Nihad Filipović
A šta je sa slobodom? I šta je sa istinom? Nije li sloboda prevrtljiva kao i dobro i zlo, a istina samo njen vjereni pratilac: ono što sila-nasilje kreira u “slobodi” i natura svima ostalim, istina je, u istoj mjeri kao i moje razumjevanje istine.
I šta je onda sloboda i gdje je onda istina, ako je i jedno i drugo podložno subjektivnom razumijevanju.
TEZA
Istina je znanje
Subjektivni doživljaj može biti u dodiru sa istinom, a i ne mora; često i nema sa istinom veze, nego je emotivni izraz, psihološki i parapsihološki fenomen i slika. Bez čvrstog oslonca na znanje, nema istine, tj. može je biti, ali je za ljude nema, jer je ljudi tako nerazumijevanju.
Suprotno usvojenoj istini, da su zemljotresi rezultat permanentnog smjenjivanja kišnih i sušnih perioda, Aristotel (c. 384 -322. s. e) je tvrdio da su zemljotresi rezultat snažnih vjetrova unutar Zemlje. Nijedno ni drugo nije istina, iako je ovo drugo, u prenesenom smislu, njoj bliže, ali je i jedno, pa i to drugo Aristotelovo, makar kod pristalica njegovog učenja, razumijevano kao istina.
Ili uzmimo Demokrita, (c. 460. s. e – c. 370. s. e) i nešto kasnije Lukrita (c. 95. s. e – c. 55. s. e) i njihovo razumijevanje svijeta. Demokrit je smatrao da sve u prirodi podliježe prirodnim zakonima, da je sav materijalni svijet sazdan od atoma i beskrajnog praznog prostora između atoma. Smatrao je da je Zemlja okrugla i da je univerzum nastao spajanjem mase atoma, da postoji mnoštvo svjetova koji se javljaju, rastu i dezintegriraju u beskrajnom ciklusu ponavljanja.
I sve to više od 2.000 g. prije, nego je naučnim postupkom i metodom, kombinacijom matematike, fizike, kosmoloških znanja i eksperimenta, nešto od tih spekulacija potvrđena kao tačno.
Kasnije Lukrit, slijedeći misao Demokrita, tvrdi isto, pa ide i korak dalje, osim materijalnog smatrajući i nematerijalni svijet, svijet duše i duha, sazdanim od atoma. Univerzum je beskrajan, smatrao je Lukrit i kao što postoji Zemlja, postoje i drugi svjetovi kao Zemlja i ti svjetovi nastaju, rastu i razvijaju se, pa nestaju.
Demokritovo i Lukritovo znanje i istina, razvijeno u uvjetima slobode misli i misaonog preispitivanja usvojenih znanja i suprotno u vremenu prevlađujućih mitoloških istina o svijetu i svemu što svijet tvori i što nas okružuje i opredjeljuje takvim kakvim jesmo, a znano je i neznano, materijalno je i duhovno itd., suprotno shvatanju svijeta kao carstva moći bogova, iako u mnogim elementima tačno, ipak je kroz vrijeme, sve dok neki elementi njihove spekulacije nisu potvrđeni kao istina tj. racionalno znanje, ipak je takav nauk bivao, sa podsmijehom ili prezirom svejedno, odbacivan i razumijevan kao laž tj. neistina.
Doduše i prevlađujuće, ovome suprotno mitološko vjerovanje u bogove koji su samo inkarnacija ljudi sa svim njihovim slabostima i vrlinama, ali sa nadnaravnom moći, vjerovanje razumijevano u helenskom vremenu kao istina, danas znamo, bilo je laž, ali je to razumijevano kao istina, što je rezultat te sile brojeva i njihove političke artikulacije o kojoj ovdje govorimo.
Drugim riječima, subjektivno razumijevana istina (makar i raširena, pa takva bivala općom), a sa njom i sloboda u kojoj se javlja, bez oslonca na znanje kao racionalno potvrđene istine, samo je magla, spekulacija, iluzija, stvarno ili umišljeno stanje, koje dakle može, a i ne mora biti istina. Jer istina je znanje, činjenično, racionalno odnosno intelektualnom spekulacijom, proračunom, metodom i znanstvenim postupkom otkriveno i usvojeno znanje.
Sve izvan toga je privid istine. To može biti i društveno usvojena istina, ali u osnovi je ta istina tek socijalni konsenzus oko nečega što se interesno (ne dakle činjenično) doživljava kao istina.
Ljudske istine moraju imati granice, a te su granice laži.
Tamo gdje počinje laž, prestaje sloboda, i mada je laž dokaziva i utuživa, jer laž se izražava riječima i uvijek je u polju činjeničnog tj. dokazivog, ipak, ona je pokadšto, gotovo pa ontološki nedokučiva, a to je zato što je ljudi čine takvom, tj. u njenoj konstrukciji služe se praznim floskulama, koje zvuče retorički zavodljivo, a zapravo znače ništa, pa su prema tome takve floskule, poput ontološki lažac, genetska pokvarenost, endemska istinoljubivost ili recimo nebeski narod, sve su to nedokazive, šuplje floskule tj. laži, s onu stranu slobode govora. U tom smislu, taj međaš: istina – laž, prostor slobode – neslobode, nekada je teško sagledati.
Moralna dimenzija
istine
Društvene istine podrazumijevaju moralnu dimenziju. To već izlazi iz teze da je istina znanje. Tu se istina svijeta sučeljava sa društvenom istinom, koja je, kao i sve ljudsko, interesno motivirana. Ideja o moralnoj dimenziji društvenih istina izvlači se od Sokrata, prema kome je znanje vrlina. Opozit znanju je neznanje, pa je ono dakle odsustvo vrline. Tim slijedom, sve u ljudskim relacijama što je izvan morala, od mišljenja i riječi do djela, nije dobro ili ne vodi dobru.
Prema tome, znanje sa jedne strane, a moral sa druge strane, jesu oni kameni međaši koji nam omugućuje lakše uočavanje i razlučivanje društvenih istina od laži, slobode od neslobode.
Ipak, uočili ih ili ne, početak laži je kraj slobode i početak njene zloupotrebe. A zloupotreba slobode uvijek vodi u diktaturu i tiraniju.
ANTI TEZA
Teza o moralnoj dimenziji društvenih istina, upitna je, i usuđujem se kazati, protivna je ideji slobode i istine. Slobodan si (pa i da lažeš) ili nisi slobodan, a istina je naprosto istina. Moral nam pomaže da sagledamo “kvalitet “istine, tj. uklapa li se u našu interesnu sliku ili ne, pa ako da, ako se uklapa, onda je istina, a ako ne, ako se ne uklapa, onda društvo to i ne adoptira kao istinu. No najprije valja uočiti paralelizam u nastojanju spoznaja apsolutne Istine i istine u ljudskim relacijama.
Apsolutna istina je ideal, a sve idealno se postiže, ako je to postizanja ovdje uopće moguće (mišljenja smo da nije), sve idealno se dakle postiže, otkriva, spoznaje, postupno; dakle nizom parcijalnih istina težimo ka apolutnoj istini, istini svijeta i istini univerzuma, koju nikada u cijelosti ne dostižmo. U beskonačnom univerzumu, nema konačnih rješenja, pa prema tome ni konačne istine. Ili drugačije kazano apsolutna Istina univerzuma je – da nema konačnih istina.
Potok – Umoljni
Takva istina, sve i da postoji, ostaje nedostupna ljudima, jer se na otkrivene istine, uvijek otvaraju nova pitanja na koje nemamo odgovora. Paralela moguće nije najsretnije izabrana, ali taj odnos neznane, apsolutne istine, što iscrpljuje i muči ljude, u njihovoj težnji da joj se približe spoznajno, nalik je odnosu spram opakih boleština što historijski prate i devastiraju ljude i ljudske zajednice. Ljudi te boleštine savladavaju otkrivanjem znanja, a ono se uvijek iznova javljaju nove koje muče, devastiraju ljude i njihove zajednice sve do novootkrivenog znanja o njima; i tako u ciklusima i stalno iz početka.
Tim prije, isto vrijedi za istinu u ljudskim relacijama. Jedno, jer je ljudska istina spoznaja i percepcija uma, a svaki um, univerzum je za sebe; a drugo, jer sve ljudske istine traju u vremenu i rezultat su ljudskih odnosa i silnica koje dominiraju tim odnosima.
Zato što nema konačnih ljudskih istina, valja nam se navikavati na mnoštvo istina.
Ljudske istine su nužno umnožene, gdje svaka potencijalno, makar i ograničeno, objašnjava svijet, pojave, događaje. Njihovom sintezom stvaraju se pretpostavke sa postupno osvajanje istine.
Jasno, ostvariti sintezu različitih viđenja socijalnih istina nije jednostavno, jer iza svake socijane istine i njenog viđenja, različiti su društveni interesi. Ipak, oko polazne pretpostavke ne bi trebalo biti neslaganje, a ta pretpostavka ili teza bi trebala ili radije morala glasiti:
Dijalog različitih istina
je put slobode
Stoga, i onda kada oponentske istine doživljavamo lažima, opsjenama, mitovima, predrasudama ili prosto glupošću, u ime traganja i težnje ka istini, te u ime slobode, valja nam prihvatiti legitimo pravo na njihovo izlaganje.
Dijalog različitih istina podrazumijeva stalno pozivanje na znanje i dijaloški tok u okvirima etike, ali ako sintezom, zbog suprotstavljenih društvenih interesa, nije moguće osvojiti istinu, nije li najcjelishodnije je konflikt “zamrznuti”, a vremenu i odnosima u vremenu, znači odnosu varijabilnih veličina i interesa u vremenu, prepustiti kreiranje nove socijalne situacije u kojoj će u konačnici biti moguće ostvariti sintezu i osvojiti istinu?
U suprotnom, ukoliko ovo nije moguće postići, sučeljene različite socijalne istine odnosno interesi iza njih, nužno vode u sukob.
Ne samo u vaseljenskim nego i u ljudskim relacijama istina ima samo jedno lice, ali više naličja. Ona bi dakle trebala biti apsolutna, jer je njen imperative da je istinita i da kao takva ne podliježe mijenjanjima; ili je pak istina da je sama i uvijek iznova opetovana promjena, apsolutna Istina.
Kako god, po percepciji, čak i kada je očigledna, u realitetu činjenično evidentna, istina je relativna, tj. svaki subjekt je doživljava na poseban način. Više ljudi isto zbivanje, isti događaj ili pojavu kojoj svjedoče, vide u više nijansi, a da i ne govorimo o vančinjeničnim, vanpredmetnim fenomenima koji su izvan osjetila i samo se čistim umom spoznaju.
Dakle kada više ljudi, gdje niko nema neki posebni interes da laže, svjedoči jedno, matrica viđenja je ista ili uglavnom ista, ali su prisutna manja ili veća odstupanja i specifična viđenja detalja.
To je stoga što se istina percipira mišljenjem odnosno umom, a izražava govorom, pri čemu je svaki um, univerzum za sebe, a govorne mogućnosti iskaza opet nužno su limitirane, najprije jezikom odnosno obrazovanjem i ukupnim socijalnim uvjetima u kojima je svaka ličnost rasla i formirala se kao osoba.
Stoga, istina iz moje vizure, nije ili ne mora biti, istina iz tvoje vizure. Pa ipak istina je, ili bi trebala biti, jedna, ma kako se inače činila umnoženom i ma kako je ko vidio zbog različitog osobnog i (ili) kolektivnog kulturološkog (socijalnog, obrazovnog, dnevno-političkog i interesnog) porijekla i obrazovanja, dakle ukupnog životnog iskustva koje nas modelira, oblikuje kao ljude, pojedince i pripadnike zajednice ljudi.
Umnožene istine se u interesu društvene stabilnosti sintetiziraju i tako socijaliziraju, postajući opće mjesto prepoznavanja ljudi.
Službena međutim, ona većinska usvojene “istina”, ne mora biti istina, a slobode nema, ako nema mogućnost oponiranja službenim istinama.
Šuica, rijeka ponornica, Šuičko-Duvanjsko polje
Već smo u ovoj raspravi navodili neke historijski relevantne primjere oponiranja službenim istinama. Spomenut je primjer Demokrita i Lukrita i njihovog učenja o porijeklu svega. Još ranije spominjali smo Aristarhusa od Somose i Nikolu Kopernika i njihovo naukovanje o heliocentričnom sistemu. U svoje vrijeme Aristarhus nije imao načina dokazati istinitost svojih teza, a Kopernikova istina se našla u sukobu sa službenom, tj. istinom Crkve njegovog vremena; ali ti su primjeri, osim što transparentno potvrđuju tačnost Fokalovske teze o društveno posredovanoj kontroli znanja (na koju smo se također, ranije u ovoj raspravi, osvrnuli), još je jedna zgodna potvrda našeg razumijevanja ljudskog progresa na parčićima krhkog znanja, gdje se prethodno uvijek nadovezuje na novo, kao u lancu karika na kariku.
Sloboda je i mogućnost izbora, pa ako nemate izbora, de facto ne živite u slobodi. Kao što je imperativ istine da je istinita, tako je i imperativ slobode da je slobodna, i zato je imperativ moje slobode da ne reducira prostor slobode drugog, a moje istine da ne ograničava pravo drugog na iznošenje njegove istine.
Zato je sloboda, u kojoj su Demokrit i Lukrit razvili svoje razumijevanje istine, istinska sloboda, jer nije reducirala prostor slobode pojedinaca izvan “službenog” toka mišljenja, odnosno prevlađujuće usvojenog socijalnog viđenja i razumijevanja.
Istina kao činjenica i istina
kao mišljenje
Umnožene socijalne istine najbolje se daju procijeniti sa distance. Vrijeme, vremenska distanca, mjerilo je validnosti vladajuće istine, al i njoj suprotstavljenih istina.
Ovom slijedom, u nekim elementima kao što danas znamo, Demokritova i Lukritova istina je takva od začetka, ali blizak razumijevanju da se i njihove istine, imaju primate kao spekulacije, sve dok u vremenu, ne budu potvrđene kao znanje, tj. kao istina. Pri tome, valja uočiti razliku između istine kao fakta i istine kao mišljenja odnosno predodžbe ili uvjerenja.
Istina kao fakt je uvijek jedno, a istina kao mišljenje, predodžba ili uvjerenje zavisi od prevlađujućeg kolektivnog stanja duha u vremenu, pa u nekom novom vremenu stare istine gube validnost i socijalno fermentiraju u neke nove istine.
Stoga su sve konsenzualističke i konstruktivističke filosofske teorije istine, da pomenemo ovdje njih, jer one najneposrednije odražavaju prevlađujuća socijalna mišljenja, predodžbe i uvjerenja kao istine, samo pokušaj traganja za istinom. Uostalom kao i čitava filosofija koja je u biti traganje za Istinom.
Ipak, nijedna zajednica, čak ni monokulturna, ne može funkcionirati na bazi sukobljenih socijalnih istina.
Tim prije je u multikulturnim zajednicama potrebno, tragajući za istinom, postići socijalni konsenzus i konstruirati istinu oko ključnih pretpostavki funkcioniranja zajednice.
Granice slobode (?)
U odnosu istina – sloboda, istina je konstanta, a sloboda je varijabila. Koliko god širili prostor slobode, istina uvijek ostaje ono što je bila i na početku: zadata, apsolutna veličina.
Sloboda je pak poput univerzuma: ona nema granica. Ona je relativna kao veličina, ali je apsolutna kao vrijednost. Kao apsolutna vrijednost sloboda može samo biti univerzalna.
Parcijalne, ograničene slobode: sloboda robovlasnika, sloboda feudalca, imperijalno-kolonijalne slobode elite, patrijahalne slobode, mogu postojati samo kao transparentno podsjećanje neslobode robova, seljačkih i kolonijalnih masa, žena itd.
Upotreba slobode može biti i zloupotreba, pa se zloupotreba slobod, tako javlja granicom, ali ne slobode, nego njene upotrebe.
Ako je sloboda cijena iznošenja istine, onda je zloupotreba slobode, cijena slobode.
Pri tome, irelevantne su dobre namjere: Put u pakao popločen je dobrim namjerama; relevantno je znanje, a ono nam, i pri našim najboljim namjerama, nije uvijek dostupno u mjeri potrebnoj za situiranje naših postupaka u okvirima moralnog kodeksa.
Intervencija u prirodno
stanje
Vraćajući se etičkoj dimenziji istine u odnosu sloboda – istina, kazao bih: oslonac na etičku komponenta u ljudskim relacijama, uvijek bi morao počivati najprije na razumijevanju potreba drugog. Drugim riječima potrebno je polaziti koliko od sebe, pa drugom ne željeti ono što ne želiš sebi, toliko, pa i više, od onog drugog, sa kojim smo u društvenoj interakciji.
Kao transparentna ilustracija onoga što se ovim želi kazati poslužiću se primjerom koji navodi profesor Tomas Najdžel (Thomas Nigel) u eseju “Rođenje, smrt i smisao života” (“Birth, death and meaning of life”). U tom eseju razmatra se povezanost pitanje intervencije u prirodno stanje i smisla života; prvi dio ove intelektualne dileme tj. intervencija u prirodno stanje, u dodiru je sa razumijevanjem istine i slobode, kako je mi ovdje shvaćamo i pokušavamo razviti. Otuda ovaj primjer nalazimo zgodnom ilustracijom teze da upotreba slobode, čak i u najboljoj namjeri, ako je lišena znanja, moguće završava onako kako nismo željeli.
Dakle, na Prinston univerzitetu (Princeton Univerzity) profesor Najdžel je u toaletu primjetio pauka u klozetskoj školjci. Pauk je, s oproštenjem, iz dana u dan, konstantno zapišavan, a nije imao mogućnost, tako je profesor zaključio, pobjeći iz školjke, obzirom na poklopac kojim je školjka redovno zatvarana nakon upotrebe, a moguće i zbog iscrpljenosti i težine tog poduhvata za pauka, u rijetkim trenutcima kada je školjka ostajala nepoklopljena.
Profesor Najdžel je pomislio – pauk mora da živi nepodnošljiv život; te mu odluči pomoći. Otrgnuo je komad toaletnog papira, pružio ga prema pauku, ovaj se popeo na papir, a profesor ga je onda izvadio van školjke i spustio na pod. Pauk je stajao na podu ne pokrećući se.
Profesor ga je ostavio u takvom stanju, vratio se poslije dva sata da provjeri gdje je pauk i našao ga na istom mjestu. Blago ga je dodirnuo papirnatim peškirićem za brisanje ruku, ali se pauk nije pomjerio. Sutradan, profesor je ponovo otišao u toalet, gdje zatiče pauka na istom mjestu, ali uginulog.
Poučak: profesor je djelovao iz ljudskog osjećaja empatije, želeći pauku stvoriti pretpostavke za kvalitetniji život, ali cilj koj je postigao je upravo suprotan.
Nemoguće nam je precizno znati zašto je pauk uginuo, ali je logički moguće povezati njegovo uginuće, sa intervencijom profesora Najdžela. Jer, kako god, ta intervencija je završila najgore moguće po pauka, njegovim ugibanjem. S tim u vezi javljaju se brojna složena i teška pitanja koja tangiraju ne samo pauka i njegov život ili općenito životinje i njihovo bivanje, nego se tiču nas ljudi i našeg kvaliteta života; otvara se tako pitanje odnosa kvaliteta i smisla života kao i pitanje slobode intervencije u tuđe živote, odnosno, u relacijama koje nas ovdje prvenstveno zanimaju, pitanje društveno-političkog intervencionizma. Jer, iako nošene najboljim namjerama, naše intervencije u poslove, odnose i živote drugih, često završavaju neočekivano i sa teškim posljedicama za one kojima smo inicijalno željeli pomoći.
Paralela sa intervencijom u mali život pauka situiranog u klozetskoj šolji, sa povijesnim intervencijama u živote ljudi odnosno njihovih zajednica, prirodno se javlja i nameće kao misaoni tok ozbiljnog promišljanja o državnom intervencionizmu. Istovremeno ovaj nam primjer posredno kazuje u kojoj mjeri je “upotreba” slobode u društvenim relacijama filigrantski delikatna i kako bez oslonca na istinsko znanje, i najbolje namjere mogu prouzročiti neočekivane posljedice, pa se sloboda u kojoj smo djelovali i koju smo željeli drugom, nenadano javlja kao njena najteža zloupotreba.
Zloupotreba slobode znači sužavanju prostora slobode i u konačnici vodi u nasilje. Otuda se sloboda javlja kao zgodan izgovor demagozima, za stalno novo i sve veće, sužavanje prostora slobode, pod krinkom ove ili one ugroženosti, a sve navodno u ime slobode.
Konačno, istina je sluškinja slobode, a sloboda je cijena iznošenja istine.
Hrabar i slobodoljubiv pojedinac, nekada je spreman žrtvovati slobodu, pa čak i život, da bi rekao svoju istinu. Nije najmudrije, jer sve, pa i istina, ima svoje vrijeme. Poznata je ona narodna o horozu koji prije zore prokukuriče, pa završi u loncu.
U Bosni toliko napadan i jednako toliko, pa i više, pogrešno interpretiran i razumijevan, profesor Muhamed Filipović u svojim “Filosofskim esejima”, (esej “O istini”), razvijajući mišljenje da se istina izražava i mjeri u historiji, a ne u riječima, jer “riječi su samo izraz vremena i okolnosti govora”, poziva se na filosofa Kanta i njegovo razumijevanje istine, koja je moguća samo u okvirima praktičkog uma i djelovanja ljudi u historiji.
Kant je naime, nekom zgodom držao predavanje u kojemu je posredno, ali oštro kritizirao tadašnjeg pruskog kralja Fredericha trećeg. Uvijek budni doušnici, to su javili kralju, na šta je on, inače sam na riječima pristalica liberalizma, što znači i slobodne kritike vlasti, poručio Kantu: Kada slijedeći put gospoda profesori budu držali slobodoumna predavanja, neka najprije razmisli od čijih talira žive. Kant je nakon toga prestao sa kritikama, a kada su ga mladi pruski liberal i vrlo vjerovatno oni koji su ga i otkucali kralju, počeli optuživati da je nikakav liberal i da nije istinoljubiv, Kant im je odgovorio: “Kao filozof ne smijem nikada reći laž, ukoliko znam istinu. Kao čovjek, opet znam da svaka istina ima svoje vrijeme. Neka gospoda liberali iskoriste svoje vrijeme, a moje još nije došlo”.
Dakle, zaključuje u nastavku prof. Filipović, pitanje istine je praktično pitanje, a ne teorijsko. “Šta će ući u ljudsku svijest i postati istina našeg života, ne odlučuje teorija, nego praksa i snage koje njome gospodare”.
Međutim, nije li tako, mučenici istine, žrtvujući se u njeno ime, na dugi rok, šire prostore slobode? A, da li je žrtva bila historijski svrhovita ili uzaludna, o tome konačan sud daje vrijeme, odnosno ljudi u vremenu, dakle zaista, praksa i snage koje njome gospodare.
Nije dakle teorija, pa ni filosofska spekulacija, ključ za otkrivanje ljudskih istina, nego je to praksa, ustanovljeni ljudski odnosi u vremenu i silnice ili snage koji dominiraju u vremenu.
Historijsko vrijeme je potvrdilo humanističku svrhovitost mučeničke smrti Đordana Bruna, kojega je katolička inkvizicija javno spalila 1600; historijsko vrijeme je potvrdilo i učinkovotost žrtvovanja čeških heroja, Jana Palaha, Jana Zajica i Evžena Ploceka, koji su se se javno spalili u znak protesta zbog sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj 1968. g.
Sa druge strane, žrtvu mučenika Grahama Bradforda, koji se aprila 1993, javno zapalio ispred zgrade britanskog Parlamenta u znak protesta zbog uloge britanske armije u bosanskom ratu, koja je tek “počasna garda na masovnoj sahrani bosanskih beba, djece i žena” (izvadak iz posljednje poruke G. Bradforda), vrijeme, praksa i snage koje njome gospodare, još nije historijski definiralo kao uzaludno ili svrhovito samožrtvovanje.