Tri knjige dr I. Pašić iz njegovog četvorotomnog djela Predslavenski korijeni Bošnjaka.
Dr Ibrahim Pašić
- Iz Knjige Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga I.
Pristup temi – izvadci
(…)
Znanstvena otkrića koja se prezentiraju u ovoj studiji iz posebnog razloga odnose se na Glasinac, područje za koje je autor i zavičajno vezan (1). Zavičaj se voli i nosi u srcu. Od praiskona, svaki čovjek u toku svog života bar jedanput osjeti neodoljivu potrebu za najdubljim spoznajama o sebi i svojim zavičajnim korijenima, i on ih počne raspitivati, a zatim svjesno ili nesvjesno istraživati, pri čemu i ne mora biti historičar. Tim istraživanjima ne zna se ni početak ni kraj. Pokreće ih svojevrsna “moć tla”, kao sastavni dio zavičajne povijesti, čije početke R. Katičić datira u prethistoriju i antiku (2). “Moć tla” svakog čovjeka makar jednom u životu učini “historičarom”.
Svakako, biti po struci historičar i baviti se historijom rodnog kraja velika je prednost. Et plus sat, patriae facta referre, labor (Ovid. Trist. II). (3) O svom zavičaju brojne spoznaje čovjek stječe od rođenja, prvo u tradicionalnoj “školi” roditeljskog doma, a zatim u “školi” sredine u kojoj odrasta, i te spoznaje izvan domicilne sredine nigdje se ne mogu naučiti iz prostog razloga što za njih nema učitelja. Tradicija roditeljskog doma i zavičajna sredina nude spoznaje koje se ne mogu naučiti ni u jednoj školi.
Istraživanje naslovne problematike trajalo je godinama. Prva faza dotad nepoznatih znanstvenih spoznaja o Glasincu sumirana je u autorovom magistarskom radu Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini. Rad je odbranjen na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2001. godine. U magistarskom radu prezentirana su prva historijsko-onomastička znanstvena otkrića: brojni bosanski antroponimi i toponimi predslavenskog porijekla, posebno na Glasincu, promijenjeni su i falsificirani u skladu s interesima austrougarske politike integralnog bošnjaštva i srpskog veliko-državlja (4). Ako se uzme u obzir da je starinačko stanovništvo Glasinca uglavnom bošnjačke nacionalnosti, ovim promjenama, u suštini, nastojao se promijeniti i izbrisati iz sjećanja predslavenski dio bošnjačkog naslijeđa. Kako navodi P. Šimunović, “najdjelotvornije je zatrti identitet jedinki i narodu ako mu zatreš jezik i dva najbitnija jezička biljega: ime i prezime”. (5) Od 1878. do 2003. godine već je bilo zatrto etničko ime “Bošnjak”, kao i brojna druga domovinska bosanska imena koja su imenovali bošnjački preci.
Bošnjaci su pripadnici jednog od najstarijih i najmalobrojnijih naroda na Balkanu. Geografski su razmješteni između Srba i Hrvata, koji su im, skoro u potpunosti, pisali predslavensku i antičku povijest njihove domovine. (6) Kod starijih bošnjačkih historičara prethistorija i antika na tlu Bosne i Hercegovine uopće se ne tretiraju (7) ili se tretiraju uzgred i površno, tako da Bošnjaci tek sredinom XIX. stoljeća od svojih susjeda doznaju da se Bosna nekada zvala Ilirik (8).
Razlog, svakako, nije u općem bošnjačkom neznanju, što je prvi uvidio Mehmed Handžić. Po njegovom mišljenju, Bošnjaci “nemaju ni malo interesa za istinom o svom pred-islamskom porijeklu i (…) za njih glavno da ostanu osvjedočeni muslimani pa makar u prošlosti bili ne znam što”(9). Handžić je medu prvima ustao protiv ove zablude čiju aktueliziranost, u različitim oblicima, susrećemo sve do danas.
Prva znanstvena sinteza o porijeklu Bošnjaka, knjiga autora M. Hadžijahića, nastala je tek 1991. godine i nosi naslov Porijeklo bosanskih Muslimana (10). Naslov studije nije, medutim, adekvatan. Bošnjački etnicitet u toj studiji obuhvaćen je pojmom Musliman, s velikim slovom M. U skladu s vjerskim značenjem riječi musliman, najstarije bošnjačke korijene, kao i mnogi drugi autori prije i poslije njega, Hadžijahić je vezao za pripadnike Crkve bosanske i njihov prelazak na Islam. Značajan dio studije posvećen je pitanju nestanka bogumilstva i islamizacije Bosne (11).
Studija otkriva apsurd kojem se u historiografiji još uvijek uveliko robuje: najstariji bošnjački korijeni datirani su u srednji vijek i utemeljeni u srednjovjekovno bosansko stanovništvo heretičke vjerske pripadnosti, iako je posve jasno da to srednjovjekovno stanovništvo ima svoje pred-srednje-vjekovne korijene koji su, po logici stvari, stariji od srednjeg vijeka.
Tako su bošnjački etnički početci pogrešno datirani “u sredinu”, kao što je i srednji vijek, u jezičkom i logičkom smislu, povijesna “sredina” složenog društveno-historijskog procesa koji ima svoj početak i koji ne počinje “iz sredine”. Problem nije samo u dosadašnjoj bošnjačkoj indiferentnosti prema njihovim najstarijim korijenima. Mnogi historičari, pak, slijepi su i ograničeni u svom sinhronom razumijevanju povijesti. Ne shvataju da se povijest ne odvija po povijesnoj horizontali. Naprotiv, ona se događa dijahrono i po hronološkoj vertikali.
Godine 1992. na Bosnu i Hercegovinu izvršena je srpsko-crnogorska agresija, a nešto kasnije, uz velike ljudske i materijalne žrtve, Bošnjaci su se izborili za svoje historijsko etničko ime Bošnjak (12). Ovim su se stekli historijski uvjeti da bošnjački historičari potpuno slobodno istražuju i pišu o sebi.
Godine 1994. tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, napisana je knjiga Bosna i Hercegovina od najstarijeg vremena do kraja drugog svjetskog rata. Autor poglavlja o prethistoriji i antici na tlu Bosne i Hercegovine je Enver Imamović, arheolog. Izborom E. Imamovića za jednog od autora, redakcija studije ukazala mu je značajno povjerenje, tim prije što je u tim godinama s bosanskohercegovačke historiografske scene zauvijek otišla plejada poznatih imena bosanske prethistorije i antike kao što su Alojz Benac, Borivoj Čović, Ivo Bojanovski.
Povjerenje nije opravdano. To se nije ni moglo očekivati od znanstvenika koji je svojevremeno bio u žarištu najznačajnijih znanstvenih događanja vezanih za prethistoriju i antiku – u Sarajevu koje je, sa svojim Centrom za balkanološka ispitivanja, svojevremeno bilo evropski znanstveni centar – i koji u nauci dotad nije ostavio značajnijeg traga. Imamovićeva počesto laička interpretacija bosanske povijesti, ne samo iz prethistorije i antike (13), ipak je aktuelizirala problem nekih vrlo osjetljivih pitanja iz bosanske povijesti, pitanja koja su se nužno postavila i koja su od strane nekih historičara odmah dočekana “na nož”. Imamovićeva znanstvena djelatnost za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i radovi nastali u tom periodu ocjenjivani su i kao anti-propaganda znanosti i struke” (14).
Bez obzira na vrijednost Imamovićevih radova, ipak se mora priznati da je E. Imamović, uopćeno i bez potrebne znanstvene argumentacije koja bi ga zaštitila od napada njegovih kritičara i protivnika, dirnuo “u osinjak” i aktuelizirao znanstvenu problematiku predslavenskih etničkih elemenata u etnogenezi bosansko-hercegovačkog stanovništva (15) što se dugo vremena držalo na margini. Generalna teza E. Imamovića, koja se više ili manje provlači kroz više njegovih ratnih i poratnih radova, jeste tvrdnja da su Bošnjaci ilirskog porijekla (16), za razliku od bosansko-hercegovačkih Hrvata i Srba, čije porijeklo je drugačije i za koje nije načisto da li su po svom porijeklu Slaveni ili srpsko-crnogorsko-hrvatski Vlasi (17).
Hipoteza je nastala pod znatnim političkim utjecajem i posljedicama agresije na Bosnu i Hercegovinu, po principu “mi i oni”. S tim u vezi, u djelu Korijeni Bosne i Bosanstva, Imamović je ustvrdio da Bošnjaci vode porijeklo od ilirskog plemena Bathiata (18). Međutim, u studiji Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, koja je nastala kasnije, autor mijenja mišljenje i iznosi novo. Naknadno saznajemo da Bošnjaci, odnosno Bosanci, vode porijeklo od Posena, zatim Bassana, odnosno Bosena (19). Znanstvene nedosljednosti, koje su jedna od općih karakteristika znanstvenog rada E. Imamovića, izazvale su nove znanstvene kritike (20).
Godine 1997. napisana je Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića. Ovim su Bošnjaci prvi put u svojoj višestoljetnoj povijesti dobili svoju historiju. Knjiga je djelo zaslužnog bosanskog historičara koji se najduže vremena bavio historijom države i prava. Doktorska disertacija M. Imamovića i kasnija studija pod naslovom Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine 1878 – 1914. (Sarajevo, 1976), ubrajaju se u značajnija historiografska bosansko-hercegovačka djela. Ova problematika, koja se tretira i u Historiji Bošnjaka, čini njen najvrjedniji dio. Međutim, što se više udaljavamo od austrougarskog perioda i približavamo antici i prethistoriji, historiografski sadržaji M. Imamovića sve više otvaraju problematiku i drugačijeg pogleda na navedene fenomene.
Prethistorijskom i antičkom periodu na tlu Bosne i Hercegovine u Historiji Bošnjaka nije posvećeno dovoljno pažnje. O ovoj problematici autor ukratko informira u podnaslovu Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine. Na strani 22. spominje doseljavanje Slavena u Bosnu, za koje kaže da su na bosansko-hercegovačkom tlu zatekli “nešto romaniziranog stanovništva, uglavnom ilirskog i tračkog porijekla”.
Ovi navodi o zatečenom “ilirskom i tračkom stanovništvu” na tlu Bosne ukazuju na beogradsku historiografsku školu” (21), kojoj se autor svjesno ili nesvjesno priklanja, a u kojoj se dugo vremena, iz političkih razloga, Albanci nastoje znanstveno eksterminirati i, prikazujući se potomcima Tračana, što dalje pozicionirati u odnosu na Ilire, pri čemu se albanska pradomovina izmiješta s područja današnje Albanije u nedefiniranu unutrašnjost Balkanskog poluotoka” (22).
Da je sintagma o “ilirskom i tračkom stanovništvu” – inače u historiografiji uglavnom odbačena kada su u pitanju Tračani (23) – mehanički preuzeta iz izvora srpske provenijencije, ukazuju kontradiktorni navodi istog autora na strani 24, gdje stoji da “tračko pleme (Besa) nije u Bosni ostavilo nikakvih tragova” (24).
Imamović se u svojoj Historiji Bošnjaka bavi i nekim onomastičkim pitanjima. Prije nego što pređemo na njihovu kratku elaboraciju, nužno je, u osnovnim crtama, upoznati se s onomastikom kao disciplinom koja u ovoj disertaciji zauzima značajno mjesto.
Pisani izvori najvažniji su historijski izvori. Oni su jezički izrazi prošlosti, potekli iz najrazličitijih jezika i pisama kojima je zapisan određeni historijski sadržaj. Znanstvenom elaboracijom ovih izvora izvode se definicije i zaključci, naučni zakoni i sudovi. Ovim nastaju novi jezički izrazi sadašnjosti, oblikovane u historiografsko djelo. Najstarija prošlost bilo kojeg naroda, prije svega, povijest je njegovog jezika. Jezik je svojevrsna arheologija svijesti. Ovim se pred historičare, još u toku njihovih studija, neminovno postavlja pitanje jezika i jezičke povijesti.
Osposobljavajući se za zanimanje, studenti historije uglavnom uče starogrčki i latinski jezik, kojima su napisana brojna djela važna za prethistoriju i antiku. Na ovaj način, uvode se u osnovnu lingvističku problematiku klasičnih jezika, bez čijeg bi poznavanja njihov rad bio nezamisliv. Poslije završenih studija, u naučnoj praksi, nije problem pročitati tekstove latinskih i grčkih pisaca. Poteškoće nastaju onog trenutka kada se određeni starogrčki ili latinski izraz nađe na drugom jezičkom polju, na historijsko-geografskom prostoru koji nije latinski ili grčki. Na tuđem prostoru starogrčki ili latinski izraz – koji ovdje uzimamo za onomastički primjer – pod utjecajem drugog jezika promijenio je svoj lik, i za njegovo pravilno razumijevanje i tumačenje nužna su složenija lingvistička znanja. Još veće probleme predstavljaju jezički izrazi pradavne prošlosti iz onih jezika koji se tokom studija historije ne izučavaju, kao što je ilirski, keltski, gotski itd. Tako se, više ili manje, svaki historičar, posebno prethistoričar i antičar, u svojoj znanstvenoj praksi neizostavno suoči s naučnom disciplinom koja se zove onomastika.
Pred onomastikom, koja se dijeli na nekoliko oblasti (25), najveći broj historičara zastane. Riječ je o znanosti koja se bavi imenima i koja je znatnim dijelom jezička znanost, što pred historičara postavlja počesto nepremostive lingvističke probleme. Pa ipak, premda se u novije vrijeme onomastika najčešće tretira kao sastavni dio filologije i lingvistike, kulturna historija (26), u čijim se okvirima proučava historija jezika, ipak joj ne dozvoljava da izađe iz historije.
Onomastika sa sobom nosi osoben i prepoznatljiv pečat istraživača koji se njome bavi. Kako ističe R. Katičić, “istraživanje imena zahtijeva vlastita teoretska polazišta, vlastite metode, vlastita vrela, a od istraživača traži, uz dobru filološku naobrazbu, i sasvim specifično znanje, vještinu i iskustvo” (27). Kao posebna disciplina u širokom okviru filologije, po mišljenju Katičića, “onomastika je osobito važna tamo gdje vodi cjelovitosti promatranja kakve bez nje ne bi bilo” jer “bez onomastike ostajemo nemoćni pred nekim najbitnijim pitanjima što ih postavlja naša filološka materija. To su u prvom redu pitanja o kontinuitetima i o njihovim prekidima, o simbiozama i etno-genetskim procesima, dakle pitanja što se postavljaju nezaobilazna su pri svakom pokušaju da se razumije kulturna i jezična povijest naših strana” (28). Ovim Katičić onomastiku nužno dovodi i na prag povijesti i historijske znanosti.
Onomastička istraživanja u vrijeme pozitivizma prvi su započeli historičari (29), i oni će se njima i dalje nužno baviti, bez obzira na lingvističku sujetu. Historičarima je još uvijek mjesto u onomastici, posebno kada su u pitanju historijski nazivi. Isključivo lingvistička analiza i interpretacija historijskih onima, bez historijskih obavještenja o njima, od prvorazrednih historijskih izvora počesto tvori apstraktne i besmislene pojmove bez povijesne suštine i sadržine (30).
Historičari su oduvijek imali potrebu da protumače mnoga historijska imena. U historiji Bosne, to su, prije svega, ime Bosna te Katera i Desnek, imena najstarijih bosanskih gradova koji se spominju u X. stoljeću. Imena su zastupljena i u bosansko-hercegovačkim udžbenicima za osnovnu i srednju školu. Bosansko-hercegovački osnovno-školski i srednje-školski udžbenički nivo, na kojem se počesto razmatraju ova imena, predstavljaju privid iz kojeg se može pogrešno zaključiti da se o tim imenima sve zna. Naprotiv, Bošnjaci pripadaju onim narodima koji najmanje znaju o sebi. Pripadaju narodima kojima su drugi pisali njihovu najstariju povijest.
Unutar procesa emancipacije bošnjačke historiografije, imenima Bosna, Katera i Desnek bavio se i Mustafa Imamović u svojoj Historiji Bošnjaka. Imamovićevu interpretaciju, u vezi s porijeklom ovih imena, uzimamo kao tipične onomastičke primjere iz kojih se vidi povijesni značaj onomastike u bosanskoj historiji, jednako kao i njeno mjesto u dosadašnjoj bosanskoj i bošnjačkoj historiografiji. Istovremeno, dosadašnji znanstveni nivo elaboracije imena Bosna te Katera i Desnek znatnim dijelom pokazuje i opći nivo bosansko-hercegovačke znanosti, a posebno onomastike i bošnjačke historiografije, kojima će trebati vremena da se osamostale u odnosu na politički i ideološki motiviranu srpsku i hrvatsku historiografiju i lingvistiku.
Historiju Balkana i pojedinih balkanskih naroda sve do kraja XX. stoljeća uglavnom su pisali Srbi, Hrvati, Bugari i Grci. Manjim narodima, kao što su Albanci i Bošnjaci, dugo vremena osporavano je osnovno narodnosno pravo i bila im je namijenjena sudbina asimilacije i nestanka.
U svojoj Historiji Bošnjaka Mustafa Imamović preskače prethistoriju i antiku. O prethistorijskom i antičkom periodu na tlu Bosne i Hercegovine ukratko informira u poglavlju Srednje-vjekovna Bosna. Posebno razmatra postanak i značenje imena Bosna i zaključuje da u nauci o tome nema jedinstvenog mišljenja (31).
Komentirajući pojedine znanstvene poglede na ovaj problem, autor odbacuje hipotezu Karla Patscha i Lajoša Thallóczya, koji su ime Bosna izvodili iz ilirske riječi bos, “što na albanskom označava mjesto gdje se ispire so (32).
Prema mišljenju Mustafe Imamovića, Bosna bi po tome bila isto što i Solna zemlja ili Usora oko Tuzle, gdje se ispirala so. Za istog autora ni ova teza nije održiva, uz obrazloženje da “Solna zemlja nije u prvim stoljećima bosanske državnosti pripadala pojmu Bosne u užem smislu, nego oblasti Usora” (33).
Iznoseći ostala mišljenja, Imamović informira da je Anton Mayer izvodio riječ Bosna iz prastare indoevropske osnove bos ili bhog, u značenju “vode tekućice” (34), te bi Bosna značila “isto što i rijeka”. U tom smislu, M. Imamović informira da neki rimski izvori spominju “Bathuinus flumen” (35). Razmatranja o mogućem predslavenskom porijeklu imena Bosna autor dopunjuje informacijom po kojoj neki pisci ime Bosna dovode u vezu s latinskom riječju bosina, kojom se označava granica (limes ili termines). Imamović pretpostavlja da je ova riječ bila sačuvana u govoru Franaka “koji su u VIII st. na području Bosne bili graničari prema Bizantu” (36). Na kraju, odbacujući sve teorije o predslavenskom imenu, autor pretpostavlja da je negdje iza Karpata živjelo neko veće slavensko pleme Bosna koje se u ranom srednjem vijeku naselilo “u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije” (37). Posljednja pretpostavka nije originalna i preuzeta je od M. Vege (38).
Osnovna imena bosanske povijesti počesto se tretiraju ne samo ispod osnovne znanstvene razine pozitivno utemeljenih onomastičkih znanja. O njima se piše i bez uvažavanja osnovnih historijskih i geografskih činjenica, što čini i Mustafa Imamović. Autor odbacuje vezu imena Bosna s ilirskom riječi bos, uz potpuno pogrešnu argumentaciju da bi po tome Bosna bila isto što i Solna zemlja ili Usora oko Tuzle gdje se ispirala so, pošto “Solna zemlja nije u prvim stoljećima bosanske državnosti pripadala pojmu Bosne u užem smislu, nego oblasti Usora” (39).
Slani izvori u okolini Tuzle nisu jedini slani izvori na tlu Bosne i Hercegovine. Ilirska plemena Ardijeji i Autarijati između sebe vodili su ratove zbog slanih izvora (40) koje su Tallóczy i Patsch identificirali s hidronimom Slane vode u Orahovici kod Konjica (41).
U svim starijim i novijim studijama o Bosni i Bošnjacima razumijevanje imena Bosna konstantan je historiografski problem. Posljednji koji se njime bavi jeste Abid Đozić, u njegovoj doktorskoj disertaciji (42). S ovim pitanjem u vezi, međutim, Đozić ne iznosi svoj vlastiti stav. Po tom pitanju, navedeni autor zadovoljio se iznošenjem pojedinačnih mišljenja M. Vege”(43), E. Imamovića” (44), P. Skoka (45) i A. Kasumovića (46).
Najstarija naselja na određenom geografskom prostoru svojim imenima svjedoče o nekadašnjem stanovništvu koje je u njima živjelo i koje ih je imenovalo. Kako navodi R. Katičić, “o prvotnom rasporedu stanovništva govori, doduše, najrječitije toponimija” (47). Uz prvi spomen imena Bosna, na bosansko-hercegovačkom tlu o tome svjedoči i ime grada KάTεpa (48). Mustafa Imamović u Historiji Bošnjaka iznosi pretpostavku po kojoj je ime ovog grada vjerovatno nastalo od grčke riječi kastron, kojom se općenito označava svako utvrdenje (49). Ovim se jedan od najstarijih bosansko-hercegovačkih gradova, u skladu s izrekom Nomen est omen, iz nepoznatog razloga bizantizira, premda su najpoznatiji ilirolozi i lingvisti odavno utvrdili da je domorodačkog ilirskog porijekla (50). Pritom, Imamović u potpunosti ignorira još jedan bosanski grad – Σaλnveç, koji A. Mayer dovodi u vezu s ilirskim Salina (51).
———————————————————
1. Autor knjige rođen je na širem prostoru Glasinca, u selu Rakitnica, općina Rogatica. Majka mu je rođena u selu Novoscoci, u geografskom centru Glasinca.
2. R. Katičić, Proučavanje staroga Balkana i nacionalna povijest današnjih balkanskih naroda, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knj. XVIII/16, Sarajevo 1980, str. 202.
3. “Divan je rad (napor) opisati historiju domovine.”
4. I. Pašić, Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini. Magistarski rad odbranjen je 11.9. 2001. Dostupan je u biblioteci Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
5. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006, str. 497.
6. V. Klaić, Povijest Bosne, Zagreb 1882, str. 27-42; V. Čorović, Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, str. 10-31; Isti: Historija Bosne, Beograd 1940, str. 19-93; Ć. Truhelka, Bosna u doba prehistoričko, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint izdanja iz 1942), Sarajevo 1991, str. 78-102; A. Mayer, Bosna u ilirsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint izdanja iz 1942), Sara- jevo 1991, str. 103-120; M. Mandić, Bosna i Hercegovina u rimsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint izdanja iz 1942), Sarajevo 1991, str. 121-137; A. Benac, D. Sergejevski, Đ. Mazalić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1955, str. 110; A. Benac, B. Čović, N. Miletić, D. Basler, E. Pašalić, P. Andelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 11-375; 1. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, knj. LXVI, Sarajevo 1988, str. 7-411.
7. Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900) autora Safvet-bega Bašagića- Redžepašića obuhvata period od 1463. do 1850. godine.
8. “Prema onome što prenose historije nemuslimana, ranije se Bosna zvala Ilirik.” S. S. Hadžihuseinović Muvekit, Povijest Bosne, Sarajevo 1999, str. 7.
9. M. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, Bošnjaci i islam, Sarajevo 1998, str. 17.
10. M. Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1991.
11. Isto, str. 37 id.
12. Na Drugom bošnjačkom saboru, održanom 28. 9. 1993. godine u opkoljenom Sarajevu, pleb- iscitarno je prihvaćen naziv Bošnjak. O osnovnim tokovima bošnjačke etnogeneze i o histo- rijskom imenu Bošnjak vidjeti u: M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997, str. 6-18. S obzirom na naslovni interes disertacije, o stanovništvu na lijevoj obali Drine D. J. Deroko 1952. godine zapisao je: “Od Ibra u Srbiji, preko Sandžaka pa sve do Višegrada na Drini pro- stire se geografsko-etnografska oblast Stari Vlah. Stanovništvo ovog kraja ne razlikuje se od stanovništva u susednom užičkom kraju. Tek dalje od Drine, preko njene leve obale, zapaža se razlika. Starovlašani to stanovništvo nazivaju Bošnjacima.” D. J. Deroko, Kajakom i splavom niz Drinu, Beograd 1952, str. 15.
13. lako po struci arheolog. E. Imamović napisao je više problematičnih radova iz tematike bosan- skog srednjovjekovlja, priča za osnovce, knjigu o bosanskom stanovništvu, bosanskoj vojsci itd.
14. Medu historičarima koji su se distancirali od većine znanstvenih radova E. Imamovića nastalih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu jesu akademik Dževad Juzbašić, Dubravko Lovrenović, Srećko Džaja, Ante Škegro itd. O kritikama u odnosu na radove E. Imamovića nastale tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pisano je u Oslobodenju te časopisu Dani, a ovim se bavio i Krug 99 itd. Mitološki pristup bosanskoj povijesti E. Imamovića razmatrao se i na međunarodnoj konferenciji Balkanska društva u promjenama; Upotreba historijskih mitova, Sarajevo 7–9. 11. 2002. O tome vidjeti u: Historijski mitovi na Balkanu (zbornik radova), Institut za istoriju, Sa- rajevo 2003, str. 7-291. Kritički prikaz ratnih radova E. Imamovića i nekih njegovih teza sadrži i: I. Pašić, Predslavenski etnički elementi u historijama Bosne i Bolnjaka, mit ili stvarnost?, naučni skup Bošnjački identitet u XX stoljeću, održan 6. i 7. 10. 2003. godine u Sarajevu, Godišnjak bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, Sarajevo 2003, str. 54-65.
15. Jedna od posljedica ove aktuelizacije jeste i nastanak magistarskog rada I. Pašića pod naslo- vom Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini. Zaslugom Envera Imamovića na istom fakultetu nastali su još neki magistarski radovi koji se bave prethistorijom i antikom Bosne i Hercegovine.
16. Navedenu tezu E. Imamović javno je prezentirao i u intervjuu koji je dao uredništvu lista Pre- pored povodom otkrivanja stećaka u temeljima džamije u Bijeljini (Preporod, islamske infor- mativne novine, Sarajevo, maj 2003). U obrazloženju Imamović navodi da su tezu potvrdila “nedavna” (!) arheološka ispitivanja.
17. E. Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998, str. 60-62.
18. E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995, str. 24, 25.
19. E. Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, str. 9.
20. Ono što tim kritikama daje za pravo i u onim pojedinačnim znanstvenim problemima o kojima se može diskutirati i gdje je možda Enver Imamović u pravu jeste činjenica da navedeni autor uopće ne odgovara na kritike. Ozbiljan znanstvenik trebao bi braniti svoja mišljenja, ukoliko je u njih zaista uvjeren. Naročito žestok protivnik Imamovićevih teza je Ante Škegro. O tome vidjeti u: A. Škegro, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji, Naučni skup Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000, ANUBIH, Sarajevo 2003, str. 21-23.
Svojim znanstvenim nedosljednostima E. Imamović nanio je veliku štetu bošnjačkoj histo- riografiji. Izazvao je značajan znanstveni i javni animozitet prema istraživačkom bavljenju predslavenskim etničkim elementima, koji se u Bosni i Hercegovini, usljed Imamovićevih proiz- voljnosti i znanstvenih nedosljednosti, počesto tretiraju bošnjačkim mitomanstvom, naučnom fantastikom itd. Zalažući se za bošnjački etnički ekskluzivitet koji izvodi iz predslavenskog ilir- skog stanovništva, suprotno pozitivno utemeljenoj znanosti, koja, pak, predslavenske etničke clemente tretira kao zajedničku baštinu svih balkanskih naroda, E. Imamović unosi zabunu ne samo u bosanskohercegovačku znanost već i u savremeno javno mišljenje Bosne i Hercegovine. što ide na ruku etno-nacionalistima koji su za definitivne podjele Srba, Hrvata i Bošnjaka i za nestanak Bosne i Hercegovine
21. Tezu o Tračanima i Ilirima na Balkanu na više mjesta elaborira K. Jireček. K. Jireček, Die Ro- manen in der Städten Dalmatiens währed des Mitelalters, I (Poglavlje o Rimljanima i Romanima na sjeveru Balkanskog poluotoka do doseljenja Slavena), Wien 1903, str. 11-25. id.
22. O tome vidjeti u: H. Barić, Istorija arbanaškog jezika, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga XII, Balkanološki institut, knjiga 1, Sarajevo 1959, str. 19-36.
23. K. Patsch autor je teze o Tračanima kao stanovnicima zapadnog Balkana. C. Patsch, Trakis- che Spuren an der Adria, Jahreshefte der österr. Archäologischen Institutes, X, Wien 1907, str. 169-174. Upor.: G. Kazarov, Beitrage zur Kulturgeschichte der Traker, Schiften zur Kunde der Balkanhalbinsel, II Quelen und Forschungen, vol. 5. Sarajevo 1914, str. 2. i d.; F. Nopsca, Be- iträge zur Vorgeschishte und Etnologie Nordalbaniens, WMBH, XII, (L912), str. 223; H. Jokl, Albanisch Geschichte der indogermanischen Sprachwissenschaft, II, Strassburg 1917, str. 122. itd. Protivnici teze su: I. Županić, Tragom za Pelazgima, Narodna starina I, Zagreb 1922, str. 211- 226; A. Mayer, Bosna u ilirsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942, str. 108. i dr. Teza je “malo verovatna” i za V. Ćorovića, autora Historije Bosne (str. 51), čime učenik K. Jirečeka nije prihvatio Patschovu tezu prihvaćenu od strane njegovog učitelja. Tezu u potpunosti ignoriraju autori kulturnih historija BiH A. Benac, D. Sergejevski itd. Upor.: I. Iliro-trački sim- pozijum Paleobalkanska plemena izmedu Jadranskog i Crnog Mora od encolita do helenističkog doba, ANUBİH, SANU, Sarajevo-Beograd 1991, str. 7-227.
24. Isto, str. 24.
25. Prema definicijama Petra Šimunovića, najpoznatijeg savremenog hrvatskog onomastičara, znanost koja se bavi imenima zovemo onomastika. U osnovi je grčka riječ ôvoµa, što znači ime. Skup imena jednog kraja čini onimiju (dvūµα) tog kraja. Riječ za označavanje i razlikovanje imenovanog objekta od istovrsnih objekata jeste vlastito ime ili onim. Onimima se imenuju ljudi (àvτponoi) i tada govorimo o antroponimima, koje proučava antroponomastika. Kada se onimima imenuje dotični lokalitet (Tónoç), onda govorimo o toponimu, koji proučava toponomastika. Toponimi jednog područja čine toponimiju tog područja. Jedni toponimi imenuju vode (…) i zovemo ih hidronimima. One koji imenuju površinu reljefa (öpoç, “gora”) zovemo oronimima. One koji se odnose na naseljena mjesta (… “prebivalište“) zovemo ojkonimima i njima se bavi ojkonomastika. P. Šimunović, Istočnojadranska toponimija, Split 1986, str. 8.
26. Tretiranje onomastike kao jezičke discipline, kao dio nauke o jeziku, započinje s E. Miklošičem, što se razmatra u njegovim radovima Die Bildung der slavischen personennamen, Wien 1860; Die Bildung der Ortsnamen aus Personennamen im Slavischen, Wien 1864; Die slavischen Ortsnamen aus Appellativen, Wien 1872-1874. Miklošićeva polazišta prihvatila je sov- jetska lingvistička škola i B. Ташицкий: Место ономастики среdu dryгих гитанитариых наук, Вопросы языкознания, св. 2, Москва 1961. Po ovom autoru, “Ономастика является неогъстлетой частью лингвистики” (str. 7). Ovom mišljenju priklanj se і В. Н. Топоров. Некоторые соображения в свези с построениет теоретической топономѣстики, Принципы топонтики, Академия наук СССР, Москва 1964. itd. D. Vujičić prihvaća mišljenje po kojem je onomastika samo dio lingvistike. (D. Vujičić, n. dj., str. 15.)
27. R. Katičić, Značenje antroponomastike u našoj filologiji, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992, str. 217.
28. Isto, str. 218.
29. Jedan od poznatijih južnoslavenskih historičara koji je u svojim istraživanjima dosta uspješno primjenjivao onomastički metod lingvističke analize i interpretacije bio je Konstantin Jireček. K. Jireček, Die Romanen in der Städten Dalmatiens wahred des Mitelalters, Wien 1903. Isti: Hrišćanski elemenat u topografskoj nomenklaturi balkanskih zemalja, Zbornik K. Jirečeka, Beograd 1927. itd.
30. Petar Skok bio je mišljenja da lingvist “ima samo da na osnovu svoga materijala kontrolira i dopunjava ono, što je historičar iz svojih vlastitih sredstava ustanovio” i da “historija i lingvistika imaju da idu uporedo. P. Skok, Češka knjiga o vlaškom pravu, GZM XXX, Sarajevo 1918, str. 315.
31. M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 2000, str. 24.
32. Isto.
33. Isto. S tim u vezi, u Enciklopediji Jugoslavije (II izdanje), tačnije u separatu Bosna i Hercegovi na, stoji: “Prema mišljenju L. Thallóczyja i K. Patscha ime Bosna potiče od albanske riječi bos u značenju slanice za ispiranje soli, pa bi Bosna bila istovjetna Solnoj zemlji oko Tuzle, koja, medutim, nije u prvim vijekovima pripadala pojmu Bosna, nego oblasti Usora.” Enciklopedija Jugoslavije (II izdanje), separat Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, Zagreb 1983, str. 79.
34. Ime Bosna A. Mayer dovodi u vezu s ilirskim jezikom i indoevropskim korijenom bhog u značenju “voda tekućica” (A. Mayer, Bosna u ilirsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine…, str. 107.), što Mustafa Imamović iz nepoznatog razloga ignorira.
35. Isto.
36. Isto
37 M. Imamović, n. dj., str. 24, 25.
38. “Mislim da su stari Slaveni doseljeni u centralnu Bosnu, donijeli sa sobom ime Bosna, kao što su to uradila neka druga slavenska plemena.” M. Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1982, str. 15.
39. M. Imamović, n. dj., str. 24. Pod utjecajem Veginog mišljenja, M. Hadžijahić smatrao je da su ime Bosna donijeli Moravljani u četvrtoj “velikoj scobi”. M. Hadžijahić, Bosna i Hercegovina u IX i X stoljeću, Sarajevo 2002, str. 114.
40. O tome pišu antički pisci Pseudo-Aristotel i Strabon. F. Papazoglu, Srednjobalkanska plemena predrimsko doba, ANUBIH, Djela, knjiga XXX, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 1, Sarajevo 1969, str. 71.
41. L. Tallóczy, Über die Bedeutung des Namens Bosna, WMBH, I, Wien 1893, str. 335. C. Patsch, Arch.-epigr. Untersuchungen zur Gesch. der römischen Provinz Dalmatien, WMBH, 9. (1904). str. 241, 12 (1912), str. 79. Slani izvori poznati su i kod Gornjeg Vakufa. A. Rücker, Salzquellen in Bosnien und Herzegovina, WMBH, 1, (1893), str. 336.id.
42. A. Dozić, Bošnjačka nacija, Sarajevo 2003, str. 92.
43. M. Vego je ime Bosna smatrao slavenskim imenom. M. Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, str. 15.
44. “E. Imamović ime smatra predslavenskim. E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva…, str. 23, 24.
45. P. Skok je smatrao da je ime Bosna “predslavenska (zacjelo čak i predindoevropska) riječ. P. Skok, Etimologijski rječnik…, I, str. 191.
46. Kasumović je mišljenja da je “prirodno zaključiti da je i ime Bosna predslavenskog porijekla. A. Kasumović, Zašto jezik bosanski, Preporod, Tuzla 1995, str. 67, 70
47. R. Katičić, Značaj antroponomastike u našoj filologiji, Onomastica Jugoslavica, knjiga 10, Zagreb 1982, str. 87.
48. U istom djelu spominju se i A¤ʊvnk i Σaλivɛç. De administrando imperio, Bonae 1840, c. 32, str. 159.
49. M. Imamović, n. dj., str. 24. Od grčke riječi kaoτpov (kastron) nastali su nazivi za mjesta Kos- tur, Kostre, Kosturun. K. Jireček, Die Romanen in der Städten dalmatiens wahred des Mitelalters, I, Wien 1903, str. 43.
50. Ta AɛxάTɛpa Const. Porph. de them. 2, 29; de adm. imp. 29 u. 30. H. Krahe, Die balkanilly- rischen geographischen Namen, Heidelberg 1925, str. 21. Upor.: A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, 1, Wien 1957, str. 182. U novije vrijeme S. Čače iznio je pretpostavku po kojoj su jad- ranski Kotor i Kotorac-Katera u Bosni osobiti toponimijski prežici. “Radilo bi se o starim gra- dinskim položajima za koje se u mjesnoj upotrebi utvrdilo ime koje je zapravo apelativ posuden iz domorodačkog jezika. Tako bi *Cataro- imalo, po prilici, funkciju brojnih naših oronima niza Gradina”. S. Čače, Promjene u naseobinlɩym sustavu kasnorimske Dalmacije: tragovi u toponimi- ji, Folia onomastica Croatica, 7 (1998), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1998. str. 31. U ovoj studiji o apelativu kotor govori se u poglavlju o glasinačkim nazivima ilirskog porijekla.
51. A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, I, Wien 1957, str. 290.
(Za bosanskepoglede.com priredio N. F.)