Loading...
Komentari

Da, Socijalizam Je Kriv: Kako Su Chavez I Maduro Uništili Venecuelu

Predsjednik Nicolas Maduro zajedno sa potpredsjednikom Socijalističke partije Diosdado Cabello (R) pored portreta Huga Chaveza. (Jorge Silva / Reuters)

Piše: Danijal Hadžović

Nakon godina gladi, desetkovanja štednje i uništenja nekada vodeće latinoameričke ekonomije, desetke, možda stotine hiljada Venecuelanaca izašlo je na ulice širom zemlje kako bi protestovalo protiv početka drugog mandata predsjednika Nicolasa Madura.

Maduro je ponovno izabran u maju 2018. u onome što su mnogi, uključujući Atlantsko vijeće i The New York Times, nazvali “namještenim izborima”, s najnižim odazivom birača u modernoj historiji Venecuele.

Ljudima je  dosta

Demonstranti nastoje prisiliti Madura na ostavku kako bi se mogli održati novi izbori. Govoreći na ulici ispred kamere i držeći venecuelansku zastavu, jedna se žena direktno obratila Maduru: „Shvatite, gospodine: Venecuela vas je prerasla!”

Madurova socijalistička vladajuća stranka prvi put je došla na vlast s njegovim prethodnikom Hugo Chavezom 1998. godine, nakon što je Chavez šest godina ranije neuspješno  pokušao nasilno srušiti venecuelansku vladu. Od tada, ovaj je pokret proveo državno preuzimanje različitih dijelova venecuelanskog društva koji su nekada bili u rukama pojedinaca, prije svega produktivnog naftnog sektora zemlje. Ekstremni nedostaci osnovnih dobara i usluga koji su proizašli iz ovih destruktivnih političkih izbora otežali su svakodnevni život  Venecuelancima koji nemaju veze s onima na vlasti. Povećana stopa inflacije za koju se očekuje da će dosegnuti 10.000.000 posto ove godine, uništila je vencuelanski životni standard. Koliko se život Venecuelanaca pretvorio u pakao pokazuje primjerice podatak da prosječni mjesečni prihod u Venecueli iznosi samo 8 dolara, dok kilogram luka košta 2 dolara.

Nekoć „žitnica Latinske Amerike“, Venecuela je sada gladna.

Vodeći proteste u zemlji, venecuelanski opozicioni vođa i predsjednik Narodne skupštine Juan Guaidó proglasio se privremenim predsjednikom Venecuele. Brzo su ga kao takvog prepoznale SAD, razne međunarodne grupe i najmanje četiri druge latinoameričke zemlje.

“Ostat ćemo na ulici dok se ne oslobodi Venecuela”, izjavio je g. Guaidó.

S obzirom na nasilnu reakciju vlade na prethodne proteste opozicije, nije teško reći da gospodin Guaidó i svaki demontrant rizikuje sve kako bi pokušali pobjeći od tiranske vladavine.

Socijalizam je kriv

Sjeme sadašnjeg neuspjeha socijalističke vlade davno je posađeno. Počinje s masovnom potrošnjom koju je uveo bivši predsjednik Venezuele Hugo Chavez sredinom 2000-ih. Koristeći visoke cijene nafte (Venecuela ima najveće svjetske dokazane rezerve nafte), Chavez je znatno povećao izdatke za programe obrazovanja, zdravstva i socijalnih davanja kako bi ojačao svoju vladavinu. I mora se reći da su za kratko vrijeme ulaganja u socijalne usluge dovela do poboljšanja života siromašnih u Venecueli.

Ali njegove ambicije su također zahtijevale potrošnju bez ograničenja ili učinkovitosti. Chavez je također prisvojio najučinkovitije privatne sektore ekonomije i stavio ih u vlasništvo države. Ova socijalistička uzurpacija privatnih kompanija imala je isti rezultat kao što ga socijalizam ima gotovo svaki put. Pod stalnim vodstvom Chavezova nasljednika, Nicolasa Madura, venecuelanska proizvodnja nafte – njen izvor kritičnog stranog kapitala – pala je na nivo koji nije viđen još od štrajka naftnih radnika u razdoblju od 2002. do 2003. godine.

Posljedica toga bila je potpuna nesposobnost Venecuele da pruži osnovne usluge na koje se mnogi građani oslanjaju. Izopačeno, neuspjeh je također potaknuo Maduroa da se malo povuče. Vladajući režim koji je izgrađen na odanosti njegovih sljedbenika, ali nagrižen sve manjim resursima,  morao je premjestiti ono malo ostataka u zidove svoje palate. Primarni korisnici bili su vodeći redovi venecuelanske vojske, koji se obasipaju darovima u zamjenu za podršku održavanju Maduroe moći. Maduro je također prebacio glavne sektore ekonomije vojsci kako bi imala kontrolu nad uvozom hrane, lijekova i proizvoda s dodanom vrijednošću.

Podaci pokazuju posljedice. Ekonomija je zaglibljena u velikoj depresiji barem posljednjih pet godina, s više od 16 post ekonomskog pada u 2018. godini. Inflacija u razdoblju 2018. bila je zapanjujućih 1,3 miliona posto, a Međunarodni monetarni fond prognozirao je hiperinflaciju od 10 miliona posto i uz opskrbu hranom kontroliranu od strane vojske i onih nekoliko koji mogu platiti na crnom tržištu, stope smrtnosti djece su naglo porasle. Venecuelcima nedostaju osnovne namirnice potrebne za preživljavanje. Ali ako želite razumjeti šta je socijalizam učinio djeci Venecuele, ne tražite dalje od grafikona smrtnosti djece Svjetske banke koji možete vidjeti u nastavku.

Screen Shot 2019-01-24 at 12.05.01 PM (2).png

Ne čudi što su mnogi Venecuelanci odlučili da je bilo dosta. Posljednji relativno slobodni izbori u decembru 2015. – i ovo shvatite krajnje relativno s obzirom na masovno zastrašivanje od strane vlade  – to su jasno pokazali. Opozicioni blok preuzeo je kontrolu nad parlamentom, Narodnom skupštinom, s kolapsom podrške vladajućim socijalistima. Ali od tada Maduro je izvršio udar na demokratiju, stvarajući zasebnu upravnu komoru, Ustavotvornu skupštinu, koja djeluje izvan Narodne skupštine.

No, dok su nasilni ulični protesti protiv vlade bili česta pojava u Venecueli od izbora 2015. godine, posljednji protesti doveli su stvari na drugi nivo. Pod novim vodstvom karizmatičnog glavnog vođe opozicije i od SAD priznatog privremenog predsjednika Juan Guaida, opozicija je napokon uspjela uskladiti svoj bijes s osjećajem praktične političke svrhe.

Ono što se također promijenilo je politička klima prema Maduru kako u mnogim državavama Latinske Amerike tako i Sjedinjenim Državama. Sa susjedom Venecuele, Kolumbijom, koja je sve više bijesna zbog protoka izbjeglica preko njenih granica, te s Brazilom na čelu s konzervativnim kapitalistom Jairom Bolsonarom, Maduro je izoliran. Doista, njegovi jedini preostali saveznici su Kuba, Kina, Iran i Rusija. Uz Trumpovu administraciju koja je mnogo skeptičnija prema Madurou nego Obamina administracija, Chavezov nasljednik nikada nije bio pod većim pritiskom.

Što god se dogodilo, sjetite se da je bilo samo pitanje trenutka kada će propali socijalistički eksperiment doći do ove tačke. 

Izvor: Liberalni forum

O autoru
Danijal Hadžović Liberal, novinar, politolog i osnivač Liberalnog foruma. Zagovara i promoviše izgradnju Bosne i Hercegovine na vrijednostima “života, slobode i težnje za srećom”.
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *