Profesor bosanskog jezika i književnosti, leksikograf, pjesnik, eseista, novinar-urednik, Safet Kadić, (1949 – 2021), piše o glasu h, o jezičkim hrvanjima i pr()utanjima raspr()nutog perja regionalnih ptičica, o srbizaciji Vlaha i vlašenju Srba, o mehlemima i bošnjačkim melem prdekterima i još o ponečemu…
Safet Kadić
Pitanje upotrebe glasa i foneme ‘h’ u bosanskom jeziku veoma je važno pitanje za bos(a)nistiku. Ono ima sociolingvistički, strukturnojezički, komunikološki, standardnojezički i napose, simbolički značaj za Bošnjake. Naglašeno prisustvo ovoga glasa u glasovnom sistemu i vokabularu Bošnjaka unikatan je biljeg njihova identiteta i njihov jezički amblem
„Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštestvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa“, “filosofski” poručuje učeni srbski pravoslavni kaluđer Lukijan Mušicki reformatoru srpskog jezika i pravopisa, Vuku Karadžiću, u februaru 1817. godine, na njegov panični upit od 12. juanuara 1817. godine: “Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski”.
Dobivši ovakav odgovor, Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, u odgovoru Mušickom 1817. godine, kliče: „Hjeru ste očitali dobar paraklis. Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što naša braća i govore.“
Bez obzira kako bi otorinolaringolozi okvalifikovali ovo stanje uha, za lingviste ostaje činjenica da je na ovaj način uveden refleks ‘gluvizma’ u srbsku normativistiku, koji je ostao, u principu, sve do danas mada se u trećoj tački ‘Bečkog književnog dogovora’ između Srba i Hrvata iz 1850. godine – “preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”.
Za razliku od “Vukove braće”, “bošnjačka braća” u svim ovim riječima imaju glas/fonemu h, gdje mu je po etimologiji mjesto: Hristos, duhovnik, hoću, orah, kožuh. Neupitan status glasa/foneme h kao etimologijskog konstituenta fonetsko-fonoložkog sistema kod Bošnjaka nepobitno potvrđuje referentno poetsko-leksikografsko djelo Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije Makbūl-i ‘ārif (Ričnik u stihu na bosanskom jeziku) iz 1631. godine, golema dva vijeka prije Vuka.
Na simboličkoj ravni glas h je za Bošnjake jezički amblem i nezaobilazni biljeg njihova jezičkog identiteta.
Desno – Muhamed Hevajia Uskufija, bosanski alhamijado pjesnik, 1631, napisao prvi (štokavski) bosansko-turski rječnik koristeći se arebicom.
Upravo o tome svjedoči i zorno dokumentuje ovo kapitalno djelo, koje se uzima ne samo kao početna tačka bosanske leksikografije nego i kamen-temeljac bos(a)nistike obćenito. U njemu, razumljivo, nisu našle mjesta riječi Hristos i duhovnik, ali sve ostale (praslavenske) navode se sa etimologijskim h: uho – “Usta ağiz, rame omuz, hem kulağa uho di”, str. 76; gluh – „Gluh oldi sağir, slip ne – kördür“ str. 99; orah – “Di smokva incir ve koz ne – orahdur”, str. 113; kožuh – “Hem puž ile kožuh daḫi kürk ü böcek, koža deri”, str. 81; muha – “Muha sinek, kelebege der lepir”, str. 110. Da nije postojalo to h, ni u srbskom jeziku ne bi mogle postojati riječi, kao što su: uši, oglušiti (se), mušica, kišem, pušem, prašiti, promašiti, omekšati itd., jer to š nastalo je upravo od h.
Odkud ova razlika između bosanskog i srbskog jezika?
Odakle potiče i kakvo značenje ima ta naglašena averzija, gotovo animozitet, rečenih Srba i gotovo emotivna vezanosti Bošnjaka za glas h, odnosno kako i iz kojih razloga su Bošnjaci razvili princip ‘haka’ u bosanskom jeziku, a Srbi refleks ‘gluvizma’?
Glas h, pored k i g, pripada izuzetno značajnoj grupi glasova u ljudskom govoru, grupi stražnjih velara, odnosno grlenih glasova koji su, kako se predpostavlja, prvi izrazili ljudski govor, odnosno supstancijalizirali zvuk u značenje i omogućili prvo ljudsko smisleno oglašavanje. Bošnjaci ne samo da su zadržali taj glas u svim riječima naslijeđenim iz praslavenskog (gdje mu je po etimologiji mjesto), nego su ga zadržali u svim riječima koje su tokom svoje povijesti i doticaja sa drugim jezicima prihvatili iz drugih jezika, posvojili i podomaćili, te razvili taj princip do savršenstva i fonološke ekskluzivnosti u bezbrojnim onomatopejskim riječima koje su u samostalnom razvoju stvorili leksikalizacijom onomatopeja. Zato se zakon ‘haka’ smatra jezičkim amblemom Bošnjaka.
