Stećci, iz nekropola stećaka s područja Blidnje.
Svojevremeno, kada sam, još u fazi pripreme priloga za knjigu, tada u najavi – Od Batona do Kulina, pustio prilog Vrijeme je da se piše nova historija Bosne, bio je komentar jednog čitatelja, u smislu: – Lijepo, vrlo poučno, ali kakve veze Bosna i Bošnjaci imaju sa antičkom ličnošću i veličinom Batom (Baton u novijoj transkripciji)? Moj je odgovor bio tada, a ostaje i danas: – Imaju, utoliko što sam kažeš da je poučno, pa eto, da i Bošnjaci nauče nešto o zemlji na kojoj žive i o ljudima koji su tu živjeli prije njih, (jer ovo se nije učilo u našim školama); a drugo, u svjetlu naučnih istina o genomu ljudi Bosne i Regiona, da prave konekcije na prošlost, i tako se identitetski učvršćuju u svijesti o sebi, zemlji i ljudima koji su ih oblikovali.
I zaista, zanimljivo je to, kako historija, poput voza ide, pa ko uhvati priključak, subjekt je historije i vozi se, a ko zakasni – zakasnio je, objekt je historije i čeka.
Jer, eno u u Albaniji, u nacionalnom muzeju u Tirani, ima Batova statuta; biva Albanci su slijednici Ilira (jesu), pa eto, ponosni Albanci, Batu Desitiatskom, (Desitiati, ilirsko pleme s područja centralne Bosne), lideru najveće i najduže (četiri godine trajala) pobune protiv Rima, u I. stoljeću n. e. i albanskom folk heroju, napraviše kip i metnuše ga u muzej, da se pamti. A on rodom iz srca Bosne, od današnje Breze.
A Boudica, tribalna kraljica plemena Iceni, i ona bila na čelu pobune protiv Rima, sredinom istog tog I. stoljeća n.e. (60. na 61. godinu), okupila antička Keltska plemena i digla ih na bunu, jer Rim nije ispunio obećanja data njenom preminulom mužu, u vezi nasljednog prava; pa joj Englezi (Britanci) u srcu Londona podigoše monumentalni spomenik kao jednom od ključnih duhovnih sidrišta u njihovom etno-nacionalnom konstruktu.
Jednako je i u Francuskoj, gdje ima više spomen obilježja u znak sjećanja na Galskog kralja Vercingetoriksa, iz plemena Arverni, koji je prije 2.000 godina, u posljednjem stoljeću stare ere, pokrenuo pobunu protiv rimskog imperatora Gaius Julius Cesara, a kojeg današnji Francuzi smatraju njihovim duhovnim historijskim ankerom. Itd. Da, kao što piše E. Medanhodžić, u prilogu kojeg dole prenosimo: “To življenje kroz vrijeme sa razumjevanjem je nešto što uveliko nedostaje ljudima Bosne”.
Da, zaista, historija poput voza “ide”, pa ko uhvati priključak, subjekt je i vozi se, a ko zakasni – zakasnio je, objekt je historije i čeka. Kao što Bosanci danas još uvijek čekaju. (Nihad Filipović)
Iz knjige knjige Od Batona do Kulina, predgovor koautora g. Emira Medanhodžića:
Ovu knjigu „Od Batona do Kulina“, Suad Haznadarević i ja pišemo zajedno tri godine, dok naša razmišljanja i istraživanja traju mnogo duže, skoro 30 godina. Pisali smo je iz nekoliko osnovnih razloga. Osnovni i prvi razlog je što volimo Bosnu i Hercegovinu kao našu domovinu, i što volimo historiju koju čitamo i proučavamo cijeli život jer smo svjesni latinske poslovice – „Historija je učiteljica života“. Uz to, volimo da istražujemo manje poznate i nepoznate činjenice i terene u Bosni i Hercegovini, a i šire u regiji Ilirika. Također, ne želimo davati nikakva finalna rješenja nego ostaviti knjigu otvorenom za dalja proučavanja, zaključke i teze.
Jedan od razloga jeste što i pojedini historiografi iz našeg okruženja već više od 150 godina pišu neistine, zlonamjerne zaključke i pojedine falsifikate, a sve u cilju prisvajanja naše historije, podjele i uništenja naše zemlje, i ta aktivnost i dalje traje. Cilj ove knjige jeste da naučnim činjenicama potvrdimo proširimo ili čak promijenimo dosadašnja saznanja i podignemo svijest o tom problemu i ohrabrimo mlađe historiografe da otvoreno i hrabro krenu ka novim istraživanjaima, analizama i tumačenjima naše starije povijesti. Naravno, vodili smo računa da ne upadnemo u zamku tumačenja historije iz sadašnje perpespektive, uz navođenje što više primarnih izvora podataka kako bi naše teze bile utemeljene u historijskim dokumentima.
