je kod Meše zanimljivo, a sa stajališta prosječnog Bošnje i iritantno, jeste njegova potreba da se javno etnički očituje kao posrbica. Ima ono njegovo čuveno pismo, a ima i vidio zapis, gdje javno očituje njegovo etničko srbstvo. Na sliku je to, još ranije, demonstrirao drugi jedan veliki bosanski i jugoslavenski književnik, Ivan Andrić, a nakon Meše kasnije, u godinama dešavanja naroda, isto je, u maniru Novog primitivizma vremena koje se rađalo iz krvi naroda njegove Bosne, demonstrirao i filmski reditelj Emir Kusturica.
Pitanje je odkud to i čemu to? Jer, očito je riječ o ljudima koji su rođeni u okrilju narodnog entiteta koji je povijest izdiferencirala, učinila ga osobenim, svojim i, uz svu bliskost i sličnost, različitim, u odnosu na srbstvo, a ipak, eto, imali su ti ljudi potrebu javno kazati da nisu ono u čemu su rođeni, nego su etnički Srbi.
A znamo da se etnija ne bira. Ona se poput imena naslijeđuje od roditelja. Doduše, u vremenu, historijskim turbulencijama i odnosima koji traju i etničko osjećanje nekih, pa i cijelih plemena i naroda, može izblijediti i u konačnici nestati, utopiti se u većinsko stanje i osjećanje; ali opet ostaje čuđenje nad potrebom nekih da to javno demonstriraju.
Odkud to? Odkud ta potreba?
Što se malenkosti ovog skribomana tiče, pored privatnih motiva koji prate svaki takav “slučaj”, generalno sagledano, taj fenomen u Bošnjana je najprije na tragu nepoznavanja sobstvene historije, iz čega se razvio krhki, “ljljajući” etnički identitet koji traži potvrdu u većem i snažnijem, a onda i na tragu određenog kulturnog modela tj. stanja odnosa obilježenog dominacijom velikosrbskog duha u našem Regionu, što traje od XIX. stoljeća, pa kroz cijelo XX. stoljeće i još se, evo u XXI. stoljeću, taj kulturni model, karcinogeno metastazirao u agresivnim velikosrbskim ratovima 1991. na 1995, nije potrošen; još se rita, otima i umišlja veličinu.
Jer da nije tako, ne bi ni pomenuta velika imena naše kulture, (a ima ih još, i u kulturi i u nekulturi) imali tu potrebu javnog očituja te, Mešinim rječnikom kazano, “pseće vjernost” jednoj ideji stranoj Bosni i bosanskoj tradiciji življenja i mišljenja.
Eto ja tako. A vi svoje znate.