Izvor fotografije: vacationidea.com
Piše: Jasmin Malkić
Dosta se govori o začaranom krugu korupcije u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina. No, začarani krugovi nisu strani ni drugim državama za koje u medijima čujemo da su ekonomski raj na zemlji. I ptice na štokholmskim granama znaju da su stanovi u i oko švedskog glavnog grada jednostavno preskupi i da tržište stanova za iznajmljivanje ne funkcionira zbog njihove kronične nestašice. Najbrži a često i jedini način za mladi bračni par da dobiju krov nad glavom, kad su već jednom dobili posao u Štokholmu je da se izlože na tržištu novca (narodski, da uzmu kredit) i na tržištu nekretnina (dakle, za novac kupljenim na tržištu novca kupe stan). Banka im je uz to vjerojatno prodala i barem jedno osiguranje što je dodatni financijski produkt. Čak ni ne ulazeći u to postoji li zaista vrijednost predstavljena novcem koji su dvoje mladih Šveđana kupili od banke ili je ona samo plod fikcije iza koje banka stoji svojim ugledom, intuitivno se da naslutiti da uz ovakav način poslovanja stvari nisu lišene opasnosti od slobodnog pada.
Praktično svaki financijski produkt ili njegov derivat zapravo sadrdži eleboriranu opkladu na nečiju financijsku propast ili dobitak i statistički gledano, ako se stvari prepuste slučajnosti koja se zove liberalizirano slobodno tržište, neko uvijek mora dobiti a neko izgubiti. Kada puno ljudi izgubi nastaje panika u kojoj svako gura ono (pravog) novca što ima pod jastuk ili na sigurnija tržišta i eto nam financijske krize.
Naravno, to je loše za politiku i ona je u Švedskoj odlučila kontrolirati stvari preko Financijske inspekcije i Državne banke koje privatnim bankama “preporučuju” visinu kamate za kredite i “predlažu” kriterije za dodjelu kredita. Jedan način regulacije bio bi smanjiti količinu opklada i izmišljenog novca na tržištu i time svesti financijsko poslovanje na realnu mjeru, ali to nije zanimljivo. Umjesto toga regulacija ide u suprotnom smijeru – strah potrošača financijskih usluga od gubitka smanjuje se niskim kamatnim stopama i slabijim kriterijima za kredit. Takve mjere svrstavaju više običnih građana u vlasnike stanova koje još nisu otplatili i čini rastuce cijene nekretnina njihovim primarnim interesom, što uz potražnju umjetno povećanu jeftinim kreditima i nije toliki problem.
Politika je na ovaj način sama sebe uhvatila u uzlaznu spiralu nužnog rasta cijena nekretnina, koji i sama potiče a sva se kreativna snaga ulaže u to da se osigura to da rast bude umjeren i da se izbjegne tzv. balon čije bi pucanje dovelo do propasti tržišta. Pucanje balona cijena nekretnina i njihovo svođenje na prirodnu mjeru bilo bi tako popraćeno općom ekonomskom krizom koje bi donekle bili pošteđeni samo oni koji nekretnine nemaju, a takvih je u Švedskoj srednjoj klasi ipak malo.