Nihad Filipović
29. 5. 2023
Znači, ovako, da ne idemo okolo kere, no in medias (t)res!
Anti-muslimanskog osjećaja na zapadu ima. Bilo ga je i u pristupu agresiji na Bosnu 1992. na 1995. Nije da ga nije bilo. Historijski to ima korijen i vuče se od prodora Osmanlija u Evropu, a naročito se razumijeva i vuče kao sraza lune i krsta od obsade Beča, a trajalo je i prije i traje i poslije, pa može se reći do danas, što u podsvijesti što u jasnoj političkoj artikulaciji. Iako su, jasno, danas, društvene prilike u Evropi, nešto sasvim drugo no ono što je bilo i trajalo do polovine XIX. stoljeća.
I upravo s tog razloga, nije anti-muslimanski osjećaj ključ na relaciji EU – Turkija, a još manje EU – Bosna (jer, vidim, naši radikali ovih dana i mjeseci otvaraju nanovo tu utakmicu, pa igrajući na emocije i vjersku kartu traže podršku u narodu). Nego je riječ o vrijednostima: znači, pravna država, ljudska prava i slobode (i dakako obaveze), civilno društvo, medijske slobode, sekularizam kao načelo u organizaciji države i društva… itd. O tome je, pod jedan, riječ. Da, ima anti-umuslimanskog osjećaja, ali, vrijednosti su, pod jedan.
Turkija i njen narod su mnogim bosanskim muslimanima dragi; iz mnogo razloga ih osjećaju bliskim. Evo i meni su Tuska i turski narod mili. Međutim, objektivno, da li je Turkija spremna za EU?
U redu, nije bila ni Rumunija spremna, nije ni Bugarska, itd. A ipak su ih primili.
Jesu, i saglasan sam – nisu ih trebali primiti. Iako, istina-Bog, kod njih nema ono što ima rećemo u većinski muslimanskoj Albaniji (tamo je još krvna osveta u primjeni, a s tim u paketu se ne ide u EU) ili što je na djelu u Turkiji – bio sam tamo i znam da je ta zemlja dva frtalja Azija, a frtalj Evropa. Erdogan vrlo umješno balansira ta dva pola, oslanjajući se, naravno, jer je pragmatik, više na ona dva frtalja nego onaj preostali proevropski.
A ono što se u Bosni primjećuje posljednjih mjeseci, pa s tog razloga i ovaj komentar, jeste da radikali u političkoj utakmici iznova igraju na protu-muslimanstvo Evrope.
Pogrešno. Makar, i koliko-god bivalo nekih argumenata u potporu te teze, ipak, teza je generalno – pogrešna. Nije ovdje mjesto da se u to ulazi, no kratko kazano – bosanska budućnost je Evropa, a ne, uz sav dužni respekt – BliZki istok. Znači, krivi je to kolosijek.
Ali, dobro, imamo mi naše akademike, naše socijal-demokrate, titiće i boljševike (aman, soc-demokratija i titoizan) i klero-nacionaliste. Riješit će oni to. Jel'de?
JABLAN MARKOVINA I VILA BENJAMINA
29. 5. 2023.
Kada socijal-demokratska gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić, polažući cvijeće pred ozidanom ikonom rahmetli-pokojnog Balansera, zida rejting kokano anacionalističkim populizmom, onda je to za list Oslobođenje i kolumnistu Dragana (Jablana) Markovinu, nemere nego baš tako, kako valja, jer je na tragu, njima mile, krvave tradicije građanskog rata, revolucije i bratstva i jedinstva kovanog u krvi građanskog rata koji NIKADA nije završen i traju i danas u glavama, a onda i u praksi, kao što smo svjedočili 1990-ih i svih ovih godina do danas – od devastiranja partizanskog memorijalnog kompleksa u Mostaru do antifašističkih fašističkih demonstracija protiv “ustaške” mise u Sarajevu; ali, kada uličnom kralju nacionalističkog populizma u Bošnjaka, Sokolu Aličkoviću, Benjamina, oda priznanje za njegov “patriotski rad”, onda to nije nemere nego nako, jer nije kako valja i problem je, pa valja Benjaminu i njen “pogubni nacionalizam”, javno u Oslobođenju okrečiti.
Nije da nije upitno i nije da nije znak u vremenu svako, pa i desno skretanje. Jeste, dakako nego jeste znak, ali, ništa manje nego lijeva skretanja njene SDP u boljševizam (iz kojeg nikada ni izašli nisu). Pa na to skretanje šute – i neoslobođeno Oslobođenje i ideološki (ne)emancipirani Jablan. Nego je, biva muka živa, taj Benjaminin i SDPBiH pad u blato profanog nacionalizma, to njihovo patetično deveranje i gubljenje vremena u brizi oko “pozicije monumentalnog spomenika jednom kralju”, (kralj je Tvrtko I. Kotromanić, valja i to znati), umjesto da brani svijetle ideje političkog totalitarizma, ekonomskog voluntarizma i bratstva i jedinstva u nikad završenom građanskom ratu.
Ma divota. Ma krasno, odjekuje eho tih zakašnjelih pravednika umrle, ali nikad sahranjene revolucije. I šta nama što sanjamo oslobođenje, onda ostaje nego kazati: Pa to je krasno.
Evo i ja kažem: Zaista, pa to je krasno! I s Oslobođenjem i Jablanom u rukama, odoh do prvog kafića, trznuti jednu ljutu, uZput zviždućući pjesnika revolucije Branimira Štulića: Jablane, Jablane moj, budi mi silan i dobro mi stoj!