Loading...
Historija

Nastanak banovine Bosne i njeni prvi banovi

Borba ugarske i bosanske vojske, izvor – J. Thuróczi, Chronica Hungarorum, Theobald Feger, Erhard Ratdolt, Augsburg 1488. 

Suad Haznadarević i Emir Madanhodžić 

Iliriska plemena su u doba Rimskog carstva, manje-više,  bila kompaktna. Jak uticaj i promjenu su doživjela u vrijeme Gotskog carstva,  njihovog naseljavanja i miješanja  sa starosjedilačkim ilirskim stanovništvom u periodu dužem od dvije stotine godina, koliko su Goti bili prisutni na prostoru Ilirije, paušalno kazujući, od 350. g. n.e. do 550. g.n.e.

Nakon pada Gotskog carstva, narod Gota, naravno, nije nestao,  nego su se mnogi sa područja sjeverne Italije povukli na teritorij Ilirika, pa tako i današnje Bosne i Hercegovine, o čemu svjedoče groblja (npr. gotsko groblje iz okoline Prijedora sa oko 200 humki), mnogobrojni toponimi kao i temelji arijanskih bazilika širom Bosanske Krajine; (a Goti su, kako je poznato, bili pristalice Arijanskog vjerovanja).

Goti su na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, ostvarili i za sobom u nasljeđe ljudima prenijeli i ostavili  značajne  kulturološke sadržaje koje živimo i danas, a da toga nismo ni svjesni. Kod stanovništva BiH su se neki gotski običaji  prakticirali, u historijskim relacijama posmatrano i rečeno, takorekuć donedavno.  Prije svega je to arijansko vjerovanje, koja će se razviti kroz Crkvu Bosansku i biti prisutna od perioda kasne antike do duboko u kasni srednji vijek, odnosno do Osmanlijskog osvajanja Bosne, kada većina stanovništva prihvata Islam.

Imperator Justinian sa njegovim dvorjanima, Basilica San Vitale u Ravenni, Italja. Preuzeto sa Wikimedia Commons © The Yorck Project: 10.000 Meisterwerke der Malerei. DVD-ROM, 2002. ISBN 3936122202. Distribucija – Directmedia Publishing GmbH.

Nakon što je Bizantski imperator Justinijan, 553. g., definitivno porazio Ostrogote (Istočni Goti) i ušao u glavni grad Ravennu (danas Italija), završena je Ostrogotska vlast i u našim krajevima. U narednom razdoblju će pod  avarskim kaganatom, uslijed navale Avara, koji na teritorij Ilirije počinju upadati već od 562. g., (avarski kaganat je trajao do 796. g.), područje Ilirije doživjeti raslojavanje.

Period avarsko-slavenskog uticaja je bio najpogubniji, najdestruktivniji za privredu i opći društveni razvoj  banovina i župa ili Sklavinija – kako su nazivane teritorijalno političke organizacije nakon sloma avarskog kaganata na teritoriju Ilirije. O vojnim prodorima Avara na tlo današnje Bosne i Hercegovine postoje samo tri maglovita historijska izvora iz kojih se ne može izvesti zaključak o avarsko-slavenskoj kolonizaciji Bosne, već isključivo o pljačkaškim vojnim pohodima. (1)

U ovim vojnim pohodima stradalo je i porušeno 50 ilirskih gradina i 50 arijansko-gotskih, bosanskih crkvi, koliko ih je do danas pronađeno na području Bosne i Hercegovine. Čudnovato je da Srpska Pravoslavna Crkva i Katolička Crkva u Hrvata, ove arijanske bazilike, koje su nastale kao materijalni refleks tj. kao arhitektonsko naslijeđe arijanske doktrine, arijanskog duha i načina mišljenja, (te su u tom smislu  sebi svojstvene i suštinski odudaraju od klasičnog crkvenog arhitekstonskog naslijeđa), nastoje svrstati u njihovo, tj. srpsko odnosno hrvatsko kulturno-historijsko nasljeđa; (ili u najmanju ruku nastoje zaturiti i minimizirati  uticaj Arijanstva, ne samo u Iliriji, nego u cijeloj Europi).

Dr. Ibrahim Pašić u radu „O porijeklu vladarske titule “ban” u srednjevjekovnoj Bosni“ primjećuje: “Imajući u vidu da je na tlu Bosne i Hercegovine, prije slavensko-avarskih naseljavanja u VII vijeku, postojao povijesni kontinuitet društvenog i državnog organizovanja u vremenu od deset stoljeća, te da se u navedeno vrijeme područje današnje Hercegovine zasigurno nalazilo u ilirskoj državi a vjerovatno i jedan dio Bosne, uz činjenicu da su i 20  rimskih careva bili Iliri, osnovno pitanje je: da li je iliro-romansko starosjedilačko stanovništvo Bosne punih deset stoljeća čekalo avarske banove da im oni organizuju srednjovjekovnu bosansku državu”. (2)

Hrvatska historičarka Nada Klaić, više na osnovu općeg znanja i intuicije u relacijama znanja, prva je otvorila pitanje dvjestagodišnje avarske vlasti nad bosanskim zemljama. (3) Prema njenom mišljenju – bosanske zemlje u avarsko doba imale su istu  organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima Avarskog carstva. O ovom periodu gotovo da nema nikakvih historijskih podataka koji bi nam mogli ponuditi precizniji uvid u stvarna dešavanja.