Međutim, neposredni povod za naše pisanje jeste nepostojanje cjelovite knjige koja se bavi tematikom kasne antike i ranog srednjeg vijeka, osim separatnog djela Muhameda Hadžijahića: Bosna u 9. i 10. stoljeću. To življenje kroz vrijeme sa razumjevanjem je nešto što uveliko nedostaje ljudima Bosne, i da citiram misao George Santayana: „Oni koji ne pamte prošlost, osudjeni su da je ponavljaju“.
Da je bosanskohercegovački narod kulturno i obazovno zapušten i da ne poznaje dovoljno svoju historiju, shvatio sam kada sam prvi put posjetio kraljevski grad Bobovac 1987. godine. Vidio sam neobilježene staze, nepokošenu travu do koljena, sve oko mauzolej – grobnice kraljeva, zarasalo u draču i strnjiku, a najbolnije od svega bilo je kada sam otvorio vrata mauzoleja, grobnice poslednjih bosanskih kraljeva i ugledao da se unutra vršila velika nužda.
Dvije godine kasnije, 1989. godine, bio sam prisutan na proslavi 800 godina Povelje Kulina bana, koja se održavala u poznatom tradicionalnom restoranu „Aeroplan“ u srcu Baščaršije u Sarajevu gdje je bilo samo tridesetak ljudi, uglavnom umjetnika, javnih radnika i novinara. Izgledali su kao ilegalci, kao neka tajna zavjerenička sekta u nekoj tajanstvenioj misiji. Samo nekoliko godina kasnije, 1992. godine, kreće dugo pripremana velika ratna agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Razdoblje koje tretira ova knjiga počinje od Batonovog ustanka (6 ‒ 9. godine n. e.) protiv rimske okupacije Ilirika, do prvih pisanih tragova bosanskih banova Borića i Kulina. Postoje zapisi o brojnim problemima koje su rimski carevi imali u osvajanju Ilirije te o činjenici da je ilirski vojskovođa Baton (rođen u današnjoj Brezi) ostatak života proveo kao jamac mirovnog ugovora između Rima i Ilirika u Raveni u Italiji.
Od Batona do bana Borića ili bana Kulina, nisu dovoljno istraženi događaji iz tog perioda u vezi sa Bosnom. Mnogi artefakti i dokumenti uništeni su od strane Avara i Slavena, kao i od strane Rima, Vatikana i Bizantije, osvajačkih naroda tog vremena, a Osmanlije su sa sobom ponijele i ostatak naslijeđa vladajuće dinastije Kotromanić, što svakako dodatno otežava pristup ovom hiljadugodišnjem razdoblju.
Ono što se u Bosni može vidjeti golim okom su stećci, ilirske utvrde, srednjovjekovni gradovi, kulturno-historijsko naslijeđe Bosne koje vapi za našom pažnjom i poštovanjem prema onima koji su ih izgradili. To su naši preci, stari Iliri i Dobri Bošnjani. Oni i mnoga pitanja vezana za njih odigrali su presudnu ulogu u tome da se još dublje i dublje posvetimo proučavanju bosanske povijesti. Ono što se u literaturi može naći su tumačenja u kojima smo više puta komparativnom metodom shvatili da postoje dvije teze o jednoj povijesnoj činjenici, a to su hrvatska i srpska teza.
Oduvijek se smatralo da povijest Bosne, prema literaturi, počinje tek srednjim vijekom, padom bosanskog kraljevstva i dolaskom Osmanlija. Razdoblje o kojem pišemo u ovoj knjizi u historiografiji je nazvano „nerazjašnjenim razdobljem“.
Ne znamo kakve probleme imaju pojedini bosanski povjesničari u tumačenju, odnosno slobodnom pristupu tumačenju povijesnih činjenica. Vrlo je vjerojatno da postoji strah od akademske zajednice koja bi ih mogla ismijati ili nazvati pogrdnim imenima, kao što je slučaj s nekim povjesničarima koji su pokušali pisati o povijesti Bosne, o padu bosanskog kraljevstva i dolasku Osmanlija, kao na primjer dr Ibrahim Pašić i drugi.
Stećkom, kao jednim od najznačajnih historijskih spomenika koje samo Bosna ima, počeo sam se baviti početkom 2000-ih; iz znatiželje, iz ljubavi prema historiji i stećcima, obišao sam velik broj lokacija (preko 2.000 ) na kojima se nalaze nekropole i pročitao skoro sve što se o tome moglo pročitati. Do većine lokacija sam mukotrpno dolazio, često kilometrima pješačeći kroz neprohodno rastinje i šume, neke za koje čak ni lokalno stanovništvo nije znalo da postoje.
Obilazeći te silne lokacije ponovo me žalosti ista spoznaja da se odnos prema historiji nije mnogo promijenio. Na većini lokacija sam mogao vidjeti stećke uništene, zapuštene, pomjerane, ugrađivane u temelje kuća i vjerskih objekata, garaža, štala, kokošinjaca te presječene putevima itd.
Na stotine lokacija stećaka su presječene putevima, pa čak i one najljepše u Radimlji, Milama, Svatovskom groblju na Morinama itd. Uznemiravanjem stećaka uznemiri se i duhovni svijet koji uzvraća svim ovim strahotama materijalnog svijeta.
Zamislite koji je to nivo svjesti BiH vladajućih političkih struktura da se cjelokupna nekropola sa Donjih Čevljanovića premješta u Bijambare gdje je turisti obilaze i plaćaju ulaznicu, a da prethodno nisu zbrinute kosti ukopanih niti izvršena arheološka istraživanja. Ne razumiju da su ti stećci duhovni ankeri naše prošlosti i budućnosti.
Želimo da ostavimo otvorena vrata za sve dalje rasprave da li su stećci klasična srednjovjekovna tvorba bosanske historije i nadgrobni spomenici, ili kontinuitet ranijih razdoblja Ilirika ili ranog srednjeg vijeka pod arijansko-gotskim uticajima.
Uvijek pri dolasku na lokaciju osjetim neku posebnu energiju koja me čini sretnim i ispunjenim, osjetim posebno nadahnuće koje je teško objasniti, ali znam da me stalno vuče u obilazak nekih novih lokacija. Ponekad se ljudima oko sebe činim čudakom koji, eto, iz čiste ljubavi, svoje vrijeme, novac i energiju troši samo da bi pronašao i posjetio neku lokaciju stećaka. Međutim, taj čudni i lijepi osjećaj me uvijek tjera dalje. Neku poruku jasno vidim, a o nekim razmišljam mjesecima i godinama. Očigledno je da nam stećci nešto poručuju, ali još nismo shvatili šta?
Prvo što mi pada na pamet: kako je bilo dobro što su to zapisivali u velikom kamenu, da se ne može lako uništiti i da se mogu prenijeti informacije i hiljadama godina.
Druga misao koja mi prolazi kroz glavu jeste kako je dobro da su to znanje sakrili u simbole da ih se ne može zloupotrijebiti. Simbol je “vidljivi znak nečeg nevidljivog”. Riječ koja je sa simbolom povezana, simbolizam (grčki symbolikos), je “koriśćenje konvencionalnih ili tradicionalnih znakova u predstavljanju božanskih bića iduhova”.
Treća misao ili pitanje jeste: Kako su pravili te nekropole na uzvišenjima sa kojih se širi pogled na sve četiri strane i skoro da uvijek ima drvo hrasta u sredini.
Razmišljajući i analizirajući te pojave čini se kao da su poznavali neka energetska čvorišta na kojima su ih s nekim razlogom i postavljali. Kojim i kako? Još uvijek nismo odgonetnuli, a ja se za sada vodim samo vlastitim osjećajem. Zanimljivo je da se skoro uvijek, kao po pravilu iznad njih, nalazi i staropovijesna gradina ili neka pećina koja je stvarala cjelinu. Primjeri: Boljuni kod Stoca, Petrovići kod Sarajeva, Gojčin kod Kladnja, Bečani kod Šehovića itd.
Natpisi na stećcima su naknadno dopisivani kao srednjovjekovni grafiti što se vidi da su uvijek na na nekim marginama ili slobodnom dijelu kompozicije crteža.
Naravno, tu je i pitanje od kada su stećci i ko ih je postavljao?
Uglavnom njih oko 90% nalazi se na teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih rubova u Hrvatskoj (Imotska i Cetinska kajina, Konavle), u Srbiji (Bajina Bašta, Prijepolje, Priboj, Sandžak) i Crna gora (Durmitor, Pljevlja, Šćepan polje, Nikšić). Nema ih oko Beograda, Zagreba ili Podgorice. Znači samo u „pravom Iliriku “(latinski Iliryia proper).
Ako su ih pravili Bogumili, zašto ih nema u Bugarskoj domovini Bogumila? Ako su arijanski spomenici, zašto ih nema u Maloj Aziji ili Bliskom istoku? Ako su katarski/patarenski spomenici zašto ih nema u Francuskoj i Italiji? Ako su ih pravili Iliri zašto ih nema među Venetima, Histrima, Liburmma, Panoncima, Mezejima, Dardancima, itd.
Dakle, mnoga pitanja koja traže odgovore! Odgovor je da je u Bosni napravljena ta sinteza ilirsko-rimska i arijansko-gotska koja je dala rezultat u materijalnom obliku, stećke.
(Nastavak u petak, 24. 11. 2023.)
Za bosanskepoglede.com uredio – N. F.