Iz knjige autora Kenny Arne Lang Antonsen: Old Europe – First civilization, 7.000 – 3.000 BC, Okolišće, 5.200 BC, autor ilustracije Jimmy John Antonsen.
“Listam” memoriju mog kompjutera, pa naletih na jednu razmjenu mišljenja koju sam na face mreži imao sa, danas nažalost rahmetli Safetom Kadićem, lingvistom, pjesnikom, žurnalistom, eseistom, a povodom njegovog kratkog teksta Okolišće pod Visokim, kojeg dole prilažem. Na tu njegovu objavu koja me se plaho dojmila, pustim ja svoj kratak komentar i kažem:
- Ukinuli su mi Briščicu – to je brdo ponad mog rodnog Ključa, od starina tako nazvano, odnosno vjerovatnije je izvorno bilo Brišćica, pa privrnulo na Briščica, jer ima gore drveta brista, pa otud Brišćica i Briščica; a danas je zovu Breščica, i to je tako razšireno i usvojeno da imam problem mlađe, a bogme dosta ih i iz moje generacije, uvjeriti da je jedino pravo kazati Brišćica ili Briščica, a dometak – “bre” je falsifikat i de facto transparentni dokaz kolonizacije jezika naših nena i didova; ukinuli su mi Varcar Vakuf, danas Mrkonjić Grad, po Petru I. Karađorđeviću, kasnije srbskom kralju koji se, tako mitovi i legende kazuju, pod pseudonimom Petar Mrkonjić, borio oko Varcara – što je još jedna laž, jer, moguće de je učestvovao u poticanju i organiziranju pobune – u historiji ostala poznata pod imenom Nevesinjska puška, iz 1875, ali, sasvim pouzdano se zna da Varcar i varcarski dio Bosanske Krajine u životu nije vidio. Ukinuli su mi i Hodidid i Han Kola i Plandišće i skoro da su i narod ukinuli bili. Evo ga još se kobelja i otima, sebi ne dolazi od ukidanja. Šutnuli su mi “h” iz uha, iz muhe, iz kruha, iz sluha, iz halke, iz hašlame i Hašlamke. … E pa, s oprošćenjem, imam i ja, konačno, pravo da se ritnem.
A rahm. Kadić mi ovako odgovorio:
- Da, da, to ih uče u školi. Takav je slučaj u cijeloj Bosni. Bošnjaci gaze sami po sebi. Primjerice, Zeničani su jednu autobusku liniju do današnjeg prigradskog zeničkog naselja Gradišća nazvali Kanal – Gradište, a to je historijsko mjesto, gdi je stolovao Veliki bosanski sudija Gradiša u vrijeme Kulina Bana. Nisu se ni tu zaustavili u samoranjavanju, nego su čak i njegovo ime falsifikovali u Građeša, a onda po takvom imenu nazvali jednu zeničku ulicu. Bošnjaci su narod kojemu je sistematski razaran identitet i nametan kompleks niže vrijednosti tako da ne cijene svoje izvorne vrijednosti smatrajući da to manje vrijednim. Tako je u svemu, u jeziku posebno. Misle da je bolje sve ono što dolazi sa strane, od drugih. Mogu li se poslije genocida kao moderan narod uzpraviti u svom autentičnom historijskom etničkom i kulturnom identitetu ili će nastaviti srljati u propast? Neće se još dugo čekati odgovor na to pitanje.
Onda se dodatno zainteresiram i potražim nešto više o tom neolitskom lokalitetu Okolišće i naletim na knjigu Old Europe – First civilization, 7.000 – 3.000 BC, autora Kenny Arne Lang Antonsena. I u toj knjizi je gornja ilustracija – naslovnica kojom otvaram ovaj Kadićev tekst, impresija Jimmy John Antonsena, a što predočavam ovdje kao prigodnu potvrdu njegovog zapažanja, da kada se sa izvora krene pogrešnim imenovanjem, onda se to, poput lančane reakcije, prenosi tako diljem svijeta. Naime, ova je ilustracija u internet prezentaciji bs.wikipedia.org (a osnovano predpostavljam da je tako i u rečenoj knjizi), predstavljena ovako, doslovno piše – Okolište, Neolithic Settlement, 5200 BC, Bosnia and Herzegovina. Jednako je i sa donjom fotografijom šireg plana lokaliteta Okolišće koje je preuzimam sa web stranice Aegeo-Balkan Prehistory. (N. Filipović)
Visoko Basin, overview of the Basin from the Northeast. Okolište is situated in the middle of the picture (photograph: S. Jagiolla). Izvor: https://aegeobalkanprehistory.kreas.ff.cuni.cz/2008/04/11/excavations-in-okoliste-and-the-reconstruction-of-late-neolithic-settlement-processes-in-the-visoko-basin-in-central-bosnia-5200-4500-b-c/
Safet Kadić
Visočki kraj, sa starim gradom Visokim, nije samo slavno središće srednjevjekovne bosanske države i sjedišće kraljevske porodice (pored Bobovca) te sjedišće vrhovnog vjerskog autoriteta – Dida bosanskog; tu je prije svega neolitsko arheoložko nalazišće butmirske kulture na lokalitetu Okolišće od prije 5.000 – 7.000 godina, da ne spominjemo još starije hipotetičke visočke piramide kao svjetsku senzaciju u visočkoj Dolini piramida.
Ako bi neki znatiželjni putnik namjernik svratio na neolitski lokalitet Okolišće, dočekala bi ga arheologistkinja Zilka Kujundžić – Vejzagić iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koja bi posjetiocu objasnila da se nalazi na “neolitskom nalaziŠTu u OkoliŠTu”, iako je narodni, ali i službeni naziv ovoga lokaliteta OkoliŠĆe.
Prije nekoliko godina Zilka Kujundžić-Vejzagić najavila je, čak, da će neolitsko nalazišće butmirske kulture u Okolišću kod Visokog kandidovati za upis na svjetsku mapu neolitskih nalazišća, ali u srbiziranom obliku kao OkoliŠTe.
Odmah je uočljivo da je Zilka štakavizirala naziv lokaliteta i tako ga falsifikovala, a dalje logiciranje teče ovako:
- ako je arheologinja spremna da krivotvori jedan toponim, kako joj, onda, povjerovati u njezine navodno nađene arheoložke artefakte.
Takvo falsifikovanje toponima koje čine nazovi bosanski stručnjaci prizvodi razorne posljedice po autohtono bosansko toponomastičko naslijeđe. Ovaj toponim u tako falsifikovanom obliku OkoliŠTe lansiran je na sve strane svijeta, a prenijeli su ga mnogi mediji, portali pa i entitetska novinska agencija FENA. Zato tek treba sagledati koliku je štetu po bosansko kulturno naslijeđe izazvala ova kvaziarheologinja i rukovodilac iztraživanja na ovome bosanskom lokalitetu, jer kako imati povjerenje u ciljeve, rezultate i domete ovoga arheoložkog iztraživanja, kojim rukovodi Zilka, pa i njenu kompetenciju, ako ona prid našim očima krivotvori naziv jednog bosanskog mjesta.
Pravilan oblik ovog mjesta, OkoliŠĆe, može se provjeriti na službenoj web-stranici Općine Visoko i u „Zakonu o utvrđivanju naseljenih mjesta i o izmjenama u nazivima naseljenih mjesta u određenim općinama“ od 24. marta 1986. godine (Službeni list SRBiH br. 24 od 24. juna 1986. godine), a u izvornom bosanskom obliku OKORIŠĆE navodi ga i srbski kraljevski etnograf Milenko S. Filipović u svojoj studiji „Visočka nahija“ iz 1937. godine.
Podsjetimo da su toponimi jezički spomenici jednog naroda kao sedimentirana supstanca njegovog duha na svom povijestnom obitavališću i ne mogu se mijenjati prema jezičkom kodu govornika sličnog jezika drugog naroda. Izvorni toponimi pripadaju svjetskom kulturnom naslijeđu pod zaštitom UNESCO-a. Sufiksalna morfema –šće/šte diferencira bosanski i srbski jezik i u riječima obćeg značenja, npr. nalazišće (bosanski) i nalazište (srbski).
Pogubne posljedice ovog Zilkinog falsifikata vidljive su odmah “na licu mjesta”. U reportaži Sarajevske televizije sa tog lokaliteta i svi drugi stranci iztraživači, angažirani na arheološkim iskopavanjima, slijedeći Zilku, upotrebljavaju isti, falsifikovani oblik: Okolište, ali i druge izraze, priuzete od Zilke, kao što su: djed bosanski, umjesto Did bosanski, bosanski muslimani, umjesto Bošnjaci, ognjište, a ne domaće ognjišće, a neki mladi “arheolog” iz Srbije, sasvim proizvoljno nagađajući, kaže da je za ovu butmirsku kulturu matična “vinčanska”. Tako se te perfidne podvale multipliciraju i nije ni čudo što se negira postojanje bosanskog jezika, kao i njegovi nosioci šćakavci, od kojih mnogi još nisu ekshumirani iz masovnih grobnica koje su napravili štakavci.
Spomenuta arheologistkinja je u nazivu lokaliteta alternirala bosansku sufiksalnu morfemu – šće u srbsku – šte, prema srbskom standardnom izrazu, jer su “srpskom izrazu svojstveni oblici sa št, koji su preuzeti iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa”, kako stoji u Srpskom pravopisu iz 1995. godine.
Oblici Okolišće i Okolište ne mogu alternirati, jer se radi o toponimu – vlastitom imenu jednog lokaliteta, koji svjedoči o etničkom identitetu naroda koji ga je imenovao i kao takav ima nezamjenjivo simboličko značenje za njegov etnički identitet, tj. Bošnjake, kao njegov trajni jezički spomenik.
Riječ obšćeg značenja štakavskog oblika nalazište, “preuzetom iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa” arheologinja je upotrijebila u skladu sa leksičkom normom srpskohrvatskog jezika, predstavljenom u jednotomnom riječniku Instituta za jezik u Sarajevu iz 2007. godine, koji je lažno nazvan “Rječnik bosanskog jezika”. Tu lingvocidnu namjeru urednika “Rječnika” teorijski je veoma jednostavno demaskirati.
Sufiksalne morfeme – šće i – šte spadaju u kategoriju nedistinktivnih varijantnih oblika, koji imaju istu funkciju i značenje, a različito porijeklo i oblik. Nikakvi suštinski strukturno-gramatički, pa ni komunikacijski, razlozi za takav potez bosanskih normativaca nisu postojali, jer formalna varijacija sufiksalnih morfema – šće i – šte nije jezički distinktivna pošto ne mijenja funkcionalni identitet te jezičke jedinice u govoru i ne dovodi do promjene značenja, ali ima nezamjenjiv simbolički značaj po jezički identitet Bošnjaka.