Loading...
EsejiKulturaProza

AUTOPREDODŽBE U NAMETKOVIM NOVELAMA (II dio)

Adnan Pejčinović

Izlijevanje nagomilane osjetljivosti bosanskog islama“ – konstanta bošnjačke međuratne proze

(II dio)

Preobražavanje iskustava tradicionalne bošnjačke proze, odnosno, bolje reći, prilagođavanje idejnih i poetičkih načela stilskih pravaca moderne senzibiltetu svojstvenom bosanskomuslimanskom svjetonazoru, konstanta su bošnjačke međuratne proze, pa tako i Nametkove. Kako njegovu, tako i književnost njegovih savremenika, teško je svrstati u ovu ili onu stilsku formaciju, ili stilski pravac. Razloge tome trebamo tražiti u duhovnom naslijeđu, koje je Pero Slijepčević, također govoreći o Humi i Muradbegoviću, imenovao kao „izlijevanje nagomilane osjetljivosti bosanskog islama.“, a što nam rasvjetljava skoro nemoć bosanko-muslimanskih pisaca, posebno onih iz međuratnog perioda, da se emancipiraju od te specifične „osjetljivosti“, o kojoj bi se mnogo više moglo i trebalo govoriti u nekim drugim, ne-književnim diskursima (socio-psihološkom, prije svega). Zato i ne treba čuditi što u međuratnoj bošnjačkoj prozi, izuzev Humine novele Slučaj Raba slikara, skoro da i nema značajnijeg djela koje nije motivski ili tematski vezano za bosansko-muslimansku kulturološku stvarnost, prošlu ili aktuelnu u vremenu u kojem se o njoj pisalo. Nametkove priče paradigmatične su kada je u pitanju kontekst o kojem govorimo. A stilski, mogli bismo reći da se nalazi na granici između tradicionalne neoromantičarske i avangardne bošnjačke proze.
Bliskost modernističkim književnim postupcima prepoznatljiva je najviše u novelama Sunce i Podne, u kojima je, kako Duraković kaže, „Nametak najbliži Huminoj sunčanoj rapsodiji oslobođene čulnosti“ .

Ipak, Nametkova specifičnost ogleda se upravo u njegovoj hroničarskoj dosljednosti; borba za život, tačnije preživljavanje, osnova je na kojoj se u tematskom smislu struktuira njegova proza, neovisno o tome da li govori o propasti begova (Njegova osuda) ili tzv. nižeg staleža (Poderano vime).

Hroničarsko bilježenje propasti ili, bolje reći, transformacije kulturološke stvarnosti postojane skoro pet vijekova, transformacije koja je pod znak pitanja dovela opstanak Bošnjaka, po sebi je uzrokovalo skoro programski ispisane naturalističke pasaže u nekim Nametkovim novelama. Pa, iako bi bilo pretrjerano atribuirati ga bošnjačkim naturalistom, teško se oteti dojmu koji na nas ostavljaju neke njegove novele i koje naše misli usmjeravaju u spomenutom pravcu. Taj naturalistički doživljaj svijeta, zbog kojeg se nerijetko atribuira kao pisac socijalne proze, kod Nametka je prepoznatljiv posebno u pričama u kojima se opisuje život na selu. Pišući o seljanima, pred nama iskrsava slika ljudi koji smisao kompleksnih životnih procesa vide isključivo sa materijalnog aspekta:

„Kiša je padala i nade su rasle. Pšenica i ječam izdali, osobito ozimi, jer su ih zimušnje vode izjele, ali Bog je pogledao na sirote Kulinjane, pa će barem kukuruz roditi. Možda će se i oni prevehli povratiti, a duhan će sigurno điknutu uvis. Joša ako mu cijena poskoči, bit će barem desetak svadba u Kulinama, a još smo i mi jaki, misle seljani, pa će, ako Bog da, o Petrovcu zasvrčati dvadesetak golih gosta i zaškripat će i nove i stare bešike.“

Nada da će roditi kukuruz, pšenica i duhan, direktno se dovodi u vezu sa svadbama, sa sklapanjem bračnih zajednica. Ljubav se ne spominje kao uslov sjedinjenja muškarca i žene i dolaska novih ljudskih bića na dunjaluk; da bi “zacvrčali goli gosti” potreban je rast cijena duhana. Ovakav postupak do krajnosti je doveden u priči Kmet, u opisu jednog porođaja:

„Primaklo vrijeme rođaja, a ona bila u brdu za ovcama. Jednoga dana pred zalazak sunca, upravo kad je ovce sjavljivala, osjeti da rađa. Dijete pani na tle. Ograda, nigdje nikoga. Ništa oštro da djetetu pupak ureže. A ona izvuci usukan konac iz kose, podveži pupak, nasloni ga na kamen, a drugim oštrim udri odozgo i presijeci ga, pa onda dijete zamotaj u rubac s glave. I to joj nije bilo dosta, nego nakupi naramak drva, sjavi ovce, optjeraj ih oko Kućina, pa preko Ćetenipta i Džoklinih vrtlina do kuće.”

U simbolici koju preda nama ima slika žene koja kući nosi istovremeno tek rođeno dijete i naramak drva, snažno je izražena ta bespoštedna borba koju je nemoguće izbjeći želi li se opstati.

Na kraju, osvrnimo se na u kritici skoro prešućenu novelu Sasvim romantična priča, čiji je naslov, s obzirom na njen kraj, pomalo i ironičan i u kojoj se možda najjasnije vidi slika Bošnjaka u Nametkovim novelama. Priča je to o tragičnom kraju jedne velike ljubavi između obrazovanog, ali i tradiciji odanog, učitelja Hasana i, u tradicionalnom duhu odgojene, lijepe Esme. Nametak je u ovoj priči uspio artikulirati pripovjednu građu tako da pred nama iskrsavaju jasne slike tradicionalnih oblika življenja i načina razmišljanja, koji uspijevaju opstati u svojoj autentičnosti, ali koji postaju sevep tragičnog kraja jedne idilčne romanse. Naime, Esma, nakon duge veze sa Hasanom, zavjetuje mu se da će ga čekati dok se ovaj vrati sa školovanja u Beču, a na koje ide zarad njihove bolje budućnosti. Pisma koja joj šalje ne dolaze do nje, jer je kadija platio pismonoši da ih krije kako bi Esma odustala od čekanja i udala se za njega, što se i dešava, jer se ponosna muslimanka želi osvetiti, nakon što se naslušala priča o tome kako se Hasan „oženio nekom bogatom Švabicom, kćerkom nekog tvorničara.“:

„…. Sumnja zbog njegove šutnje pretvorila se u čvrsto uvjerenje da je to istina… Pisma koja mu je pisala i koja mu nije mogla poslati palila je s tugom i na časove sa sladostrašću, kao da mu se sveti što ju je tako brzo zaboravio i bacio se u zagrljaj neke Švabičetine. Pa i nije za njega čestita Bosanka.“

Saznavši za kadijinu prevaru, Esma sebi oduzima život jer razvod od kadije ne dolazi u obzir; jer, kako veli beg Pintorović u Isakovićevoj drami „Hasanaginica“: „Adet je stariji od šerijata!“ Naime, majka, nakon što su svi saznali istinu, savjetuje Esmu:

„Kćeri, naše je podnositi. Kad nekome nićah prijeđe preko glave, u kućama to ostane tako do smrti, makar se ne znam šta dogodilo… Tebi je Bog dao sina, imaš i čovjeka komu si dužna biti pokorna, i živi! Suđeno je tako, i ne može biti drukčije.“

Nametak divinizira predbračnu vezu Esme i Hasana, ovako opisuje njihovo ašikovanje:

„I razgovarali su. Bio je to od Adama i Eve neprekinut razgovor, koji se neće nikada dovršiti, koji se nikad strogo ne pamti…”

ali ta idila, svoj kraj je našla u Esminom samoubistvu:

“Jedne noći, kad je kadija nagovijestio novo milovanje, krotka ženica pretvorila su u bijesnu vučicu koja mu je očitovala svu njegovu podlost is vu svoju neizmjernu mržnju, i kao avet, raspletenih kosa, u dugoj bijeloj košulji, poletjela iz sobe, kroz dvorište i bašču, ispod koje je hučala nadošla rijeka, i bacila se u nju.”

Nesretnom završetku romanse, kao što vidimo, kumovali su podjednako i odluka da se pozitivno odgovori na izazove vremena (Hasan odlučuje da nekoliko godina ode u Beč na doškolovavanje), i odanost tradicionalnim obrascima prema kojima su čast i poštenje iznad svega (Esma, neznajući da je pismonoša na nagovor kadije krio Hasanova pisma od nje, odlučuje mu se osvetiti i udaje se za kadiju).

Nametku se može prigovoriti da u njegovim pričama nema “snažnijih zahvata u psihologiju ličnosti: pojedinačne sudbine određene su općim društvenim konvencijama koje oni bespogovorno poštuju.”. Kao što je istina da on jeste hroničar jednog naroda u određenom razdoblju, zbog čega bi pozitivističko tumačenje njegovih novela možda bilo i najadekvatnije. On jeste, ponovimo, pripovjedač bošnjačkog života. Ali pišući o njemu dotiče se univerzalija čiji sadržaji za konkretne kulturno-civilizacijske datosti imaju određene oblike, pa nam se, posmatrajući sa tog aspekta, nameće kao pisac čiji je doživljaj i umjetnički refleks na određeni narod u konkretnom vremensko-prostornom okviru, autentičan i zanimljiv, posebno sa aspekta jezika kojim piše, a zbog kojeg i tzv. reportažni zapisi imaju literarnu vrijednost. Novele Alije Nametka jesu zanatske, u onom smislu u kojem ih vide ruski formalisti. Zato se daljnje istraživanje njegovog novelističkog opusa nameće kao imperativ pred graditelje spomenika – historije bošnjačke književnosti, bez kojih Bošnjaci teško mogu ući u zrelu komunikaciju sa Drugim.

Vezani članci:

AUTOPREDODŽBE U NAMETKOVIM NOVELAMA (I dio)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »