Loading...
KulturaProza

Već dugo je bio bez posla…

Paris – Jardin Du Luxembourg Gardens – The Medici Fountain Sculpture Monuments Romantic Lovers Photograph by Kathy Forna

 

Autor: Elis Bektaš

Jesam li vama pričao kakvog sam čudnog i zanimljivog subjekta sreo neki dan? Nisam? E pa sad ću vam ispričati, a vi povadite prste iz usta, vala je ružno vidjet kad ih cuclate.
Zatekao se ja neki dan u Zenici, pa krenem popit piće u onoj istoj kafani u kojoj sam ga pio prije skoro trideset godina, kad sam kao đak bježao sa časova marksizma, kao što vi znate uteći sa ovih mojih časova. Samo što sam stao za šank i poručio domaće pivo, priđe mi nekakav mladić, taman prispio za maturanta, pa ljubazno upita

– Čiko, imate li slučajno jednu cigaretu?

Ja ga odmjerih od glave do pete. Vidim, nije mahnit, nema onaj luđački sjaj u očima, a ne izgleda ni ko kakav lutija. Jedino neobično na njemu je odjeća, nosi košulju Jumko Vranje, Li Kuper farmerke i Jasa tene na nogama. Ali meni i dalje čudno to kako me oslovio, pa mu rekoh

-Nisam ja čiko.

-Dobro, druže, odvrati on pomirljivo se osmjehujući. Imaš li slučajno jednu cigaretu?

-Imam duhana, ako ti nije mrsko motat, kazah.

On uze duhan i ćate, pa stade motat, a ja vidjeh da mi je domaće pivo pri kraju, pa rukom pokazah šankeru da dođe.

– Jesil za pivo? upitah ovog čudnog subjekta, koji je taman lizao ćat.

– Pa mogo bih jednu, svakako nemam šta drugo radit do večeras.

Meni ona njegova odjeća nikako ne da mira, da je bar izblijedila i iskrzana, al jok, vidi se ašćare da je sve to na njemu prilično novo. A pošto ja misterije volim raspetljavat činjenicama, a ne putem ličnih predubjeđenja i klackavih pretpostavki, kao neki među vama što vole, upitah ovog maturanta

– Dina ti i imana, gdje si kupio tu garderobu?

– Uzela mi stara na kredit u Nami neki dan, odgovori on preko gutljaja domaćeg piva.

Ja onda pomislih da se u Zenici snima nekakav film o Titinom vaktu, pa ga upitah

– Jesi li zbog filma ovdje?

– Nisam zbog filma, odvrati maturant, već zbog priče.

– Kakve priče? opet upitah, a sve sam više zbunjen.

– Ma ustvari nije prava priča, veli on, već pismena zadaća.

Ja više i ne pitam ništa, već se samo zbunjeno smiješim, a on nastavi pričati

– Prije sedam dana imali smo pismenu zadaću iz maternjeg jezika. Ja inače vazda dobijem peticu iz školske zadaće, al malo su mi dotužile, jer imamo nastavnika malo nako, skučene mašte, da ne kažem štagod teže. A onda možeš zamislit i kakve teme dadne za zadaću. Kako sam se proveo na izletu, kako sam se proveo na raspustu, kako sam nosio štafetu, kako sam išao s tatom na utakmicu kad je Čelik trebao uć u ligu i sve tako. Al prošli utorak malo nas je iznenadio. Ušao je u razred onako zdepast i proćelav, pa bez riječi došao do table onim svojim koračićem što liči na skočiće i uzeo kredu onim svojim prstima ko Salčinovićevi ćevapčići, a onda napisao na tabli – već dugo je bio bez posla i udario tri tačke iza toga. Onda se okrenuo i kazao – eto vam tema. Mi smo stali u čudu, a onda su đaci prionuli na pisanje, jer je ovo bilo nešto posve drugačije od onoga za šta su se spremali. U mom je razredu većina ženskinja, a većina tog ženskinja hoće peticu, pa se nervoza zbog ovog iznenađenja mogla opipati u zraku ili barem na vrhovima njihovih dojčica. I ono malo muškinja u razredu također je htjelo peticu u dnevnik, pa su i oni ispuštali nervozu, također preko svojih dojčica. Takvi su, eto, moji drugari iz razreda. Samo sa ja mirno sjedio, ne htijući olako potrošiti prvu smislenu temu za pismenu zadaću tokom đačkih dana, a onda mi se priča sama javila. No pošto meni dojčice nisu baš narasle, javila se preko kurca, al ne u smislu idioma, već zaprave. Ni meni samom nije jasno otkud mi hrabrost da pišem o nekakvom ko fol boemu, a ustvari klošaru koji je već dugo bio bez posla, pa naletio na međusobnu simpatiju iz školskih dana, koja ga je odvela kući, oribala vimom, nahranila šniclom, a onda mu uradila ono što ja zamišljam da mi ženske rade kad se rukujem sa jaranom iz gaća. Al eto, hrabrost odnekud dođe, pa napisah sve kako je bilo, ništa izostavio nisam.

– Pa kako si stigao završit zadaću do kraja časa? upita. Nije lako pisat o takvim stvarima ako se moraju koristit zamjenski izrazi i izmišljat čitave sintakse tamo gdje je dovoljna jedna precizna riječ.

– Vala nisam ništa zamjenjivao, veli maturant i smije se. Gdje je trebalo kazat kurac, ja sam kazao kurac, gdje je trebalo kazat pička, ja sam kazao pička. gdje je trebalo kazat usta, ja sam kazao usta. Samo sam na jednom mjestu upotrijebio zamjenu, gdje je trebalo kazat dupe, ja sam kazao guza, nešto mi ta riječ slađa.

– Pa kako završi to? pitam, a i ja se već počeo smijat. Asli su te poslali školskom pedagogu.

– Ama jok, viče maturant. Jučer uđe nastavnik u razred i nosi ispravljene i ocijenjene zadaće i smješka se nekako bleskasto, a simpatično. Nikad ga takvog nismo vidjeli. On inače traži da se radovi koji su dobili peticu pročitaju naglas pred razredom, pa smo se mi pitali hoće li to ovaj put biti izvodljivo, jer smo svi vjerovali da je većina dobila petice, pošto je tema bila inspirativna. Na naše iznenađenje nastavnik kaza – samo je jedan rad dobio peticu, ali njega nećemo čitati naglas, a vi ostali dobili ste niže ocjene, i to samo na pravopis, jer su vam priče posve dosadne. Djevojke i ona šačica mladića u razredu se uznemiriše i stadoše žagorit, al nastavnik podiže ručicu sa onim svojim prstićima ko Salčinovićevi ćevapčići, pokaza im da ušute, pa nastavi – kako je moguće da svi vi osim jednoga napišete priču sa istim zapletom? Svi ste našli nekakvog što je ostao bez posla, pa se nasekirao što djetetu ne može kupit sandale i šlauf za more. Al dobro, bar ste se potrudili, pa niste svakom junaku dali otkaz u Željezari, ima tu i poneki rudar. A ti, mala, što si se dosjetila da otkaz dadneš milicioneru, tebi sam zbog toga dao četvorku. Vama ostalima i tri je više nego dovoljno.

– Pa nije valjda tebi dao peticu? pitam pokazujući šankeru da nam donese novu turu domaćeg piva.

– Meni, veli maturant, al mi nije dao rad, samo je kazao da je izuzetno pismen, slikovit i izražajan, ali da nije za čitanja pred razredom. Onda je kazao – dok sam ispravljao zadaće, poprskao sam tvoju zadaćnicu koka-kolom, pa ćeš morati napisati ponovo ovu zadaću da ostane u školskoj arhivi, ali ne moraš baš ovu istu, već napiši štagod jednostavnije, možeš dat otkaz nekom iz Vatrostalne ili Izgradnje.

– I kome si dao otkaz? pitam, a slutim da je ovaj duhoviti momčić i tu nekakvu ujdurmu napravio.

– E u tome i jest stvar, kaže on između dva gutljaja domaćeg piva. Ne umijem ja pisati o nečem što izmiče iskustvu, jal mom jal moje mašte. Dođem jučer iz škole i stanem razbijat glavu o čem ću pisat, kad neko zvoni na vratima. Otvorim, a tamo komšija, pa mi veli – mali, ako ne radiš ništa drugo, hajd da mi pomogneš nešto završit u garaži. Ne radim, rekoh, pa krenuh za njim. Volim ja njemu pomagat u garaži, jer on vazda nešto zanimljivo majstoriše. Uđemo u garažu, a tamo stoji Ford Kapri, al umjesto motora nekakvi kolutovi stoje, a sa njih vise nekakve žice sa kuglama na kraju. Komšija mi reče da uđem unutra i pritišćem gas dok on šteluje te krugove. Kad je završio štelovanje, pitam ga – života ti, šta će ti auto bez motora? A on se smiješi zagonetno i veli – nije ovo auto, ovo je vremeplov. Ja prvo pomislih da me komšija zajebava, al opet, znadem kakav je čudan. Onda se odvažim pa ga upitam – a mogu li ja provozat jedan krug ovim vremeplovom? I već smišljam kako ću naći ideju za zadaću u bližoj budućnosti, pa se obradovah kad mi on reče – možeš, što ne bi mogao. Sjedoh ponovo za volan onog Forda Kaprija, komšija zavrti one krugove i eto se ja tako nađoh u ovoj godini, ovako obučen mimo svijet.

– Pa jesi li barem našao ideju za zadaću? uspjedoh nekako procijedit, posve zblanut njegovom pričom, a više i ne pomišljam da me možda zajebava.

– Jašta ja našao, viče on, a već pomalo zapliće jezikom od domaćeg piva. Tek sam jučer stigao, a evo sam već dvadesetsedam godina nezaposlen.

Eto, meni je sve to tako ispričano i ja sad ne znam šta bih mislio o svemu tome. Neki dan nisam mogao ostati u Zenici, jer sam imao posla ovamo, ali kad odem naredni put, obavezno ću potražiti komšiju od ovog maturanta, ne bih li i ja u budućnosti pronašao bolju temu za priču od ove na koju ste upravo izgubili vrijeme čitajući je.

Linkovi o autoru:

https://www.knjiga.ba/doso-sejtan-u-sarajvo-m2762.html

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *