Nihad Filipović
Fikret Abdić u politici, njegova uloga, ono što je postigao i konačno njegova sudbine – razina je onog magacinera Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika srpske paradržave u Republici Hrvatskoj. Oba završavaju kao zločinci na sudu; (samo „zahvaljujući“ raku mozga od kojega je obolio Hadžiću je prekinuto suđenje 2014. godine, a Abdić je suđen i presuđen za zločine počinjene dok je bio sami vrh paradržavne vlasti u tzv. Autonomnoj Pokrajini Zapadna Bosna).
Sve što javnost zna o Abdiću političaru i njegovoj političkoj putanji, ukazuje da je on bio u nekoj vrsti odnosa sa Službom državne bezbjednosti (SDB, kolokvijalno Udba ili prosto Služba).
Postoje i neka konkretna očitanja s tim u vezi. Pa ipak, i danas ih ima koji Abdića vide preferencijalno, biva, šteta što njega ne izabraše za predsjedavajućeg Predsjedništva SRBiH, nakon prvih slobodnih, demokratskih i tako to izbora 1990. S tim u vezi, evo par zapažanja:
- Dakle, mizanscen je, po svim mjerilima, historijski: radi se o prvom čovjeku kolektivnog Predsjedništva republike, izabranom na prvim slobodnim, demokratskim izborima. Izabrani ulaze u povijest već po činjenici načina na koji su izabrani, a da se i ne govori o povijesnim događajima za koje je bilo jasno da su pred nama, da dolaze, neminovno slijede i da će oni koji se nađu na vrhu tadašnje republičke piramide moći, u tome imati odlučujuću, povijesnu ulogu i značaj.
Ko bi u takvoj situaciji halalio demokratski osvojeni mandat, odrekao se onoga što mu legitimno i legalno pripada, a šansu da uđe u povijest na velika vrata, prepustio onom, kojega je pobijedio u utrci? A upravo tako je postupio Fikret Abdić.
Ovdje se valja prisjetiti, da je Srpska demokratska stranka, preko svojih članova u Predsjedništvu SRBiH, zahtijevala da predsjednik bude, ne Abdić, za kojeg se to očekivalo, budući je osvojio najviše glasova na izborima 1990, nego da funkciju preuzme Alija Izetbegović. U jednom razgovoru iz 2000. godine, za Radio slobodna Evropa i njenu televiziju Liberty, na pitanje u vezi sa tim, Izetbegović je kratko kazao:
“Ja ne znam šta se događalo iza kulisa. Međutim, mene je formalno za predsjednika predložio pokojni Nikola Koljević. Jer, svakako je trebao doći Musliman za predsjednika, a ja sam bio predsjednik najjače muslimanske stranke i to je bilo logično rješenje”.
Jasno da nije “logično” da predsjednik jedne stranke, makar bila i ” najjača”, biva po automatizmu promoviran za predsjedavajućeg, no u stranu to ovdje, nego, ima jedan zapis gdje rahm. profesor Muhamed Filipović, u vezi tzv. historijskog Sporazuma Muslimana i Srba, nakon što je ideju prenio srbskom rukovodstvu u BiH, Nikola Koljević je kazao: – Prevariće Izetbegović. Isti je to onaj Koljević koji je Izetbegovića ispred SDS predložio za predsjedavajućeg Predsjedništva SRBiH, nakon izbora 1990, a umjesto očekivanog kandidata, pobjednika na izborima, Fikreta Abdića. … Iz ovoga primjera se vidi kako je za manje od godinu dana kod srpskog rukovodstva došlo do pomjeranja mišljenje o Izetbegoviću: dok su u predizbornoj kampanji 1990, istupali na tragu one Karadžićeve – ako pobjedi Nijaz Duraković (SDPBiH), biće rata, ako pobjedi Alija Izetbegović, dogovorićemo se, a u novembru 1990. godine, nakon izbora, insistirali da Izetbegović bude predsjedavajući Predsjedništva SRBiH, sada, nepunu godinu dana poslije, sumnjaju u Izetbegovićevu kooperativnost.
Smatram da u ovome svjetlu treba posmatrati i Abdićevu demonstriranu hrabrost aprila 1992. godine, kada je u susretu sa Arkanovim ubicama (koji su delegaciju Predsjedništva, poslatu u Bijeljinu da ispita šta se tamo stvarno događalo tih tragičnih dana početkom aprila 1992, nakon zaustavljanja njihovog automobile na prilazima Bijeljini, natjerali da legne u blato; samo je Abdić odbio riječima da je on član Predsjedništva Republike BiH i da neće leći). Jednako tako u tom svjetlu vidim i njegovo pojavljivanje u studio tv. Sarajevo, u vrijeme Izetbegovićevog hapšenja 1992. godine, na sarajevskom aerodromu po povratku sa pregovora u Lisabonu. Prosto u tom trenutku neizvijesnosti, gdje je sve moglo u svakom trenutku krenuti neočekivanim slijedom, on se sa strane nalogodavca, a to je KOS i srpski politički vrh, ubacuje u tok zbivanja kao oportuno rješenje i za svaku eventualnost.
- Abdića kao agenta KOS-a, plus ime Čede Kneževića, kao operativca koji je radio na obradi Abdića, te operativnu akciju „Proboj 1.“ pominje Mustafa Čandžić, a prenosi Medina Delalić i Suzana Šačić, u knjizi Balkan Bluz: bosanska hronika, 1975 – 1995, privatno izdanje, 2007; citat:
„Mustafa Čandić koji je bio dugogodišnji oficir KOS-a, sa posljednjim radnim mjestom u Kontraobavještajnoj grupi (KOG) RV i PVO se sjeća: – Vozio sam se u autu i slušao na radiju vijesti. Jedan dio je bio stranačka hronika. Dan prije zvao me major Čedo Knežević, kolega koga sam znao dok smo zajedno radili u KOS-u i oduševljeno rekao:
– Dobili smo ga!
Pitam, koga smo dobili?
Kaže: – Abdića. Babo je legao na rudu.
Dva puta je ponovio kako je Babo legao na rudu. … Čandić svom kolegi nije vjerovao.
– Znam da je KOS nekoliko mjeseci pleo mrežu oko Fikreta u sklopu operativne akcije „Proboj 1“, ali mu nisu mogli prići blizu. Kada sam u stranačkoj hronici na vijestima čuo kako je na velikom skupu u Velikoj Kladuši, Abdić ušao u SDA, onda sam se ukočio. Zaustavio sam auto i izašao da pripalim cigaretu. Ništa mi više nije bilo jasno.
- I Nihad Krupić, u tekstu objevljenom 2005, na internet portalu bošnjaci.net, pod naslovom “Deset najvećih srpskih podvala”, piše o Abdićevom vrbovanju i pored već pomenutog Čede Kneževića kao agenta koji je radio na operativnoj obradi Abdića, pominje još neka imena. Krupić piše:
(*) “Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba. U operativnoj akciji “Proboj 1”, pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću pristao da radi za KOS. Njegove kasnije aktivnosti su bile zajednički dogovarane sa srbijanskim agentima”, piše Krupić…
Na istom je tragu i mr. Admir Mulaosmanović, u magistarskom radu Bihaćka Krajina 1971 – 1991, Uticaj političke elite na privredni razvoj i u članku Razvoj Agrokomerca u svjetlu odbrambenog koncepta općenarodne odbrane (Zbornik radova “Cazinska krajina u XX. stoljeću – politika, ljudi, događaji”, Bošnjačka pismohrana, svezak 10, br. 32-33, Zagreb 2011). Autor precizno razvija argumentaciju kojom dokazuje da je Agrokomerc, najprije, odabran kao “žrtveno janje” porad pritiska na Hamdiju Pozderca – koje ga je valjalo iskompromitirati i onda odstraniti sa čela Komisije za izmjenu Ustava SFRJ budući je ocijenjen kao glavna prepreka za novo ustavno pozicioniranja autonomnih pokrajina u republici Srbij, a onda, cilj je i općenita kompromitacije bosanskog političkog vrha, kao kriminalnog i nesposobnog itd., sve u u sklopu strateških srpskih ciljeva prema BiH. Iako je Agrokomerc poslovao s bankama s područja cijele Jugoslavije, Mulaosmanović precizno detektira dotok kritičnih mjenica s ogromnim mjeničnim zaduženjem, isključivo od srpskih banaka, što upućuje na izrežiranost u pripremnim radnjama za otvaranje afere. Dalje autor citira Aliju Aleševića, bivšeg direktora Interne banke Agrokomerca, koji smatra da je ogroman dug Agrokomerca mogao biti “oprošten”, a sudski postupak obustavljen, samo na tragu političke odluke uz Beogradu, a koja je uslijedila nakon vrbovanja Fikreta Abdića i njegovog preuzimanja konkretnih zadataka, a to je, najprije, bila kompromitacija ciljanih bosanskih političara, posebno, smatra Alešević, političara srbskog porijekla”. Itd.
Sve u sve, Abdić je:
- Prvo, nakon vrbovanja i mimo svake pravne procedure, na temelju političke odluke ta mo negdje u vrhu u Beogradu, obustave sudskog postupka protiv njega u aferi Agrokomerc, mimo očekivanog pristupa, bilo reformistima Ante Matrkovića, bilo SDB BiH Nijaza Durakovića, pristupio Stranci demokratske akcije, jer je Služba želila preko njega pojačati dotok informacija iz tog političkog kruga za kojega je bilo izvjesno da pobjeđuje na predstojećim izborima.
- Drugo, (*) iako pobjednik na izborima 1990-te za članove Predsjedništva SRBiH, pa prema tome i očekivani prvi predsjedavajući Predsjedništva, povukao se i ustupio funkciju predsjedavajuće Aliji Izetbegoviću, jer je tadašnja procjena Službe bila da je Izetbegović, na toj funkciji, za njih oportunije rješenje.
- Treće, na vezi sa Službom i po njenom nalogu, pokušao se instalirati kao Izetbegovićev zamjenik u situaciji neizvjesnosti stvorenom aferom zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu; (primjećujete paradoks: čovjek koji je odbio iskoristiti historijsku priliku i preuzeti demokratski osvojeni mandate predsjednika Predsjedništva Republike, jer mu je bilo “inkompatibilno” obavljatu dužnost prema domovini i dužnost generalnog direktora tamo nekog preduzeća, pa se on ispred domovine, odlučio za preduzeće, odjednom je vruć kandidat i gura se na najvišu državnu funkciju, jer (tako je to poslije objašnjavao), patriotski razlozi i obaveze prema domovini su mu to nalagali).
- I četvrto, u koordinaciji sa Službom odradio tzv. autonomiju Zapadne Bosne, izazvao bratoubilački sukob u Bihaćkoj enklavi, politički otvoreno kolaborirao sa neprijateljima Republike BiH i izdavajući se za “bijelog”, građanski orijentiranog Muslimana, biva u sukobu sa “zelenim” fundamentalistima u Sarajevu; (u čemu ima elemenata istine, ali trenutak koji Abdić bira za svoj politički obračun sa službenim Sarajevom, govori sve što o tome treba znati u vremenu kada se to dešava).
Ništa moguće transparentnije ne govori o Abdiću kao političaru do činjenica da tu njegovu kvislinšku “autonomiju” proglašava na dan kada slavi sopstveni rođendan, 29.09.1993. godine. Koincidencija ili provincijalna arogancija tipa – Carevo novo ruho? ( Hmm… Mislite da su Sovjeti tek koincidentalno odabrali Lenjinov rođendan, kao dan početka završnog udara na Berlin 1945?)
Abdić nije zagovarao nikakvu opciju, nije imao nikakve ideje koja bi ga vodila u političkom radu i pristajo je na sve, na svako rješenje koje mu je diktiralo moćno okruženje; tipičan kroki čovjeka koji nije svoj u politici.
Za Abdića bi najbolje bilo, još dok ga ima, da javno istupi i kaže istinu. Na taj način bi ušao u historiju našeg prostora na velika vrata. Bez obzira na sve kroz šta su prošli i on i ljudi koji su ga slijedili kao i oni koji su se borili protiv njega i njegove tzv. autonomije, žali bože ubijenih i nastradalih u totalno nepotrebnom bratoubilačkom sukobu, ali čak i unatoč tako tragičnoj prošlosti i uzlozi koji je Abdić imao u njenom, da tako kažem proizvođenju, on bi, takvim jednim iskrenim postupkom, vjerujemo, stvarno na velika vrata ušao u bosansku nacionalnu povijest i u povijest Regiona općenito.
Šanse da tako postupi Fikret Abdić su male ili radije nikakve. U nas je politika uvjek, manje-više razumjevana kao egoističko iživljavanje, bez kajanja, pa onda jasno i bez oprosta. Sem Nikole Kilibarde, onog nesretnog zubara Milana Babića i možda još par političara pokajenika, teško se prisjetiti još kojeg makar i malo poznatijeg političara koji je izrazio iskreno kajanje za neke svoje postupke iz prošlosti; a kod Bošnjaka ih definitivno nema ni koliko bi minimalno bilo potrebno već iz razloga nacionalne općekulturološke i političke higijene.
Abdić je, po svemu onome što smo svjedočili u njegovom političkom usponu i padu, tipičan primjer tog našeg političara egoisite, koji nalazi da je bogom dat i nepogriješiv. Takvi se ne povlače, takvi se ne izvinjavaju. Stoga od njega teško, a rekao bih i ne treba, očekivati takav naglašeno etički gest, te će on ostati i u Region, a posebno među Bošnjacima, upamćen kao lakmus papir, mali čovjek u političkoj utakmici kojoj nije bio dorastao.
————————————————–
(*) Krupić ne navodi izvor informacije, ali činjenica da imenuje operativace koji su radili na vrbovanju Abdića, daje posebnu težinu njegovom iskazu. Ono što izaziva upitanost, jeste međutim ta Krupićeva tvrdnja da Abdić pristaje da radi za KOS, „poslije puštanja iz zatvora“. Pa valjda ga ne bi ni pustili iz zatvora, da nije pristao na saradnju. Suđenje bi u tom slučaju bilo nastavljeno i bez obzira što je to vrijeme kada se primjećuju novi svježiji vjetrovi političkog otvaranja i demokratizacije u Jugoslaviji – pa je i samo suđenje bilo netipično, sa prisustvom tv. kamera u sudnici i faktički odsustvom cenzure u informiranju javnosti – ne treba uopće sumnjati da bi u tom slučaju Abdić bio presuđen na smrtnu kaznu; (osnov optužbe je bili krivično djelo kontrarevolucionarnog djelovanja, a za to je u Kaznenom zakonu BiH bila predviđena smrtna kazna) ili, u nekom manje vjerovatnom spletu izrežiranih okolnosti moguće bi ga presudili na višegodišnju robiju. Konačno, ako tada pada takav jedan moćan kalibar političara kakav je bio Hamdija Pozderac, ko bi, pri zdravoj pameti mogao tvrditi da i Abdić neće biti žrtvovan. Zapravo, KOS-u je u aferi “Agrokomerc” bilo najvažnije da Abdić kompromitira Pozderca, pa kada je Abdić, možda tek u namjeri da zaštiti sebe, a možda je već tada bio na zadatku, izjavio da su braća Pozderci, Hakija i Hamdija, znali za sve u vezi poslovanja “Agrokomerca” (negdje na internet izvorima nalazimo i da je izjavio da posjeduje magnetofonske trake koje impliciraju Pozderce u aferu), ta je već izjava moglo biti dovoljno da se afera obustavi, a on pusti iz zatvora. U svakom sučaju, bez neke vrste kooperativnosti sa Službom, nemoguće je zamisliti obustavu sudskog postupka i Abdićevo puštanje iz zatvora tek onako, od nečije dobre volje. Konačno i Krupić piše da je KOS stupio u kontakt sa Abdićem, “već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru”, što je i logično. Kao što je logično da je upravo tada, dok je Abdić još u pritvoru, pazar ugovoren. Inače do puštanja Abdića na slobodu i sastanka u restoranu “Lovačka kuća”, ne bi ni došlo.
(Ovaj članak je nastao na temelju mojih istraživanja tokom rada na političkoj studiji – Alija Izetbegović, elementi portreta tolerantnog totalitarca. N. F.)