Zakon haka u Bošnjaka zasniva se na hiperproduktivnosti glasa i foneme h, drugim riječima Bošnjaci su razvili hiperjezikotvornost glasa/foneme h. Treba podsjetiti da je pitanje upotrebe glasa/foneme h u bosanskom jeziku veoma važno pitanje za bosanistiku. Uho predstavlja čulo sluha koje njegovi poznavaoci svrstavaju u najvažnijije od svih ljudskih osjetila. Ne ulazeći detaljnije u anatomske i fizioložke osobine uha i laiku je jasno da je uho jedan od najznačajnijih, najsloženijih i najsofisticiranijih organa ljudskog organizma. Uho je složeni sistem absorbcije zvučnih podražaja iz prostora, koje te zvučne signale detektira, zatim selektira i pretvara u kodirane informacije u obliku elektroimpulsa za centralni nervni sistem i tako klasificira najprimjereniju reakciju cijelog organizma.
U bosanskom jeziku postoje tri riječi koje definiraju i semantički, pojmovno i terminoložki pokrivaju ovaj fenomen: uho (organ), sluh (proces) i gluh (patoložki poremećaj) Sve ostale su iz njih izvedene, kao što su: uši/uheta/ušesa (množ.), naušnice/naušnjaci; uholaža, ušara (sova), doušnik; ogluhnuti/oglušiti, pogluh, nagluh, gluhak:gluhaci (vrsta kukuruza), Gluha Bukovica, travničko selo na obroncima Vlašića), (zaglušiti; slušati, po-, od-, na-, prisluškivati, osluhnuti: osluškivati, (ovo š nastalo je od h poznatim fonetskim promjenama još u dalekoj prošlosti, u praslavenskom jeziku, a vodi porijeklo od još starijeg indoevropskog s, čije tragove vidimo u oblicima duala (ušesa).
Čulo sluha je presudno za govor, odnosno sluh je nerazdvojan od govora i zato je svaki gluh čovjek i nijem, gluhonijem.
Uho, gluh i sluh su praslavenske riječi i u tom obliku ih, osim bosanskog, poznaju i drugi slavenski jezici, izuzev srbskog, u kojem ove riječi nemaju glas h, nego fonetski supstitut v.
Razlozi emotivne vezanosti Bošnjaka za ovaj glas sežu do daleko u prošlost. Kao što nedvosmisleno navodi hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu dr. Nada Klaić, Slaveni, koji su kasnije (samo)identifikovani kao Bošnjani, naselili su Bosnu u 6. stoljeću i počeli „u bosanskim zemljama svoj samostalni politički razvitak mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća“. Zajedno s njima iz Panonske nizije, koja im je bila vatan nekoliko stoljeća, nadirući Madžari iz Baškirije, potisnuli su i zantan broj već slaveniziranih Vlaha, koji su se rasuli po Balkanu, pretežno na nenaseljenim visoravnima i neposjednutim kraškim poljima.
Oni su kao stočari i nomadi dolazili u doticaj, razumije se, i sa već ranije naseljenim Slavenima, odnosno slaveniziranim Ilirima, tj. Bošnjanima u bosanskim zemljama, koji su veća tada imali oformljen jezički sistem stvoren na bazi svog osobenog izdiferenciranog jezičkog genetskog koda. U njemu su svi elementi funkcionirali saobrazno po jasnim principima na kojima je počivala ukupna jezička struktura. Međusobno su se jasno jezički diferencirali i prepoznavali, između ostalog i po prisustvu glasa ‘h’ u riječima.
Naime, Bošnjani kao (jezički) Slaveni imali su glas h u svim slavenskim riječima gdje mu je po etimologiji mjesto, a slavenizirani Vlasi, kao Romani, nisu imali taj glas u svome glasovnom inventaru i svome vokabularu pa su slavenske riječi primali i upotrebljavali bez toga h, stvarajući zijeh ili hijatus između vokala, u kojem su razvijali posebne glasove da bi taj zijeh popunili, primarno v (iza u) ili j (iza i). Primjerice, riječ uho primali su kao u'o, pa su u tom hijatusu razvili glas, preciznije sonant ‘v’ kao najbliži vokalu ‘u’ i dobili novu riječ ‘uvo’. Tako je bilo i sa riječima gluh, priko genitiva glu'a pa gluva, a odatle se ‘v’ analogijom prenijelo i u nominativ: gluv.
