U kara-vaktu, škart ljudi, kriminalci, teški zločinci i ubice, u životima pristojnog svijeta, niču poput otrovnih gljiva za kišovita vremena.
Poznavao sam jednog što je kasnije, kada je nastupilo vrijeme-nevrijeme 1992. godine, juli mjesec, učestvovati u masovnom zločinu ubijanja ljudi na Velagićima, kod Ključa. Jedan preživjeli – pao prije metka, a onda, kada noć pade, izvukao se ispod leševa i pobjegao, pričao mi poslije; kaže: – Sve popadalo pobijeno, ubice hodaju po leševima i dokusuruju koji pokazuje znake života, a onda složno zapjevaše.
Poznavao sam i jednog što je u ponoć, s još dvojicom kriminalaca, iste te 1992. godine, provalio komšij u kuću i tražio novac, jer je znao da je komšija štedo, ne bi li kupio auto. Isprebijan komšija je iz bašče iskopao 5. 000 njemačkih marka i dao im, a onda uspio pobjeći u mrak. Njegova supruga je međutim, ubijena metkom u usta, a punica, nožem u srce.
A poznavao sam i evo, tog Kondić Vinka iz vidio zapisa uz ovaj prilog. Nekoliko riječi o njemu; moja generacija, godina gore ili dole, ne mogu kazati da smo prijatelji bili, da smo se družili; njegov krug prijatelja su bili tipovi, sve odreda naki direktori i šefovi ali poznavali smo se, viđali se, bili dio čaršijskog ili radije, kako se to pežorativno u nas kazuje za krčme, dio kafanskog ambijenta itd. Nikad ga nešto posebno cijenio nisam. Procijenio sam ga rusofilom. Imali smo nekom zgodom kratki dijalog, gdje je u superlativima govorio o sovjetskom komunizmu. U njegovim postupcima, u odnosu spram drugih, u onome šta je kazivao i kako se ophodio, prepoznavao sam tragove osionosti i bahate tuposti na osjećanje drugih. Tada nisam tome pridavao posebno značenje, osim što mi je to bio indikator da taj nije moja kompa, da smo dva svijeta i da nismo za uzajamno druženje. A onda, 1992. godine, kada je došao trenutak i on osjetio priliku za ličnu promociju, njegova bahatost je eksplodirala u sirovu aroganciju gospodara nad životima drugih. Promoviran je u načelnika policije u opštini Ključu. Iz te pozicije je petljao i lagao pripremajući teren za “čišćenje”, a onda i izdavao naredbe. Takav, direktno je odgovoran za brojne pojedinačne i grupne zločine koje je njegova policija radila na području opštine Ključ. Godinama nakon 1995. i okončanja agresije i rata, suđen je, ali je zbog bolesti, postupak prekinut. Tako da nikada pred ljudima nije odgovarao za zločine kojim je komadovao. Međutim, Bog ga je još živog kaznio – teško obolio od Parkinsonove bolesti, umro je, 2018.
Pogledajte zapis sa Vinkom Kondićem u fokusu i djelićem propagandnih laži o zločinima u općini Ključ.
Pozadina zbivanja:
Lažući, petljajući i zavodeći sopstvne narode, srbijanski predsjednik, Slobodan Milošević i hrvatski, Franjo Tuđman, za par mjeseci, raskomadali su Republiku Bosnu i Hercegovinu. Velika Srbija je poklopila 70% Bosne, a Franjini Udbaši su poklopili Zapadnu Hercegovinu i dio Središnje Bosne. Pod kontrolom vlade u Sarajevu je ostalo samo oko 15% teritorija Republike.
Velike sile svjetske žmire na zločine koje takorekuć dnevno kamere bilježe i prenose svijetu. Ne žele intervenirati. Dapače, nameću embargo na oružje, koji, jasno, ne pogađa one što su napali na Bosnu, jer imaju čime, nego pogađa one koji oružja nemaju – a to je vlada u Sarajevu. Ohrabreni pasivnošću tzv. velikih sila, srbski i hrvatski ekstremisti kreću sa poslom “etničkog čišćenja” terena.
I taj dio posla je uspješno odrađen u tih par mjeseci: preko etničkih paravojski i sunarodnika u Bosni i Hercegovini, uvezanih kroz satelitske političke stranke i preko poltrona i raznih bezkarakternih tipova u tim strankama, kojima je obraz guzica, a čast ionako nikad nisu ni imali, zemlja je čišćena od “balija i ustaša”, ljudi, poznanika, prijatelja, komšija sa kojima su do juče nazdravljali, družili se i živjeli.
“Procenat nesrba ne sme da pređe 2% stanovništva na srbskoj teritoriji”, izjavljuje Radosav Brđanin, jedan od ključnih banjalučkih funkcionera zločinačke, separatističke, ekstremno nacionalističke Srbske drmokratske stranke BiH.
U Banja Luci, na sjednici ilegalne Skupštine srbskog naroda, (prisutan je i taj gore, u dokumentarcu zabilježen kriminalac Vinko Kondić), 12. maja 1992. utvrđuje se Plan državnog razgraničenja od druge dvije nacionalne zajednice u BiH. Plan čišćenja terena (eufemizam za genocid) ide u tri etape:
- Prinudom i nasiljem učiniti nesrbima život nesnošljivim tako da sami, “dobrovoljno” odluče se na odlazak.
- Potom slijedi “humanitarna” pomoć organizatora iseljavanja – obezbjeđenje prevoza, pratnje … itd; naravno sve plaćeno iz džepa iseljenika.
- A nakon toga, ono što ostane, ako se ne uklapa u planirani snošljiv postotak nesrba na “srbskoj teritoriji”, novi krug nasilja i izgon.
Đeneral Ratko Mladić, tada još kao ponešto zatečen, izjavljuje: – Pa ljudi, kako to misle gospodin Karadžić i Krajišnik, to da jedni odu, a drugi ostanu. Pa ljudi… to je genocid”.
Brzo je međutim skontao gdje se nalazi, koje je vrijeme i koja je to prilika za njega osobno, pa je prilagodio pjesmicu – i ušao u legendu bezčašća.
U skladu sa tajnim direktivama Srbske demokratske stranke još iz decembra 1991, krizni štabovi su već imali pripremljene spiskove osoba koje su smatrali opasnim za velikosrbski projekt stvaranja srbske države na teritoriji međunarodno priznate Republike BiH.
Na spiskovima su lideri političkih stranaka, svi oni koji su se javno deklarirali protiv rata u Hrvatskoj, liječnici, sudci, profesori, direktori preduzeća manjih ili većih svejedno, imućniji ljudi; riječju svi oni koji su bili savjest, svijest i obraz naroda. Kada se njih ukloni, kada se istrgnu iz zajednice, zajednica slabi, nije u stanju uvezati se, pružiti bilo kakav odpor i tako u konačnom nestaje.
To je bio Plan.
Kratki dokumentarni zapis na početku ovog teksta, govori o tome kako se to odrađivalo na terenu, u ovom slučaju na području opštine Ključ – a da bijednici koji su ga sačinili, nisu bili ni svjesni kakav dragocjen trag zločina osvjetljavaju u vremenu u kojem će se podvlačiti crte.