Nihad Filipović
TEZA
Bog je na strani velikih brojeva
Matrica koju ponavljaju brojni tzv. western filmovi, može se svesti na formulu: koliko god neko bio brz na revolveru, uvijek se nađe brži i pravda konačno bude zadovoljena. Film je imaginacija, ali i ogledalo stanja duha konkretne epohe, a citirana formula klasičnog kaubojskog filma, metafora je kojom želimo podcrtati mehanizam funkcioniranja prava (pravde) u organiziranom društvu. To je ta kružnica po obodima koje neprestano cirkulira pravo i pravda odnosno njima kompatibilno nasilje i sila.
U toj imaginarnoj slici, sila (revolver) i pravda (kao ljudski ideal i težnja), bliski su kao kokoš i jaje. U svijetu sazdanom na nasilju-sili i (ne)pravdi, utopija je oštećenog, očekivati zadovoljštinu bez oslonca na silu. Legenda kaže da je Napoleon Bonaparte nekom zgodom, u nekoj razmjeni mišljenja, sa njegovim oficirima, poslužio se jednom kratkom mišlju, što se inače pripisuje Voltairu (francuski, filosof Volter), a izgleda je starija i od njega; helem, tom je zgodom Napoleon navodno kazao: “Bog je na strani većih bataljona”. Navodno je i sovjetski diktator, Josif Visarionovič Džugašvili, zvani Staljin, u jednom razgovoru, gdje se pominjao katolički papa, uzviknuo: – Šta papa? Koliko on ima divizija?
Obojica su dakle, potpuno racionalno i sukladno historijskom iskustvu humaniteta, moć svodili na veličinu brojeva uvezanih u vojni red tj. na broj bataljona odnosno divizija. Obojica su političku moć razumijevali silom, ali je način na koji su je razvijali, zapravo bio nasilje.
Moć brojeva (2)
Međutim, prednja sažeta zapažanja dvojice krupnih historijskih ličnosti izvlačimo ovdje, ne bi li naglasili značaj veličine kao moći, bilo da se razvija na krilima dobra, kada je razumijevamo jednostavno silom ili da je nošena zlim nakanama, u kom slučaju je razumijevamo nasiljem.
Dakle, prema našem razumijevanju, ključ, (ili jedan od ključeva za pravilnu distinkciju ovih pojmova), jesu moralne kategorije dobra i zla, o čemu smo naprijed govorili.
Naglašavanje zla i egoizma sebičnog gena kao povijesnih pokretača i viđenje etike i kategorija dobra i zla, (koji se javljaju kasnije, kao nadgradnja, sa prosvjetljenjem životinje u čovjeku), tek kao mimikrijski humanistički face-lift u nastojanju prikrivanje ljudske suštine – poprilično je paranoičan pristup životu, zar ne? No bilo kako bilo, upravo otud, iz takvog pristupa, logički konsekventno proizilazi i rašireno neuočavanje razlike, ne samo između sile i nasilja, nego u biti, niti između dobra i zla.
Vjerujem stoga, pokadšto, u argumentiranju, eto npr. pozivanjem na Atalia, promiče činjenica da on, govoreći o sili u domenu proizvodnje, proizvodnih odnosa i trgovine, faktički govori o nasilju, a to je bitna razlika na kojoj i mi ovdje insistiramo.
A naše pozivanje na Staljina i njegovo zapažanje o političkom značaju broja divizija, u vezi je sa našom tezom o političkom značaju i težini brojeva, napose velikih brojeva. Značaj broja divizija danas je reduciran značajem brojem nuklearnih glava kojim neka sila raspolaže, jer su i sile koje raspolažu nuklearnim oružjem i masa nuklearnih glava već odavno narasli do mogućeg višestrukog zatiranja svega živućeg na planeti Zemlji. Ono što je i dalje relevantno jeste veličina nuklearnih brojeva, a ti su opet, usput rečeno, porasli do mjere gdje se ideja denukleariziranja, javlja prvorazrednim svjetskim političkim pitanjem.
Doduše, pojava nuklearnog oružja relativizira značaj velikih brojeva i baca novo svjetlo na odnos brojeva razumijevanih kao političke veličine, jer u novim uvjetima, dovoljno je da neka manja država ovlada nuklearnim oružjem, makar da ima tek jednu nuklearnu bombu, i onda kao takva predstavlja ozbiljnu prijetnju nekoj drugoj državi sa daleko većim brojem stanovnika.
Pošto je teško, a da se čovjek ne prepadne, zamisliti situaciju da bi baš svaka pojedina nacija na kugli zemaljskoj, u neko buduće vrijeme, mogla ovladati nuklearnim oružjem, onda nam ostaje jedino za zaključiti da tradicionalni odnos veličina u politici i dalje ostaje validan, a da oni najjači, samo još više osnažuju svoju poziciju osvajanjem i razvijanjem nuklearne tehnologije u vojne svrhe.
Ogromna većina suvremenih nacija je i dalje van atomskog kluba i jedina razumna pretpostavka je da bi tako trebalo ostati i u buduće.
Vraćam se ovdje Gandiju i indijskom nenasilnom otporu britanskoj kolonijalnoj upravi. Nenasilni otpor u indijskom slučaju, rečeno je i to naprijed, bio je moguć samo zahvaljujući sili, snazi ili moći velikih indijskih brojeva.
Međutim, i tu je Ardent u pravu, pitanje je kako bi Gandijeva nenasilna misija završila da je na drugoj strani imao, umjesto Britanaca, nekog brutalnog diktatora, Staljina i Rusiju npr. pod njegovom dominacijom ili Hitlera i nacističku Njemačku ili pak imerijalni Japan, onaj iz vremena Drugog svjetskog rata?
Odgovor se čini više nego izvjestan: nenasilna sila mirnog protesta velikih indijskih brojeva, bila bi slomljena otvorenim i brutalnim nasiljem manjih, ali politički artikuliranih opresorskih brojeva, uvezanih u vojni red. A vojni red je sistem, koordinacija i političko usmjeravanje sile – nasilja.
Zato sila i nasilje jesu i uvijek će biti, činioci povijesti.
Sila, nasilje i ljudska težnja
za dominacijom
Sila je instrument i prava i pravde, ali se silom, koja je onda nasilje, kreira i nepravda. Iz tih razloga valja uočiti i pojmovno distancirati silu i nasilje.
Ardent smatra da se autoritet – moć – snaga – sila, vidi kao jedno, kao sinonimi, zbog ljudske težnje za dominacijom u javnim, političkim stvarima; kada se dokine dominacija, uočiće se jasna razlika između ovih pojmova, smatra ona.
Prema našem mišljenju, distinkcija sila – nasilje, nije i ne može se izvoditi iz subjekta, dakle, onoga koji primjenjuje silu odnosno nasilje, jer sila i nasilje jesu historijske konstante kojima se čovjek i društvo služe u svim epohama. Pa i danas, sve države i društva, bilo nedemokratska ili demokratska, počivaju na sili – naslju, njima se služe i pomoću njih se održavaju.
Zato je Ardent u pravu, kada kaže da razliku između sile i nasilja treba tražiti u težnji za dominacijom, jer država nije ništa drugo nego izraz ljudske težnje za dominacijom, odnosno potrebe da se takve težnje urede, u širem društvenom interesu.
Ardent, međutim, optimizmom tipičnim za intelektualce lijeve političke i ideološke orijentacije vremena u kojem je živjela i djelovala, mislim da griješi, kada očekuje dokidanje dominacije u međuljudskim i međudržavnim odnosima, nakon čega će se, prema njenom mišljenju, jasno sagledati razlika između jednog i drugog tj. između sile i nasilja.
U našoj interpretaciji, sila i nasilje ostaju trajni pratioci humaniteta, a ono što nam pomaže njihovo uočavanje i razlikovanje jesu etičke kategorija dobra i zla te pojmovi prava i pravde.
Naravno, nepopunjen sadržajem, pojam ostaje prazan, te je zato i ovdje, potrebno pojmove dobra i zla, prava i pravde, sa jedne strane, popuniti sadržajem oko kojega je postignut društveni konsenzus, a jednako tako, sa druge strane, destruktivna, anarhistička energija prirodnog ljudskog stanja, u društvenim odnosima izražena kao rečena Ardentina težnja za društvenom dominacijom, kanalizira se društvenim ugovorom, kako nam je to evropska prosvjetiteljska ideja rasvijetlila, kojim se monopol sile, predaje u ruke centraliziranog aparata državne moći. Sadržajno popunjeni, prednji pojmovi nam onda omogućuju lakše uočavanje dobra odnosno zla, te prava odnosno pravde.
Pa ipak i dalje, sama riječ, bez potpore sile (nasilja), ostaje nemoćna, tako da u konačnici, sila (nasilje) bivaju arbitrom u političkim sporovima (što znači u ukupnim društvenim odnosima); naime, tu već u mišljenju imamo problem, pošto ništa do sada humanitet nije domislio što bi u potporu riječi i društvenog ugovora, nadomjestilo silu (nasilje).
Pravo, pravda i sila
Tomas Hobs (Thomas Hobbes, eng. filosof) primjećuje invalidnost društvenih sporazuma bez oslonca na silu, jer sa perom u jednoj ruci, a bez mača u drugoj, sporazumi ostaju tek “riječi na papiru”.
Dakle, drugačije kazano (i na liniji našeg razmišljanja), pozivanje na pravo, bez oslonca na silu, ne rješava enigmu sila – nasilje – pravo – pravda, jer je, kako zapaža Blez Paskal (Blaise Pascall, francuski filosof i matematičar), “pravo bez sile je nemoćno”, a sa druge strane, “sila bez prava je nasilna”. Zato, logički rezonira Paskal, “treba nastojati da ono što je jako, bude pravično, a ono što je pravično, da bude jako”.
Oslanjajući se na Paskala, primjećujemo da su pravo i pravda, oni pojmovi koji nam pomažu da, što je moguće preciznije, definiramo složen odnos sile i nasilja u političkim odnosno društvenim poslovima.
Prema našem razumijevanju, sila je s ove strane prava (pravde), a nasilje je s one strane prava i osobito pravde (jer pravo i pravda nisu nužno isto).
Sila izvan prava je nasilje. Onog trenutka kada se sila sukobi sa pravom i naročito pravdom, ona postaje nasilje.
Sila može biti pravno legitimirana tj. legalna, dakle, s ovu stranu prava, pa ipak u sukobu sa pravdom. I takva sila je sila, a ne nasilje, a nasilje postaje ako i kada se suprotstavi legitimnom zahtjevu pravde, tj. kada se sila, (inače formalno-pravno legitimirana), koristi da bi se blokirao legitiman zahtjev pravičnog
Drugim riječima, sila jednako je pravo i osobito pravda; nasilje, jednako je nepravo i osobito nepravda.
Iz prednjeg jasno izlazi i potreba pojmovnog razlikovanja prava i pravde gdje je pravda ljudski poriv, težnja i osjećaj čistog prava, a pravo je njegova legalizirana forma, pojavni oblik bitno uvjetovan dominirajućim interesom u društvu.
Pravo dakle, nije nužno jednako pravda. Čak bi kazali da, uglavnom nije pravda. Pravda tako ostaje ideal, nešto čemu se samo može težiti, a nikada u cijelosti dosegnuti; jer pravo, kao forma u koju nam se transferira zamišljena pravda, shvaćamo dijalektički: ono je uvijek bitno opredjeljeno dominirajućim interesom u društvu.
