Nihad Filipović
Negdje prije pet-šest godina, u američkoj saveznoj državi Virdžinija, zabranili u školama dvije knjige – Adventures of Huckleberry Finn (u nas publicirana pod naslovom Avanture Hakliberi Fina i Tom Sojera) od Mark Tvena; a druga zabranjena knjiga je bila – Ubiti pticu rugalicu, od Harper Lia.
Tvenova knjiga je bila dio i moje dječije literature. I danas se sjećam sa kakvim sam je žarom i užitkom čitao. To je knjiga – uzmete u ruke i ne izpuštate dok je nepročitate. A Harperova knjiga je novijeg datuma – objavljena je 1960. Ima i film snimljen prema istoj. Ove knjige se smatraju klasičnim u književnosti na engleskom jezika.
I sada, vijesti kazuju, obe se zabranjuju, izbacuju iz nastavnog programa u školama u državi Virdžinija. Razlog – neke nepoćudne, u modernom vremenu neprihvatljive rasne konotacije.
I tako, kulturološki državni čuvari ćudoređa u američkoj saveznoj državi Virdžiniji, iztrčaše na klizav teren slobode javnog, specifično literalnog kazivanja i njene (zlo)upotrebe.
Iako se – istina Bog – dešava da u nekih pisaca političko zasjeni estetsko, ipak, osobno, protiv sam cenzure u umjetnosti; (mada se slobodu nekada brani i puškom, a kamo li ne cenzurom).
Ali, klizav je to teren. Jer, ovakvi i slični potezi državnog proskribiranje nekih autora i njihovih djela zbog, stvarno ili navodno, blasfemičnih, anti-humanističkih, ksenofobičnih poruka podjele zajednica, kada se naberu, samo razbucavaju radikalna razpoloženja, koje onda politička klasa i jasno kultura u funkcij promocije takvih politika, koriste za razpirivanje destruktivnih impulsa mase, kojoj se prenosi spinovana poruka da su za sve njihove dnevne nedaće, krivi ti i ti, taj i taj itd. i tome slično.
Tako je “proizveden” Benito Musolini i fašizam u Italiji, Adolf Hitler i nacinalsocijalizam u Njemačkoj, Ante Pavelić i šovinistički ustaški pokret u Hrvatskoj, srbski nacizam – od svetosavskog nacionalizma episkopa Nikole Velimirovića, preko Dimitrija Ljotića i njegovih fašista, četnika Draže Mihailovića do kriptonacionalista Slobodana Miloševića i neočetničkog pokreta Radovana Karadžića; ili, bliže našem vremenu i da budem pomalo ciničan, (ali nimalo udaljen od suštine spinovanih poruka podjele koje proizvode mržnju), tako se proizvode kojekakvi trumpovi u Sjedinjenim Američkim Državama, vildersi u Holandiji, lepenovci u Francuskoj itd.
Moguće, na tragu ovakvog mišljenja i definitivno, na tragu odbojnog reagiranja javnosti, u Virdžiniji su naknadno povukli prvotnu odluku o zabrani.
Nego, druga me briga, s ovim u vezi, mori. Mi, rasa balkanezera – gangaša, guslara i turbo-folkera, najmanje smo pedesetak svjetlosnih godina mentalno od te, jel'te, američke Coca Cola i instant svjetine, bez tradicije i historije, koja se stoga ne razumije u svijetlu slobodu i literaturu zlatnu! U nas nikome na pamet ne pada zabrana recimo klasika Andrića i njegovog Pisma iz 192o. Ili njegovog romana, Na Drini ćuprija, ili da zabrani u školama Gorski Vijenac, vladike, političara i vladara Petra Petrovića Njegoša, ili poemu Matije Bećkovića, Ćeraćemo se još, ili Nož, Vuka Draškovića, ili Da, ja mrzim Srbe, zbirka kraćih eseja Zilhada Ključanina, na temu, kako mrziti i ostati normalan (navodno).
Jer – kud’ ćeš zabranom na slobodno mišljenja i književna kazivanja. Ne ide to i hvala našoj gluposti što odstupi, pa smo makar tu ispred razvijenog svijeta; mada, ne mislim da bi se ogrišili o slobodu i istinu, ako bi oslobodili djecu u školama osnovnog, pa i srednjeg obrazovanja, uistinu ksenofobičnih i rodoljubivih “istina” te literature, a pobrojana dijela, (a ima ih još), ostavili studentima književnosti, filosofskih, političkih i ovih i onih nauka, da se hrvu sa njihovim književnim “istinama” i političkim porukama.
A ima i vrhunske literature, neobaviješteni čitate i – otrujete se.
Vic je, naravno, u gluposti.