Nihad Filipović
21. 11. 2021.
Drugi dan po “zemljotresu”, evo nekih zapažanja vezana uz intervju Đžemaludina Latića na Face tv. Senada Hadžifejzovića:
- Rahmeli Izetbegović nije bio demokrata, (kao što, i nakon svega, tvrdi Latić, kazujući time da ne razumije pojam kojim žonglira). Etnokrata da, ali ne i demokrata. Demokratski projekt je sekularistički po definiciji. Ili nije demokratski!
Naravno jedno su ideje, a drugo je opori realitet i mogućnost njihove provedbe u svijetu u kome živiš. Odtud politika kao traganje za mogućim, odtuda praksa prilagođavanja i odtuda utisak o demokratskom Aliji Izetbegoviću, koji je, nema tu šta, nego zaista, izvanredno politički taktizirao.
Međutim, postoji razlika između taktike i strategije u svakom ljudskom poslu, pa i u političkom. Znači, racionalan uvid, ovako čita njegovu politiku:
Rahm. Izetbegović je bio taktički demokrata, a strategijski teokrata!
Njegov ideal je bila, najprije Islamska Republika Pakistan, a onda, nakon pojave imama Rusolaha Homeinija i pobjede njegove revolucije – Islamska Republika Iran.
- Bosna je po definiciji multietnička i multikulturalna. Znači u parlamentu su i muslimani i pravoslavni i katolici i ateisti, a ima – ružna riječ u kontekstu govora o ljudima – i Ostalih. “Podrazumijevajuće” prekidanju sjednice, radi obavljanja vjerskih obaveza (Latićev koncept “demokratskog”) u takvom parlamentu, jasna je deklaracija nerazumijevanja šta sloboda, građanski i demokratski ustoj uopće jeste.
Jer, ta (Latićeva) ideja “demokratskog”, podrazumijeva restrikciju manjinskih prava (evo npr. šta je sa pravima tzv. JGBT građana u takvom razumijevanom koncepta demokratskog), kojih nema, izuzev za različita vjerska očitanja; (ovo podsjeća na osmanski sistem mileta, što je imalo vrijednost i značaj naprednog u onom vremenu, ali je van konteksta ovog vremena i najboljih duhovnih stečevina u njemu.
- Motive Latičevog istupa ne treba tražiti, kao što da neki traže, u osveti; jer ako je osveta, zašto se sveti sada, zašto ne ranije, kada je bilo isto tako jakih prilika za “osvetu” kao ovo danas. Tako, pravi trenutak za “osvetu” je bio trenutak pojave famoznog Aprilskog paketa, koji on danas napada, a onda je ćutio. Prilika za “osvetu” su bili u još famoznija Prudska dogovaranja i dilanja o podjeli državne (i vojne) imovine, pa je i tada ćutio.
Latić je naime bio iskreni i do posljednje koske odani Izetbegovićev saradnik i jedan od najglasnijih i najartikuliranijih – ja ga stoga nazvah Alijin Trocki, zagovornika te politike. On sam izjavljuje da mu je trebalo neko vrijeme da spozna “istinu”. A poznato je što si jači u ljubavi, to više treba da shvatiš, vara li te ljubav ili te ne vara.
- Dobro je što je rahm. Izetbegović Latića odstranio iz politike. On zaista nije za tu vrstu društvenog posla. Latić je etičan, ali je idealista i to ultraš, a uz takve u politici se uvijek množe više problemi, nego što uz njih ide dobro. Loše je što je njegovo (i ostalih kadrova) odstranjivanje bilo u funkciji instaliranja dinastičke piramide, koja preko rahm. Sulejmana Tihića (koji je instaliran kao prelazno rješenje, ali je pohvatao veze, učvrstio se i ostao u sedlu dok je živio), ide na Alijinog sina Bakira i ima indicija da se nastavi sa Bakirovom suprugom Sebija Izetbegović; (bila je istaknuta kao stranački kandidat za Predsjedništvo BiH, na izborima 2018, pa su odustali, kada su shvatili, da je to ipak preuranjeno, da njoj još treba “kovati zanat” – te je uskočio Šefik Džaferović kao prelazno rješenje.
-
I konačno, jedno pristojno, ali gorko hvala mu što se ipak, kad-tad, makar i sa zakašnjenjem od skoro trideset godina, javio kritički, na jednu politiku koja je teško Bosnu zadeverala, dijelom i s toga što nije bila, istina Bog, naročito nakon smrti predsjednika A. Izetbegovića, otvorena za kritička i demokratska unutarstranačka sučeljavanja.
U vremenu “proizvodnje rata” na Republiku BiH, biti na čelu države nije bio najzahvalniji posao za bilo koga i bilo ko da se na tom mjestu našao onda, ne bi mu bilo potaman. Ipak, onaj na vrhu što je, pa makar i otac ti bio, da bi bio dobar, nužno mora biti podvrgnut kritici. Izetbegović je to razumio. On je prividno ostavljao “prostora” za kritiku, ali su njegovi kerberi, njegovi saradnici i pristalice, ikonotvorci i obožavatelji, već u startu sasjecali ma i privid kritičkog, spinovanjem ostrakizirajući svaku iole konstruktivniju kritiku kao napad na religiju Islama i nacionalne vrijednosti, veličine, kao izdaju i slično.
A Latić, umjesto da bude ikonoborac, (što je, modernim vokabularom kazivano, u Islamu default program) – bio je ikonotvorac.
Osobno, Latiću nezaboravljam dvodecenijsku šutnju na stanje zemlje i naroda, koje se nije smjelo prećutkivati. Za njega osobno bi bilo moguće korisnije da je, obzirom na stanje u koje su takvom politikom zemlja i narod dovedeni, ostao pri zavjetu šutnje i uzviknuo ono drivno latinsko:
– Ave Imperator, morituri te salutant – Živio imperator, oni što umiru pozdravljaju te!