Nihad Filipović
Šaltam you tube zapise i naletim na jednog uglednog iz Afrike, kuka na sva zvona, satra ih korupcija. Kuka na ove ovamo na zapadu što novac u ruke daju tim korupcionašima, ali i pošteno pita samog sebe – kome ga i dati kada je sve, od vrha do dna, korumpirano.
A kontam – najprije odstraniti trun u sobstvenom oku, pa onda balvane u tuđim. Od sebe krenuti, bezbeli, a onda tražiti krivcu drugih, ako je ima.
Jer, mito, korupcija i nepotizam je fenomen prisutan u svakom društvu, a ako društvo ne uspije izgraditi instrumente kontrole i sankcioniranja, onda to postaje fenomen kulture, (nemam bolju odgovarajuću riječ, mada je ovdje riječ o fenomenu koji je po definciji akulturološki), koji se poput zarazne bolesti prenosi dok ne poklopi cijelu zajednicu i postane kao nešto podrazumijevajuće, očekujuće, nešto što se s vremena na vrijeme osjeti kao problem, ali s čime se i dalje živi.
Ako građanin krene u banku da podigne penziju i nosi čokoladu kao poklon službenici na šalteru (jer je službenica tako ljubazna i uslužna), ako doktoru kreneš sa pripremljenim novcem (mitom), ako firmu poduzetnik registrirati ne može bez “podkivanja” itd., onda, eto gdje je problem i odakle treba krenuti. Od sebe, naravno.
A teško je to. Jer, kada ti je doktor, što kažu, o glavu potreban, ne gledaš na novac, kada imaš interes ući u neki posao, u krajnjem, stalo ti je što prije odkloniti sve birokratske formalnosti i ući u posao isl.
Mito, korupcija i nepotizam su dio ex-jugo regionalne (ne)kulture, nešto sa čime narod živi, sa čime se srodio, pa poput najrođenijeg, a vrletnog djeteta, smeta narodu, ali – ne da narod na sokolove svoje.
Čak i za jednopartijske ideološke stege i policijske države, bio je taj fenomen prisutan, a kamo li ne danas u organizacionom haosu kakav je u državi BiH.
Potreban je stabilan ambijent, vrijeme, organiziran pristup, državna akcija, podrška medija, obrazovnog sistema, vjerskih institucija, e da bi se u konačnici mogao očekivati kakav-takav pomak.
Naravno sve je do ljudi, sve tvore ljudi. Pa je onda pitanje – postoji li kvalitet u masi, da kreira takav ambijent. Rat na Bosnu 1992. na 1995. i postratna traumatična gibanja u društvu su kadrovski devastirali društvo, debelo izprevrtali sve društvene vrijednosti. Kompletan društveni ustroj, a specifično obrazovni sistem i pravosuđe su parodija. A od obrazovanja sve kreće i onda se lančano, kroz instrumente kulture, infiltrira u sva polja društvenog djelovanja. Doda li se tome širi društveni kontekst i taj svenadkriljujući etnonacionalizam kao dominirajući fenomen ukupnih odnosa u BiH, nemoć da se društvo “pohrve” s problemom korupcije, mita i nepotizma, tim biva očitija.
I onda smo tu, gdje smo. Sav svijet nam je kriv, te globalisti, te imperijalisti, te Iluminati, te ‘vaki te ‘naki, ološ bjelosvjetski na nama se trenira.
A mi? Ama zlatni, pravi-zdravi, ma ne bi mi, nema teorije.
Nego strefila nas bušna kofa, pa zahvatali – nezahvatali, voda curi.