Nihad Filipović
Ali ako je sva povijest, povijest dobra i zla i borbe da ovlada jedno, ako zlo, pokreće dobro, otkuda onda da se povijest javlja kao uvijek iznova pokretani žrvanj osvete i odmazde?
I nije li onda ključ povijesti sila (nasilje), i kako uopće u tom historijskom kolopletu pomiriti koncept nade i prevladavanja dobra sa primordijalnim faktom zla kao motora povijesti?
Sva je povijest greška, a sva ta pozivanja na dobro u interpretaciji povijesti jesu velika laž, opijum, nada i utjeha slabih i nemoćnih. Zlo i sila su motori povijesti. U moralističkom smislu, povijest je greška i laž, a pravo je metastaza pravde?
Drugačije ne može biti, jer da, sa one Armstrongove vaseljenske distance, sve izgleda bešćutno hladno i prazno. Sadržaji, kojim humanitet popunjava prazninu mikrokosmosa u koji je bačen, jesu artificijelne konstrukcije: sa te distance, sva čovjekova postignuća i posrnuća, jednako su prazna i besmislena. Jedini stvarni sadržaj tu je neumitnost trajanja i ponavljanja zakona trajanja. A i to ima određeno vrijeme, jer se sve na koncu završava u povratku na stanje iz kojeg je krenulo.
Zlo kao motor povijesti
Temeljne zakonitosti ljudskog trajanja i trajanja svega živućeg, jesu zlo i sila. U redu, tako to razumijevamo, jer smo konstruirali etiku i u etici dobro, ali i bez etike i dobra u etici, kao kontrapunkta na kojem prepoznajemo zlo, ono postoji, jednostavno kao stanje. Etika nam samo omogućava da ga lakše prepoznamo, ali ne vidimo kako nam, sam po sebi, može pomoći da ga savladamo.
Zato je potrebno suočiti se sa istinom i odstupiti od uspavanki za lakovjerne. Ideali nade i dobra, samo oslonjeni na silu, imaju izgleda na, makar i povremeno i privremeno, ovladavanje historijskim tokom.
Ovladavanje historijskim tokom u prednjem smislu, kao prevaga nade i dobra, može se razumjeti kao afirmacija pravde. Pravda je opet ideal sa onu stranu sile, a kako je sila ta koja kreira i povijest i pravo, onda se tu opet suočavamo sa onom kružnicom postojanja na kojoj se vrti sav humanitet: na zlo kao silu koja se javlja kao motor povijesti može se odgovoriti samo silom jednake snage ili moći.
Nazvali to kako god – interakcija suprotnih silnica nade, dobra i ljubavi ili kako već nalazili za uputno, ali jedno je jasno: moralističke jednačbe zla i dobra i pozivanje na nadu i ljuba, bez oslonca na silu, neće, naglašavamo to opet, neće, makar i privremeno i povremeno, izmijeniti to stanje.
Činjenica je da se čak i u svetim zapisima, sila odnosno nasilje, zagovara kao način, sredstvo, metod i oruđe za rješavanje društvenih sukoba. Tako:
– U Levitiskom zakoniku, 25:44-46, Jahve kazuje Hebrejima da je u redu posjedovati roblje, pod uvjetom da su stranci odnosno nevjernici:
(44) “A robove i ropkinje, budeš li ih htio imati, možete kupiti, i muške i ženske, od naroda koji su oko vas.
(45) Možete ih kupovati i od pridošlica koji s vama borave; od njihovih obitelji što žive s vama i rođeni su u vašoj zemlji. Takvi mogu postati vašim vlasništvom.
(46) Njih možete predati u nasljedstvo svojoj djeci da ih zavazda naslijede u baštinu. Prema njima možete postupati kao prema robovima. Ali prema svojoj braći Izraelcima, niko ne smije grubo postupati”.
– U Samuelu, 15:2-3, Jahve naređuje Saulu da ubije sve Amaleke, muškarce, žene i djecu:
(2) Ovako govori Jahve nad vojskama: Odlučio sam osvetiti ono što je Amalek učinio Izraelu zatvarajući mu put kad je izlazio iz Egipta.
(3) Sada idi i udari na Amaleka, izvrši “herem”, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce”.
– U Exodusu, 15:3, Biblija podučava da je Svemogući, Bog ratnik. (3) ”Jahve je ratnik hrabar, Jahve je ime njegovo”.
– U Brojevima, 31, Jahve naređuje Mojsiju da Hebreji pobije sve Midijance, muškarce, žene i djecu, a samo djevice da poštede i ostave za sebe.
– U Ponovljenom zakonu, 13:6-16, Jahve podučava Hebreje da ubiju svakog onog koji obožavaju drugog Boga ili koji bogosluženje vrše na različiti način.
– U Markovom Evanđelju, 7:10-13, Isus kritizira Hebreje što ne ubijaju svoju neposlušnu djecu, kako je propisano u Starom zavjetu.
– U Evanđelju po Luci, 19:27, Isus naređuje:
(27) ”A moje neprijatelje, one koji me ne htjedoše za kralja, dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima”.
I u Kur’anu, na više mjesta, poziva se na silu odnosno nasilje protiv nevjernika; npr., u El-Bekare, 2:24-191, kaže se:
“Ubijajte ih gdje god ih nađete i proganjajte ih odakle god su oni vas prognali”; a poglavlju En-Nisa, 4:89, traži se od muslimana da nevjernike kažnjavaju i ubijaju, “gdje god ih nađu”. Itd.
Dakle, razumjeli ovo kao cinizam i kako god, ali eto i od samog Boga, onako kako nam stižu te poruke preko vjerovjesnika, zagovara se sila, a ljudima se stavlja na znanje da je snaga moralne poruke koju nam stiže od Boga po sebi nedovoljna, e da bi prevladalo dobro, te je potrebno biti spreman povremeno se služiti i silom u utjerivanju dobra.
Opet, pitanje za sebe jeste, šta je sila u društvenim relacijama i kako je razumjeti? Silnice suprotnog predznaka koje generiraju silu su apstraktan koncept. Masama je potrebno neposredno razumijevanje uzroka, povoda i posljedice da bi razumjeli pokretački mehanizam sile, nasilja, pravde i nepravde, osvete, odmazde… itd. kao što smo to pokušali ilustrirati gornjim citiranjem iz svetih spisa, gdje je poziv na silu u neposrednoj vezi sa uzrokom odnosno povodom.
TEZA
Sve tri monoteističke religije knjige nose poruku dobra, ali u svakoj od njih je moguće naći pokriće za svaku ljudsku akciju i reakciju, ako ne u izravnoj, onda u izvedenoj interpretaciji. Ovo posebno vrijedi ako se neka teza, npr. o sprezi nasilja i vjere, potkrepljuje istrgnutim citatima i posmatra izvan konteksta tj. izvan cjeline poruke i teksta, kao i historijskih i socijalnih uvjeta u vremenu u kojem se objava prenosi ljudima. Tako je moguće potkrijepiti tezu o sprezi vjerske dogme i nasilja. Ali ako se dijelovi razumiju u kontekstu cjeline, onda se tek sagledava pravo značenje i smisao poruke. Zaista, potrebno je razumijevanja cijelog, da bi se, ispravno razumijevali citirani dijelovi.
Međutim, pitanje istine i laži, slobode i neslobode, odnosa sile i nasilja, prava i pravde, osvete i odmazde, puno je složenije od jednostavnog svođenja na uzrok i posljedicu? Ti su odnosi magloviti, u mjeri da nije uvijek jednostavno uočiti gdje prestaje jedno, a počinje drugo.
Da li je slučajno što je osveta, taj ambivalentni, iskonski ljudski poriv, toliko puta i uvijek iznova, predmet interesa ljudi, filosofa, naučnika i umjetnika napose – od književnosti (“Grof Monte Cristo”, “Otelo”, “Magbet”, “Hamlet”…) do filma, umjetnost je krcata djelima što se bave osvetom.
U južnoslavenskim ili kako se to danas politički korektno kaže ex-jugo regionalnim relacijama, dva velika umjetnika su, na tragu tragičnih iskustava iz Drugog svjetskog rata, na najplastičniji način progovorili o fenomenu osvete. Ivan Goran Kovačić je u poemi “Jama” ispjevao stihove:
“Svetu slobodu i osvetu slutim.
Bitka se bije, osvetnik se javlja.
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja”.
A Skender Kulenović u poemi “Stojanka majka Knežopoljka” o istom fenomenu pjeva ovako:
“Osvetu seko, osvetu!
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knežpolje osvete presvete”.
Umjetnost je ogledalo života. Nema toga što je u društvu i životu, a da nije u umjetnosti. Pa ako se prednji fenomeni historijski opetovano ponavljaju kao predmet umjetničkog interesa, onda je već to po sebi, znak njihove snage, značaja i dubinske ukorijenjenosti u ljudskim životima.
Distinkcija u razumijevanju pojmova
No najprije je ovdje potrebno, razlučivanje značenja termina koji se upotrebljavaju, jer tek potom dolazimo u situaciju uočavanja distinkcije među njima, što nam onda pomaže njihovom pravilnom razumijevanju.
Prema našem razumijevanju sila i nasilje nije isto, a nije ni osveta i odmazda, niti pravo i pravda.
Odnos osveta – pravda mnogostruko je složeniji od nagonskog poriva svođenja računa. Osveta je zov “iskonske” pravde, ali po sebi nije primordijalna (nije prirođena). Nje nema iz ničega. Osveta je moguća samo na zasadima humanizirane svijesti. Životinja se ne sveti. Samo je čovjek ta sofisticirana (humanizirana) životinja koja se osvećuje.
Pri tome, mora postojati uzrok koji proizvodi posljedicu. Osvetiti se znači onom satrapu, onim skotovima, onim krvolocima i kurvinim sinovima, vratiti milo za drago, tj. vratiti im isto, što su oni uradili nama, meni i mojima. Ona je uvijek posljedica nepravde, stvarne ili umišljene, ali je i sama potencijalno nepravda i mogući uzrok, neke nove osvete-odmazde na drugoj strani.
Drevno ”Rat sviju protiv svih” (lat. “Bellum omnium contra omnes”) jeste isto ono Hobsovo (engleski filosof Thomas Hobbes) anarhično: “Čovjek je čovjeku vuk” (lat. “Homo homini lupus est”); znači, ljudsko stanje u kojem se neprestano ciklično smjenjuju i osveta – odmazda, iz čega logično slijedi zaključak o sili – nasilju i osveti – odmazdi kao duboko ljudskom porivu.
Odmazda je bliska, ali različita od osvete. Odmazda je surogat osvete i kao takva još udaljenija od prava – pravde. Biblijsko – “Oko za oko, zub za zub”, isto je što i Kur'anski slojeviti džihad: na nasilje odgovor silom i silom uspostavljanje nasiljem poremećenog balansa. Drugim riječima osveta. Sve preko i iznad toga bila bi odmazda. Tako razumijevana, odmazda je slijepa, depersonalizirana.
Mahatma Gandi je imao snažne rezerve prema naprijed pomenutim drevnim objavama, jer je smatrao da princip – na zlo zlim, vodi u nikada prekinuti krug nasilja. Njegov nenasilni odgovor na kolonijalno britansko nasilje, bio je moguć, najprije će biti, zbog hinduskog, izvan judeo-kršćansko-islamskog naslijeđa i kulture krvi, odnosno žrtve. Britanci su tu manje više (ne)bitni i njihovo povlačenje je prije rezultat sile velikih (indijskih) brojeva i realne britanske procjene odnosa snaga, nego neke njihove posebne osjetljivosti i divljenja nad etičkom snagom Gandijeve misije.
Znači, jeste sila povijesni ključ, ali je moguć odgovor i izvan sile, onako kako se razumijeva, a razumijeva se de facto, kao nasilje.
Moć brojeva (1)
Zato, u Novom vremenu, odgovor je i dalje sila, ali razumijevana kao snaga brojeva nošena idealom dobra, gdje se veličina brojeva, njihova uvezanosti, jasno političko usmjerenje, osvojena prevlađujuća svijesti mase i pravilna procjena strategije, javljaju ključnim momentima. To je ta sila-snaga-moć, a sa njene druge strane, njeno drugo lice ili pervertirano stanje sile, jeste nasilje.
Jasno, moć brojeva, zavisno od političke artikulacije, može bit i nasilje. “Broj je vladar formi i ideja, božanski i demonski uzrok”, misao je Pitagore. Mali brojevi u ovoj slici jesu u stalnoj opasnosti od velikih. Veliki doživljavaju male iz vizure orlušine: vide ih samo kada ih treba “pojesti”. Ali, vrijedi i obratno: veliki mogu, povijesno su bivali i jesu, ugroženi od malih, dobro uvezanih, sa monopolom na instrumente sile; i to je povijesna istina.
Međutim, ono što je ključnu u snazi i nenasilnoj prevazi velikih društvenih brojeva nošenih idealom dobra, jeste uvezanost političkog usmjerenja, dakle političke artikulacije i kolektivne svijesti mase o ideji dobra koja ih pokreće; jer bez političke artikulacije ciljeva i politički aktivne mase, brojevi, pa makar koliko veliki, ostaju nemoćni i politički impotentni.
Ovo znači i povezivanje i traženje podrške sa strane u centrima moći koji su historijski involvirani u određenu društvenu situaciju, odnosno u svjetskim vladajućim centrima moći, u onim dakle centrima koji vladaju epohom, u kojima se kreira i usmjerava svjetski povijesni tok. To je taj nužno potrebni element strategije u artikuliranju moći brojeva.
Cionistička kreacija Izraela 1948. godine, bila je moguća, usprkos odnosa veličina koji je favorizirao arapski interes, upravo zbog pasivnog odnosa i ignorancije palestinskog arapskog okruženja, koje se ignorantski-nonšalantno uzdalo u arapsku brojčanu premoć, ništa ne čineći na njenom uvezivanju, artikulaciji i osvajanju podrške u svjetskim centrima kreiranja i usmjeravanja povijesnog toka.
Manjinski hebrejski element je tu inteligentnom strategijom uvezivanja, tražio podršku u svjetskim centrima moći: kolonijalna Britanija, moćne USA, Liga naroda i nakon Drugog svjetskog rata kroz Organizaciju ujedinjenih nacija; koristeći prisustvo hebrejskog lobija u navedenim centrima i naklonost vladajućeg svjetskog establišmenta za cionistički interes, (posebno nakon Drugog svjetskog rata i holokausta nad Hebrejima), uspjeli su traženu podršku dobiti i to je, jasno uz njihovu beskompromisnu odlučnost i predanost utvrđenom cilju, ono što ih je u konačnici i dovelo do cilja: formiranje države Izrael na teritoriji tadašnje Palestine.
Slabosti i loše strategijske procjene na arapskoj strani, posebno procjena da u svjetskom sukobu koji je izbio 1939. godine, pobjeđuju sile Osovine, te u tom smislu oslanjanje muftije Jerusalemskog Muhameda Amina al Husainia na nacističku Njemačku i traženje podrške za arapske ciljeve i interese u Berlinu umjesto u Londonu i Washingtonu, doprinijeli su takvom ishodu.
Tako se desilo da su mali hebrejski brojevi pobijedili u političkoj konflagraciji sa većim arapskim brojevima, što je historijski još jedna potvrda naše teze da brojevi, pa i veliki, ako nisu politički artikulirani, ako nisu uvezani i ako nemaju osvojenu podršku u centrima moći kreiranja povijesnog toka, ostaju nemoćni i gube u političkom sudaru sa malim, ali kohezionim i politički artikuliranim veličinama i sa jasnim ciljem i vizijom kako ga ostvariti.
Opozitno razumijevanje pojmova, vodi u nesporazume. Rečeno je – od sile se, nerijetko, ne možemo odbraniti, nego silom. No ono što jedni razumijevaju silom, drugi razumijevaju nasiljem; i to je taj nesporazum među ljudima: različito razumijevanje.
A zapravo je sva povijest, povijest nasilje i borbe protiv nasilja, silom, koja se, gotovo u pravilu, u toku, perpetuira u nasilje.
To stoga što je nasilje (ovdje metafora za zlo) primordijalno determinirano. I stoga što je u pojmu sile, nasilje. Otud od sile, kao težnje za odbranom, do nasilja, samo je jedan korak.
Njihov je odnos uzajaman: nema sile bez nasilja i nema nasilja bez sile, te se u konačnici sila – nasilje – snaga (moć), vidi kao jedno.
Općenito kazano, ilustrativan je pokazatelj stanja političkih nauka i političke prakse u svijetu danas, činjenica da čovječanstvo nije razvilo i pojmovno-terminološki razgraničilo odnos i značenje u rasponu: sila – nasilje – osveta – odmazda, nego se sve, manje-više, doživljava kao jedno.
Doduše, Hana Ardent (Hannah Ardent) u eseju “O nasilju”, nastoji naglasiti distinkciju između autoriteta – moći – sile i nasilja. Uz Aleksandra Dantreva (Alexander Passerin d’Entreves) na kojega i sama ukazuje, ona je jedina, koliko nam je poznato, koja je pokušala teoretski razviti distinkciju između sile i nasilja.
Prema Ardent, moć je ljudska sposobnost djelovanja uz saglasnost grupe ljudi, zajednice odnosno naroda. “Kada za nekoga kažemo da ima moć, mi ustvari kažemo da ga je izvjesna grupa ljudi ovlastila da djeluje u njihovo ime”, piše Ardent. “Čim grupa povuče ovlašćenje, prestaje i njegova moć”.
Alternativan pojam moći je snaga, shvaćena kao prirodna jakost, dakle bez metaforičkog značenja koje se pridaje pojmu moći. Sila bi opet, prema Ardent, bila sila prirode ili sila prilika, ili energija koja se oslobađa tjelesnim ili socijalnim pokretima.
Obilježje, pak, pojma autoritet, smatra Ardent, jeste bezpogovorno poštivanje od onih od koji se očekuje poslušnost. Da bi se autoritet zadržao, potrebno je poštivati osobe odnosno institucije prema kojim, odnosno preko kojih se prakticira.
I konačno, prema Ardent, nasilje se izdvaja po svom instrumentaliziranom karakteru. Ono je blisko snazi, zato što se oruđe nasilja “oblikuje i upotrebljava radi uvećanja prirodne snage, sve dok u završnoj fazi, ne postane njena zamjena”.
Glavni razog zašto je ratovanje, dakle nasilje, još među nama, smatra Ardent, “nije težnja ljudskog roda ka smrti, niti nepotisnuti instinkt agresije, nego je to jednostavna činjenica da se na političkoj sceni još nije pojavilo nešto što bi zamijenilo ovog konačnog arbitra u međunarodnim odnosima”.
Pa ipak, njen oprezni zaključak, u suštini je hobsovski tradicionalan: nasilje, opredijeljeno kratkoročnim sagledivim ciljem, može biti racionalno, u smislu efikasnog ostvarenja željenog, ali, upozorava ona, zbog nepredvidljive prirode nasilja (nigdje kao u ratu, dakle u nasilju), slučaj, dakle nepredvidljiv tog događaja, ne igra takvu ulogu u međuljudskim odnosima; stoga, smatra Ardent, uvijek je neizvjesno koje su krajnje konsekvence onoga što činimo nasiljem.
ANTI TEZA
Nemoguć je bijega od bitka
Svejedno, ali sila, pa eto, uočimo distinkciju i naglasimo i nasilje, mada mislim da je to tek mimikrijsko pokrivanje suštine, ali, kažem svejedno, sila ili nasilje opet ostaje povijesni motor i u temelju su sveukupnih ljudskih odnosa.
Sila leži pritajena u animalnom biću Homo sapiens vrste, u iskonskom porivu sebičnog gena i zato je i sama iskonska moć, a njeno mimikrijsko civilizacijsko uvezivanje je, da tako kažemo i učinimo to vizuelno transparentnim, juristički-civilizacijski facelift, nešto kao kada se plastičnim operacijama osoba, biva podmlađuje, a zapravo ostaje isto što je i bila; tako je i prednje civilizacijsko šminkanje sile odnosno nasilja, tek kreacija svijesti o potrebi duhovne nadgradnje nad silom kao animalnim porivom, kako bi se ostvarila čovjekova zamisao društvenog reda i pravičnog, jer bi inače sve završilo u kanibalističkom pokolju primordijalnog stanja. Čovječanstvo, ma koliko, navodno bježalo od sile, uvijek joj se iznova vraća.
Nemoguć je bijeg od onoga što jesmo.
Što nije u duhu – i ne postoji
Ardent pogrešno smatra da je nasilje tu, među nama, u odnosima među ljudima, napose u međunarodnim odnosima, zato što se nije pojavilo nešto što bi ga zamijenilo kao konačnog arbitra u tim odnosima. Dakle pitanje je, šta bi bilo to nešto?
Mi ne samo da ne znamo šta bi to bilo, nego uopće, nemamo duhovno predstavu o tome šta je to. Konačno, stoga i ne znamo ništa o toj apstrakciji – jer je nismo u stanju formulirati u svijesti. A saglasni smo, sve što nismo u stanju formulirati u svijesti za nas i ne postoji.
Hegel zapaža da čovjek sebe proizvodi kroz mišljenje, a Marks da je rad ta veza između čovjeka i prirode. Međutim sve, pa i rad, podrazumijeva misaoni tok. Sve je u duhu; duh je preteča svega, pa vraćajući se Ardent, ako duhovno nemamo predstavu o nečemu, onda to i ne postoji.
Što će reći, ono Ardentino “nešto”, što bi zamijenilo silu odnosno nasilje u odnosima među ljudima – ne postoji, jer jednostavno, duhovno nismo u stanju niti zamisliti šta bi to moglo biti.
Ono što, međutim, definitivno postoji i u našoj je svijesti pojmovno razvijeno, pa onda i u našoj praksi, u međuljudskim odnosima prisutno, jeste sila odnosno nasilje. Konačno, i Ardent govori o “nepotisnutom instinktu agresije”, nalazeći doduše da to nije razlog zašto je sila odnosno nasilje i dalje konačan arbitar u ljudskim odnosima; ali samim pominjanjem instinkta agresije, Ardent implicite izražava stav o primordijalnoj značajci tog instinkta, dakle sile, odnosno nasilja; jer, ono što je instinktivno, dakle nagonsko u nama, primordijalno je, bili mi toga svjesni ili ne. Sila i nasilje su dio našeg bitka.
I još više, ona silu i nasilje kako razumijevamo, stavlja u kontekst težnje za dominacijom, ne kazujući nam međutim izravno otkuda ta težnja za dominiranjem, osim što nam posredno poručuje, da je ona u vezi sa instinktom agresije, dakle sa nečim što je, vidjeli smo, primordijalno u ljudima.
Zaista, nemoguć je bijeg od onoga što jesmo.
Tako, preuzimanje monopola sile od strane državnog aparata, nije potiranje sile, nego samo njeno uređenje, socijalno kanaliziranje u, uvjerenje je, širem interesu. Države pri tome, od najstarijih do moderna demokratskih i kvazi-demokratskih, otvoreno demonstriraju silu odnosno nasilje trošeći resurse, materijalne vrijednosti i ljudski potencijal, a povremeni pokušaji radikalnog presijecanja i bijega od takvog stanja, nerijetko završavaju u novim, još radikalnijim formama ispoljavanja sile odnosno nasilja.
Potreba mimikrije sile, da bi se izbjegao haos i anarhija prirodnog stanja, javlja se u procesu kreiranja političkih odluka i pravne regulative, a jednom, sa etabliranom politikom i pravnom regulativom, prestaje potreba mimikrije, pa se sila manje više otvoreno očituje.
Ovo vrijedi kako za moderne totalitarne zajednice u kojima se potreba mimikrije u fazi kreiranja očituje preko favoriziranje neke grupe, bilo naroda bilo radničke klase, tako i za demokratska društva, gdje se mimikrija očituje proceduralno i de facto faforiziranjem srednje klase kao većinskog biračkog tijela.
Iz istih razloga potrebu mimikrije sile-nasilja nalazimo i u domeni proizvodnje i proizvodnih odnosa i trgovine. “Potrošiti, posjedovati ili čak i približiti se nekom predmetu koji netko nije načinio sam, znači poigravati se sa nasiljem i smrću, sa smrću sopstvenom i tuđom”, misli Žak Atal (Jacques Attali, francuski ekonomist i pisac) i dodaje:
“Obred razmjene je najvažniji obred kojim se nasilje čini neškodljivim”.
Prema njemu “nasilje se iscrpljuje potrošnjom i nagomilavanjem predmeta“, ali razmjena (trgovina) u isto vrijeme generira novo nasilje, jer, povlačeći paralelu između obreda žrtve i obreda razmjene, dodaje Atal: “Jednako kao što nema žrtve bez prinositelja žrtve“, tako nema ni razmjene bez posrednika.
Atal tako objašnjava mržnju na Hebreje i druge narode specijalizirane za razmjenu, npr. Feničani, Kinezi, Malajci, Levantinci itd. koji, kao posrednici, “nagomilavanjem predmeta koji prolaze kroz njihove ruke, nagomilavaju nasilja i konačno ih oblikuju.”
Zaključak je logičan: društveno oblikovanje, regulativa iz nagomilanog nasilja, jeste nasilje. Tako se nasilje uvijek iznova reproducira. To je kružnica iz koje nema izlaza. I to je tako.