Velike riječi i mala djela

Trgovačka radnja i kuća Haima Poljokana u Banja Luci, na mjestu koje je poslije Drugog svjetskog rata izgrađena robna kuća Nama; preko puta Pašina džamija, na mjestu koje je danas hotel Palas.

Napisao: Nihad Filipović

      Obrni okreni, historija se u krajnjem svodi na taj vječni motiv, grabeži, otimačine, pljačke. Cinično kazivano – Sve nešto velike riječi: narod, pravo, sloboda, a ono iza  velikih riječi, ljudi, historijski mali i veliki i vazda lova, šoldi, blago; blago si ga nama plitkog historijskog pamćenja.

      Evo jedne interesantne i poučne priče. Izpričana je već i u knjige metnuta, ali svejedno, valja je ponavljati, pa dok se ne utuvi. Ide  ta priča ovako:

      Pred Drugi svjetski rat, u šeher Banja Luci je živjela bogata i ugledna sefarska hebrejska porodica Salomona. Doselio još 1863. Salomon Levi, u narodu nazvan Poluokan, jer je, jadan, još kao dijete ostao bez jednog oka. E od tog Salomona, potiče sva brojna familija Banjalučkih Poljokana. Narod, ono Poluokan vremenom prevrnu na Poljokan, a prezime im potpuno zaturio. Svi su ih znali i samo tako osovljavali – Poljokani.

      I tako, pristojno živjeli, vrijedno radili, sticali, množili se i u loze rodovske granali Poljokani, pa  se se loza Haima Poljokana u tih stotinjak godina od pojave Salomona rodonačelnika Poljokan familija, i obogatila…

      A sve to vrijeme historija išla svojim tokom. Ne obazire se ona ni na Poljokane, ni na ove, ni na one. Nego ide svojim tokom, pa kako kojeg zahvati, kojeg matica, kojeg rukavci, tek, povuče sve ljude, pa kako se ko snađe.

      Treće i četvrta decenija dvadesetog stoljeća bila su vremena pojave i rasta fašistoidnih ideja i pokreta u Europi, koji, mic-po mic, provališe i u ondašnju Kraljevinu Jugoslaviju. I vlada u Beogradu krenu s huškanjem naroda na Hebreje, zabraniše im trgovanje prehrambenim proizvodima, a njihovoj djeci upis u škole preko određenog limita. Bila je to najava zla koje će se uskoro sručiti na taj nesrećni prastari narod, izgleda kriv što traje u vremenu i tvrdoglavo iztrajava na njihovim istinama.

      Ni Banja Luka nije ostala po strani. I tu se „sudariše“ kojekakve ideje kolektivističke, ove i one, i tu se osjećalo gluho, nadolazeće, nemirno vrijeme i  pritajene avetinje historije što se budi i ispod oka, sumnjičavao, mjerka ljude. Hebreje baška.  

      I provali zlo u ljudima. U oktobru 1940., zabilježeno je u hroniki grada Banja Luka, zgodi se nečuveni zločin. Neko je upao u veliku kuću Salomona Haima Poljokana i, blago je reći ubio, nego poklao i njega i suprugu mu Miciku i sina Rafaela. Kuća se nalazila u strogom centru grada, preko puta jedne male džamije, u narodu ostala poznata pod imenom Pašina džamija, zašto ne znam, ali tako je narod zvao; bila tamo gdje je ono u neki vakat iza Drugog svjetskog rata, poravnato i izgrađena robna kuća „Nama“. Uz put kazivano, ali ne i bez veze sa porukom ove priče, poravnato je i tamo gdje je bila džamija, te je izgrađen današnji hotel Palas. Vrati ćemo se na ovo mjesto, na kraju priče, a sada natrag na do tada u Banjoj luci nečuveni zločin što se sruči na porodicu Haima Salomona.

Nakon ubistva vođena je iztraga, ali ništa nije utvrđeno. Kuća je u centru grada, ali niko, ni vidio, ni čuo, te ni policija nedokhaka ubici ili ubicama. Tako osta za sva vremena nepoznato ko je ubio, je li jedan ili više ubica, ni šta je stvarni motiv, osim predpostavljene pljačke.

      Ubrzo Kraljevina Jugoslavija nestaje sa historijske pozornice vremena, pometena onim avetinjama probuđene nove-stare historije, a Bosna i sa njom Banja Luka spadoše u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku.

      I nova, ustaška vlast, vodila iztragu o rečenom ubistvu još neko vrijeme, ali ni oni ništa ne nađoše – ni ubicu ni blago za kojim su bezbeli tragali, jer već je uveliko bila krenula pljačka nepoćudnih i ubilačka hajka na Hebreje u kampanji konačnog rješenje „hebrejskog pitanja“. Te i Poljokani bivaju pokupljeni i u logor Stara Gradiška transportovani.

      No za čudo, ustaše su sa Salomonovim lijepo postupali; metnuše ih u posebnu, samo njima namjenjenu baraku, nisu ih gonili na teški rad, namirnice su im redovno dobavljali, a hranu su sami sebi spravljali. Vrijeme su provodili u dokolici.

      Naravno, u svijetu ljudi, čuda su samo za neobaviještene. Razlog za ovakav ustaški tretman Poljokana je bio to, što prilikom njihovog hapšenja, ustaše nisu pronašle ništa od njihovog silnog blaga. U narodu se, jakako, znalo, pa su znale i ustaše kako su bogati Poljokani. Znali su da blago negdje mora biti skriveno, pa su obazrivo, ali uporno, non-stop iztraživali Poljokane, pokušavajući doznati gdje su sakrili blago – zlato, dukate, novce…

      Svašta su im obećavali: birajte, put u u vašu Judeu ili možda više volite u Ameriku, samo recite, mi ćemo vam pomoći, ali znate to košta. Ta vi bar možete priuštiti platiti sebi izbavljenje iz ovog kaosa. Eto, našoj novoj hrvatskoj državi pola dajte, a pola nosite, trebaće vam. Ali morate nešto priložiti. Znate, i mi puno riskiramo. Da Nijemci znaju i mi bi gadno prošli.

      Helem, malo po malo, osjete oni da je jedan od mlađuhnih Poljokana, inače sklon alkoholu i čovjek slabić i što kažu bez petlje, te njega naročito pođu tetošiti. Ama svega mu namicali, što kažu tičijeg mlijeka ako treba, evo ga, samo de reci, živ bio, gdje ste zakopali blago. Čovječe, spasavajte glave…

      I tako, mic po mic, litra na litru, zalogaj na zalogaj, te nesrećnik zbilja oda lokaciju; jednu, pa drugu i tako sve do zadnje.

      Kada su ustaše postigle čemu su težili, pokupe Poljakane jedno veče, kao vode ih u Zagreb, pa će otuda za Ameriku. Nije se čulo da je ijedan dospio do Zagreba. Uglavnom, od tada gubi se trag Poljokanima i niko nikada poslije nije čuo ama za jednog od njih.

      Ustaše su znamo, kao kvislinški režim i ekstremni nacionalistički pokret, slijedili nacističku ideologiju fašističke Njemačke, pa su provodili politiku eksterminacije Hebreja, kao niže ljudske rase i opasne kuge zapadne civilizacije. Jasno, prije nego bi ih ubili, pljačkali su ih, ovo kao Poljokane što su opljačkali: novac u njihove džepove, njih u jame, a u njihove stanove, kuć i vile, useljavali su svoje ljude, ustaše i pristalice ustaškog pokreta.

      Drugi svjetski rat je, završen porazom ustaša i propašću njihove naci-fašističke države. Pobjednici su bili jugoslavenski komunisti i njihova komunistička ideologija. Očekivalo bi se,  nakon završetka rata, da nova komunistička vlast, vrati ono što je preostalo od nekretnina i bogatstva njihovim zakonitim vlasnicima, uključujući i preživjele Hebreje.

      Ali, jednako kao ona prethodna ustaška vlast, i nova komunistička vlast, pronalazi uspješnu ideološku formulu za pokrivanje pljačke, pa bogate Hebreje, i istina bog, sve bogatije slojeve građanstva, proglašava nenarodnim elementima, buržujima i kulacima koji su živjeli na grbači naroda tj. radničke klase i seljaštva. I jasno, pod tim izgovorim, ništa od opljačkanog, makar ono čemu se moglo ući u trag i što se moglo vratiti – nekretnine, tj. zemlja, stanovi, vile i kuće, tim ljudima se ne vraća. Nego u te stanove, kuće i vile, što i po božijem i ljudskom adetu jeste stečevina zakonitih vlasnika, useljava sada nova, razbojnička elita nove, komunističke vlasti.

      Tako da, okreni-obrni, i ova priča to kazuje, i to je njeno naravoučenije – historija se često, a valjda i najčešće (cinici bi kazali – u pravilu), svodi na taj vječiti, zgrtalački motiv i urođenu ljudsku slabost ka pljački, grabeži i otimnačini.

      Velike ideje i velike riječi su često tek historijski paravan, iza kojega se krije neprijatna istina.

A ako mislite da su iza velikih riječi narodna ili klasna pravda i pravo svejedno, zakoniti vlasnici one srušene džamijice na mjestu koje je izgrađen današnji hotel Palas u Banjoj Luci- bezbeli Islamska Zajednica BiH, medžlis Banja Luka ili sljednici familije Haime Poljokana, ako ih ima, a nema ih, sve je to pobijeno u Drugom svjetskom ratu, e ali ima Hebrejska zajednica u BiH, nejse; ako mislite da su ti zakoniti sljednici rečene imovine pravično obeštaćeni – e pa nisu.

Tako da se historija nerijetko, cinici bi kazali u pravilu, svodi na velike riječi i za kojih se kriju historijski veliki i mali ljudi i zgrtalački motivi pljačke blaga; blago si ga nama plitkog historijskog pamćenja.