Nihad Filipović
(Izvadak iz romana Duša i tijelo)
Ući u bračnu vezu je poput skoka u vodu: skočiš i roniš, i dok roniš, to je stanje u kojem korespondiraš tijelom, a kada izroniš, to stanje je stanje duše. Dok roniš, ovisnik si o ambijentu što te okružuje i roniti moraš, ali i kada izroniš, mokar si, znači – ostaje veza vode i tijela. I još i više, voda je praelement, voda je život koji se u vodi začinje; i do 65% ljudskog tijela je voda, zavisno od kompozicije tijela: više masnoće manje vode i obratno. Ali u svakom slučaju, ljudsko tijelo ostaje predominantno voda.
A razvod je, kao kada se duša rastavlja od tijela. Razvod je kao ono kada iz vode izronimo, ali i dalje smo mokri i u vezi sa vodom. Ako je ova konstrukcija održiva, onda mora boliti razvod tijela i duše.
Ratko je razvod tako osjećao, kao bol i kao izdaju. Boskinu odluku da se razvede, on je doživljavao kao povrijeđenu sujetu mužjaka koji ima pravo na ženku. Bio je svjestan da ne bi trebao tako osjećati. Varao ju je. Bio je nevjeran, a nevjera je izdaja: potpisao je tamo taj papir kojeg bi se imao držati kao svetog slova, jer sve mimo tog papira je nepravo i prema tome izdaja. Pa ipak, osjećao je da mu je dužna. Njegov ego njenu odluku da se razvede nije mogao prihvatiti drugačije nego kao izdaju. Urlao je:
– Ta sve što imaš meni zahvaljujući si stekla: i ovaj stan i posao koji sam ti namjestio, solidan standard življenja, zahvaljujući najprije mojoj zaradi. A ti svojom nisi ni cigarete mogla pokriti, a kamo li gaće na guzicu navući i sve ovo u stanu imati. I na kraju krajeva sina sam ti dao. Moj je, vidiš da je na mene od glave do pete. Nesretna nisi bila, ne laži. Ničim nisi odavala nesreću. Nego si se šepurila po gradu pokazujući svima kakva si gospođa. Jer ti se moglo. I svaki put si padala podame s nogama u zraku, a da ti još ni prišao nisam. I onda tako: razvod hoću. Kao da je razvesti se ući na jedna vrata, a izaći na druga. A ne, ne. Nećemo tako, gospođo. Ima kroz prozor da letiš. Ništa ti ne dam. Idi, ali ponijeti možeš samo garderobu i još ima da kažeš hvala. I to sam ti ja nakupovao. Gaća na guzici ne bi imala da ti mene nije bilo. Gaće ne bi imala … Sve je ovo moje. Stan bez mene si samo mogla sanjati. I sve ovo u stanu…
Slušala ga je, nijema, nemoćna kazati riječ, bez energije i želje da se nadvikuje sa njim. Uostalom, bio bi to uzaludan posao. Ratko kada je ljut i u svađi sa njom, uvijek galami i to tako da se čuje kroz deset zidova. Zato je ćutila, ne želeći dolijevati ulje na rasplamsalu vatru Ratkovih strasti.
A Ratku je bilo svejedno: što bi ona više ćutila u njihovim svađama, to bi on bi više galamio, valjda uvjeren u ispravnost njegovih istina koje joj je podastirao kroz viku i dernjavu; a ako bi odgovarala, svejedno, svadljivo ili mirno, nastojeći stišati njegovu huju, on bi onda bivao još i rasrđeniji… Njegova huja imala je tok bujice poslije jake kiše: nosi sve što joj se na putu nađe, a staje, kada se prirodno potroši i onemoća do smirenja.
A onda je shvatio i pomirio se sa spoznajom: da je razvod neminovnost, da je njegovo razumijevanje situacije kao njene „izdaje“, zapravo odbrambeni refleks njegovog povrijeđenog ega, da je, na kraju krajeva, on taj koji je prvi nju izdao. Varao ju je. Zar nije? A nije bilo ni traga sumnje u njegovoj duši da mu je bila nevjerna. Ima li s toga pravo pozivati se na, bajagi izdaju.
Na kraju krajeva, šta je izdaja?
Istupanje izvan nekakvog reda, dogovorenog, propisanog, nametnutog, dobrovoljno prihvaćenog; u svakom slučaju reda „stvari“, odnosa itd., kakvi imaju biti jer je to tako u zajednici riješeno. U tom smislu izdaja utanačenog reda je istup u slobodu. Kakvo li je samo veličanstveno osjećanje slobode njega pratilo u njegovim nevjerničkim izletima van bračnog reda. Osim njegovog muškog ega, koji je težio stalnom potvrđivanju u nevjerničkim avanturama s drugom ženom na koju će se preliti i tako iznova samopotvrditi, nije imao stvarnih razloga za nevjeru. Volio je Bosku.
Nije krio osjećanja: toliko puta joj je kazao – Volim te; ali, interesantno, (nikada na to nije mislio ranije, makar ne na način, na koji mu se sada ta misao javi u pameti), ona nikada nije izričito njemu kazala: Volim te. Kazao bih: Volim te. Ona bi oćutala ili bi kazala: I ja tebe, izostavljajući pri tome riječ volim. Kao da je imala problem, (a iz do sada kazanog, znamo i da jeste), preko jezika i usana prevaliti riječ volim u relaciji na njega.
Nikada mu dakle nije odgovorila istom mjerom; nikada nije prva kazala: Volim te, ili, u odgovoru na njegovo – volim te, nije mu odgovorila: I ja tebe volim. Jednom je kazao:
– Ali stvarno, volim te.
Pogledala ga je u oči i kazala:
– Sumnjaš u moja osjećanja?
Da, da. Znala se pretvarati. Bože, kakva glumica. Zaista se znala pretvarati.
Ali, bila mu je vjerna i sa njom mu je bilo lijepo. Najljepše. A to je Ratku bilo najvažnije – osobni poriv da osjeti sopstvenu gratifikaciju u intimnom odnosu njemu je bio iznad svakog obzira spram osjećanja partnera. A Boska je bila introvert po prirodi, samozatajna, na svaki njegov nalet predavala mu se bez ikakva otpora. I kada joj nije bilo do toga, ako ju je poželio, predavala mu se bez prigovora.
Silno ga je uzbuđivala ta podanička i podložna strana njenog karaktera. Bila je žena po njegovoj mjeri: njena ljepota nikog nije ostavljala ravnodušnim, ali je pravo da u njoj uživa imao samo on; njena poslušnost, njena lojalnost i njeno bespogovorno podčinjavanje njegovom muškom egu, savršeno je odgovarala njegovoj agresivnoj naravi i seksualnosti.
Da se opirala, u navali strasti koju je u njemu rasplamsavala, slomio bi je – ne jednom, ta mu se misao javila u pameti. Toliko ju je želio da bi svaki njen otpor, silom bio skršen. Nije to želio, jer, rečeno je, volio ju je. Ali, jednako je osjećao, to bi se desilo, ako bi ona jasno dekralirala njeno odbijanje.
Ljubav je bila razlog što ipak, unatoč impulsima duše, nikada u odnosu sa Boskom nije manifestirao silu. Makar je on tako mislio. Jer, njegove muške erotske nepoćudnosti, njegovu manifestaciju agresivnog macho karaktera, ona je prihvatala s tihim, ali čitljivim osjećajnjem zadovoljstva tijela i skrivenim osjećanjem tjeskobe u duši, ostavljajući ga u uvjerenju da ne čini nešto, na što i ona nije, makar i prećutno, pristala.