Gradska džamija u Cazinu, 1576. izgrađena, 1879. srušena i iste godine ponovo izgrađena s drvenom munarom, 1924. godine, drvena munara je zamijenjena sa kamenom.
(Izvadak iz rada “Cazinski ustanak 1950. (svjedočenje sudionika)”, autor Hase Ćoračić; izvor – Zbornik radova Cazinska Krajina u XX. stoljeću – politika, ljudi, događaji”, Bošnjačka pismohrana, Svezak 10, br. 32-33, Zagreb 2011.)
Kroz tri svjedočenja, (“a moglo ih je biti i tri stotine i više”), pored prinudnog otkupa, radne obaveze, poreske i poljoprivredne politike kao izvora nezadovoljstva pobunjenika, autor nastoji osvijetliti i odnos komunističke vlasti prema religiji Islama i islamskim vjerskim službenicima, kao jedan od izvora nezadovoljstva naroda Cazinske krajine.
- Slučaj Muhameda efendije Redžepagića.
“U toku rata, bio sam simpatizer partizana i vodio sam svoj džemat onako kako mi islamska savjest nalaže. Bio sam u Titovom društvu poslije održanog Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću i uz Tita sam održao u Bužimu svoj prvi govor muslimanskom narodu i pozvao ih u narodno-oslobodilačku borbu. U toku rata nisam imao nikakvih problema s partizanima i uvijek su u moj džemat bili dobro došli. Zavolili su me kao svog saborca, ali kada se rat završio, UDB-a i Komunistička partija velikokladuškog sreza, zamolili su me da se povučem, sa imamske dužnosti, jer, navodno, pretjerano vršim islamizaciju muslimana u svom džematu. Naravno, nisam htio poziv prihvatiti iz bojaznosti prema Bogu i mom džematu. Još nekoliko su me puta pozivali, a ja sam svaki put odbijao.
Najzad sam proglašen pripadnikom terorističke organizacije “Mladi muslimani” i kao takav uhapšen i sproveden u Kapetanovu kulu (bihaćki Okružni zatvor), gdje sam bio izložen mukama i patnjama bihaćke UDB-e, tražeći da se odreknem islamske vjere i imamske dužnosti, tj. da budem ateista, kao i svaki građanin Vrnograča. Kako međutim nisam htio ni tada prihvatiti njihov zahtjev, izveli su me na bihaćki Okružni sud i optužen sam za terorističko djelovanje protiv naroda i države u toku i poslije rata. Suđenje koje je trajalo s prekidima mjesec dana, završeno je bez presude, ali sam za koji dan ilegalno sproveden na društveno koristan rad (DKR) bez rješenja, u zemljoradničku zadrugu Martin Brod, općina Drvar, da tamo tovim i uzgajam svinje.
Moja supruga, hodžinica, poslata je na dobrovoljni rad u srpsko selo Bosanska Bojna, da tamo bude njegovateljica nekom srpskom ratnom invalidu. Tek nakon tri godina boravka na društveno korisnom radu u Martin Brodu, supruga je saznala gdje se ja nalazim, ali me nije mogla vratiti u Vrnograč sve do septembra 1950. Za to vrijeme, komunisti su uzurpirali i zaključali džamiju, a narod je ostao, eto, nezadovoljan na novu “narodnu” vlast, a ja pogotovo. Morao sam se preseliti u Bihać i ovdje se stalno nastaniti”.
Najstarija džamija u Bosni, Stijene kod Cazina, 1575.
- “Slučaj” imama iz sela Pištaline, općina Bosanska Krupa, ljeto 1948.
“Sekretar partijske organizacije u mom selu, inače Srbin, oženio se i poželio da proslavo svadbu i vjenčanje, uz učešće većeg broja svojih pajdaša (Muslimana i Srba). Pošto u Pištalinama nije bilo većeg prostor za proslavu, “braća” su se dogovorila da to bude u obližnjoj džamiji. Radnici su na brzinu sklepali od neobrađenih dasaka stolove i klupe, a zatim je partijska organizacija pripremila jelo i piće.
Ceremonija vjenčanja počela je oko 9. sati naveče, uz konzumiranje, pored ostalog i svinjećeg mesa, rakije, vina i piva i drugog, što je strogo zabranjeno unositi u džamiju. Ali, eto, sve se to dešavalo u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, a ne u Albaniji Envera Hodže, koji je zakonom ukinuo vjeru.
Uz pjesmu i svirku veselje je potrajalo do duboko u noć. Za to vrijeme (…) sjedio sam u mihrabu, čekajući da poslije njihove pijanke pospremim taj dio džamijskog prostora. Kada su se dobro najeli i napili, naredili su mi da na kraju donesem blagoslov, odnosno dovu, što sam morao učiniti, ali pravo da vam kažem, ne znam ni sam kako sam to uradio i šta sam tada učio. Bogmi je bio u mislima i stalno sam od njega tražio oprost.
Sutradan su oba naroda Prištalina, i Srbi i muslimani, izrazili javno nezadovoljstva za ovaj nemili događaj, ali ko je fajda, kada niko nije ništa poduzeo”.
Nišani, mezarje džamije u Stijenama kod Cazina.
- Treći slučaj je iz 1949, mjesto zbivanja banjalučka “Crna kuća”. Svjedoči, Muhamed efendija Halilagić.
“Mene je još u Bihaću, dok sam bio na dužnosti imama u džematu Vrsta, bihaćka UDB-a nagovarala, a kasnije i prisiljavala da se odreknem imamskog poziva i da “pošteno” živim u ovom selu, kao i ostali mještani. Kako sam, međutim, sve njihove zahtjeve odbio, oni su me protjeraliu u banjalučku “Crnu kuću”, zajedno sa još trinaest muslimanskih omladinaca iz Cazina.Tri mjeseca je prema meni vršena intenzivna istraga s ciljem da priznam da sam ja, kao imam, jedini krivac za sve propuste koji su se dešavali, ne samo u mom džematu, već i na cijelom području bihaćkog sreza s većinskim muslimanski življem, odnosno da sam se ja direktno uplitao u pitanje otkupa, radne obaveze, poreza, seljačkih radnih zadruga, a zatim da sam se destruktivno odnosio prema tim mjerama, te da sam ometao “idejno-političko obrazovanje” narodnih masa, a naročito u pitanjima lenjinističkog i marksističkog obrazovanja, da sam ometao analfabetske tečajeve, da sam organizovao u Bihaću pokret “Mladih muslimana”, da sam uključio u pokret, pored ostalih i Munira ef. Felića iz Tršca, Bećira ef. Hadžića iz Bosanske Krupe, Muhameda ef. Redžepagića iz Vrnograča i Ahmeta ef. Ćemalovića iz Cazina, što sam ja, naravno, sve odbio.
Oni su me u međuvremenu tukli svim i svačim, pa čak i bokserima. Vješali me nekoliko puta za noge i ruke i tukli me na vješalima, sve do besvijesti. Nada mnom su vršili i druge mučilačke mjere, kao što su “čitanje novina”, penjanje uz konopac”, “francusko razmišljanje”, lomili prste na rukama, pio sam slanu vodu i gutao sol, više dana boravio sam u specijalnim samicama, bez ikakvih uslova za život…itd., ali ništa nisam priznao, iako sam bio blizu smrti, dok mi je tjelesna težina iznoslila svega oko 48 kilograma.
Najgore mi je međutim bilo, kada su me kao imama, razapeli na križ kao Isusa Krista i tražili da priznam nešto o čemu nemam pojma. Isljednik – udbaš mi je govorio da ću umrijeti na križu, ako ne budem s njima sarađivao i da ću zaista kao razapet umrijeti i da mi se nikada za grob neće saznati. Eto, ja opet nisam ništa priznao. (…)
Okružni sud u Banjoj Luci, 24. 9. 1949. godine, osudio me na 9 godina zatvora s prinudnim radom, plus 2 godine društveno-korisnog rada, ili ukupno 11 godina, samo što sam musliman i što sam predstavljao islamsku vjeru u mom džematu.