Dr Ibrahim Pašić
- Iz knjige Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga I.
Pristup temi (nastavak)
Bošnjačka historiografija iz pera M. Imamovića u svojoj prethistoriji i antici još uvijek se nije oslobodila srpske historiografske škole. Riječ je o osnovnoj definiciji etno-historijske pripadnosti imena Bosna i najstarijih bosanskih imena uopće. Kao što je općepoznato, srpski historičari K. Jireček, V. Ćorović, D. Jovanović, M. Dinić, S. Ćirković itd. prostor današnje Bosne i Hercegovine tretiraju sastavnim dijelom Srbije (52). Shodno tome, u metodologiji srpske historiografske škole, najstarija bosanska imena osuđena su na zatiranje i nestanak.
U tom cilju ona se dovode u sumnju, falsificiraju se, slaveniziraju i srbiziraju (53) ili se, pak, što je najjednostavnije – znanstveno ignoriraju. I u novijoj hrvatskoj historiografiji kod nekih historičara prisutne su tendencije da se sve što je u vezi s autohtonim bosanskim imenima Bosna i Bošnjaci ospori i dovede u sumnju (54).
U vezi s bošnjačkom historiografijom, a u odnosu na predslavenske etničke elemente, nužno je zaključiti slijedeće: Bošnjačka historiografija – nastala u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine po cijenu velikih ljudskih žrtava Bošnjaka, koji su uspjeli odbraniti najveći dio Bosne i Hercegovine – prvi put u novijoj povijesti postala je ravnopravna srpskoj i hrvatskoj historiografiji.
Bošnjački historiografi stekli su pravo da potpuno slobodno istražuju i pišu o povijesti Bosne i o predslavenskim etičkim elementima u etnogenezi Bošnjaka. Po ovom pitanju, u novim političkim prilikama, za kratko vrijeme iskristalizirala su se dva znanstvena mišljenja: Envera Imamovića i Mustafe Imamovića.
Navedenoj znanstvenoj problematici Enver Imamović pristupio je nedosljedno i neozbiljno. Etničke korijene Bošnjaka vezao je isključivo za Ilire, iz čega je izveo ekskluzivan bošnjački etnicitet isključivo ilirskog porijekla, za razliku od bosanskih Srba i Hrvata, kojima, suprotno pozitivno utemeljenoj znanosti, osporava bilo kakve predslavenske etničke elemente u njihovoj etno-genezi. Ovim se E. Imamović uvrstio u nacional-romantičare i teoretičare nacije i tla.
Na drugoj strani je druga krajnost. Mustafa Imamović po ovim pitanjima nije nimalo odmakao od srpske historiografske škole. U njegovim znanstvenim radovima slavenstvo je početni i važniji činilac u etnogenezi Bošnjaka nego što je to u djelima nekih srpskih i hrvatskih historiografa. S obzirom na autorovo cjelovito ignoriranje predslavenskih etničkih elementa u etnogenezi Bošnjaka, kojih se u svojoj etnogenezi ne odriču ni Srbi, Hrvati, Crnogorci itd., za Mustafu Imamovića može se reći da je utemeljitelj bošnjačkog historiografskog panslaviz- ma (55). Svakako, ni jedno ni drugo mišljenje dvojice Imamovića ne mogu izdržati ozbiljniju naučnu kritiku, što se pokazuje na primjeru Glasinca.
Glasinac je klasično područje evropske arheologije. To je planinska visoravan koja se nalazi izmedu planina Romanije i Devetaka, oko 40 km istočno od Sarajeva. Na sjeveru je određuje brdo Kopito, na jugu rijeka Prača, dok prema istoku nema jasno određene granice, a koju jednim dijelom čini rijeka Rakitnica. U najširem smislu, pod Glasincem se podrazumijeva prostor izmedu Rogatice i Vlasenice i Romanije i rijeke Drine (56). Riječ je o stočarskom kraju u kojem su evidentirani arheološki ostaci čovjeka još u II mileniju pr. n. e.
Osnovni povijesni pečat Glasincu dali su Iliri. Izuzetno povoljni prirodni uvjeti za stočarstvo uvjetovali su gustu ilirsku naseljenost glasinačkog kraja, o čemu svjedoči preko 20.000 ilirskih grobnih humki (tumula, gromila), od kojih je do 1963. godine arheološki istraženo 1.203. (57) Od 1888. godine do 1898. godine, u toku šest velikih arheoloških kampanja, na Glasincu su iskopani brojni vrlo značajni arheološki nalazi, pretežno iz željeznog doba, što je Glasincu osiguralo istaknuto mjesto u južnoslavenskoj i evropskoj arheološkoj literaturi (58) te uopće u povijesti svijeta (59).
Dosadašnja istraživanja Glasinca skoro u potpunosti imala su arheološki karakter. Na osnovu arheološkog materijala iskopanog na Glasincu, opći sud o glasinačkoj ilirskoj kulturi izveden je komparativnim i danas uglavnom zastarjelim arheološkim metodom. Uz arheološke izvore, znanstveni sud o glasinačkim Ilirima izveden je i na osnovu manjeg broja antičkih pisanih izvora koji se, u najvećoj mjeri, odnose na ilirsko pleme Autarijata. Ovim su, uglavnom, iscr pljeni svi dosad poznati historijski izvori o Glasincu. Kvalitativno nove pomake u historiji Glasinca mogu donijeti novi izvori, a to su – glasinački onimi predslavenskog porijekla. Riječ je o glasinačkim imenima mediteranskog, ilirskog, grčkog, keltskog, latinskog i gotskog porijekla, kao i o imenima glasinačkih zoonima predslavenskog porijekla. Ova imena, ne samo na Glasincu već i na bosansko-hercegovačkom tlu uopće, uglavnom su nepoznata naučno-istraživačka tema.
Sačuvana su u imenima glasinačkih hidronima, oronima, ojkonima, odnosno, glasinačkih makrotoponima i mikrotoponima. Značajan predslavenski leksički fond sadrže i glasinački zoonimi.
Desno, Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga III.
Višestruki su uzroci zbog čega se ovim izvorima, koji su se nudili sami od sebe, u dosadašnjoj znanosti nije poklanjala skoro nikakva pažnja, iako je riječ o historijskim izvorima pomoću kojih je moguće proniknuti u složena pitanja etničkih odnosa, simbioze, kontinuiteta i diskontinuiteta, posebno s aspekta prijelomnih zbivanja na Balkanu krajem VI. i početkom VII. vijeka i slavenskih doseljavanja na Balkan. Kako je s pravom zaključio R. Katičić, antroponimija je “jedino vrelo za potanje upoznavanje etničkih i jezičkih odnosa na unutrašnjem Balkanu (60).
U naslovu ove knjige posebno je istaknut nacionalni aspekt glasinačke povijesti. On proizlazi iz dosadašnjih etnoloških istraživanja geografskog područja koje čini klasično područje glasinačke ilirske kulture. Riječ je o prostoru na kojem Bošnjaci žive stoljećima i na kojem čine preko 90% starinačkog stanovništva. Na užem području Glasinca, od Romanije do rijeke Rakitnice i od planine Kopito do rijeke Prače, Bošnjaci čine jedino i isključivo starinačko stanovništvo. Srpsko stanovništvo koje danas živi na Glasincu na ove prostore doselilo se tek u XVIII. i XIX. vijeku (61).
Na preostalom području Glasinca, koji se uglavnom nalazi na području današnje općine Rogatica, samo je osam srpskih rodova koji se u dosadašnjoj historijskoj i etnološkoj literaturi tretiraju kao starinački (62). Preko 90% starinačkog stanovništva i na ovom prostoru čine Bošnjaci. U oblasti Žepe koja je zbog svoje geografske izoliranosti tipična etnokulturna enklava u kojoj se ništa nije mijenjalo stoljećima, Bošnjaci čine 100% starinačkog stanovništva.
Posljednja agresija na Bosnu i Hercegovinu dovela je do velikih demografskih promjena u istočnoj Bosni. Hiljade Bošnjaka, ne samo u Srebrenici, postali su žrtve genocida i “etničkog čišćenja”. Međutim, nasilne demografske promjene ne mogu promijeniti historiju i predslavenske etničke elemente u bošnjačkoj etnogenezi. Ne pomaže ni najnovije agresivno srbiziranje istočne Bosne, poput npr. nasilnog preimenovanja Foče u Srbinje itd.
Historiografska istraživanja glasinačkih onima predslavenskog porijekla što se interpretiraju u ovoj knjizi prvobitno su bila u funkciji doktorskog studija autora knjige. Osnovna disertacijska hipoteza glasila je:
Predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka čine značajan dio bošnjačke etnogeneze.
Kao i kod svake hipoteze koja pretendira da se definira plodnom, na njen nastanak utjecali su brojni faktori. Pa ipak, odlučujuću riječ imala je intuicija u kojoj se prelama “moć tla” ili domovinske povijesti, o kojoj je već bilo riječi. Prije svega, intuitivni osjećaj sigurno je vodio plodnoj hipotezi i dao snage i hrabrosti da se savlada jedna izrazito složena i teška tema.
U ovoj studiji znanstveni pristup glasinačkim onimima predslavenskog porijekla prije svega je – historijski. Prvo, istraživačkom primjenom historijskog i arheološkog metoda, najvećim dijelom u toku izrade doktorske disertacije, došlo se do saznanja o brojnim historijskim i arheološkim obavještenjima o glasinačkim onimima i ta povijesna saznanja čvrsto ih utemeljuju u glasinački historijski prostor. Zatim, etničko porijeklo arheološkog materijala uglavnom je otkrivalo identičnu jezičku pripadnost onimâ, posebno glasinačkih geografskih naziva koji se vrlo često odnose na poznate arheološke lokalitete. Jezikom svoje etničke pripadnosti i u kombinaciji s historijskim obavještenjima, pak, ovi nazivi posebno iskazuju dosad nepoznati dio glasinačke povijesti. Po svojoj suštini, oni čine značajan dio predslavenskih etničkih elemenata u etnogenezi glasinačkih Bošnjaka.
Dijahroni tretman glasinačkih naziva predslavenskog porijekla vodi na prag historije više različitih jezika kojima su nazivi imenovani. Ovim se postavlja pitanje geneze i starosne slojevitosti pojedinih naziva, čime, u metodološkom smislu, istraživanja zalaze u lingvističku znanost. Lingvistička istraživanja provedena za potrebe ove studije imala su ciljan i ograničen domet: da otkriju etnojezičku determinaciju i identificiraju određeni naziv ili ime. Uz svaki predslavenski onim nastojao se dati osnovni lingvistički osvrt, bez opširnijih etimologiziranja. Na ovaj način historiografska znanost ušla je u lingvističko područje samo do određene granice: do onih spoznaja koje su historičaru dovoljne u razmatranju etno-historijske problematike Glasinca. Ovim dolazimo do onog dijela disertacije čiju suštinu i krajnji domet mogu cijeniti jezički stručnjaci.
————————————————————
52. Kroz prizmu historijskih izvora u kojima se razmatra nastanak srednjevjekovne bosanske države, tome se argumentirano suprotstavila hrvatska historičarka Nada Klaić. N. Klaić, Srednjevjekovna Bosna, Zagreb 1991, str. 5-28. Istovjetan stav N. Klaić je zauzela i prema hrvatskoj historiografiji koja nastoji dokazati hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu.
53. Za najstarije bosanske gradove Kateru i Desnik V. Ćorović iznosi neutemeljenu tvrdnju po kojoj su u pitanju “čisto slavenski nazivi tih mesta. V. Ćorović, Historija Bosne… str. 112.
54. Hrvatskog pretpovjesničara i antičara Antu Škegru, u znanstvenoj kritici E. Imamovića i M. Imamovića, ne zanimaju brojni i više nego očigledni propusti bosanskohercegovačkih historičara u njihovim interpretacijama bosanskohercegovačke prethistorije i antike. Kritika A. Škegre reducirana je i selektivna, usmjerena na elaboracije imena Bosna i Bošnjaci. Cilj kritike je osporiti etničke korijene Bošnjaka, bilo da se oni vezuju za Ilire, bilo za slavensko ime Bosna. Sve ostalo, što je predmet stručne znanstvene kritike koja je iz Škegrinog domena, Škegru ne zanima. A. Škegro, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o najnovijim krivotvorinama u Bošnjačkoj historiografiji, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga CXX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 36, Sarajevo 2003, str. 21-31.
55. Slavenstvu kao početnom i isključivom činiocu u etnogenezi Bošnjaka Imamović je posvetio posebno mjesto u svom uvodnom referatu na naučnom skupu Bošnjački identitet u XX stoljeću, BZK „Preporod“, Sarajevo, 6. i 7. 10. 2003.
56. O granicama Glasinca vidjeti u: M. Filipović, Glasinac, antopogeografsko-etnološka rasprava, SANU, Odjeljenje društvenih nauka, Srpski etnografski zbornik, knj. LX, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, Beograd 1950, str. 7-18. Upor.: B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 269.
57. B. Čović, Pogrebni običaji praistorijskih stanovnika glasinačkog područja, GZM, NS, XVIII, Sa- rajevo 1963, str. 42.
58. Popis važnije literature koja se odnosi na Glasinac u prethistoriji i antici sadrži studija: A. Ben- ac, B. Čović, Glasinac, I, II, Sarajevo 1956, 1957. Bibliografiju arheoloških radova o Glasincu sadrži studija: A. Stipčević, Bibliografija antičke arheologije u Jugoslaviji, I, II, Sarajevo 1977. Najnovije podatke o arheologiji Glasinca sadrži: B. Čović, B. Govedarica, I. Čremošnik, N. Miletić, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo 1988, str. 85-109. Ilirski as- pekt glasinačke povijesti tretiran je u: A. Stipčević, Bibliographia illyrica, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 3, 5, 8, 12, Sarajevo 1967, 1974, 1978, 1984. A. Škegro, Bibli- ographia illyrica (Supplementum 1982, 1987.), ANUBIH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 13, Sarajevo 1988.
59. K. J. Narr…. Povijest svijeta, Naprijed, Zagreb 1977, str. 177.
60. R. Katičić, Značaj antroponomastike…. str. 220.
61. U vremenu od 1930. do 1933. godine M. Filipović je na Glasincu ukupno evidentirao 163 srpska roda, od kojih je jedino rod Čajić ili Ivanćajić sebe smatrao starincima iz Bosne (planine Romanije). Svi ostali srpski rodovi doseljeni su na Glasinac iz istočne Hercegovine i Crne Gore u XVIII i XIX vijeku. Od 38 bošnjačkih rodova, za njih 12 utvrdeno je starinačko glasinačko porijeklo. U starince nisu ubrojeni starinački bošnjački rodovi iz okoline Rogatice koji su se doselili na Glasinac i koji čine veliku većinu ostalih bošnjačkih rodova Glasinca. M. Filipović, n. dj., str. 125-160. O doseljavanju Srba i Crnogoraca na Glasinac vidjeti u: E. Pelidija, Pohodi bosanskih pala na Crnu Goru od 1706.-1714. g. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 17, Sarajevo 1980, str. 101-129. Isti: Pokušaj Porte da raseli Crnogorce početkom XVIII stoljeća (magistarski rad), Sarajevo 1979, biblioteka Centra za bošnjačke studije, Sarajevo, inv. br. 347.
62. To su: Spahići iz Rogatice, Baltaci iz Živaljevića, Vukašinovići iz Vladevina i Drobnica, Jovičići iz Gučeva, Ivančajići iz Nepravdića, Pilindavići iz Knežine i Rajići s Vrhovina. Nejasno je pori- jeklo rodova Karišik iz Rogatice, Kanostrevac iz Jasika kod Vjeternika i Koroman iz Sjedine. V. Kosorić, Rogatica (Naselja i porijeklo stanovništva), Rogatica 1966, str. 22, 23. U Popisu čifluka u rogatičkom kadiluku, iz 1835. godine, popisana su samo dvojica pravoslavaca koji su der yed – “u posjedu uživali dva čifluka. To su z (zimija) Mićo iz Gučeva na čifluku Drugi ¿. Blažijevići u diematu Živaljevići, i z. Janko Salihagić na čifluku Ziličina u mahali Husejin-beg. Kako posebno naglašava A. Sućeska, der yed “naravno, nema značenja potpunog vlasništva (svojine)”. A. Sućeska, Popis difluka u rogatilkom kadiluku iz 1835. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju XIV/XV, 1964-65, Sarajevo 1969, str. 202, 221, 255.
(Za bosanskepoglede.com priredio N.F.)