Loading...
EsejiFilosofijaHistorijaKulturaPolitikaSvijet

Osveta nižih klasa i uspon američkog fasizma (II)

Chris Hedges (truthdig.com)

(Piše i preveo: Sanjin Salahović)

Ovo je nastavak, drugi dio, od tri dijela, prevoda Hedges-ovog teksta koji je star dvije godine i pravljen u vrijeme Trump-ove izborne kampanje. Originalno objavljen 2.marta 2016, on  je i danas koristan za razumijevenje vremena u kome živimo. Chris Hedges(rodj.18.sep. 1956) je američki novinar. Predavač u Afričkim studijima na Princeton University. Predavač na Columbia University, New York University i University of Toronto. Pisac kolumnista i dopisnik iz Centralne Amerike, Zapadne Azije, Afrike i Bliskog istoka. Samodeklarirani “američki socijalist”. U svijetu Donalda Trump-a i Viktora Orbana, koji bi zasigurno bio bitno drugačiji da nije iskustva nacional-socijalizma i fašizma prve polovine prošlog vijeka te jakih liberalnih institucija izgrađenih u poraću 2.Svj.rata, bitno je shvatiti uzroke dešavanju stvari i misliti. Praviti izbore i birati strane koje će održati univerzalne vrijednosti jednakosti, bratstva i slobode. A posebno demokratski proces, koji nije perfektan, ali jeste najbolji u traganju za rješenjima u vremenu. Hedges je socijalista i u tom pogledu bira moralni pristup i fokusira se na pravednost. Previđa da su tehnologija i znanje neumitno i moć, a da svijet u kome živimo, još uvijek, na žalost, nema razumijevanja za one koji je nemaju. Globalna utrka u tehnološkom razvoju implicira i borbu za moć koju ova neumitno daje onima koji je imaju. Ali je dobro za shvatiti. Jedan način gledanja stvari i vrlo bitan prilog shvatanju rastućeg nezadovljstva u Europi, Americi i na Zapadu uopće.

Osveta nižih klasa i uspon američkog fasizma (II)

Nastavak:

I sasvim je izvjesno da će postignuća crnih Afro i Hispano-amerikanaca i homoseksualaca ostvarena u posljednjih četrdeset godina biti poništena. Posprdan prezir prema ženama vratiće se u modu. Riječi “nigger” i “kike” će se opet moći čuti na radnom mjestu. Sav sadizam koji je akademska ljevica pokusavala učiniti neprihvatljivim svojim studentima preplaviće ponovo stvarnost. Svo nezadovoljstvo neobrazovanog Amerikanca suočenog sa pokušajem nametanja manira od strane obrazovanih daće sebi oduška.

Fašistički pokreti nalaze svoju bazu ne u politički aktivnoj populaciji nego u onoj neaktivnoj. “Gubitnicima” koji, često s pravom, osjećaju da im se glas ne čuje i da nemaju nikakvu moć u političkom establišmentu. Sociolog Emile Durkheim je upozoravao da izbacivanje cijele klase ljudi iz zone političke odgovornosti i struktura društva produkuje stanje “anomije”. (Prim.prev. – anomija je stanje u kojem dolazi do destabilizacije starih normi i pravila.) Stanja u kome društvo gubi kontakt sa ljudima i nije u stanju individui obezbijediti moralno vođstvo. Oni koji bivaju zarobljeni u anomiji, po pisanju Durkheim-a, postaju lak plijen propagandi koju u emocijama vode populistički pokreti. Hannah Arendt, nastavljajući se na Durkheim-ovu misao, bilježi da osnovna karkterna crta populiste nije brutalnosti i zaostalost nego izolacija i nedostatak normalnih socijalnih relacija.

U fašizmu, politički obespravljeni i dezangažirani, ignorisani i zaboravljeni od strane establišmenta, otkrivaju glas koji ih razumije, zastupa i vraća im izgubljeni osjećaj snage.

Kako Arendt primjećuje, fašistički i komunistički pokreti u Europi 30-tih godina prošlog vijeka, regrutovali su svoje članstvo iz mase očito indiferentnih ljudi od koje su sve partije odustale držeći ih previše ravnodušnima ili glupima za učešće u političkim poslovima. Rezultat je bio taj da su fašisti i komunisti privukli članove koji nikada prije nisu participirali u političkom životu. I ovo je po sebi omogućilo uvođenje potpuno novih političkih pravila i metoda u političku propagandu. Ona je karatkerisana totalnom indiferentnošću za argumente političkih oponenata. Ovi pokreti ne samo da su se plasirali izvan samoga sistema i protiv višepartijstva nego su i našli članove koji nikada nisu ni stekli iskustvo političkoga života, a kamo li njegova pluralizma. Zato nisu ni osjećali potrebu da razmatraju argumente protivnika i uporno su radije preferirali metode komunikacije koje su vodile teroru i kultu smrti na uštrb argumentaciji i umijeću ubjeđivanja. Oni su predstavljali nerazumijevanje i konflikt kao neraskidiv dio duboke prirode samog čovjeka i na taj način su argumentaciju učinili nepotrebnom, izgnanom iz same zone racionalnosti. Ovakav pristup komunikaciji i argumentaciji bi i mogao biti raskrinkan da su ovi zbilja htjeli ulaziti u konkurenciju sa drugim partijama. Ali ne ako za to nisu uopšte marili znajući da je njihovo članstvo jednako neprijateljski nastrojeno prema svim partijama.

Fašizam se izražava u bliskim, religioznim i nacionalnim simbolima zbog čega se pojavljuje u različitim nijansama i formama. Italijanski fašizam koji je volio slavu Rimskog carstva, na primjer, nikada nije imao odveć ukusa za Teutonske i Nordijske mitove koje su koristili nacisti. Američki fašizam će također tražiti vlastite simbole.

Robert Paxton piše u svojoj ”Anatomiji fašizma” (The Anatomy of Fascism):

Jezik i simboli američkog fašizma imaće vrlo malo zajedničkoga sa originalnim europskim modelima. Oni će morati apelirati na osjećaje Amerikanaca kao što su jezik i simboli originalnog fašizma bili bliski mnogim Italijanima i Nijemcima, kako reče George Orwell. Nakon svega, niti Hitler niti Musolini nisu pokušali izgledati egzotično svojim sunarodnjacima. Neće biti svastika u američkom fašizmu već: zvijezda, linija i krstova. Nikakvih fašističkih pozdrava već: masovnih recitacija, govora i izraza lojalnosti. Ovakvi simboli u sebi nemaju fašističkoga, ali američki fašizam će ih transformirati u obaveznost i rituale, lakmus papir s kojim će detektirati unutarnje neprijatelje.

-Nastavlja se-

Vezani članak:

http://bosanskipogledi.com/2018/07/01/osveta-nizih-slojeva-i-rast-americkog-fasizma-i-dio/

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »