Loading...
KulturaProza

VRANA NA PROZORU

Piše: Nihad Filipović

(Izvadak iz novele u pisanju, Duša i tijelo, treći dio)

1.

U jednom trenutku, u zanosu strasti, dok se u nju zabijao poput vuka kada zube zabija u vrat žrtve, ubrzano dišući kao da se bori za zrak, između dva uzdaha uspio je kazati:
– Kurvice moja.
Ukoči se na te riječi. Bilo joj je lijepo, uživala je u njegovim zagrljajima i poljubcima, ali duša joj je, na te njegove riječi, automatski odaslala signal da u je njihovoj ljubavi više njenog iskrenog davanja, nego njegovog uzvraćanja. Osjeti se povrijeđenom.
– A, ne, a ne… Ne može to, reče odgurujući ga s obje ruke.
On je međutim ležao cijelom težinom njegovog tijela na njoj. Njegovo spolovilo je bilo duboko u njoj, tu negdje pred prirodnim krajem tjelesnog spajanja muškog i ženskog i za njega nije bilo načina uzmicanja. Čvrsto ju je stekao u zagrljaj i na uho joj dahćući govorio:
– Ma daj ludo malena. To je samo igra. To su samo riječi koje rasplamsavaju strast.
Njoj je samo trebala potvrda njegove čistote i nevinosti, da ga ponovo prigrli. Konačno i ona je bila u situaciji nemjerljivog uživanja tijela koje se opiralo prekidanju igre u koju se upustila. Zagrlila ga je dakle, kao da se ništa nije dogodilo i dok se usnicama predavala njegovim poljubcima duboko dole, osjetila je njegovo grčenje. Poput toplotnog cunamija, poplava uživanja koje se iz stidnice munjevito širilo cijelim njenim tijelom, zapljusnu joj dušu; njeno tijelo i njena duša dodirnuše se i nađoše smiraj u jednom.
Bila je to jedna od najljepših ljubavnih igara koje su joj se ikada dogodile. Često se poslije u mislima vraćala na tu situaciju i pitajući se, da li je njena strast bila pojačana njegovim grubim riječima i ako jeste, ko sam onda zapravo ja kada mi se dopada verbalno degradiranje. No već je naučila – ima pitanja na koja nema lahkih odgovora, a i takvih koje je najbolje ostaviti po strani i ne baviti se razbijajući glavu mislima oko istih. Postoje situacije u životu koje se jednostavno imaju akceptirati kao takve. Ta njena zgoda u ljubavnom zagrljaju s Alijom, bila je jedna od tih situacija: shvatila je, u ljubavnom zanosu, ljudi u igru tijela, unose sadržaje njihove podsvijesti. Svaki pokušaj da se racionalno spozna priroda značenja tih sadržaja samo ubija strast. Alija jer bio taj koji joj je pomogao da spozna tu istinu života i bila mu je zbog toga zahvalna.

Vidite, otkriće Alijine neiskrenosti i nevjere, nju je povrijedilo kako samo povrijeđeno zaljubljeno biće može biti, ali njena ljubav za tog čovjeka, nije u trenutku bila ugašena. Čvrsto osjećanje ljubav je poput usijanog gvožđa – potrebno je neko vrijeme hlađenja, nakon čega materija biva još čvršća. Osjećala je, da nije u stanju, tek tako, prekinuti tu vezu: zaključati vrata i na njegovo zvonjenje ne odgovarati. Jednostavno, osjećala je da ne može tako. Čudno, ali u tom vihoru emocija nakon što joj je Mima saopćila istinu, uvjek se vraćala na jedno: željela ga je tjelesno i da joj je sada tu pored nje, ošamarila bih ga, zaplakala i predala mu se sa svom njenom ženskom iskrenošću. Pravo govoreći, nije znala kako postupiti: kazati mu otvoreno, kazati mu dvosmisleno ili ćutiti. Znala je samo jedno: da ga želi, ali i da ostati kako jeste ne može.

2.

Historija je moja laž na tvoju laž i moja istina na tvoju istinu, a groblja su okeani neizrečenih istina. Samo živi lažu; jer imaju interese. Mrtvi ne lažu, jer više ništa ne mogu postići laganjem; sav njihov interes je u istini, jer im ona više ni na koji način naštetiti ne može.
Ako želite upotpuniti znanje o Bosni i njenim ljudima, obavezno upoznajte bosanska groblja; bosanska grobišta ćute čitavu jednu neispisanu historiju živih. Historija je ljubazna samo prema historijskim pobjednicima; prema gubitnicima historija je nemilosrdna, a najnemilosrdnija je prema mrtvima. To je stoga što mrtvi ne pišu historiju. Siguran sam kada bi bosanski mrtvi kojim čudom uskrsli pa progovorili, historija bi bila ljubazna prema njima, u mjeri u kojoj život nije bio. U svakom slučaju bila bi ta historija nešto sasma drugo.
Historija se malo-malo pa iznova piše, ne stoga što su se promijenile činjenice (iako biva da se otkrivaju i nove, do tada nepoznate činjenice), nego stoga što se mijenja ljudsko razumijevanje činjenica i njihovi interesi. Uskrsnućem Isusa od Nazareta, Bog je demonstrirao ljudima postojanje nade. Od tada ljudi nastoje, ali ne uspijevaju, približiti se idealu čistote. Bio bila bi to veliki, najveću dar Boga ljudima, ako bi nadu demonstriranu uskrsnućem Isusa, usvojio kao politiku, pa onda, kada je njemu volja, uskrsavao ljude: makar samo da kažu istinu i odmah neka ih vrati u mrtve. Ovako kako jeste, uskrsnuće je lukava igra Boga – ljudima nudi nadu, ali ih istovremeno stavlja na iskušenja života. Pošto postoji posthumna nada i oprost, dozvoljena su mala i velika lukavstva i laži koja su nam u interesu. A mrtvi, utvrdili smo, nemaju interesa. Zato, bilo bi, čini se dobro, ako bi Bog nadu demonstriranu uskrsnućem usvojio kao politiku.

Foto: Fotolia

Na putu nazad kući, Boska je imala proći pored harema u kojem su ukopani njena majka i otac. Muslimanska bosanska groblja su, naravno, nastajala uz džamije, a kako su džamije, po tradicijskom, da li pisanom ili po nepisanom adetu, to je ovom autoru nepoznato, uvijek dizane u centru naseljenih mjesta, tako su i groblja bivala i jesu dio urbane cjeline koja je vremenom rasla i od malih naselja i čaršijica prerastala u veća naseljena mjesta i gradove; sa grobljima koja su ostajala tu gdje jesu, u centrima, u starom dijelu grada, kao neodvojivi dio urbane cjeline i pejzaža. U Bosni se živi sa mrtvima. Mrtvi su dio bosanskog pejzaža.
Nikada ranije nije razmišljala o grobljima. Naravno, bila je po potrebi na grobljima, ali sem žalosnog povoda koju je odvodio u groblje, njena misao nije nikada odlutala dalje od uzroka zbog kojeg se nalazi na groblju. Iz nekog razloga međutim, sada pomisli na ono, što je i ranije porimjećivala, ali o čemu nije mislila: muslimanski haremi Bosne su asimetrična i prenatrpana, bez ikakvog reda, „s brda s dola“ poslagana grobna mjesta, najčešće bez ikakve pristupne stazice, pa im živi mogu pristupiti na tešku muku, provlačeći se između tijesno razbazanih grobišta, i kada više nema druge, a najčešće nema, mora se gaziti preko mezara da bi se pristupilo na željeno grobno mjesto. I nema tu razlike, i pravoslavna i katolička su jednako takva: kao kada u šaci zgužvate list papira pa ga onda razvučete i nastojite dlanom poravnati; takva su bosanska groblja.

U Bosni postoje groblja i postoje memorijalna grobišta. Groblja su tradicionalna mjesta ukopavanja umrlih; to su pomenuta tradicionalna, asimetrična i poput razvučenog zgužvanog papira po brdima i kotlinama raštrkana groblja. A memorijalna grobišta su novi fenomen koji se i u Bosni raširio tokom dvadesetog stoljeća; to su simetrična, brižljivo uređena mjesta ukopavanja en masse ubijenih. Postoje odstupanja, ali nije zabilježeno da se u memorijalnim grobištima ukopavaju umrli; samo ubijeni. I dok umrli imaju šansu da na vrijeme ispisuju njihove istine i laži i na taj način ostavljaju tragove u historiji, masovno ubijeni su lišeni takve mogućnosti. Stoga da, Bog bi zaista učinio najveći dar živim, kada bi, po njegovoj volji, uskrsavao ljude; en masse pobijeni, masovno uskrsli, kažu istinu, jer utvrdili smo, interesa za laganjem nemaju, pa taman ih odmah potom Bog vratio odakle ih je uskrsao. Siguran sam, bila bi to jedna sasma nova historija. I siguran sam, bila bi to historija Istine.

Boska stoji pred mezarom oca i majke i misli: kada umrem, koja će istina ostati iza mene? Koja je istina ostala iza majke i oca? Ono kako ih ja pamtim to je istina; ali to je subjektivno, to je moje. No kako su stvarno otac i mati doživljavali vrijeme i svijet oko sebe, to će ostati nepoznato dok je svijeta i vijeka. U krajnjem nije to ni važno. Svi smo mi samo zrncad prašine u beskrajnoj pustinji vremena. Bog je tako uredio, historija, ljudi i vrijeme se ponavljaju, pa uvijek postoji šansa da neko drugi kao ti, ostavi tvoj trag. „Ne boj se, nisi sam“, kaže veliki pjesnik Tin Ujević. „Ima i drugih nego ti, koji nepoznati od tebe žive tvojim životom“.
Da, bio bi to krasan epitaf na mom grobu, pomisli Boska i trgnu se na tu misao. Dobro, otkud uopće ja na groblju? Danas. Mogao je to biti i neki drugi dan. Zašto baš danas i to poslije tako grozne vijesti koju joj je Mima saopćila? Ima li ona vrana od jutros kakve veze s tim što se evo ovog časa nađoh u groblju? I kakve su to misli? Od onog momenta kada je vrana jutros udarila u prozor, prati me teške misli… Tiho, prouči Fatihu, okrenu se i lagahno, prekoračujući i gazeći grobove krenu prema izlazu iz harema.

3.

Te noći je došao nešto kasnije nego obično. Naišavši na zaključana vrata, iznenađen pozvoni. Vrata se otvoriše gotovo istog trena, kao da je čekala na to zvono s one strane vrata.
– Ah, ti zaključala, reče.
– Eto, reče Boska i lukavo se nasmiješi. – I to se dešava, tiho doda.
– Ništa se ne dešava slučajno, kaza Alija.
– Da. Slučaj opredjeljuje pojavu života, a sve poslije toga nije slučajno. To smo već akceptirali, odgovori Boska sada već smijući se glasno, kao da želi glasnoćom smijeha odagnati svaku sumnju. Ustvari, pobojala se da je ne uvuče u razgovor oko tih zaključanih vrata, pa da joj ne izleti istina. Zato se glasno nasmijala. Bilo je to njeno malo lukavstvo: glasnim smijehom je trebalo uspavati prirodnu znatiželju Alijinog duha. I doista, Aliji to bezazleno objašnjenjenje bi dovoljno. Na njeno olakšanje, nije više zapinjao za zaključana vrata.

Ostatak noći proveli su rutinski – kao i svaki put kada bi došao k njoj kući: sjedili su, pričali o svemu i svačemu, na kraju vodili ljubav i zagrljeni zaspali. Ujutro prije odlaska Alija ju je još jednom obljubio. Ti jutarnji odnosi su njoj bili najmiliji. Plutajući između sna i jave, osjećanja bivaju još intenzivnija. Jednom kada to ljubavnici osjete uvijek se iznova, poput ovisnika o kakvom opijatu, vraćaju toj situaciji. Alijin libido ju je podsjećao na Ratka i njegovu nezasitu seksualnu želju, samo što je ovo sa Alijom bilo uzajamno osjećanje njenog tijela i duše, a ono sa Ratkom, tek tjelesno pražnjenje, bez priključka na dušu. Nije bilo govora da bi u takvoj situaciji mogla saopćiti mu šta je saznala od Mime. Jednostavno, bilo joj je isuviše lijepo da bih to osjećanje pokvarila istinom o stvarnoj prirodi njihovog odnosa… Ostala je ležati u krevetu, a on je otišao na posao. Tu je već znala da ta veza nema budućnost. Još samo nije znala kako je privesti kraju bez nepotrebne drame.

Nije bila od onih ljudi što u afektu presjecaju, pa kako bude. Izbjegavala je takve dramatične situacije lomova i teških riječi, nakon kojih uvijek ostaje gorko osjećanje koje sporo ili nikako ne zacjeljuju. Voljela je da stvari (oh, kakva neprikladna, rogata riječ) odumru polagahno. Smatrala je – samo ona ljubavna veza koja umre prirodno, ne ostavlja bolne tragove u duši. Onog trenutka kada osjeti da joj pogled na Aliji i njegov dodir ne znače ništa, znaće da je njihova veza mrtva. Ono što ju je iznenadilo, bila je brzina kojom je taj trenutak sazrijevao u njenoj duši: nakon svega još nekoliko viđenja, gdje je Alija uvijek nailazio na zaključana vrata njene kuće, a u njenim predavanjima osjetio promjenu, kojoj nije znao definirati sadržaj, tek nije to bilo ono isto, ono kao ranije, neupitno predavanje strastima ljubavne igre sa osobom koja se voli, (sada je to bilo nekako službeno, kao pod moranjem), zaključio je da nešto nije kako je bilo, nešto nije u redu. I bilo mu je jasno šta bi to moglo biti.
To veče je opet naišao na zaključana vrata. Pozvonio je, a ona je odključala ne otvarajući vrata. Alija uđe i s vrata je ugleda gdje se udaljuje u pravcu kuhinje. Znači, naišao je na zaključana vrata, znači odključala ih je, ali ih nije otvorila i znači, čim ih je otključala okrenula mu je leđa udaljavajući se od vrata i njega na vratima. Nešto definitivno nije u redu.
– A zagrljaj? A poljubac, reče Alija?
– To je za zaljubljene, odgovori ona i uđe u kuhinju ne okrenuvši se.
– A mi nismo više zaljubljeni, upitno će Alija?
Ništa nije odgovorila. Skinuo je mantil, objesio ga na čiviluk uz vrata i krenuo sa njom u kuhinju. Zateče je naslonjenu na sudoper, okrenutu prema njemu. Gledali su se oči u oči kao da jedno drugom traga za istinskim osjećanjem duše, ona njegove, a on njene duše.
– Pitao sam, je li to mi više nismo u ljubavi, reče Alija.
– Čula sam, reče Boska.
– Ali nisi ništa kazala, reče Alija.
– Da. Ali nekada je i ćutanje govor, reče Boska.
Znači zna. Definitivno zna, bljesnu u Alije misao. Nije više bilo razloga za glumatanja.
– Oprosti, reče.
Gledala ga je radoznalo, „ispod oka“, kao kada dijete prvi put vidi nepoznatog čovjeka, pa se krije iza majčine suknje i viri na neznanca. Nije znala šta da misli o tim neznancu što stoji pred njom. Upoznala je jednu stranu njegove ličnosti i mislila je – to je on, ali ova druga strana njegove persone koja joj se upravo otkriva, kazuje joj, koliko je nesmotrena bila uletajući u vezu sa čovjekom o kome faktički ništa nije znala. Čudno je to: imala je dovoljno životnog iskustva da zna kako postoje ljudi lažljivci, petljanci, ja pa ja ljudi, oni koji sebi i sobstvenom egu podvrgavaju čak i one koje vole, a kamo li one koji im služe samo kao cilj gratifikacije njihovog sebičnog ega. Pa ipak, nikako takvu spoznaju nije mogla vezati uz Aliju. Ta zar nije bio tako ljubazan, tako pristojan, pažljiv i nježan sa njom. Ponekad je znala čak poželjeti i da je grublji, muževniji u smislu snage koju bi na nju prenosi autoritetom njegove pojave i iskaza; da se osjeti pred njim snažnim i muževnim, slabom i ženstvenom. Ali ne. Najdalje što je Alija dobacivao u ekspoziciji snage bile su te grube riječi što ih je ponekada koristio tokom odnosa da bih pojačao zadovoljstvo. Kada joj je prvi put tokom odnosa kazao – Kurvice moja, njena prvo reagiranje je bilo iznenađenje i pokušaj da smjesta prekine odnos, ali bio je potrebno tek nekoliko njegovih riječi, da to prihvati kao dio ljubavne igre. Dapače, na svoje iznenađenje poslije je sebe hvatala u situacijama gdje tokom odnosa koristi grube, čak vulgarne riječi i time pojačava sobstveni užitak. Smatrala je – nije to ona; to je zbog ljubavi koju osjeća prema Aliji. Osjetila je koliko njemu znači njeno neobuzdano predavanje u ljubavnoj igri i zato je i sama prihvatila i koristila grube riječi. A opet, činjenica da je u tome nalazila pojačano sobstveno zadovoljstvo, kazivala joj je da je i to dio njene prirode. Da već je znala: davanje je dio njene prirode, a ovo je bio još jedan dokaz da je to tako. Ipak, bilo je tu među njima razlike: njoj na pamet ne bi palo u odnosu koristiti takve riječi da joj on to nije otkrio. On ih je koristio radi sobstvenog zadovoljstva, a ona, da bi njemu pričinila zadovoljstvo. To je bila ta razlika među njima. Smatrala je, i u tom uvjerenju nalazila olakšanje sobstvene duše – to što je i ona osjećala da time jača njen užitak u ljubavnom zagrljaju, bila je posljedica njenog osjećaja ljubavi prema Aliji, a ne uzrok njenog zadovoljstva. Nije to bila njena priroda. Naprotiv. Kod Alije pak, upotreba tih riječi je bila conditio sine qua non njegovog zadovoljstva; laganje i moć pervertirana u jezik tokom odnosa, bilo je dio njegove prirode.

– I to je sve što imaš reći. Oprosti – i kao da je gumicom pobrisano neoprostivo, reče nakon duže pauze koju je prekidalo samo dosadno zujanje jedne muhe koja se uvukla u kuhinju i sada je samo kružila okolo, tvrdoglavo odbijajući smiriti se ili izletjeti van kroz otvoren prozor. Prije nego je uspio odgovoriti, Boska uhvati trenutak kada se muha smirila na prozorskom staklu i mlatnu je sudnom krpom koju je držala u ruci. Muha pade mrtva na okvir prozora.
– Volio sam te i volim te. Nisam imao hrabrosti da ti saopćim istinu. Mislio sam da ću te izgubiti ako budem iskren, reče Alija.
Bila je to istina. Da joj je na početku kazao istinu, njihova veza, najvjerovatnije, ne bi zaživila. U tome što ju je lagao, bilo je njegove muške proračunatosti; poput lovca kada se usmjeri na plijen, muškarci (istina bog i žene) su spremni i lagati ne bi li osvojili suprotan pol. Tu laž Boska bi mu moguće još i oprostila, samo da joj je on poslije kazao istinu. Strast se prazni i u laganju, ali ljubav živi samo u uzajamnom poštovanju i istini. To što je ona, i to slučajno, uopće i ne sumnjajući u njegovu ljubav, otkrila njegovo laganje i to što joj on, jednom kad ju je već dobio i osvojio njenu ljubav, nije kazao istinu, vrijeđalo je njenu dušu više od njegovih laži.
– Opet lažeš. Da si me uistinu volio, ne bi istrajavao u laganju. Mogao si makar kada si me dobio i osvojio moju ljubav kazati istinu. Vjeruj mi, takvu laž bih ti i mogla oprostiti. Znam ja da se muške oči lijepe na moje tijelo kao osovi na med. Ovako…, reče Boska i tu prekinu misao. A onda, vrteći glavom lijevo i desno doda:
– Ovako, ružno je to Alija, ružno.

4.

Nikada se više nisu sreli. Političke tenzije u Jugoslaviji i njihovoj rodnoj Bosni tog vremena, eskalirale su; odmetnuti bosanski Srbi, uz pomoć Srbije i Crne Gore, otpočeše još jedan rat na Bosnu i bošnjački naroda. Boska je završila u zbjegu i raseljenju u Velikoj Britaniji, a Alija je, znala je to, bilo ga je posvuda u medijima, postao jedan od ključnih ratnih lidera u pokretu bosanskog otpora. Čula je da je poginuo pri kraju rata, u decembru 1995., negdje kod Holiday Inn hotela u centru Sarajeva. Možda bi njihova veza nanovo oživjela, da je sudbina tako htjela. Jer istina bog, Boska je i pored Alijine neiskrenosti, osjećala ljubav za njega, a nakon što su joj se emocije smirile, vjerovala je da je i on nju volio.
Mjesec dana ili nešto jače nakon posljednjeg viđenja sa Alijom, kada je već bila daleko od Bosne, u zbjegu u Velikoj Britaniji, primjetila je da joj kasni mjesečnica. Osjetila je naglu pojavi blagog bola u leđima, pojačan apetit i osjetljivost dojki na dodir – sve simptomi koje je imala kod njene prve trudnoće. Sumnjala je i da bi otklonila nedoumicu uradila je test trudnoće. Ishod je bio pozitivan. Nije znala da li da se raduje ili da očajava. Njena prva misao je bila – Ah, divno. Znači nije joj bilo svejedno.
Prvo dijete je začela u nesretnoj vezi sa Ratkom, ali je i pored svih lomova duše, dijete željela kao sidro koje će joj biti emotivni oslonac u nesretnoj vezi u koji je živjela sa Ratkom. Isti taj košmar u duši – osjećanje egzaltiranosti i veselosti i osjećanje nervoze i tuge na rubu plača, pratio ju je i sada, u njenoj drugoj trudnoći koju je začela sa čovjekom koga je iskreno voljela, a koji je definitivno otišao iz njenog života. Osjećanju nervoze i čak agresivne razdražljivosti pojačavala je opća situacija oko nje, taj nered u njenom životu i katastrofa koja se sručila na Bosnu. U jednom trenutku je željela dijete, a u drugom se pitala da li je to najbolja odluka i za nju i za buduće još nerođeno dijete. Ipak, uvijek se vraćala onoj prvoj misli nakon što je saznala rezultat testiranja – Ah, divno. Bio je to znak njene duše da joj nije svejedno. Znala je da je to Alijino dijete i željela ga je. To je uvijek bilo ono sa čime se završavala svaka njena nedoumica – roditi ili ne roditi: Da, rodiću to dijete.

Tako je osam mjeseci poslije, tačno na vrijeme, u devetom mjesecu, Boska rodila malu Amru. Nikada nije osjetila toliku sreću, kao s rođenjem tog djeteta. To dijete je bilo sve što joj je ostalo od čovjeka koga je voljela, ali s kojim joj nije bilo suđeno živjeti. Alijina nevjera je zaboravljena kao da je nije ni bilo i sve što je sada nosila kao trajno osjećanje duše bilo je osjećanje ljubavi za tog čovjeka i taj mali plod njihove ljubavi u njenom naručju. I rekoh, vjerovala je da je i on nju volio.
I sam sam, poznavajući ih oboje, blizu mišljenja da je to bila obostrana ljubav. Ne bih znao kazati da li je to bila ljubav tijela ili ljubav duše, ili je bila ljubav i tijela i duše? Ili možda samo strast tijela koja se u duši očitovala kao ljubav, a zapravo je bila kič. Kič je surogat, zamjena za ono zaista vrijedno; u Boskinom i Alijinom slučaju to je trebala biti ljubav. A da li je bila, to ne možemo znati. To je tajna koja je zauvijek ostala njihova. Znam međutim da i lice ljubavi, koliko bilo osjećanje sreće, ima i naličje i osjećanje pohote, što bira različite puteve očitanja. Negdje na raskršću tih puteva sreli su se Boska i Alija, da bi potom nastavili, da se nikada više ne sretnu – svako svojim putem.

…………………………………………

Napomena autora: Korijensko (morfološko) pisanje u ovome radu, svjestan je odabir autora.

Prethodni nastavci:

VRANA NA PROZORU

VRANA NA PROZORU

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »