Naslovnica: twiter.com/johanknorberg
(Dominic Lowson for Daily Maill, sažet prikaz knjige Johan Norberga – The Capitalist Manifesto.)
Termin kapitalizam je izmislio i značenjski razvio Karl Marx u njegovom Komunističkom manifestu i višetomnom Kapitalu; od tada taj termin ima pežorativni (nagativan, pogrdan) prizvuk.
Ja bih se suzdržao da ga uopšte koristim. (… ) ‘Slobodno tržište’ je bolji termin; taj pojam opisuje proces u kojem ljudi pojedinačno, slobodno biraju i time kolektivno posjeduju veću moć na tržištu od bilo kojeg businessa uzetog pojedinačno.
Norbergova pohvala tržišnoj ekonomiji (za razliku od onih u kojima dominiraju vlade) čini se činjenično uvjerljivom. Uz majstorsko vladanje statistikom, on pokazuje koliko je globalni prelazak sa državne dominacije u ekonomij, uglavnom kroz kolaps komunizma, ali i kroz napuštanje mjera poput kontrole deviznog kursa u zapadnim ekonomijama – dovelo do jednako brzog pada nivoa absolutnog siromaštva što prati ljude kroz cijelu historiju.
Na prelazu stoljeća (XX. u XXI.), skoro 40% svjetske populacije bilo je u ekstremnom siromaštvu, prema mjerenju Svjetske banke. Ta brojka je sada 8,5%.
I plus, kao kontraargument mizantropskim tvrdnjama onih što vjeruju da će rast stanovništva, neizbježno nadmašiti poljoprivredne kapacitete – Norberg naglašava da se procenat smanjena siromaštva u svijetu dogodio u vremenu u kojem se populacija planete povećala za 1,5 milijardi. Rezultat je to zadivljujućih, tržišno uvjetovanih, poboljšanjima u poljoprivrednoj tehnologiji.
Norberg ističe:
‘Veća poljoprivredna produktivnost je vjerovatno spasila oko tri milijarde hektara šuma i travnjaka od 1961. Bez toga, površina koja je jednaka veličini dvije Južne Amerike morala bi biti stavljena pod oranicu.’
Poenta je u tome da u tržišnoj ekonomiji preduzeća imaju interes da koriste što manje resursa u procesu proizvodnje, jer time smanjuju sobstvene troškove. To možemo ilustrirati, primjera radi i trivijalno kazivano, na aluminijskim limenkama u koje se “pakuje” piće, a koje postaju sve tanje i tanje (i time proizvodno jeftinije, op. N. F.).
Istina je da su subjekti (pojedinci) koji su predvodili najveći tehnološki razvoj — posebno u USA — postali multimilijarderi: tako da danas, prvih 0,1% stanovništva, ima mnogo veći udio u bogatstvu USA, nego što je to bio slučaj kroz veći deo XX. stoljeća.
Ali, u isto vrijeme, plaće najslabije plaćene desetine radnika u USA, su povećane, u realnom smislu, za 36%, od 1990. godine i, kako argumentira Norberg, ‘ako pogledate prihod nakon poreza … prihod za najsiromašniju petinu domaćinstava povećan je za 66%.
Ono što se promenilo otkako je Norberg napisao svoju prvu odbranu slobodnog tržišta prije četvrt vijeka, (In Defence of Global Capitalism, 2001. op. N. F.), jeste da u USA, napadi, na ono što se naziva ‘globalnom tržišnom ekonomijom’, sada dolaze podjednako sa desnice (Donald Trump i pristalice), kao i sa mnogo manje popularne ljevica.
Bojim se da ovo (napadi na globalnu ekonomiju, op. N. F.) ima veze sa rasom. To su stanovišta etničke manjine koje je, u materijalnom smislu, najviše u USA napredovala u ovom period; dok je među najmanje obrazovanim bijelim stanovništvom, došlo do relativnog pada (negativan odnos spram globalne ekonomije, op. N. F.); ili, kako tumači Norberg, ‘kada ste navikli na privilegije, jednakost može izgledati kao ugnjetavanje’.
Ali, generalno gledano, da li su nacije koje socijalno naglašeno redistribuciraju dohodak – kao što je Norbergova Švedska, tokom mnogo decenija vladavine socijaldemokrata – srećnije, od onih u kojima je država blagostanja manje dominantna? Ili drugačije rečeno, da li relativno veća ‘jednakost’ stvara više blagostanja.
Norberg citira zanimljiv slučaj Ruuta Veenhovena, vodećeg istraživača fenomena socijalnog blagostanja, istraživačkom metodom razvijenom kroz World Values Survey. Veenhoven, koji je bio aktivan član holandskih socijaldemokrata kada je prvi put počeo raditi na svom naučnom istraživanju sreće, vjerovao je da visoki nivoi preraspodjele dohotka, doprinose općoj sreći i zadovoljstvu ljudi.
Ali, dok je razvijao svoj projekat, otkrio je da su se evropske nacije sa mnogo manjim udjelom socijalne potrošnje u odnosu na bruto nacionalni dohodak, kao npr. Irska, Švajcarska i Holandija, sa oko polovinom udela društvene raspodjele u odnosu na bruto nacionalni dohodak Belgije, Italije i Francuske, — u odgovorima na njegova anketna pitanja — pokazale se sretnijim.
Korelacija nije isto što i uzročna veza: na djelu su i mnogi drugi faktori. Ipak, Veenhoven se predomislio:
‘Sreća nije veća u državama blagostanja. Jednostavno sam pogriješio.’
Predpostavljam da je razlog tome, to što je za većinu ljudi, visok stepen kontrole nad svojim životnim izborima (drugim riječima visok stepen slobode, op. N. F.) od vitalnog značaja za njihovo osjećanje dobrobiti i sreće. A tržišna ekonomija, uz svu nesigurnost koja je prati, ostaje njen najčistiji izraz.
(Za bosanskepoglede.com preveo i priredio – N. F.)