Tako je stvoren jezički princip po kojem su i riječi koje su primane iz drugih jezika ili onomatopejske riječi dehakirane. Prema tim riječima, tzv. gluvizmima jasno su se identificirali Vlasi i Bošnjani u međusobnim kontaktima i međusobno diferencirali. A mnogo citirana srbska historičarka, Dušanka Bojanić, kaže:
“Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe.”
Zato se glas h reformatoru srbskog jezika Vuku Karadžiću činio kao nerješiv problem pa je potražio “filosofski” savjet od tada vodećeg učenog kaluđera Lukijana Mušickog. Takva situacija zadržala se do danas, o čemu svjedoči onomastika, ali i samostalno zasebno normiranje standardnog jezika. Tako imamo paralelne nazive planina (oronim Mahnjača i Manjača) ili mjesta (toponimi) Hrenovica i Renovica, Hreljevo (izvorno po vlastnicima, familiji Hrelja, Hreljevo piše na karti Sarajeva iz 1883. godine) i Reljevo (nakon uzpostave velikosrbske vlasti 1918. godine); Vrhpolje (kod Sanskog Mosta, nastanjeno Bošnjacima) i Vrpolje u Srijemu; Hrasno (<Hrastno) i Rasno (< Hrastno), južna bosanska pokrajina Hercegovina i Ercegovina; zatim prezimena, patronimi: Hodović i Odović, Hrenovica i Renovica, Helez i Elez, Halilović i Alilović, Hasanović i Asanović, Horozović i Orozović, Kahrović i Karović, Herceg i Erceg, pehlivan i Pelivan i sl. Prezimena Halimić i Halimanović, nasuprot Alimanović ne treba svrstavati među ove primjere, jer nisu nastala iz iste osnove, prva dva su od imena Halim ar. – “blagi”), a drugo je od ar. alim – učenjak, znanstvenik)
Dvostruko je ilustrativan izvorni bosanski toponim Hodidid, ) koji su brđansko-istočnohercegovački doseljenici, nakon pomora kuge domicilnog bosanskog stanovništva u 18. stoljeću, saglasno svom jezičkom kodu, vremenom priobrazili u Odiđed.
U serbokroatistici su poznati različiti pokušaji, od gori citiranog reformatora srbskog jezika i pravopisa Vuka Karadžića pa sve do današnjih dana, do beogradskog profesora i hercegovačkog vukovca, Asima Pece, da se znanstveno razsvijetli ovaj fenomen, ali niko nije konzistentno odgovorio na neka temeljna pitanja, koja se svakom naučnom istraživaču nameću na samom početku. Rečeni srpski akademik Asim Peco ovako logicira:
„Razlozi su u islamizaciji. Prelazeći na islam, primajući novu vjeru u čijim molitvama često se javlja fonem h, oni su, možda i nesvjesno, čuvali taj glas i u domaćim riječima.“
Ili:
„Bez sumnje, najdosljednije ga, upotrebljavaju Muslimani. Poznati su i razlozi za to: pod uticajem molitava koje su na arapskom jeziku, a u kojima se ovaj glas često javlja, došlo je i do očuvanja ovog konstriktiva u našim riječima, u našem jeziku.“
Peco, međutim, izpušća iz vida činjenicu da su Bošnjaci čuvali taj glas u domaćim (slavenskim) riječima i prije prihvaćanja islama, za razliku od drugih Južnih Slavena (Srbi, Crnogorci, Hrvati). Također, islam su primili i Turci i Albanci, ali to nije bitnije uticalo na jezikotvornost glasa/foneme h u tvorbi njihovih domaćih riječi.
Svesti izrazito prisustvo glasa h u Bošnjaka na islamizaciju je ne samo površno i nenaučno, nego i ideologizirano i politički tendenciozno. Peco slijedi matricu jedne teze u serbokroatistici koja je bliže proizvoljnom nagađanju, nego naučnom dokazivanju.
Iz ovakvog i sličnih shvaćanja stvoren je srbski ksenofobični anticivilizacijski književnojezički princip, zasnovan na animozitetu prema glasu h, kao i nezapamćena književnojezička hajka (pod bajrakom purizma) na orijentalizame (koje su, napadno, uvijek imenovali kao turcizme) u zajedničkom tzv. srbsko-hrvatskom književnojezičkom standardu, koji je nametnut i Bošnjacima.
Tu činjenicu posebno je naglasio spomenuti beogradski profesor, Asim Peco, gotovo pokajnički se pravdajući:
„Nikad nisam prestao da govorim i pišem uho (…) promaha (…), mada je norma sredine u kojoj radim i u kojoj sam stasao propisivala nešto drugo ili i nešto drugo.“
Ne može se odbaciti teza da arabski jezik nije uticao na bosanski, posebno na glasovni sistem, osobito glas h, jer arapski jezik ima izrazitu grupu grlenih glasova, od kojih samo tri zasebna glasa i foneme h, ali to nije razlog njegovog izrazitog prisustva u jeziku Bošnjaka, nego upravo potvrda. Tako misli i tuzlanski profesor Ismet Smajlović:
„Ja dozvoljavam da je preko islamizacije i turskoga jezika glas h učvršćen u sakralnim i religioznim izrazima, ali turskom utjecaju na čuvanje glasa h u ostalim riječima ne dajem presudnu ulogu.“
(…) Spomenutom beogradskom profesoru (kao i bos(a)nistima) treba javno postaviti nekoliko pitanja, na koja nedvosmisleno treba i mora odgovoriti bos(a)nistika:
- Kako to da su Bošnjaci u Bosni čuvali, njegovali i razvijali u svom slavenskom jeziku taj glas/fonemu, koji su naslijedili iz praslavenskog, predhodnih hiljadu godina svoga samostalnog razvitka u Bosni do prihvaćanja islama, a drugi nisu, odnosno kako to da samo Bošnjaci od svih Slavena iz neposrednog okruženja imaju glas/fonemu h u određenim slavenskim riječima, a drugi nemaju, npr. snaha, uho, buha, muha, duhan, kuhati, kihati; hud isl.;
- Kako to da su i drugi narodi primili islam, a u svom jeziku nisu razvili princip ‘haka’ i nemaju takvoga h u svom jeziku, npr. Albanci na Balkanu, pa djelimično i sami Turci;
- Kako to da Bošnjaci imaju glas h (hiperhak ili tzv. sekundarno ‘h’) i u usvojenim arapskim ili turskim riječima gdje ga nemaju ni Arapi ni Turci, što potvrđuje da su imali već stvorenu jezičku matricu i modele prema kojima su pozajmljene riječi iz drugih jezika, u kontaktima s njima, saobražavali prema načelima zadatog ustrojstva svoga jezičkog koda. npr. bos. sevdah, tur. sevda; bos. sahat, ar. saat ili bos. horda, tur. urdu, bos. halat, tur. alat, bos. hambar, tur. ambar i sl., a u nekim slučajevima tursko-arabsko ‘f’ zamjenjuju sa ‘h’ );
- Kako i zašto su Bošnjaci u samostalnom jezičkom razvoju stvorili brojne riječi sa h, po modelu leksikalizacije onomatopeja, odnosno čitav leksički fond po principu ‘haka’, a kojih nema u drugim balkanskoslavenskim jezicima, npr. holuja, hlipati, huka(ti), hudovica, promaha, prhut, i sl.;
- Kako to da su i Srbi primili iste orijentalizme iz turskog jezika, kao i Bošnjaci, ali kod Bošnjaka ima h, a kod njih nema: halka, halal, halat, hajvar, hajvan, mahana, mahrama, mehlem, mahmuran, i sl.;
- Kako to da Bošnjaci imaju h i u riječima iz orijentalnih jezika, koje nisu vezane za vjerski život, a drugi nemaju, npr. halva, halka i sl.;
- Kako to da Bošnjaci imaju h u riječima iz drugih jezika, koji nisu, uslovno rečeno, muslimanski, a drugi, kao Srbi, nemaju, npr. lehemiti (sanskrt), historija (grč.), i sl.;
KAKO PJEVA SKENDEROVA ŠEVA
Neponovljiva pjesma “Proljetna ševa nad kolonom pjeva domovinu” Skendera Kulenovića možda je egzemplar stvaralačke upotrebe glasova u smislu onomatopejskog sugeriranja značenja zvukom u bosanskom jeziku. Ekspresivnost ove pjesme, sazdana na aliteraciji mnogih raznozvučnih glasova, doživljava se kao veličanstveni oratorij ili glasomet na otvorenoj sceni prirode. Iz svakog stiha, nabreklog značenjem, kao da se slivaju zvučne bujice u nezadržive slapove smisla. Upravo se u ovoj pjesmi izvanredno očituje jezikotvornost glasa i foneme ‘h’ u bosanskom jeziku.
i s njim treptim pod pazuhom u modrini…
Glas ‘h’ nalazi se u još pedesetak riječi ove pjesme.
MEHLEM ZA UVO
Bosanski farmaceutski lider iz Sarajeva nakon rata pustio je na tržišće svoj bosanski mehlem kao iladž za mnoge postratne boljke, ali nedugo zatim, što se moglo i očekivati, neka konkurentska firma iz okruženja počela je na istoj tv-stanici reklamirati svoj melem. Ništa čudno ni neobično. Regularno reklamno nadmetanje u tržišnoj utakmici i borbi za kupce. No, kupci su se počeli opredjeljivati već i na osnovu samog naziva lijeka. Za iste boljke jedni su tražili mehlem, a drugi melem, a dobijali su, možda, i jedni i drugi, neki surogat.
Turska riječ melhem, prema grčkoj riječi malagma, sa značenjem ljekovita maza, posvojena je u bosanskom jeziku, odnosno pobošnjena ili, kako bi rekao Visoki predstavnik Valentin Inzko, pobosančena, u dva oblika: kod Bošnjaka kao mehlem, a kod Srba i Hrvata kao melem, bez glasa h, kako se nalazi i u bošnjačkoj i u turskoj varijanti.
Za jednog pravoslavnog popa iz Sarajeva –“Božić dolazi kao melem na ranu.” Kao što se na prvi pogled primjećuje, kod popa je nestalo ono ‘h’ iz mehlema. Mehlema nema ni na bosansko-hrvatskom tv-kanalu OBN, čak ni u situacijama kada melem djeluje zaista neprirodno, više povređujuće nego ljekovito. Zar ne djeluje groteskno njihov postupak prilikom titlovanja popularne turske serije “Sulejman Veličanstveni” kada se zna da je ova riječ došla preko turskog jezika u obliku melhem, kao u primjeru kako je titlovan: Dopustite da jedno drugom budemo melem na duši, obraća se nježno veliki vezir svjetskog Osmanskog carstva, Ibrahim-paša, svojoj supruzi, sultaniji Hatidži, u nastojanju da se zaliječe stare rane koje su jedno drugom nanijeli.
A jedan ugledni akademik iz Sarajeva je izričit: „Kad u riječi mehlem nestane glasa h, nestaju i njegova blagotvorna, ljekovita svojstva i zato nema iladža u melemu.“
Zato su gotovo blasfemično zazvučale riječi jednog drugog uglednog Bošnjaka, poznatog glumca i, kako se govorilo, agilnog ministra kulture u bosanskoj metropoli, Emira Hadžihafizbegovića, kada je u vrijeme SFF 2007. godine izjavio na državnoj televiziji da mu “nagrada dođe kao melem”.
Bez obzira na to je li se riječ melem omakla slavnom glumcu i “agilnom ministru” pod utiskom one napadne reklame melema, ostao je gorak okus u ustima Bošnjaka, jer Hadžihafizbegović je dvostruko javna ličnost, javna ličnost na kvadrat, i u njega su kao Bošnjaka uprte dvostruke oči svih pa i onih manje obrazovanih i manje “kulturnih” Bošnjaka.
Šta su Bošnjaci dobili pojavom “Dnevnog avaza” u bosanskom medijskom prostoru, zorno svjedoči i njihov melem:
“Od ovakve pobjede nije bilo boljeg načina da se još jednom melemom namaže rana s proteklog Svjetskog prvenstva”, kaže jedan sportski novinar tog lista.
Muzikalni Sarajlija, zdravog uha i iztančanog sluha, povratnik u rodni grad, frontmen i kompozitor slavne rock-grupe “Bijelo dugme”, Goran Bregović, lahko će čuti i kad “zvoni telefon u gluho doba”, ali gluvo uvo neće.
Jer, ako je za muzikalno uho i komarac muzika, kako je smatrao jedan čuveni evropski mislilac 19. stoljeća, za uvo gluva sluva ni stihovana harmonija Horacijevih heksametara, ni čarobni zvuci razkošne harfe, ni prhut razprhnutog perja Skenderove ševe, ni himničnost ‘Ode radosti’, ni uzdah sevdahlije, ne može proizvesti duhovno uzhićenje rahatluka.
No, stara je mudrost da za svaku boljku postoji mehlem prije paraklisa.
(2008)
(Za bosanske poglede priredio – N. F.)