Nihad Filipović
Najprije ću kazati – što se tiče mogućeg prigovora posthumne pameti, prevrtanja meita (mrtav čovjek) i na taj način ulaženja u nečasni gibet, tj. ogovaranje čovjeka iza leđa i u njegovom odsustvo, svjedočim: koliko je do mena i koliko se moja čuje (a ne čuje se plaho, ako imalo, da ne umišljam), Izetbegovića sam kritizirao dok je bio živ. Nikada nisam glasao za njegovu politiku, (a kazuju mi da sam nacionalista – što je istina). I mada glas malih ljudi obćenito, a u Bosni definitivno, nema rezonancu koju bi u navodno demokratskom ustroju trebao imati, ipak i to je bio način da kažemo šta mislimo o tim i tim politikama. Pri tome, da se razumjemo, nije problem Izetbegović i njegova pojava na političkoj pozornici BiH, koja je bila historijski neizbježna (možda se mogla, a prije da nije, jer imamo takvo geopolitičko okruženje, ali eto recimo, možda se mogla u BiH prolongirati pojava tzv. narodnih partija, ali jednom, u prostoru slobodnog političkog očitanja, njihova pojava biva historijski neminovna).
Problem je međutim izetbegovšćina. Začuđen čitalac će se ovdje upitati: Kako sad to, nije problem Izetbegović, ali jeste izetbegovšćina? Najkraći odgovor ovdje bi bio: na isti način kao što nije, ili ne bi trebao biti, problem Josip Broz Tito, ali titoizam i titoističko nasljeđe, naravno ne u cjelini, ali gotovo pa sve u tom nasljeđu, jeste itekakav problem.
A sada ono što želim ovim člankom kazati; interesantno je to, ali iranska veza u politici Alije Izetbegovićevu i pored očitih “znakova pored puta”, pa i dokaza u tom pravcu, konstantno se previđa i sa strane najžešćih kritičara njegove politike.
Takvi to odbacuju kao fantaziju, a sami poturajuj javnosti fantazmogorične teze da je Izetbegović bio politički, a medijskim spinovanjem javnost se navodi na misao i nacionalni, Srbin, da je privid Muslimanije za koju se navodno borio samo to, tj. privid, politička magla i varka dok je stvarni epicentar njegove političke lojalnosti zapravo nacionalno srpstvo i rad protiv stvarnih interesa bosanskih muslimana, a za proširenu srpsku nacionalnu državu; dakle, likvidacija bosanske republike i kreacija Velike Srbije što je navodno krajnji cilj njegove politike.
Dobar dio te priče je politički marketing, u osnovi politički trač, jer nema dokaza npr. da Izetbegović nije bio musliman, ili da je srpska nacionalna država u centru njegove političke lojalnosti. Ima znakova, vrlo snažnih indicija, čak i dokaza, da je bio u nekoj vrsti odnosa ili veze sa velikosrpskom politikom, jer se zbilja, kroz cijeli slijed zbivanja, od uspona na vlast pa dalje, može se kazati gotovo do silaska sa pozicija vlasti i moći, javlja više kao partner velikosrpskoj politici u Bosni, nego kao istinski protivnik te politike i beskompromisni borac za interese Bosne i njenih ljudi.
Izvlačiti iz toga zaključak međutim da nije bio musliman (on, koga Saudijska Arabija, u jeku rata u Bosni, odlikuje za doprinos koji je dao u bobi za Islam) i da je radio prvenstveno vođen interesima velikosrpskog nacionalizma – pa to je ništa drugo do radikalna politička fikcija i ja sam je uvjek takvom doživljavao.
Uostalom ko bi zaista dokazao da Alija Izetbegović nije bio musliman, zasigurno bi žaslužio priznanje i nagradu ravnu onoj koju je Izetbegoviću dodjelila Saudijska Arabija za doprinos jačanju Islama u svijetu.
I dok nema, jer se iz njegovog života ne mogu izvući, dokaza da Alija Izetbegović nije bio musliman i da jeste bio nacionalni Srbin, dokaza da se u političkom radu oslanjao, podršku tražio (i dobivao) sa strane Irana, ima.
Prema jednom izvještaju američke obavještajne službe, koji je “procurio” do novinara Džejms Risena (James Risen), tvrdi se da je, doslovice:
Izetbegović bio na (1)“platnom spisku Irana” i da je Iran isfinancirao pobjedu Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije na izborima 1996. g. doznačivši mu u dvije torbe najmanje 500.000 dolara kao potpora u financiranju izborne kampanje.
Novac, jasno, niko nikada ne daje na lijepe oči. Tu se uvjek podrazumjeva obostrani interes partnera u razmjeni. A koji je to interes postrevolucionarnog Irana u Bosni turbulentnih 1990-ih, e pa da novcem pomaže jednu političku stranku (SDA)?
Odgovor na to pitanje svodi se na ideološku bliskost, čiji bitan sadržaj čine antisekularizam, panislamizam sa izmiriteljskom sunitsko-šijitskom prozelitističkom komponentom, plus političkog islam kao idealna (božanska) forma organizacije društva.
Poput Saudijske Arabije, Iran ima pretenzije, sam sebe doživljava i “vidi” svoju poziciju i uticaj, u relacijama, vodeće sile – lidera u islamskom svijetu. Saudijska feudalna despotija njima nije trn u oku zbog dogmatskih teoloških razlika između suni i šia muslimana i načina na koji jedni odnosno drugi prakticiraju istu vjeru, nego u saudijskoj dinastiji i režimu, Iranci vide antislamsku proameričku pudlicu, režim otuđen od Islama i stvarnih interesa muslimana.
A što se Bosne tiče, ideološko razumijevanje sa Izetbegovićem i muslimani Bosne, (dakle Islam), bili su idealna prilika i platforma za prodor iranskih interesa u taj dio Evrope. Plus, Iran je, uostalom najvećim dijelom pravilno, rat u Bosni doživljavao kao pogrom na muslimane, kao križarsku težnju za iskorjenjivanjem jednog malog, nenaoružanog i za rat nespremnog muslimanskog naroda na koji se digla ne samo pravoslavna četnička kama, nego i cijela diplomatska kuka i motika križarske Evrope potpomognuta, u iranskim očima, “Velikim prekookeanskim Sotonom”.
Na ovoj osnovi dolazi do razvijanja kontakata Izetbegovića i iranaskog političkog vrha.
Inače, veza Izetbegovića sa iranskim političkim i obavještajnim krugovima proteže se još od 1982. g. kada je preko iranskih veza u Jugoslaviji, Teufika Velagića i iranske Ambasade u Beču, Izetbegovićeva “Islamska deklaracija” proslijeđena iranskim relevantnim političkim kontaktima.
Izetbegovića se snažno dojmio ajatolah Rusolah Homeini, njegov svjetonazor, iranska revolucija i Iran nakon revolucije 1978. na 1979. godinu; toliko snažno da je, prema sobstvenom priznanju koje je u iztrazi 1983. g. dao isljedniku Muniru Alibabiću, napisao poseban predgovor Deklaraciji, koji je naslovio „Predgovor izdanju iz 1982. godine“.
Tim predgovorom, impresioniran Homeinijem i pod dojmom uloge koju je klerikalni stalež odigrao u islamskom preporodu u Iranu, on je korigirao neke svoje ranije stavove o islamskoj ulemi.
Homeinijeva filozofija političkog islama, može se svesti na dva ključna stava; prvi je antisekularizam: “Sva sekularna vlast, bez obzira u kojoj formi, djelo je Sotone i muslimani se moraju boriti da se ona zaustavi” (Angus Deming, “The Khomeini Enigma”, Newsweek, 31. 12. 1979. godine), a drugi je njegov panislamizam, što je našlo izraza u iranskom ustavu iz oktobra 1979. godine, gdje se u preambuli izjavljuje da se tim ustavom “obezbjeđuje nastavak Revolucije u domovini i inozemstvu”, a u članu 11. izričito se stipulira da svi muslimani čine (jesu) jedan narod.
Dakle oba ta ključna stava Homeinijevog viđenja muslimana, politike i Islama u politici potpuno su na liniji Izetbegovićevog razumijevanja muslimana, politike i Islama kako je on to izrazio u “Islamskoj deklaraciji” iz 1970. g.
I onda takvom jednom Iranu i iranskom političkom vođstvu, iz srca Evrope, od jednog evropskog muslimana, u ruke dolazi uradak upravo usmjeren u tom antisekularističkom i panislamističkom smislu, koji je vidimo i znamo to, esencija, bit, osnova, osovina, ruda, temelj, kako god hoćete, kolektivnog političkog identiteta Irana nakon revolucije, i specifično ajatolaha Homeinija i cjelokupne islamističke revolucionarne avangarde Irana.
Irancima se dopalo ono što su pročitali u Izetbegovićevoj Deklaraciji i od tada, traje taj iranski kontakt sa Izetbegovićem i njihova uzajamna politička ljubav, što se zatim razvija i održava i kroz 1990-te, traje tokom rata 1992. na 1995, sve do 1996, kada nakon slučaja u Centru MUP BiH u Pogorelici, februar 1996. g. (upad snaga Implementation Force (IFOR) u taj Centar u kojemu su djelovali iranski obavještajci i vojni i policijski instruktori), krajem iste te godine, Amerikancima pada mrak na oči, odustaju od prećutnog toleriranja Izetbegovićeve političke ljubavi sa iranskom tajnom službom i kao američki uslov za otpočinjanje 100. miliona dolara vrijednog plana naoružavanja i obuke oružanih snaga BiH, nazvanog “Opremi i obuči” (koji je plan za jedan od ciljeva imao upravo potiskivanje i smanjenje iranskog uticaja u BiH), zahtjevaju smjenu nekih proiranskih kadrova u sistemu bezbjednosti.
Priča o iranskom uticaju u BiH i vezi Izetbegovića sa iranskim političkim i obavještajnim vrhom mogla bi se nastaviti i argumentirano razvijati i dalje, od Izetbegovićevih učestalih putovanja u Iran pa do uloge koju je Iran imao u (2) naoružavanju Armije RBiH (za koju, da se razumjemo, Bosna, Bosanci i Bošnjaci specifično, i pored svega nepoželjnog vezanog uz obavještajne aktivnosti, duguju Iranu iskrenu i najdublju zahvalnost); ali su naznačene konture te veze, što se nas tiče, već dovoljne da se stekne slika o kako dubokoj uvezanosti dvaju islamističkih politika je ovdje riječ.
U svjetlu priče o elementima političkog portreta Alije Izetbegovića, za nas je iranska veza značajna, jer i to je detalj koji nas upućuje na pravu adresu u traganju za onim što je sam duhovni epicentar političke lojalnosti Alije Izetbegovića, a to je islamistička vizija zajednice muslimana: tamo gdje su muslimani većina, nespojive su neislamske institucije sa islamskim društvom, poručuje on u Islamskoj deklaraciji.
Izetbegović, i najuže političko jezgro vladajuće Stranke demokratske akcije oko Izetbegovića, su bili fascinirani iranskom islamskom revolucijom. Iranska revolucija ajatolaha Homeinija iz 1977. na 1979. godinu, ideološka osnova na kojoj je provedena i onaj društveni ustroj koji je nakon toga u Iranu uzpostavljen kao vladajući odnos, jeste transparentna, in vivo (lat. u značenju u živo) interpretacija Izetbegovićevih političkih snova i ideala izraženih u njegovoj “Islamskoj deklaraciji” iz 1970. g.
Ko god pažljivo pročita Izetbegovićevu „Islamsku deklaraciju“ zapaža da on preferira radikalniji Pakistan (prva ikada u svijetu osnovana islamska republika, godina 1956.) u odnosu na znatno umjereniju, sekularnu Republiku Tursku, za koju Izetbegović ima samo riječi kritike.
Iran međutim, nakon islamske revolucije, u tom je smislu još radikalniji i sa komponentom približavanja sunitskog i šiitskog Islama još bliži Izetbegovićevom srcu i otuda ide prvo duhovna, a onda, nakon uspostavljanja veza preko Behmena i iranske Ambasade u Beogradu i Beču i konkretna saradnička linija i veza sada već ocvalih i zrelih Mladobosanaca Izetbegovića, Behmena, Čengića, Bičakčića, junoše Latića, plus saradnička potporna mreža njima pridošlih ljudi spremnih služiti svakoj vlasti, među njima neki provjereno Kosovci, poput Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Rasima Delića ili već pominjanog beskrupuloznog oportuniste Bakira Alispahić npr. i njima sličnih.
———————————————————————————
(1) Gordon N. Barods, “World Affairs: Iran in the Balkans, a History and a Forecast”, 2013., balkaninside.com i “Al Kaida u BiH: Mit ili stvarna opasnost”, slobodnaevropa. org, 2007. g.; više o ovome: James Risen, “Iran Gave Bosnia Leader $500,000, CIA Alleges: Classified Report Says Izetbegovic Has Been ‘Co-opted,’ Contradicting U.S. Public Assertion of Rift,” Los Angeles Times, 31.12.1996
(2) Radi pravilnijeg sagledavanja i procjene cjelokupne situacije s tim u vezi, ovdje međutim valja znati dvije stvari, i to, prvo: iranska vojna pomoć bila je moguće samo uz prećutnu saglasnost i faktički američki mig predsjedniku Tuđmanu i Hrvatskoj kao tranzitnoj državi da se krene u taj projekt pošto SAD zbog UN embargo na oružije nije bila neposredno spremna angažirati se u tom smislu. Administracija predsjednika Clintona, nakon što je sve vrijeme odbijala čak i inicijative sopstvene tajne službe da se neposrednije angažira u dostavi oružija bosanskoj vladi, procjenjuje da, ako je uvjet da bi se osigurao opstanak Bosne i naroda Bošnjaka, kršenje UN embarga na dostavu oružija vladi u Sarajevu, onda je za amričku administraciju oportunije da embargo prekrši Iran nego SAD; na temelju takve procjene američka diplomatija prećutno daje saglasnost predsjedniku Tuđmanu i faktički Iranu, da se krene u posao doturanja naoružanja Armiji BiH.
Posao međutim nije prošao i bez neposrednijeg uključivanja SAD. Prema tvrdnji njemačkog publiciste Juergena Elsassera, posredovanjem tvrtke Military Professional Resources koja je u tom smislu zaključila ugovor sa Pentagonom, avionima iz Zagreba dio te pomoći iz Irana i drugih islamskih zemalja, dopreman je u američku bazu u Tuzlu i otuda distribuiran Armiji BiH; (vidjeti – “Al Kaida u BiH: Mit ili stvarna opasnost”, slobodnaevropa. org, 2007. godina).
Hrvatski interes u cijeloj ovoj priči je zadovoljen sporazumom sa Iranom o zadržavanju dijela pošiljki za hrvatsku vojsku koja se pripremala za oslobađanje Istočne Slavonije i Kninske Krajine.
I drugo moment koji ovdje valja znati: Saudijska Arabija i Turska su bili voljni ukliniti se između Irana i Bosne, pomoći isporukom oružija i tako potisnuti Iran i njihov uticaj na Izetbegovića, ali to kod Izetbegovića nije prolazilo. Sve do slučaja Pogorelica 1996. i američkog odlučnog insistiranja na prekidanju iranske veze, Izetbegović ostaje uporan u oslanjanju na Iran.
Nakon toga, teška srca (Izetbegović je upravo u to vrijeme doživio srčani udar, poslije čega njegovo zdravlje rapidno kreće silaznom putanjom), htio ne htio, Izetbegović se pragmatski izravnije oslanja odnosno, preciznije kazano, slijedi diktat neuporedivo moćnijih SAD; uostalom ovo je i tipično za Izetbegovičevo političko ponašanje: on je sve vrijeme svoje političke putanje, što bi se kazalo, njegova uvjerenja za sebe zadržavao i potiho ih nastojao provoditi, ali je i uvjek, „vezao konja đe gazda kaže“.