KONSTATACIJE I PITANJA
1.
Sila i nasilje kao konačni arbitri
Koliko uočavamo i dalje nema odgovora na pitanje šta je to nešto što bi imalo zamijeniti silu odnosno nasilje u odnosima među ljudima. Moralne kategorije dobra i zla mogu pomoći za pravilno uočavanje distinkcije između tih sličnih, a sadržajno ipak različitih pojmova. Jednako vrijedi i za mjerilo prava odnosno pravičnosti kao pojmova koji nam takođe pomažu u uočavanju distinkcije između sile i nasilja.
Ali i dalje nemamo odgovora, šta bi bilo to nešto što bi eventualno zamijenilo silu odnosno nasilje kao konačnog arbitra u međuljudskim, pa tako i međudržavnim odnosima.
I pošto je tako, smatram pogrešnim sve te dobrohotne humanističke teze o sili, odnosno nasilju, kao nečem atavističkom, prevaziđenom i u biti neprimjerenom civiliziranom čovjeku, a što je tu, samo stoga, što eto, nismo uspjeli proizvesti nešto što bi zamijenilo poziciju tih konačnih arbitara u našim odnosima. To nešto nismo uspjeli niti duhovno osvojiti, pa tako i ne postoji jer, prema našem najdubljem uvjerenju (ne znanju, dakako, no uvjerenju) – ne može ni postojati.
Onoga trenutka, ako i kada, eventualno čovječanstvo u nekoj boljoj, humanistički sofisticiranijoj budućnosti, u kojoj će svijet doista biti jedno, pa ćemo imati neki zajednički imenitelj, svodljiv na globalni, svjetski, planetarno opće prepoznatljiv interes sviju, tog trenutka, kada i ako, u toj neznano koliko dalekoj budućnosti, humanitet, uz potporu robotike, informatike i vještačke inteligencije, i osvoji to nešto, opet će se pojaviti neki novi momenti, koji će nužno implicirati silu, odnosno nasilje. Oni sa dovoljno mašte, na tragu takvog mišljenja, u stanju su zamisliti susret, pa i mogući sukob svjetova. Takvi će lako razumjeti koji bi to novi momenti mogli biti.
Onima koji to nisu u stanju, ostaje suočavanje i prihvatanje realiteta kakav jeste: a isti je nepojmljiv bez akceptiranja, razumijevanja i pokušaja pravnog uređenja institute sile i nasilja, kao onoga najvišeg što možemo učiniti u pokušaju uređenja naše primordijalne težnje za dominacijom.
2.
Cinizam konstrukta dobra i zla
Sila je skliska poput jegulje. Ona ima tendenciju otimanja kontroli i u pravilu, svaka upotreba sile radi uspostavljanja prava (pravde), otme se, pa znači nasilje, znači smrt, znači patnju i stradanje nevinih.
S tim u vezi, pitanje je:
- Da li je savezničko bombardiranje Drezdena u Drugom svjetskom ratu, legitiman čin odbrane ili je zločin jednak zločinu nacističkog njemačkog bombardiranja Londona i brojnih evropskih metropola i manjih i većih gradova?
Pitanje je:
- Da li je američka upotreba atomskog oružja na Hirošimu i Nagasaki, legitiman čin odbrane ili zločin jednak inicijalnom japanskom zločinu napada na američku vojnu bazu u Perl Harburu?
I pitanje je:
- Da li je bombardiranje vojnih ciljeva u Srbiji sa strane Zapadne vojne alijanse (NATO), legitiman čin ne bi li se zaustavila srpska agresija na Kosovu ili je i to zločin?
Na ovim pitanjima se, može transpatentno ilustrirati cinizam moralističkog konstrukta dobra i zla i prevazi dobra i pravde nad nepravdom i istine nad laži. (Primordijalna atavistička, strvinarska, krvožedna priroda čovjeka je i inače najuočljivija u ratovima, kada padaju moralistički obziri, a na djelu je zakon opstanka i preživljivanja.)
Naravno, ne rade svi ljudi zločine ni u ratovima, ali, sasvim se osnovano može tvrditi da u vremenu rata, ljudi podržavaju zlo, bilo uključujući se u vojni napor, bilo pasivnim odnosom i ignorancijom i zatvaranjem očiju i uma pred bjelodanim zločinima svojih ili čak verbalnim podržavanjem zločina. Jasno, i propaganda tu učini svoje; vjerovatno bi i psiholozi imali šta tu kazati o kolektivnoj paranoji i emocijama koje ovladaju masom, u uvjetima rata.
Kako god, činjenica je da u ratovima ljudi, aktivno i svojevoljno ili pasivno, nečinjenjem otpora, svejedno – participiraju u zločinima.
3.
Etika kao kolateralna šteta
Ono što je pri tome paradoks i što ozbiljno dovodi u pitanje jednostrane moralističke priče o glorificiranju dobra, jeste tvrda istina da su ratovi situacija u kojim se, samo postupajući bešćutno, može spašavati sopstvena koža, narod, zajednica, država; i tako u konačnici ostvariti prevaga dobra.
Poznata nam je kakva je krvožedna priroda japanskom militarizma u Drugom svjetskom ratu bila. Njihov tzv. bušido kodeks časti (pravičnost, lojalnost, dostojanstvo od djetinjstva do smrti, poštovanje, iskrenost, hrabrost i postojanost), omeđen velikodržavnim (etno-nacionalističkim) imperijalnim pretenzijama, sa prezirom je gledao na protivnika; poplava nacističkog narcizma dvadesetog stoljeća je tom tradicionalnom kodeksu, na kojem je počivala japanska vojna etika, pridodala rasističku komponentu superiornosti, ne samo japanskog vojnika, koji se nikada ne predaje i radije ide do kraja, u smrt, nego u neprijateljsko zarobljeništvo, nego mu je još pridodala i značenje rasne superiornosti japanskog čovjeka.
Slično je bilo i u Evropi, gdje je njemački fašizam razvio doktrinu o superiornosti njemačkog čovjeka u odnosu na okruženje i posebno Hebreje, Cigane i Slavene. Pod plaštom takvih ideja, države koje su ih adoptirale, do tada u historiji na neviđeno beskrupulozan način, na tragu Darvinove (Charles Darwin) biološke teorije prirodne selekcije, u društvenom polju i međuljudskim relacijama, forsiraju njihove, navodno državne (nacionalne) interese.
I jednako kao što čovjek gonjen energijom sebičnog gena, ne razlikuje ili preciznije ignorira razlikovanje dobra od zla, pravilnog od nepravilnog, tako i države, u forsiranju državnog interesa, nemaju, da kažem po difoltu (od engl. dafault, u značenju – unaprijed programirana kompjuterska funkcija), taj etički kod ugrađen u politiku.
Takvoj beskrupuloznoj državnoj politici, sa druge strane, mogu se suprotstaviti samo države koje su dovoljno jake i spremne, jednako tako beskrupulozno, braniti pravo sopstvenog opstanka.
Otuda atomska bomba na Hirošimu i Nagasaki i otuda bombardiranje grada Drezdena; bili su to činovi odmazde. Neprijatelja je trebalo slomiti, prisiliti na odstupanje i predaju i to uz što je moguće manje žrtava na savezničkoj strani, a u srazu sa fanatiziranim neprijateljem kakve je bio imperijalni Japan (i nacistička Njemačka) to se moglo postići samo upotrebom svih raspoloživih razornih sredstava.
Civilne žrtve u takvim kalkulacijama samo su podrazumijevajuća veličina ili, kako se to danas u političkom žargonu naziva – kolateralna šteta. Činjenica da je dio, možda i veći dio civila u ratu, bilo na strani pokretača rata ili na strani napadnutog, nevin, u smislu da nisu moguće željeli rat, da ga i dalje ne žele, da su dobronamjerni, pristojni ljudi, kojim je stalo samo do njih, njihove porodice i mirnog života, u kalkulacijama političkog i vojnog vrha, je bez značaja. Ratove uvijek pokreće vlade, a vlade biraju građani, pa čak i kada direktno i ne biraju na slobodnim izborima, ako oportunistički podnose oktroirane im vlade, aktivno ili makar pasivno se protiv njih ne bore i takvi građani plaćaju cijenu postupaka njihovih vlada; tako da u slučaju pokretanja rata, građani – bili nevini ili direktno odgovorni, svejedno, krivi su, jedni po pravnom rezonu objektivne, a drugi po rezonu subjektivne odgovornosti. … Jer, sve je do ljudi – kako su pokrenuli rat, tako ga ljudi mogu i zaustaviti, ako žele.
Kao što vidimo, u kalkulacijama vojnog i političkog vrha, nema etike, odnosno onoliko koliko je ima, potisnuta je interesom (stvarnog ili umišljenog) samoodržanja: ono što ima i što ostaje kao rješenje, jeste, etički posmatrano svejedno kako to imenovali – sila ili nasilje.
I ima ogoljeni interes dominacije i preživljivanja.
4.
Zločin i pravo na odbranu
Dakle, usvojena formula prava odnosno pravde kao diferencije između racionalne sile odnosno težnje za racionalnom dominacijom i dominacije kao opresije i nasilja, nudi nam kakvo-takvo spekulativno, ako već ne kompletno etički fundirano stajalište, u pokušaju odgovara na prethodna pitanja.
Posljednje pitanje, ono koje se tiče, bombardiranja vojnih ciljeva u Srbiji 1998, precizno podcrtava razliku koju uočavamo između prava i pravde; bombardiranje nije bilo u skladu sa onim što se u vremenu “prepoznavalo”, a i danas “prepoznaje”, kao internacionalno ili međudržavno “pravo”, ali je, osim interesa velikih da demonstriraju dominirajuću poziciju, istovremeno to bilo u skladu sa zovom pravde u ljudima: trebalo je zaustaviti etnički opredjeljenu kampanju najcrnjeg državnog terorizma nad pripadnicima albanske manjinske etničke skupine u Srbiji, a obzirom na razmjere već počinjenog zločina, jedini djelotvoran način da se to u najkraćem mogućem roku zaustavi i većinski vrati osjećanje funkcionirajućeg prava, bila je vojna akcija protiv počinitelja zločina.
Na taj način, Sjedinjene Američke Države, ta najmoćnija sila svijeta koja je stajala iza te akcije, demonstrirale su dominirajuću poziciju u svjetskim poslovima i u imaginaciji svjetskog javnog mnijenja, potvrdili američku reputaciju sile dobra, za jedne, odnosno sile zla, za druge.
Ali, vraćajući se prednjim pitanjima, valja naglasiti:
- To što je zločin počinjen u legitimnoj odbrani, ne čini ga manje zločinom. Pravo na odbranu ne daje nikome pravo na zločin u odbrani.
Ljudi podržavaju kolektivnu zločinačku nakanu iz neznanja i ignorancije. Suočena sa stvarnim efektima nasilja, svaka osoba, izuzev ako nije paranoik i mentalno poremećen, grozi se, a snažan osjećaj kajanja i krivice postaje onda prevlađujuće stanje svijesti.
Amerikanci su Nijemce na silu odvodili u koncentracione logore, e da bi im razbili ignoranciju i na licu mjesta pokazali stvarne učinke nacizma. Niko nije Amerikance, niti Britance, vodio u Drezden da se na licu mjesta osvjedoče o učincima savezničkog (britanskog) bombardiranja tog grada. Da su imali tu mogućnost, nema sumnje da bi i američki i britanski građani ostali šokirani, kao što su i njemački ostali zgroženi prizorima iz koncentracionih logora.
Srbi su bacanjem cvijeća ispraćali tenkove na Vukovar, a NATO bombardiranje Srbije su doživjeli kao tešku nepravdu i nasilje bez presedana. Ali, jednom suočeni sa istinom, tj. nasiljem i zločinom izvršenim u njihovo ime, kao u slučaju poznatog vidio zapisa zločinačke skupine “Škorpioni” o jednom od njihovih brojnih zločina počinjenih u Bosni, srpski narod je ostao zgranut. Taj je vidio zapis, nevažno kako i koji je interes bio iza toga, ali je taj zapis završio plasiran putem državne srpske televizije, nakon čega je javnost ostala šokirana, pa je uslijedila promptna juristička akcija i osuda zločinaca.
To što se u Srbiji ni danas, većinski nije izmijenila prosječna narodna svijest o NATO bombardiranju Srbije 1998, a ni o ratovima vođenim u ime srpskog naroda devedesetih godina XX. stoljeća u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, rezultat je nespremnosti srpske elite, kulturološke i političke, na suočavanja sa istinom o zločinima tadašnje srpske vlade.
Na djelu je, ne samo određeni kulturološki model ili matrica na kojoj funkcionira srpsko društvo i vrijeme u kojem je taj model pozicioniran i u kojem se kao takav održava, (što je najpreciznije opisao srpski pisac i filosof Radomir Konstantinović u njegovoj knjizi “Filosofiji palanke”), nego su na djelu i najneposredniji mogući osobni interesi upravljačke elite srpskog društva, koju još uvijek, dobrim dijelom, sačinjavaju ljudi upetljani u srpske državne zločine počinjene ili organizirani i materijalno-financijski i vojno podržavane od strane vlade Republike Srbije, u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu; npr. naprijed pominjana zločinačka skupina “Škorpioni” formirala je i na ratište u Bosnu poslala služba državne bezbjednosti Republike Srbije, što je za srpski narod, većinski još uvijek tajna.
A tajna je, jer su još živi i na pozicijama moći neki od ljudi koji su najdirektnije umiješani, kako u formiranje te zločinačke skupine (koja se često pogrešno naziva paravojna, a zapravo je bila regularana vojna formacija tajne službe Republike Srbije), tako i u ukupan zločinački posao izazivanja rata u BiH i šire u bivšem jugoslavenskom regionu. Tim ljudima nije u interesu saopćavanje istine srpskom narodu, budući bi istina direktno ugrozila njihove pozicije u društvu.
5.
Etika kao uljudbeni stožer
Humanitet sve više biva uvezan, ne samo ekonomski-interesno, nego i kulturološki i civilizacijski općenito. Globalizacijski put humaniteta, informacijska uvezanost i međuovisnost, robotika i prodor tzv. vještačke inteligencije, otvaraće i pred čovječanstvo postavljati nova pitanja i izazove; takva su već danas: pitanje odnosa univerzalno historijskog i globalizacijskog, pitanje odnosa globalizacijskog kulturološkog jednoglasja i mnogoglasja, preispitivanje odnosa razmjene vrijednosti u okolnostima uvezanosti u svjetsko tržište, princip sloboda – pravda – jednakost u novim uvjetima, itd.
Jedno od takvih pitanja i izazova svakako će biti odnos: sila i međunarodno pravo i pravda. Međunarodno, (a bliža i preciznija odrednica onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva i što se tim “pravom” regulira, jeste internacionalno ili međudržavno pravo), moderna je tekovina, ali već danas, iako u zametku i više na razini političkih deklaracija no normativnih artikulacija, ipak nije fikcija, no “živuća stvarnost.”
Razumno je očekivati da će to sve više i u buduće, bivati stvarnost. Sa rastom globalne uvezanosti čovječanstva, narastati će potreba međudržavne kodifikacije, a to će sve više i više podcrtavati značaj međudržavnog prava.
Sila (nasilje), kreira pravo, pa se u konačnici, zaista sve svodi na onu Ardentinu težnju za dominacijom. Jer poput države, i pravo kao državni instrument, izraz je težnje za dominacijom, bez obzira da li je nošeno i kreirano zahtjevima i energijom većine ili je nametnuto tiranijom, opresijom i despotskim metodama vladara i manjine, koja se formira oko vladara kao upravljački i organizacioni mehanizam vladanja.
Međutim, pod pretpostavkom da je težnja za dominacijom iskonska, onda ostaje pravo i još preciznije koncept pravde kao diferencija između racionalne dominacije i dominacije kao opresije i nasilja.
Znači, koliko god zlo bilo sukladno animalnom biću u čovjeku i koliko god u biti čovjekova biološka supstanca ostaje ono što jeste, bez obzira na nadgradnju i civilizacijsku školjku kojom se humanitet kroz povijest uljuđuje, izdižući se iznad golog biološkog bivanja, u prostore humane egzistencije, pogrešno je naglašavanje zla, kao motora povijesti.
Humanitetu je sukladna i etika i u njoj dobro, jer da nije, ne bi se ni pojavili kao takvi.
Zato jedino ispravno, jeste povijesni tok posmatrati kao interakciju zla i dobra, a prevaga jednog ili drugog, jeste pitanje odnosa ukupnih etičko-humanističkih silnica dobra i zla, prava i poriva pravičnosti, s tim što ponavljane trijumfe zla, razumijevamo pobačajima humaniteta; dočim je trajna tendencija čovječanstva traganje, težnja i borba za prevladavanje dobra.
6.
Bog je i dalje na strani većih bataljona
Ono gdje jeste ili bi trebao, u civilizacijskom i uže etičkom smislu, humanitet biti danas, otvara opet pitanje reinterpretacije sile odnosno nasilja. Tradicionalno razumijevanje sile na način nasilja je dalje neodrživo, ne samo zbog uočene pojmovne kontaminacije, što vodi konfuziji, nerazumijevanju i pogrešnom “čitanju” historijskog toka i konkretnih povijesnih situacija, nego zato što nas već i povijesno iskustvo, lutanja i stramputice humaniteta usmjeravaju u tom pravcu, u pravcu reinterpretacije sile i nasilja, njihovog svođenja, uvezivanja i razumijevanja u korelaciji sa etičkim pojmovima dobra i zla i jurističkim pojmovima prava i pravde.
Prednjim slijedom, ono što ostaje i vrijedi i dalje, unatoč izvjesnoj relativizaciji političkog značaja veličine brojeva uslijed pojave i razvoja nuklearnog oružja, koje i malim zajednicama ljudi omogućava dominaciju nad velikim, ono što i dalje ostaje i vrijedi, znači razumijevati silu kao politički artikuliranu moć brojeva, gdje se etika i u njoj dobro javljaju kao korektiv, koji onda štiti i manje, što je, saglasili se ili ne, demokratski princip par exelance, budući moderno razumijevanje pojma demokratija, znači, kako prevlast većinskog, tako i zaštitu manjinskog.
Ogromna većina suvremenih država je van posjeda nuklearnog oružja i logična je pretpostavka da će tako i ostati ubuduće, inače sve ode do vraga. Dok je god tako, tradicionalni odnos veličina brojeva kao ključnog faktora u politici iz kojega raste moć, ostaje bitno opredjeljujuće stanje odnosa.
Bog je i dalje na strani većih bataljona!
A slikovito kazano, jedini način da se bataljoni “upristoje”, jeste razvijanje etičke komponente humaniteta preko koje se valja boriti za prevladavanje dobra u zajednici, plus razvijanje pravne svijesti, koja će u najboljoj interpretaciji, pratiti etičku komponentu društvene svijesti o dobrom i pravičnom.