Oslanjajući se na genetiku, naučnu disciplinu koja se posljednjih desetljeća ubrzano razvija, vidimo da u genomu (DNA slika) današnjeg bosanskih ljudi, ima tek  od 10-15% slavenskog genetskog “materijala”. Na osnovu ove činjenice nudimo jednu logičnu tezu koja iz nedostatka pisanih dokumenata može da ponudi odgovor i implicira neke zaključke. Dakle, nakon sloma čuvenog Batonovog ustanka, 6. na 9. g. n. e., (taj je, rat bio najteži sukob Rima nakon Punskih ratova, dvije stotine godina unazad), imperija, dio poraženih Ilira prevodi u ropski status i prodaje na tržištu, a dio zadobiva tzv. civitates status punopravnih građana imperije. Bivajući punopravni građani imperije, Iliri su ulazili u rimsku vojsku i često bivaju na poziciji vladare imperije (slobodno se može kazati da su Iliri čak dominirali u strukturi moći Rimske imperije; smatra se da je 16. od 30. rimskih imperatora, bilo s područja Ilirika, odnosno bili su ilirskog porijekla). Znači, Iliri su, u momentu avarsko-slavenskog prodora na njihovu teritoriju, već imali jako kulturološko naslijeđe, identitetsko osjećanje posebnosti i imali su tradiciju u organizaciji vlasti i života u širim i lokalnim zajednicama;  bili su vješti u političkim i ratničkim poslovima, pa je sve to, smatramo, uticalo na njihov  otpor avarsko-slavenskoj navali. To i jeste razlog zašto je, kada se konsultira genetski nalaz kod današnjeg stanovništva, rećemo Bosne i Hercegovine, (koja nas ovdje najprije zanima), slavenska genetska haplo-grupa zastupljena u malom procentu, (negdje oko 15%), dok je ilirska komponenta prisutna 40%.  Dosadašnja politička slavenistika nas je podučavala suprotnom.

Ipak, Bosna jeste bila pod avarskim uticajem, ali je i bila  bila mnogo slobodnija u odnosu na ostale djelove Ilirije. Ono što je u interesu svih velikih sila u historiji, (i danas je tako), jesu prirodni resursi, politička dominacija na određenom prostoru i porezi podanika, znači materijalna dobit, kako bi centri moći, (u ovom slučaju centar Avarskog kaganata, tzv. Avarski prsten u Panoniji), prosperirali i dalje širili moć, vrijedilo je i u slučaju avarskog prodora na područje  današnje BiH; dok je lokalna uprava bila na domicilnom  stanovništvu.

Desno, Avarski kaganat, period 582. – 612., izvor: William Shepherd R., Wolf Halama (nur der hier überarbeitete Kartenausschnitt) –  Ursprung Shepherd, William: Historical Atlas, New York: Henry Holt and Company, 1911.

Ovo su razlozi zbog kojih, smatramo, kroz 200-godišnj avarski uticaj na centralni dio nekadašnjeg Ilirika i rimske provincije Dalmacije, tj. današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacije, organizacija lokalne uprave, ostaje ista kao u predavarsko vrijeme.

O  periodu avarsko-slavenske dominacije dr. Enver Imamović navodi sljedeće:

„Nakon burnih zbivanja koja su pratila slom antičke civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna ulazi u najmračnije razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je trajao skoro 300. godina, odnosno od 7. do 10. stoljeća. Kroz to vrijeme nema ama baš nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono nešto malo arheoloških spomenika ni u kom slučaju ne može nadoknaditi pisanu građu. Skoro da je isti slučaj s ostalim okolnim zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vršila konsolidacija doseljenih slavenskih plemena koja su se konačno razmjestila i stabilizirala u onom rasporedu kako ih vidimo u 9. i 10. stoljeću”. (4)

Franci na čelu sa Karlom Velikim, a svakako i njegovi nasljednici zbog ratova sa španskim Arapima nisu imali interes i kapacitet za osvajanje naših prostora kao ni  za prodor u Bizantsko carstvo, koje, ipak nije učvrstilo svoju vlast zbog stalnih ratova sa Bugarima, istočnim susjedima i zbog konstantnih unutarnjih previranja i borbe za vlast. U ovom periodu avarske vlasti, rodovsko-plemensko društvo prerasta u feudalno plemstvo, sa hijerarhijom velmoža i vlastele. Formiraju se župe i banovine kao nove feudalne struktukture, u organizaciji i pod upravljanjem domaćeg plemstva.

Dakle, od nestanka Avarskog carstva  u VIII. vijeku, pa sve do 1166. godine, Bosna je neovisna o bilo kojoj imperiji ili nekoj pograničnoj banovini i župi (Istra, Liburnija, Dalmacija, Slavonija su pod direktnim franačkim patronatom; na drugoj strani se vodila konstantna borba Bugara i Bizanta, dok su neki gradovi u primorju ostali pod uticajem Bizanta). Tako je banovina Bosna imala u tom vremenu, i teritoriju i kulturu i tradiciju, jezik i pismo. (5)

Banat Bosna, 768. – 900.; izvor Oxford University Press & Clarendon Press.

Ovdje ukazujemo na istraživanja profesorice germanistike, Bisere Suljić Boškailo, koja je u njenoj knjizi „Goti u Bosni“, razvila jasnu tezu i zaključke da je pismo bosančica identično sa mesapskim ilirskim pismom sa sjevero-istoka Italije i da je korištena u prevodu Wulfiline Gotske biblije na gotski jezik, te poslužila kao osnova nove pismenosti Gota.

Sve ove činjenice potkrepljuju iznesenu tezu hrvatske historičarke Nade Klajić o Bosni kao najstarijoj državi  kod južnih Slavena, koju je elaborilrala u knjizi „Srednjovjekovna Bosna“.

Doseljeni Slaveni u Iliriji najmanje su se naselili na prostor Bosne i Hercegovine a najviše na prostore današnje Slovenije, Hrvatske i Srbije.

Moderna historiografija je unijela sumnju u vjerodostojnost podataka „Ljetopisa“ popa Dukljanina, (poznatog i kao Barski rodoslov), zbog političkih ambicija Duklje prema Bosni i Neretvanskoj banovini. Iako u mnogom netačni, prepravljeni pasusi Barskog rodoslova, te falsificirana Papska bula, ipak ta činjenica, ne bi nas trebala sputati da za ozbiljno uzmemo Dukljaninovo zapažanje bosanskim vladarima, (banovima), za koje kaže da  imaju gotsko porijeklo. Kako god primili ovo Dukljaninovu natuknicu, za istinu ili neistinu, ipak, ono se ovdje očituje bitnim za Bosnu,  jer se ovim ta zemlja i njeni ljudi izdvajaju kao specifična i zasebnna jedinka u odnosu na okolne, Slavenima naseljene banovine i župe.

Mnogi historčari koji su se bavili historijom Bosne i Hercegovine će kazati da iz ovog perioda od tri stotine godina, nema nikakvih pisanih tragova, da je sve uništeno i popaljeno. Stoga takvi taj period od VII. do X. vijeka nekad nazivaju  “dobom bezimenih banova”. (6)

Međutim, ovo je samo djelimična ocjena i to  sa aspekta da su u toku ratova i razaranja uništeni mogući dokumenti koji bi se mogli naći na teritirorji Bosne. Postavlja se pitanje o informacijama vezanim za Bosnu u stranim izvorima iz ovog perioda, kojih – nema. Nepostojanje informacija je ipak, smatramo, informacija iz koje se da iznijeti teza o nebitnosti banovine Bosne u rečenom vremenu, za tadašnje dominantne  imperije.

Kako smo naveli, Franci i Bizantsko carstvo, nisu imali kapacitete za učvršćivanje svojih vlasti na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacje, a možda im zbog preokupiranosti na drugoj strani, ovo područje, geografski inače teško pristupačno, nije bilo ni interesantno, pa tako nisu pisali i vodili zabilješke koje bi nama danas bile dragocjene. Što nas ponovo upućuje na razmišljenje o relativnoj, do širokoj, za Rimskog i  Gotskog carstva razvijenoj, duhovno usvojenoj i budućim generacijama prenošenoj ideji političke samouprave banovina i župa.

To bi bili elementi koji su pospiješili razvoj, specifičnosti  rano-srednjovjekovne tzv. Zagorske banovine i naposlijetku Kraljevine Bosne i njoj pripadajućih banovina Paganije (Neretvanska banovina), Huma, Travunije, Konavle i, u kulturološkom smislu, župe Ras.

Desno, Stari Ras, glavna utvrda župe Ras

Ras ima svoje specifičnosti u odnosu na ostalce u kojima se odvijala simbioza novo pridošlih etnija i religija ( Arijanstva, Kršćanstva,  Islama koji  je u našim krajevima bio prisutan pod uticajem ilirske vojske i španskih Saracena, te drugih malobrojnih izbjeglih pripadnika dualističkih pravaca koji su našli svoje utočište u Bosni). U župi Ras se odvijao isti proces razvoja samostalnosti; (o čemu svjedoče mnogobrojni stečci i arijanske bazilike građene od IV. – VI. vijeka).

Iako se u ovoj župi smjenjivala bugarska i bizantska vlast, proces razvoja nove ilirske samostalnosti i samosvijesti naglo je prekinuto  pojavom Raškog župana Stefana Nemanje (vladao Raškom od 1166. – 1196.), koji, zbog ličnih i političkih inetresa, prelazi  čas na stranu Mađara, zatim Rima i katoličke tradicije i potom  Bizanta i pravoslavne tradicije.

O relativnoj kompaktnosti ovih banovina i župa indirektno svjedoči  Srpski historičar Mihajlo Dinić član SANU u Jugoslovenskom historijskom časopisu, godina I., str. 151. koji piše sljedeće:

“Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni – Hum (Hercegovina) i delovi Raške (Sandžak) se izuzimaju – nije bilo u Tvrkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno!“ (7)

Dakle, tek u Tvrtkovo vrijeme (1338. – 10. mart 1391.), što je kasni period za doba koje tretiramo, počinje se pojavljivati pravoslavlje na prostoru Bosne. Ima mnoštvo literature i naučnih radova kod hrvatsko-srpskih historičara koji su nastojali da naše krajeve kroz crkvenu organizaciju uvrste u red katoličanstva ili pravoslavlja i pod tim plaštom Bosnu stave u politički potčinjen položaj.  Tako u knjizi  „Srednjovekovna kneževina i kraljevina Srbija“, Živojina R. Andrejića, a tako i rado citirani Ckveni sabor iz Salone 530. i 533. g., (kojeg mnogi autori smatraju falsifikatom), na kojem se pominje  Andreas episcopus [ecclesiae] Bestoensis,  Andrija, biskup Bestoenski (8), nastoje banovine – Bosna, Usora i Soli,  Hum i Neretvanska banovina, preko crkvene organizacije, uvrstiti u pravoslavlje, odnosno katolicizam i takozvane srpske, odnosno hrvatske zemlje. Ako sagledamo činjenicu da je u Solinu pronađena arijansko gotska bazilika koja je vjerovatno starija od ovog Sabora, onda nam je jasno koliki je uticaj Crkve bio u Bosni i drugim banovinama kada je u svom centru imao jedno jako oprećno učenje.

Poznata je historijska činjenica da su prvi  Dominikanci pristigli u Bosnu nedugo nakon osnutka ovog reda 1225. g., kada je u Bosni i ostalim pomenutim banovinama i župama već bila uspostavljena Crkva bosanska na čelu sa njenim vjerskim poglavarima, tzv. didovima, i gdje je bilo prihvaćeno i učvršćeno arijansko učenje o Isusu iz Nazareta. To je vrijeme kada je u banovini Bosni već nekoliko vijekova djeluje učilište, slobodni smo kazati univerzitet  u Milama (danas Arnautovići) kod Visokog. (9)

Tako se pitanjem utjecaja Katoličke, odnosno Pravoslavne crkve, u ovom političko-kulturno-religijskom vakumu nastalom u pomenutim banovinama i župama dalje nećemo baviti, jer ga nije bilo ili je bio deklarativan, odnosno minimalan.  Nakon 796. g. i franačke vojne pobjede nad Avarima u prostor Panonske nizije 895. g., dolaze Ugri (Mađari).  Panoniju su naselili do 900. g. na čelu sa Árpádom (mađarski: Árpádok, slovački: Arpádovci) gdje su osnovali  kneževinu Ugarsku kojom je upravljala dinastaija Arpadok  i u narednih 1000. g. , to postaje snažna ranosrednjovjekovna  kraljevina. (10)

Desno, ugarski vladar Geza, rad anonimnog autora (P. Magister) – Chronicon Pictum, faksimil, University of Maryland biblioteka.

Njihovim naseljavanjem Panonske nizije spriječeno je daljnje širenje Svetog Rimskog Carstva  na istok europskog kontinenta. Bili su nomadi, pljačkaši i pagani.  Njihovim naseljavanjem Panonskog bazena, razbijena je kompaktnost avarsko-slavenskog  etnosa, koji je tu do tada dominiraobio. Vodili su konstantne pljačkaške ratove i bili su strah i trepet sve dok njihov vladar Geza (972. – 997.), pod pritiskom Njemaca 974. g. nije prihvatio kršćanstvo. Uslijedilo je masovo pokrštavanje ugarskog stanovništva. U simboličkoj ravni, kraljevska kruna koju je Geza dobio od pape, označila je rađanje kraljevine Ugarske (danas moderna Mađarske) a time je, prema istoku  europskog kontinenta, proširena  granica papskog uticaja.

U ovom kratkom opisu osnivanja ugarske (mađarske) države možemo vidjeti da je ona cijelo vrijeme zabavljena sama sobom.  Nije bila u stanju ponuditi  i u Bosni nametnuti svoje vladare,  koji bi bili mađarskog porijekla: (iako su  neki  historičari željeli da predstave krvnu srodnost ili bliskost bana Borića i dinastiju Kotromanića, e naime da su bili mađarskog odnosno hrvatskog porijekla, za to nema pouzdanih historijskih tragova i dokaza).

Uz pomen Bosne, u latinskim izvorima se pominje fraza „per voluntatem Dei“, (tj. nastala Božijom voljom); isto i u Franačkim analima, gdje se u prvoj polovini IX. vijeka pominje „regio Ratimari ducis“ (u značenju, Ratimir, vladar zemlje, distrikta, određenog područja, koji se nalazi izmeđ franačke i bugarske države,  južno od rijeke Save).  Ovo bi bio i najraniji pomen nekog bosanskog vladara. Godine 827. , Bugari su zauzeli dio Panonije (koja danas pripada Hrvatskoj), a car Ludovik je 828. g., okrivljući markgrofa Furlanije Balderika za ove gubitke istog je zbacio sa vlasti, a Furlaniju  razdijelio na četiri nova administrativna dijela, zv. grofovije. Tako je osnovao, kao neko, bavarsko kraljevstvo a za kralja je postavio Ludovika Njemačkog. (11)

Gradina Esztergom u gradu Visegrádi (Višegrad); u njoj su obitavali rani mađarski vladari.

Istra i kneževina Dalmacija su ostale u tijesnoj vezi sa kraljevinom Italijom, a prekodravska Panonija (oko jezera Balaton) i Karantanija (današnja Koruška, Kranjska i donja Štajerska u vezi s Francima). (12)

Bugari su u ovim osvajanjima sa vlasti zbacili sve franačke knezove i postavili bugarske, pri čemu je bugarski kralj Omortag podržao  Ratimira, koji bi, po svemu sudeći, mogao biti prvi pomenuti ban Bosne.

U Franačkim analima pominje se „regio Ratimari ducis“ 838. g., koji se nalazi izmeđ franačke i bugarske države, a  južno od Save. Kralj Ludovik Njemački je poslao veliku vojsku na čelu sa podunavskim markgrofom Ratbodom  protiv bana Ratimira (osvojenim područjem vladao od 829. – 838. g), s namjerom da  razbije njegove vojne snage.  Do bitke nije došlo jer je markgrof Ratbod morao zbog drugih obaveza i problema ići kod kralja Ludovika,  a ban Ratimir se pred tom vojskom povukao na svoju zemlju, južno od rijeke Save.

Interesantno je ovdje napomenuti da je i ban Borić  1150. g.,  imao posjede na rijeci Dravi koje je, navodno, dobio na poklon od ugarskog kralja.   Zona, bez značajnijih uticaja velikih imperija, Zagorska Sklavinija ili  Bosna je namjerom Franaka trebala biti vojno oslabljena kako ne bi stupila u savez sa Bugarima i bila prijetnja na njihovoj granici. U toku ovih zbivanja ban Ratimir je pružao utočište knezu Pribini, vladaru Njitre u Slovačkoj,  kojeg je odatle protjerao Moravski knez Mojomir.

O Ratimirovom nasljedniku nema podataka. Da li je imao sina koji bi ga mogao naslijediti u vlasti, ili je to bio neki njegov srodnik o tome nema podataka. Interesantno je ovdje napomenuti da je i ban Borić  1150. g.  imao posjede na rijeci Dravi koje je, navodno, dobio na poklon od ugarskog kralja.

Svjedočanstvo o samostalnoj Bosni nalazi se u  pomenu Bosne koja  je vodila rat protiv raškog župana Časlava Klonimirovića (vladao od 933. – 950. g.) koji je jedan kratak vremenski period zauzeo i vlado Bosnom. U tom periodu je uspio zavladati  Zetom, Paganijom, Zaklumijujom (Zahumlje), Travunijom i Rasijom (Raška).

Slijedeći ban Bosne se pominje 968. g. u ratu protiv hrvatskog nosica vlasti  Mihajla Krešimira II., navodi autor porodičnog stabla „Bosanska dinastija Kotromanića”, prof Enver Imamović. (13)

Za vrijeme Krešimirove vladavine Hrvatskom 949. g. – 969. g., pominje se da je Krešimir II., provalio u Bosnu i da je u ovom pohodu opljačkao župe Uskoplje, Luku i Plivu i na kraju osvojio čitavo područje Bosne.  Bosanski ban nije pružao otpor, nego se povukao u Ugarsku 968. g. (14) Uz ime Krešimira II. vežu se i neki falsifikati vladarskih isprava; (tako je pr. Nada Klajić dokazala da isprava kojom Krešimir navodno dariva samostan Svetoga Krševana u selu Diklo, zapravo falsifikat iz kasnijih vijekova).

Naredni dokumentiran pomen bosanskog bana je  sedamdeset godina poslije, i to je bosanski ban Stipan (ili Stepan) a pomen je u vezi rata protiv dukljanskog kralja Bodina 1084. g. O Bosanskom banu Stipanu nema informacija da bi se nešto više moglo znati o njemu.  Obzirom da je otac kralja Bodina knez Mihailo Vojisavljević zauzeo Travuniju i dio Zahumlja, kralje Bodin se, nakon što je stupio na prijestolje 1083. i 1084. godine, potrudio da zadrži osvojene teritorije pa je otišao korak dalje i preduzeo pohode na Rašku i Bosnu. Oba pohoda su bila uspješna. Dio Bosne i Raška su ušle u sastav Duklje. Bodin je u osvojenu Rašku kao namjesnike postavio dva župana sa svog dvora, Vukana i Marka, a  u  Bosni se za ovog vremena pominje ban Stipan.  Izgleda da Stipan nije rođen u Duklji, već je bio domaći bosanski velikaš, koji je trebalo da pomogne Bodinu u Bosni. (15)

Stećak, Dobrigošće kod Jablanice.

Politički razlozi bi mogli biti sljedeći: Duklja se u periodu vladavine Bodina nalazila na vrhuncu moći; pored centra kraljevine sljedeću okosnicu su činile Travunija i dio Zahumlja tako da su Raška i dio Bosne činile drugi ekonomsko-vojni krug koji je podržavao kralja Bodina. Prioriteti dukljanskog kralja su bili zauzimanje Kotora, Budve i Bara koji su trebali obezbijediti trgovinsku razmjenu i zanatski procvat koji su garancija uspona, snage i daljnjeg razvoja.  Najvjerojatnije da je dvogodišnja opsada Dubrovnika 1092. – 1094. g., sa strane bosanskog bana Stipana i kralja Bodina upravo bila iz ovih, ekonomskih razloga. Na kraju, Bodin je uspio zauzeti Dubrovnik.

Naredni  ban Bosne,  nepoznatog imena, spominje se 1103. godine, čiju je kćer oženio dukljanski župan (ili knez) Kočapar. Ime ovog bosanskog bana nije zapisano ali je zabilježeno u kontekstu da nakon dugogodišnjih borbi za vlast u Duklji, Kočapar biva primoran na bjekstvo u Bosnu, gdje se ženi sa kćerkom bosanskog bana.

Nakon njega na vlast u Bosni dolazi ban Borić, o kojem imamo nešto više informacija (1154-1163) Ban Borić je  imao dva sina: Stjepana i Pavla, te unuke Odola, Čelko, Detmar i Matija. Obzirom da se u literaturi navodi samo titula „ban Bosne“, jer imena nisu pisana u izvornim dokumentima, zato je period u kojem se pominju Bosanski vladari samo po tituli prof. Imamović nazvao – „doba nepoznatih banova“.  

Na osnovu priloženih podataka da se ustvridi da je Bosna postojala 300 g. prije bana Borića ili Kulina bana. Naša historiografija najviše je tretirala Bosnu od ova dva vladara Bosne, jer se o njima pojavljuju prvi opširniji podaci , a razloge za takvu historiografiju treba tražiti u skrivanju podataka o najstarijoj državi na Balkanu  Bosni of strane njenih susjeda.

Ilustracija (detalj) dukljanskog vladara sv. Mihajla Vojisavljevića, oko 1080. Ovu fresku u Stonu svojataju kako hrvatski  (16) tako i srpski historičari.

Dakle, od pada Avarskog carstva, naredni period od VIII. do XI. vijeka, prostori današnje Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Raške (danas Sandžak) su po istoj etničkoj, vjerskoj (Arijansvo) i kulturološkoj istosti, pripadnosti  i povezanosti, bili manje ili više u neovisnom položaju u odnosu na velike imperije. Specifičnost župe Ras (uži dio Sandžaka) je da se nalazila unutar Bugarskog carstva, što, sudeći po arijanskim bazilikama (nađenim u dolini rijeke Raške) i stećcima koji su kasnija kulturološka pojava, neometano se razvijao arijansko-ilirski, u ovom periodu bosanski, identitet, sve do pojave župana Stefana Nemanje koji, zbog ličnog interesa i dodvoravanja Bizantu i Rimu, ulazi u sukob sa pripadnicima Arijanstva u Rasu.

Otud hrvatska historičarka dr Nada Klajić (17) s pravom definira Bosnu kao „ najstariju državu Južnih Slavena“. Tako su  mogle nastajati samostalne župe i banovine, pa nakon avarskog carstva, bez stranih uticaja, ostaju  Bosna, Usora, Soli, Hum, Travunija, Neretvanska banovina (Paganija) i Konavle. Po zapisima Konstantina Porfirogenta (Constantine VII Porphyrogenitus 945. „De Administrando Imperio“), Bosna se prostirala na teriritoriju na kojem je živjelo ilirsko pleme Desitijata (to bi zbačilo od rijeke Lašve do rijeke Drine, kao nukleus velikog područja srednje Bosna).

Na ovom mjestu je neizostavno, (mada nismo suglasni sa gotskom teorijom porijekla bosanske dinastije Kotromanića), pomenuti Ljetopis popa Dukljanina koji ističe da su  Goti na teritoriji današnje BiH utvrdili političko središte iz kojeg  je vladala Gotska dinastija. Prema Dukljaninu, država se dijelila na banovine, a vladar je imao titulu kralja. Bosna je bila podijeljena na gornju ili planinsku Bosnu, i na donju ili ravnu Bosnu. Prema tome, Bosna je od VII. vijeka, pa sve do 1166. godine bila nezavisna prema Bizantu.

U X. vijeku  imamo pomen Bosne koja zauzima prostor Uskoplja, Luke i Pljevlje (Crna Gora) na zapadu sa Drinskom župom na istoku, koja se nalazi pod vlašću jednog nosioca vlasti – bana. Ako je po Dukljaninu, vladar „Zagorskih sklavinija“, banovina i župa,  imao titulu kralja;  ako je bosanska dinastija Kotromanića gotskog porijekla, kao potomci Teoderika Velikog (Theodorich der Grosse), Svetopelek , u tom slučaju „Kraljevstvo Sklavinija”(„Kraljevstvo Slovena“)  je bilo u Bosni i pomenutim župama i banovinama. Patetično je i smiješno posmatrati sa kojom mjerom zanesenosti, srpski i hrvatski ideološki historičari se sukobljavaju na pitanju, nepostojećeg Dukljaninovog Kraljevstva Slovena.  Jer, ako je kraljevstvo tek opisna (literalna) apstrakcija hroničara i faktički  nepostojeće, ne mogu ga onda svojatati ni Srbi ni Hrvata (već po činjenici da nije ni postojalo), ali i obzirom na historijski fakt da su obe te zemlje u tom rečenom vremenu bile vazalne župe Franaka, Bugara ili Bizanta.

Njemački antropolog, pravnik i historičar Theodor Mommsen, za djelo “Historija Rima”, biva nagrađen  Nobelovom nagradom 1902. godine; u tom djelu on muslimane sjevernozapadnog Balkana svrstava u direktne  sljednike naroda Ostrogota.

Mada je i ova teorija,  prema nalazima Istitutu za genetiku –  Igenea, netačna, (jer, bosanski muslimani su, sudeći po prenesenom genomu, pretežnim dijelom slijednici Ilira),  ono što je zanimljivo kod Mommsena, jeste  njegovo viđenje bosanskih muslimana kao starosjedioca na toj zemlji.

Na osnovu iznesenih činjenica, nameće se pitanje porijekla  plemenitaškog roda Kotromanića, da li su domaćeg ilirskog ili su gotskog porijekla.  O starosti i porijeklu bosanske dinastije Kotromanića pisali su i svjedočili o njoj mnogi savremenici, kroz vijekove njene vladavine.  Dokument  iz  XIII. vijeka za Kotromaniće  kaže da su oni vladari Bosne od starine, a  U Povelji iz XIV. vijeka, kralj Tvrtko doslovno naglašava da Kotromanići vladaju Bosnom od njenog postanka.

Naše mišljenje, koje je svakako podložno kritici jer nemamo historijskih podataka, jeste da je bosanska vlastela i vladarska dinastija Kotromanića ilirskog, domaćeg porijekla. Obzirom da su skandinavski Goti miješali se sa domicilnim Ilirima, dolazi do interakcije i u jeziku. Tako, mnoge stare gotske riječi imaju svoje ilirsko porijeklo, a neka njihova prezimena  zavrsavaju na  slavenizirano “ić”, npr.  Theodorich – Thloderići, kako stoji na bronzanoj ploči iz vremena rimskog prefekta Catulinusa, 493. – 526.

Uporedo sa izgradnjom i afirmacijom banovine Bosne,  bosansko ime se paralelno potvrđivalo. Tako se u carskoj tituli Manojla Komnena 1166 g. prvi put javlja termin Bošnjanin.

Muhamed Hadžijahić je mišljenja da je  tokom IX. i Х. vijeka tekao proces teritorijalne homogenizacije “Zagorske Sklavinije”, odnosno Bosne, tako da su tada u  njenom sastavu bile Bosna, Donji Kraji, Usora, zatim župe Rama, Drina, Zagorje  oko gornje Neretve i Kalinovika, Podgorje, odnosno, kasnije Zahumlje  ili Hum. Iz toga proizilazi da је bosanska država rano postavila svoje granice na rijeci Drini i Savi, а južno prema Neretvanskoj banovini sve do Livna.

Mnogi autori su mišljanja da je društvo i društvena organizacija Zagorske sklavinije(Bosne) zbog doseljavanja Slavena bilo raslojeno.  Ipak se o velikoj  raslojenosti novonastajuće države s današnje distance  ne može govoriti  jer genetska ganeologija pokazuje da su upravo nabrojane sklavinije (župe i banovine) bile pod najmanjim uticajem doseljavanja slavenskog stanovništva. U Bosni je polovina stanovništva sa starosjedilačkom ilirskom genskom haplogrupom dodajući već asimiliranu gotsku komponentu sa tendencijom simbioze i asimilacije novopridošlog stanovništva.  Nukleus tadašnje Bosne je bio dolina rijeke Bosne i visočki kraj (Visoko).

Ovdje treba dodati istraživanje mr Hakije Zoranića o nastanku  Bošnjaka Zoranić je   analizom više znanstvenih radova došao do saznanja da je narod Bošnjana generirao (od lat. generare, rođen, nastao, stvoren “proizveden”, itd.), tokom druge polovine VII. do početka IX. vijek kao amalgam (mješavina, miks, stapanje, sjedinjenje, itd.):

  1. Dijela autohtonih Ilira, najstarijeg evropskog naroda koji je na ovim prostorima živio više hiljada godina;
  2.  Dijela germanskog naroda Gota koji se tokom III. i IV. stoljeća asimilirao u Ilire;
  3. Dijela Južnih Slavena, među kojima nije bilo nikakvih srpskih niti hrvatskih plemena;
  4. Dijela Avara koji su prodrli zajedno sa Južnim Slavenima i čija je asimilacija u Slavene bila pri kraju;
  5. Dijela Romana, a moguće da je bio neznatan broj Tračana i Kelta, također evropskih naroda.

“Kroz brojne, u početku krvave, a kasnije dugotrajne mirne procese uzajamnog prožimanja, asimilacije i identifikacije došlo je do svojevrsne simbioze, jedinstvenog naroda koji je sebi dao ime Bošnjani, prema zemlji Bosni ili prema rijeci Bosni.“  

————————————————–

[1] O tome vidjeti u: B. Grafenauer, Proces doseljavanja Slovena na zapadni Balkan i u istočne Alpe, Simpozijum Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slovena, Sarajevo l969., str. 51.,    takođe – Manendar i  Theofilakt Simokatta …

[2] Dr. Ibrahim Pašić: O porijeklu vladarske titule “ban” u srednjevjekovnoj Bosni; ovaj rad dr Pašić je prezentirao na Drugom Internacionalnom kongresu balkanske turkologije održanim u Mostaru 03. -06. 09. 20o2.

[3] B. Grafenauer, Proces doseljavanja Slovena na zapadni Balkan i u istočne Alpe.

[4] Dr Enver Imamović Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, str.14.

[5] Bisera Suljić Boškailo Goti u Bosni str.164., I., 187.

[6] Isto kao 4., str. 18.

[7]Mihajlo Dinić  Jugoslovenski historijski časopis, I. godina, str. 151.

[8] Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni; Ante Škegro, Hrvatski Institut za povijest.

[9] Prvi koji je iznio tezu o postojanju univerziteta u Bosni bio je boisanski historičar, arheolog i konzervator Đuro Basler, u jednom tekstu u sarajevskom Oslobođenju od  27. 03. 1971.. Zoran E. Bibanović, u knjizi Prirodno i kulturno naslijeđe Sarajeva, pozivajući se na Baslera, takođe iznosi ovu tezu. Isto nalazimo i kod  dr Envera Imamovića u knjizi Korijene Bosne i bosanstva. Prema Basleru, studentima nisu izdavane diplome nego je u ceremonijal promocije uključeno upisivanje u indeks učilišta – Liber de Civitate Dei. Glavni izvor Baslerove teze koju prihvaća i razvija profesor Imamović, jeste jedan sudski protokol (zapisnik) iz jula 1388. godine, u kojem zabilježeno suđenje  izvjesnom Jakob Beku, iz Chierija, gradića jugoistočno od Torina. Imamović smatra je je rečenio boisansko učilište još i starije i locira ga na godinu 1175.

[10] https://hr.wikipedia.org/wiki/Arpadovi%C4%87i

[11] T. Smićiklas CODEX DIPLOMATICUS diplomatički zbornik Hrvatske, Dalmacije i Slavonije knjiga treća str. 12

[12] Ferdo Šišić,  Povijest Hrvata, Prvi dio od 600.-1526. g. strana 99. i 100.

[13] Dr Enver Imamović, isto kao fus nota br. 4., str.18.

[14] Rudolf  Horvat  Povijest Hrvatske, I.,  1924. g.

[15] T. Živkovič,   Gesta Regnum Sclavorum 2006.,  strana 116.-117., 2006., Beograd- Nikšić: Istorijski institute, Manastir Ostrog

[16] Npr., Z. Bjelovučić, Hrvatska kruna u Stonu, str. 123.

[17] Dr Nada Klajić, „Srednjovjekovna Bosna“.           

(Za bosanskepoglede.com priredio: NF)         

One comment
  1. Dino Pašić

    Zanimljive činjenice. Dodao bih samo, vezano za gote još nešto. Dr. Marjanović je nakon rata okupio tim za istraživanje dijelova tijela iz grobnica. Nakon više godina istraživanja skupilo se dosta podataka o genetici naroda iz BiH i došli su do vrlo zanimljivih podataka. Pohvalili su se tezom da narod BiH (sjeverozapadni dio) i dio HR ima jednu liniju čak preko 12000 godina staru. Isto tako takozvani Evropski vikinzi koji su smatrani najstarijim Evropljanima su dobili bratsku haplo grupu iz BiH, naravno Bosanska je starija. Što znači da su vikinzi doselili iz Bosne ili Balkana. To je dokaz migracija na sjever. Isto tako gotsko pismo pronađeno npr u Bibliji iz 4 stoljeća u Švedskoj, podsjeća puno na Bosančicu. Znači to je dokaz migracija još jedan.
    Hoću da kažem, kad vidim da neko piše da mi imamo gotske gene, to đi je smješno jer oni ustvari nose kulturno i genetsko naslijeđe sa Balkana ili Bosne.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *