Loading...
Eseji

Sloboda i kulturni modeli “jake ruke”

Piše: Nihad Filipović

  Kultur-političke elite, onaj stalež, grupacija ili sloj ljudi što se bavi duhom, idejama (kulturom) i pragmom organizacije zajednice, stoljećima bivaju, a i danas su, svjesni moći znanja, historijskih narativa, slika i predstava u tvorbi prosječnog mišljenja zajednice, koje su koristili u potporu  njihovih argumenta, na tragu njihovih interesa, njihove interpretacije istine, njihovih predstava o historiji, društvu, društvenim fenomenim itd.

      Od prvih civilizacija i despotskih vladara do današnjih diktatora i kvazidemokratskih političkih operativaca, uočavamo izbor mitova, legendi, historijskih priča, ali i realnog, empirijskog znanja, na kojem vladar i elita formiraju njihovu sliku svijeta, te se onda to, najprije preko religije i religijskih slika i interpretacije  klera, a kasnije i danas preko inteligencije i medija, prenosi u narod kao kultura, kao model mišljenja i ponašanja na kome se “zida” cjelokupna struktura društvene moći, od porodice do globalne organizacije, tj. do države i njenih instituta.

      Na taj način, formira se paradigma mišljenja i socijalni narativ, na kojem podlošku vladari i elta odražavaju moć. Tako se formira ono što danas nazivamo kulturnim modelima.

Kulturni model je duhovni ram u okviru kojeg se formiraju vladajući kulturni obrazci mišljenja i prakse.

      Pojam kulturni model je novijeg datum. U mišljenje i praksu uvodi ga kognitivna antropologija i lingvistika kao način i pokušaj transferiranja i implementiranja u prosječnu ljudsku imaginaciju i stanje svijesti, slika, pojmova i fenomena, kojima se objašnjavaju organizirane forme ponašanja u ljudskoj zajednici, u društvu, u državi.

      Međutim, iako o kulturnim modelima govorimo kao o proizvodu mišljenja novijeg vremena, nedvojbeno je da se retrospektivno, temeljem historijskog uvida, naša ovovremena spoznaja o elementima, činiocima, halatima i instrumentima proizvodnje stvarnosti i društvenih istina, teorijski može primjeniti na svaki model orgaizacije društva i vlasti u društvu, od začetaka civilizacije do danas. U potporu ovog mišljenja, evo jednog zgodnog primjera kao metafora i slika stanja koji se ovdje nastoji opisati.

      Čuvena je scena iz filma Faraon, poljskog reditelja Jerzy Kawalerowicza, gdje se narod, nečim nezadovoljan, okupio na protest što prijeti eskalirati; sveštenstvo pokušava umiriti nezadovoljne ljude, ali ne uspijevaju. Tek, u nekom trenutku, vrhovni sveštenik podiže ruke k nebesima i priziva  Amon Ra, Bogove Univerzuma i Sunca  da zamrači Zemlju i tako kazni ljude zbog neposluha.

      I zaista u momentu njegove molbe počinje totalno pomraćenje Sunca. Prestravljena masa pada na koljena i u molitvi, glavom u pjesak. Protest biva smiren u trenutku i sveštenik sada može prizivati Boga Ra da demonstrira milost, vrati svjetlo na Zemlju i spasi narod, kako i biva. 

      Protest je smiren u trenutku, vjera u elitu je održana i ojačana praktičnom demonstracijom moći, te sve može ponovo u stare tokove pod kontrolom valadara i elite.

      Čuda postoje samo za neobaviještene, a razvijaju se u prostoru neznanja. Duhovnici, znači ono što danas zovemo crkvenjacima, klerom, svećenicima, bili su jedina društvena grupacija koja se tada bavila duhovnim radom, proučavanjem prirodnih i duhovnih fenomena, zapisivanjem i prenosom informacija u vremenu. Tako su posmatranjem, zapisivanjem i prenošenjem u vremenu  ovladali sposobnošću predviđanja fenomena pomračenja, oko čega su razvili religijsku dogmatiku “objašnjenja” pojave. Znači duhovnici su već tada vladali tom  vrstom znanja, (u rečenom filmu se “umjetnički nadahnuto” sugerira čak preciznog predviđanja),  pa je vrhovni žrec i mogao demonstrirati magično prizivanje Boga da zamrači Zemlju, jer su na osnovu znanja kojim su ovladali mogli predvidjeti trenutak pomračenja.

Opisana scena iz filma Faraon je demonstracija na koji način elita tvori tzv. kulturni model i u okvirima modela “društvene istine” (u opisanom slučaju religijska dogmatika), na koje polaže, cinično kazivano “pravo”, a koje istine potom, preko institucija kulture, (ovdje je to religija), plasira u narod. I pošto je to jedina istina, onda to, dakako, potvrđuje, afirmira i u očima naroda uzdiže elitu koja je i “proizvela” rečenu istinu.

Znači, oni koji vladaju informacijima i znanjem – tvore kulturni model društa, u ramu modela tvore dominirajući narativ i na taj način vladaju društvom odnosno državom.

Jackson Pollock, Lavander Mist, 1950.

Proizvodnja historije i napose historijskih istina, (što je post-faktografski tok duhovnosti), u neraskidivom je dodiru sa proizvodnjom kulture i kultirnih modela društva.

Zajednice ljudi naime nema, izvan nekog modela organizacije kojim se onda, upotrebom odgovarajućih halata proizvodnje stvarnosti, tvori i kultura i historijska faktografija i interpretacija faktografije, tj. ono što postaje historijska istina.

U modernim relacijama mišljenja i prakse, ključno u razumijevanju sistema odnosa u društvu kao produkta tradicionalnog kulturnog modela, nije ustroj vlasti i organizacija instututa sistema po definiciji, ovoj ili onoj, po ideološkoj mustri ili matrici, ovoj ili onoj.

Nego su ključni kulturološki i historijski narativi kojim se, temeljem proizvodnje poželjnih historijskih” istina”, posredno tvori stvarnost, znači i aktuelna ideološka i politička praksa.

      U prosjeku ljudi i nisu svjesni mehanizma kulture kojim se u njihovom duhu proizvode historijske istine i preko njih “slike” stvarnosti, tj. život koji žive. Instrumentima i halatima kulturnog modela: odgoj, obrazovanje, kultura, u lepezi od elitne preko turbo do kulture dokolice, što uključuje i sport i slobodno vrijeme provedeno uz halite i proizvode kulture, od medija, elektronskih i štampanih do  lijepe književnosti, publicistike i pisane riječi općenito, usvojene istina elite, uvlači se u podsvijest ljudi kroz takve sadržaje; ponavljanjem, ti sadržaji se primaju kao očekivano, normalno, podrazumijevajuće i time neupitno – znači izvan kritičke racionalne svijesti.

Randal Nyhof, farm house on a stary night in the rural countryside

      Kao takve te su “istine” zaštićene cenzurom, koja je najprije pravna, ali može biti i duhovna stigmatizacija, sa ili bez pravnog sankcioniranja; a ako ideš na propitivanje zaštićenih istina, slijede društvene sankcije, zapravo sankcije elite, odnosno moćnog vladara; sankcije, bilo u smislu pravne intervencije “države” ili kobajagi etičkog zgražavanja i “spontane” duhovne hajke na protogonistu slobodnog mišljenja ili i jedno i drugo.   

      Medijskim bombardovanjem, individualno nesvjesno – tvori slike stvarnosti u mišljenju prosječnog čovjeka, u njegovom duhu. Umnoženo, tako se istinama elite, (koja u njoj nalazi neposredni interes vladanja, bilo duhovnog vladanja istinom društva, u i kroz kulturu, bilo direktnim obnašanjem i održavanja na vlasti), nastoji održati socijalne kohezije i statusa quo, gdje interes elite (koji je u krajnjem materijalni, imovinski tj. da se svesti na novac) – ostaje dominirajući i zaštićen, usvaja se kao kao istina ljudi, tj. naša istina, naša narativ, naša slika historije i svijeta. … I eto već čvrsto uramljenog kulturnog modela ispod kojeg je kao autor potpisana elita društva.

      Elita su ljudi, kultur-politički establishment (oni koji ustanovljavaju, osnivaju, utemeljuju), kolektivna siva moždana masa zajednice. Oni tvore i artbitriraju šta jeste kultura, a šta nije, šta jesu poželjni narativu zajednice, a šta podliježe preziru, osudi, odbacivanju i sankcioniranju. Oni su poslenici javne riječi i tvorci kulturnih modela u kojim i sami djeluju boreći se, (agresivno i to tim agresivnije što je kulturni model rigidniji), za ono što iz rama kulturnog modela izvlače kao kulturu, kao historiju, kao istinu.

      U kulturnim modelima jake ruke, elita pokušava u ramu modela održavati (kontrolisati) historijsko znanje, predstave i “slike”, koje se prenose građanima ograničavajući im uvid u činjenice; (na primjer, lažno predstavljanje “kritičnih” historijskih zbivanja, trabuiziranje nekih viđenja, stavova ili mišljenja, sve do utamničenja i ekstremnim slučajevima likvidacije glasnika nepoćudnih vijesti).

A ako ljudi (narod), znaju samo jednu verziju istine koju žive ili jednu verziju historije odnosno historijske istine, onda to potvrđuje vladare i elitu koja je proizvela te istine.

Ovdje se sada otvara pitanje slobode. Jer samo u uvjetima slobode, kulturni modeli reflektiraju prirodno stanje stvari, tvore dakle pluralnu stvarnost i istine; dočim u uvjetima neslobode, javljaju se despotski kulturni modeli jake ruke.

      Što više imate informacija – više znate. Jer, mnoštvo informacija možete koristiti za donošenje  racionalnih odluka o tome što se stvarno zbilo (zbiva), a što nije, šta je poželjna interpretacija o tome šta se desilo, šta je faktografsko stanje itd., što vam sve skupa pomaže da kritički percipirate i u moru informacija razlučite šta je istina ili najbliže istini, a šta je laž,  i šta se uistinu zbiva danas.

      Ta vrsta obaviještenosti, omogućava ljudima da kritički racionalno prosuđuju, da uče i na osvojenom znanju i istini, grade život koji žive i prenose ga njihovoj djeci…

      Ali, uticaj kulturnog modela odnosno elite koja ga tvori na kolektivno podsvjesno, na kreiranje predstava ljudi (naroda) već u mišljenju, (a iz mišljenja se proizvodi stvarnost), neočekivano je jak i mi vidimo, unatoč prodoru masovno dostupnih medija komunikaciranja: mobilna telefonija, internet konekcije, društvene mreže – ljudi i dalje ostaju na narativima i slikama svijeta proizvedenim u njihovom duhu posredstvom halata, u njihovim zajednicama dominirajućeg kulturnog modela.

      Ovo nam kazuje u kojoj mjeri i kako duboko kulturni modeli i elita koja ga tvori, penetriraju “predznaje” u svijesti ljudi.

      Otuda, svaka promjena modela ili sastavnica u modelu: jezik, viđenje historije, društvenih i političkih fenomena juče, danas i sutra itd., zahtjeva najprije unuarnji konsenzus elite, na novoj vrijednost, na novoj duhovnosti, novom načinu mišljenja što osvaja njihovu imaginaciju, a potom postaje prosječno stanje duha ljudi; na koji način se ocrtavaju konture novog duhovnog rama, tj. novog kulturnog modela.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »