Nihad Filipović
(Izvadak iz romana u pisanju, Duša i tijelo, drugi dio.)
1.
Uđe u slastičarnu i odmah s vrata primjeti za jednim stolom sjedi sama Mima, njena prijateljica i koleginica. Radile su za istu firmu, u službi računovodstva preduzeća Bosanske Šume. Mima je bila žena vesele naravi, uvijek spremna na šalu, već u lijepim godinama, ali neudata. Ta njena samačka situacija je bila predmet čestih komentara njenih prijateljica i koleginica. Na njihova zadirkivanja, njihove male šale, ali i povremena ozbiljna nagovaranja da nekog nađe, da se skući uz negog koji će je usrećiti, smiriti, učiniti kompletnom ženom, uvijek je imala samo jedan, šaljiv, ali precizan odgovor:
– Uostalom žene, ja probala, vidjela da nisam za tog posla i digla ruke.
Bivao je to odgovor što je u pravilu „razoružavao“ njene provodažije tj. ostavljao ih stjeranim uza zid, nemoćnim za ozbiljan nastavak njihovog provodadžijskog nagovaranja. U takvim prilikama samo bih odmahnuli rukom, nasmijali se, sve okrenuli na šalu itd. Jer ta Mimina šaljiva konstatacija kojom je rutinski privodila kraju svaki takav razgovor, bila je do banalnosti ogoljena nemilosrdna istina: Mima je bila udata, ali i ekspresno rastavljena. Njen brak je bio nešto zbilja nesvakidašnje, toliko nesvakidašnje da su svi što su je poznavali znali za tu njenu životnu epizodu. Mima to nije ni krila. Njeno društvo ju je uvijek iznova poticalo na tu priču. Toliko puta je to već ispričala, i uvijek samo na šaljiv način, nikada sa nekom gorčinom, ljutnjom ili osjećajem povrijeđenosti: njen brak je trajao svega tri dana.
– Mati me, žene, udala. Šta sam ja znala onako mlada i s očima na vrh glave, a muška ni za lijeka. U moje curinsko vrijeme bilo je to drugačije. Nije se izlazilo, već čekaš kući pa šta ti otac i mati nabace. Ja tog svog ni vidjela nisam prije udaje. Nego mati reče dobar, dobra prilika, dobra služba, dobra plaća… I tako vjenčaju me. Kada sam ja vidjela drage žene koliki je hrmpalija neuzbillahi i da ja s tim trebam deverati do kraja života, namah je kod mene pao na Velikoj maturi. Gotovo. Ma nema teorije. Prohujalo s vihorom. Još kada je zahrkao. Aman. Taj treći dan našeg braka, leži on na kauču poslije ručka i hrče li ga hrče, samo malter na duvaru što nije odpao. A ja više njega stojim, gledam ga i sve mislim: Dragi Bože, što je ružan. I tu se ja fino pokupim pa na vrata. Tako je moj brak završio nakon tri dana. Eto žene: Veni, vidi, vici. Došla, vidjela i pobjegla.
Mima joj mahnu pozivajući je da priđe. Priđe k njenom stolu.
– Dobro jutro. I ti uranila. Je li slobodno, upita?
– Ako nije – biće. Sjedaj, odgovori Mima. – Baš dobro da si navratila. Sad imam s kim kafu popiti.
– Ih kao da je već popila nisi, reče sjedajući za stol.
– Jašta sam. Ali ova mi je razgovoruša. Prvu popijem natanane i sama. Nisam u stanju progovoriti dok je ne ispijem. Takva sam. Ovisnik, pa šta ću. Odakle izbijaš? Glasala si jel’de?
– Ma ja. Evo baš to obavila pa krenula nazad u stan kad mi na um pade capucino u Širokom.
– E pa bujrum, reče Mima. – Jao, lijepog ti kostima. Gdje si uzela? Kako mi se dopada ta kombinacija. Baš ti pristaje.
Voljela se lijepo oblačiti. Smatrala je – u prirodi žene je da se osjeća lijepom. Stoga, žene koje zamenaruju izgled, ne polažu na garderobu i ne njeguju se, kao da i nisu žene. Znala je, život svašta izrežira. Ima žena pa nisu u situaciji da se njeguju i dotjeruju, ali, smatrala je, i ako se nema, može se biti makar u neimaštini nezapušteno. Moguće je za nas posmatrače sa strane, takvo njeno stajalište, bilo i bezćutno, ali njoj se činilo sasma umjesnim: i bašta siromaška može biti uredno održavana. A bašta oslobođena korova uvijek daje plodove.
Mima je bila u tom smislu slična, a ipak različita od Boske. Uvijek je bila uredna. Ne bih se moglo kazati njegovana, ali čista i uredna, da. Ipak, među njima je bila, ljudi iz nekih razloga vole kazati beznačajna, a život uvijek iznova potvrđuje, i za žene i za muškarce, vrlo značajna razlika: Boska je bila ženstvenije građe i na njoj je sve stajalo za oči, i muške i ženske, privlačno i izazovno. Mima je bila elegantna, a Boska je bila lijepa. Na to je pomislila Boska kada Mima reče:
– Ah Boska, Boska. Zašto ti moraš biti tako lijepa.
Navikla je da joj žene zavide na njenoj ženstvenosti, ali se na tu konstataciju Mime pitala šta je na djelu, uobičajena ženska bezazlena nelagoda pred ljepotom druge žene ili možda zavist, jer i takvo je imala iskustvo sa njenom ljepotom i reagiranjima nekih žena, često i prijateljica, ali koje nisu mogle podnijeti ljepotu i ženstvenost superiorniju njihovoj… A onda Mima, mijenjajući temu, odjednom kao hirovitol vrijeme kad se mijenja, reče:
– A ti si čujem sa Alijom se našla u ljubavi.
– Da. Vidi kako se u čaršiji sve zna. Otkuda tebi to pa znaš?
– Pa to svi već znaju. Eto ti ga svako veče kući, reče Mima.
– Pa jeste. Zaljubila sam se.
– Ha,ha, nasmija se Mima. – Žene su u ljubavi brze kao revolveraši na pištoljima.
– Šta je sada to, iznenađeno će Boska? – Šta to treba da znači?
– Pa zar ti ne znaš, sada će kao iznenađeno Mima. A onda u istom dahu doda:
– A kako bi i znala? Da znaš ne bi se zaletala.
– Kako zaletala? Ne razumijem.
– Draga moja, nema tu šta da se razumije ili ne razumije. Nego ili znaš ili ne znaš. Ako znaš naravno da nećeš srljati u takvu vezu. A ako ne znaš, onda je svašta moguće.
U Boskinoj pameti su se već uključila alarmna zvona upozorenja, a sada su već zvonila poput zvona na zvoniku crkve preko puta Širokog Srca.
– Pa dobro, o čemu je riječ, sada već nervozno i iznutra, iz dubine duše uznemirena, reče Boska.
– Slušaj, reče Mima uozbiljena, glasom službenika na željezničkoj stanici kada saopćava dolazak i odlazak vlakova.
– Nemoj mi zamjeriti, ali bolje da znaš. Jer, ionako ćeš jednom saznati. Možda je bolje prije nego kasnije. Da znaš, kazujem ti ovo jer si mi draga. Prijateljica si mi, pa onda i treba da ti kažem: Alija ima ženu. Oženjen je i ima djecu sa tom ženom. I ima još jednu. Nevjenčanu, tako kao i ti što si mu. Ni jedna ni druga ne žive ovdje.
Tu je Boska porumenila u licu, kao da je ona, a ne Alija, uhvaćena u nevjerstvu. Ali bilo je to rumenilo srdžbe, ne stida, jer za stid nije bilo razloga. I tu je pomislila da joj to Mima saopćava iz ljubomore: bila je ljepša od Mime. Mima joj je zavidila na njenoj sreći. Ta zar u startu nije kazala: „Ah, Boska, Boska. Zašto ti moraš biti tako lijepa“. Htjede kazati – Ćuti kučko zavidna. Krivo ti je što si sama, a ja imam čovjeka koji me voli, ali brzo obdbaci takvu misao. Ne bi to bila ona. Bila bi to gesta koje bi se poslije stidjela. Ne, ne… Zato, pribravši se, samo reče:
– Je li to sigurno Mima?
– Naravno. Sama znaš: Mima ne trpi laži.
2.
Čovjek je bijelo i crno, ego i alterego. U svakom od nas je i dobro i davanje i zlo i otimanje. I dok je dobro i davanje ograničeno našom sobstvenim potrebama – ono počinje tamo gdje prestaju naše potrebe (u protivnom je odricanje na sobstvenu štetu), zlo i otimanje je u carstvu bez granica; prema tome, onaj crni alterego nam poručuje: dobro se rađa i živi u tijelu, a zlo je proizvod duše; bijeli ego se otima pa poručuje i tebi i svijetu: zlo je stanje bez duše, a dobro se rađa i živi sa dušom. A najprije će biti da je istina u dijalektičkom jedinstvu pa su i jedno i drugo zameću u etici iz koje se granaju kroz različite ljudske aktivnosti koje nazivamo, skupnim imenom – civilizacija. I tu se krug zatvara, te smo ponovo na početnom pitanju porijekla dobra i zla: jer svaka civilizacija je proizvod duha, a tijela samo uvjetno, tj. u onoj mjeri u kojoj sa rastom civiliziranosti rastu potrebe naših tijela. Civilizacija ljudi počinje tamo gdje prestaje primordijalnost njihovih bića. To tajanstveno mjesto u izmaglici naših duša, nepoznato je ljudima poput svemirskih crnih rupa, o kojima ne znamo ništa, sem da postoje. Tako da, izvan etike, koja je čedo naših prosvijetljenih duša, nema ni dobra ni zla; izvan etike dobro bez zla bi bilo bezlično, svakodnevno i ne bi se ni primjećivalo, a zlo bez dobra bilo bi obično, svakodnevno, nešto rutinsko i stoga – ne bi se ni primjećivalo.
No dok je dobro s ovu, zlo je s onu stranu morala. Svaki ljudski fenomen, budući ljudski, ima lice i ima naličje; lica su javna, lica su estetika, vrline, dobro i davanje, a naličja su ona druga mračna, skrivena strana, ona su kič, poroci, zlo i otimanje. Humor je npr. lice. Mimin smisao za humor je bio dio njenog lica, a njena cinična potreba da ljudima kroz humor otkriva neprijatne istine kojim vlada, pa i one brtualne koje ljudi ne žele čuti, bila je ona druga strana njenog smisla za humor: bio je to humoristički kič. Ljudi naime, vole laži, a postoje i takve situacije kada je ljudskije ostaviti ih da žive sa laži nego brutalnim saopćavanjem istine razoriti im iluziju sreće.
Ne bi se međutim moglo kazati da Mima nije bila dobra osoba: jer koliko njen cinizam bio adresiran drugom, toliko je nemilosrdno iskrena bila i pred samom, i sa samom sobom. Način na koji se podsmjehivala samoj sebi i njenom propalom braku u trajanju od svega tri dana je bio manifestacija njenog autocinizma. Ipak, način na koji je istinu o Alijinoj nevjeri saopćila, Boski se učini brutalnim. U trenutku požali što je uopće sjela za njen stol, poželi da ustane i da napusti slastičarnicu i nikada više ne vidi Mimu. Ali ništa od toga ne uradi. Samo je sjedila i u nevjerici zurila u Mimu, koja je i dalje nešto govorila, ali Boska je više ništa čula nije. U glavi joj je samo odzvanjalo: oženjen, varalica, lažov, pokvarenjak… Ipak, sabra nekako loša osjećanja, potisnu ih negdje na stalaže njene duše i suženih kapaka, kao da je u teškim mislima, gledajući u veliki tv ekran u kutu slastičarne – bila je repriza neke utakmice od subote, zamišljeno reče:
– Znači Boska, dobrodošla u tim.
Mima se nasmija:
– Ha,ha, mi žene smo uvijek dio istog tima; onog gubitničkog. A onda doda, u svom humorističkom stilu:
-Hajde, biće bolje. Ti si makar na penale izgubila, a ja ispala već kod prvog ispucavanja.
Srdačno, kao da se ništa posebno nije dogodilo rastala se od Mime i krenula nazad kući. Idući razmišljala je o njenoj vezi sa Alijom, o njenoj naivnosti, o njegovom lukavstvu, o tome kako joj je to mogao napraviti i o tome kako je ona mogla tako naivna, kako kakva šiparica pristati uz njegove laži. A bila je tako srećna u vezi sa njim. Sreća. Sreća. Šta je uopće sreća? Voljela ga je i iz tog osjećanja javljala se i rasla njena sreća. Ali, nije li to sebično: njena sreća je rasla u zadovoljstvu njenog tijela iz kojega se rađala ljubav kao stanje njene duše. Stanje sreće, očito, sužavalo joj je vidike; kako je samo mogla ostati ravnodušna na čudan miris njegove kose, kada bi joj kasno došao da noć provede sa njom. Znala je i tada: bio je to miris druge žene, njenog tijela, njene intime. Instinktom ženske duše otkrivala je i prepoznavala znake Alijine nevjere. Osjećanje ljubavi (jer ljubav je uzajamno davanje i primanje), prepoznavajući takve znakove, alarmiralo je dušu, ali stanje sreće, nije joj dalo uzimati ozbiljno u razmatranje nalaze. Stalno ih je relativizirala nalazeći kojekakva maglovita opravdanja koja su je smirivala i produžavale varljivo, blaženo osjećanje sreće koju je otkrivala u ljubavnoj vezi sa Alijom: miris druge žene je od ženskog okruženja u kojem je Alija provodio vrijeme na poslu, miris ženske intime u kosi, mogao je biti i njen miris – ta zar nismo još jutros vodili ljubav. Onda ta njegova urednost, dotjeranost, uvijek izpeglana košulja na njemu, uvijek čista potkošulja i gaće – sve joj je to otkrivalo žensku ruku i njegu, a opet, zar nije i sam tako pedantan: prije vođenja ljubavi kada bi se razodijevao pred njom, uvijek bi pažljivo smotao pantalone i presavijene ih spustuštao preko stolice, košulju bi jednako tako pažljivo prebacio i okačio preko iste stolice; čak ni potkošulju nikada nije odbacivao, nego bi je pažljivo presavijo i tako uredno presavijenu ostavio ležati na istoj stolici…
Sada, poslije razgovora sa Mimom, ti znakovi su joj se očitovali u sasma novom svjetlu. Kao da je odjednom progledala i ono što je ranije vidjela kao sjenke na zidu sreće sada joj se očitovalo kao gruba istina. Sjeti se Platona i njegovog opisa sjenki na zidovima pećine: svjetlo je dolazilo iza leđa, tamo negdje iz dubine u mrak pećine u kojoj se odvijao život; sjenke na zidovima su bile onih u pećini, ali sam život je bio negdje izvan pećine, tamo odakle je izviralo svjetlo… I tu joj se njena sreće otkri u njenoj punoj pihtijastoj suštini: bila je to iluzija kao Platonove sjenke na zidovima pećine. Njena sreće je bila njena nesposobnost da se suoči sa posljedicama njene želje za Alijom i njegovim dodirima.
Uđe u kuću. Nikada za sobom nije zaključavala vrata. Vrijeme uz kojem je ona rasla, bilo je takvo: niko nije kuće i stanove zaključavao. Tek uveče, s odlaskom na počinak, vrata bi se zaključavala. Ta navika joj je ostala i kasnije u životu, ali sada, okrenu ključ u bravi. Istog trena je postala svjesna da je postupila na način na koji nije njoj svojstven. Kao da je to zaključavanje brave na vratima njene kuće u koji je upravo ušla, bila podsvjesna poruka njene duše njoj samoj i preko nje, poruka nezvanom gostu. Na trenutak je razmišljala – ponovo okrenuti ključ i ostaviti kao i obično vrata nezaključana ili ih ostaviti zaključanim; a onda odluči ostaviti ih zaključanim.
Prethodni dio: