Na slici: Chris Hedges (Hedges, c.2007)
(Piše i preveo: Sanjin Salahović)
(Komentar prevodioca: “Tekst je star dvije godine i pravljen u vrijeme Trump-ove izborne kampanje, originalno objavljen 2.marta 2016. Dug je i zato ga prenosim u tri dijela. Po meni je veoma koristan za razumijevenje vremena u kome živimo. Nikada u historiji nije običan čovjek bio u boljoj prilici da prikuplja informacije i poima jednako događaje oko sebe kao i svoju vlastitu situaciju i osjećaje koji, u svojoj ukupnosti, utiču na tok historije. Chris Hedges (rodj.18.sep. 1956) je američki novinar i predavač na temu Afričkih studija na Princeton University, predavač na Columbia University, New York University i University of Toronto. Pisac kolumnista i dopisnik iz Centralne Amerike, Zapadne Azije, Afrike i Bliskog istoka. Samodeklarirani “američki socijalist”. U svijetu Donalda Trump-a i Viktora Orbana, koji bi zasigurno bio bitno drugačiji da nije iskustva nacional-socijalizma i fašizma prve polovine proslog vijeka te jakih liberalnih institucija izgrađenih nakon 2.Svj.rata, bitno je shvatiti uzroke dešavanju stvari i misliti. Praviti izbore i birati strane koje će održati vrijednosti i život koji čovjek drži dostojnim sebe. Za mene su to nesumnjivo univerzalne vrijednosti: jednakosti, bratstva i slobode. A posebno je važno čuvati demokratski proces koji nije perfektan, ali jeste najbolji u traganju za rješenjima u vremenu. Hedges je socijalista i u tom pogledu bira moralni pristup i fokusira se na pravednost. Previđa da tehnologija i znanje neumitno podrazumijevaju i moć, a da svijet u kome živimo, bilo individualno ili kolektivno još uvijek, na žalost, nema razumijevanja za one koji je nemaju. Baš kao i činjenica da je civilizacijski pojam uvijek vezan za moć onoga koji civilizaciju može nametati i održavati. Globalna utrka u teknološkom razvoju implicira i borbu za moć koju ova neumitno daje onima koji je imaju. Posustati u toj trci može prizvati i ozbiljnu diskvalifikaciju. Gdje je onda rješenje? Naravno, kao i obično, neki kompromis mora proizaći iz svega. Milom ili silom. U tome poslu, ovaj tekst je sigurno od pomoći. Jedan način gledanja na stvari i vrlo bitan prilog shvatanju rastućeg nezadovljstva u Europi, Americi i na Zapadu uopće. I jedno podsjećanje na neumitnost odluka i neumoljivost prihvatanja odgovornosti za njih. Jer na kraju, kako ja to vidim, zbir individualnih osjećanja formiraju tok historije.”)
Osveta nižih klasa i uspon američkog fasizma (I)
Obrazovane elite, za račun korporacija, izvele su divljačku neoliberalnu agresiju na radničku sirotinju. I sada su došli u situaciju da polažu račune. Njihova dvoličnost, oličena u političarima poput Bill i Hillary Clinton i Barack Obama, održavala se desetljećima. Ove elite, mnoge iz “East Coast Ivy League” škola, govorile su jezikom: vrijednosti, civilizacije, uključivosti te, osude svakog rasizma i fanatizma – omiljenih vrijednosti srednje klase, dok su u stvarnosti zabijali nož u leđa onima na dnu. A sve za račun svojih korporacijskih gospodara. No vrijeme se promijenilo.
Desetine miliona Amerikanaca, posebno bijelaca niže socijalne klase, s pravom su ogorčeni onim sto je učinjeno prema njima, njihovim porodicama i lokalnim zajednicama. Ustali su se u otporu neoliberalnoj politici i politici tutorstva, diktata korektnosti nametnutim od strane obrazovanih elita iz obe političke partije u Americi. Bijelci nižih socijalnih klasa, prihvatili su američki fašizam.
Ovi Amerikanci žele posebnu vrstu slobode – slobode da mrze. Slobodu da koriste riječi poput: (engl.) ”nigger”, ”kike”, ”spic”, ”chink”, ”raghead” and ”fag”. Žele slobodu da idealiziraju nasilje i kult oružja. Slobodu da imaju neprijatelje, da psihički nasrću na muslimane, radnike bez dokumenata, Afro-amerikance, homoseksualce i sve one koji se usude da kritiziraju njihov kripto-fašizam. Oni žele slobodu da slave historijske pokrete i likove koje obrazovane klase osuđuju, uključujući Ku Klux Klan i Konfederaciju. Žele slobodu da ismijavaju i omalovažavaju intelektualce, ideje, nauku i kulturu. Slobodu da ušutkuju one koji im govore kako da se ponašaju. I hoće slobodu da se izražavaju u super-muškosti, rasizmu, seksizmu i bijelom patrijarhalizmu. To su uglavnom sentimenti koji čine osnovna obilježja fašizma. Ovi su sentimenti isplivali kolapsom liberalne države.
Demokrati igraju opasnu igru podržavajući Hillary Clinton. Ona je samo oličenje dvoličnosti obrazovanih elita. Onih koji govore da razumiju boli običnoga čovjeka, pozivaju se na ”bibliju” političke korektnosti dok u stvarnosti prodaju sirotinju i radničku klasu interesima korporacija.
Republikanci, osnaženi američkom reality-zvijezdom i domaćom verzijom Musolinija, Donald-om Trump-om, privlače glasače. Posebno one koji prije nisu glasali. Na glasanju u utorak, 5,6 miliona glasača je dalo glas Demokratima, dok je 8,3 miliona otislo Republikancima. Ove su brojke bilo doslovno obrnuto proporcionalne na glasanju 2008 god. 8,2 za Demokrate i 5 za Republikance.
Richard Rorty je u svojoj zadnjoj knjizi “Achieving Our Country”, napisanoj 1998 god., predvidio kojim će putem krenuti postindustrijska Amerika.
Mnogi pisci na temu socijal-ekonomske politike su opominjali da stare industrijske demokracije idu u period nalik Weimar Njemačkoj izmedju dva svjetska rata u kojima su populistički pokreti uspjeli da sruše konstitucionalnu demokratiju. Edward Luttwak na primjer sugeriše da fašizam može biti budućnost Amerike. Poenta njegove knjige:”The Endangered American Dream” je da će članovi radničkih sindikata i neorganizovani nekvalifikovani radnici prije ili kasnije shvatiti da njihove vlade čak ni ne pokušavaju da spriječe pad njihovog standarda ili seobu njihovih poslova u manje razvijene zemlje. I u isto vrijeme, oni će shvatiti da radnici neproizvodnih djelatnosti iz gradova nece pristati na veće poreze zarad bilo čije socijalne dobrobiti.
U tom trenu nešto će morati puknuti. Glasači izvan gradova će shvatiti da je sistem promašen i potražiti jakog čovjeka za koga će glasati. . Nekoga ko će im obećati da će, jednom kada bude izabran, razjuriti birokrate, lukave advokate, preplaćene trgovce i postmoderne profesore. Mogući scenario poput onog u noveli od Sinclar Lewis-a: ”It Cannot Happen Here”. Jer kada jednom taj moćnik uzme vlast, niko ne može predvidjeti sta će se desiti. Godine 1932, većina predviđanja o tome šta će se desiti ako Hindenburg imenuje Hitlera za kancelara, bila su optimistična…
Vezani članak
http://bosanskipogledi.com/2018/07/04/osveta-nizih-klasa-i-uspon-americkog-fasizma-ii/