Autori: Suad Haznadarević i Emir Medanhodžić
Iako se bosanski banovi pominju 300 godina prije bana Borića[1], prvi bosanski ban o kojem u historijskim izvorima nalazimo nešto više informacija, jeste ban Borić. Smatra se da je vladao od 1150. do 1163. godine, ali je vjerovatno vladao i prije prvog pomena u historijskim izvorima. Bio je oženjen unukom bosanskog bana Stepana, (ban Stepan se pominje u vezi rata protiv dukljanskog kralja Bodina 1084. godine), a zvala se Lavica. S njom je imao dva sina koji se takođe u pisanim izvorima pominju 1250. godine, to su Stepan i Pavle, a imao je i tri unuka – Odola, Čelk i Borić
Izvora koji bi nam mogli kazati nešto preciznije o porijeklu bana Borića nema, tako da sve teorije o njegovom mađarsko-hrvatskom porijeklu nemaju smisla, jer se zasnivaju samo na činjenici da se njegovi nasljednici od XIII. do XV. vijeka pominju u tom kraju (generatio Borich bani).[2]
Ipak, dokumenti iz Venecije upućuju da je ban Borić porijeklom iz Huma, a na drugu stranu njegovo porijeklo se određuje u okolinu Grabarja, nedaleko od Broda na Savi, Slavonija, jer je tu imao porodični posjed. Potomci bana Borića su se naselili u Slavoniji i donjem dijelu rijeke Vrbas, a od njega je jedan porodični ogranak tvorio i plemićku porodicu Babonića, koji su svoj uspon doživjeli u XII. i XIII. vijeku u Slavoniji i dolini rijeke Vrbas.[3]
Babonići se po vjerodostojnim izvorima mogu pratiti tek sredimom XIII. vijeka. Uzevši u obzir da su vladali južno od rijeke Save i donjeg dijela toka rijeke Vrbas do rijeke Kupe, te činjenice da je bosanski ban Prijezda za smirenje situacije u stalnim borbama za vlast kneza Radoslava, njegovom bratu banu Stipanu dao na poklon župu Zemljenik (totam supam Zemlenyk), kroz koju protječe rijeka Vrbas (hinc transit Vrbaz), obzirom da se radi o bosanskim posjedima, može biti da su Babonići upravo pomenuti potomci bana Borića.
„Historijska karta srednjovjekovne bosanske države“, Marko VEGO, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Sarajevo, 1957, iza str. 184.
Nakon smrti ugarskog kralja Bele, bosanski ban se upleo u zbivanja u borbi za ugarsko prijestolje. Obzirom na njihovu malodobnost, bio je na suprotnoj strani Belinih sinova Gejze, Stjepana i Ladislava smatrajući da se vlast dijeli po sposobnosti i starješinstvu, a ne po naslijedstvu. Tako je u vlasti nad Ugarskom i Hrvatskom podržao njihovu majku Jelenu i njihovog ujaka Palatina i bana Bjeloša.
Nedugo poslije vlast u Ugarskoj je preuzeo sin kralja Bele bivši bosanski vojvoda Ladislav koji nedugo zatim umire, da bi nakon njega vlast preuzeo Stjepan III. U znak zahvalnosti banu Boriću Stjepan III. mu dariva velike posjede u Slavoniji. Sa ovih posjeda se povukao kad je Bizant zaratio sa Ugarima. Tad su dijelovi današnje Hrvatske, Dalmacija, Sreme i Bosne, pali pod vlast Bizanta. Tad se Bosna prvi i posljednji put pominje u bizantskoj carskoj tituli od 1166 -1180. Ban Borić je gajio dobre odnose sa ugarskom vlasti te se u dokumentima pominje dok je boravio u Ostrogonu (mađarski Esztergom).
Opis fotografije: Esztergom je pored mađarskog grada po imenu Vešegrad gradina u kojoj su obitavali rani mađarski vladari.
O njegovoj samostalnosti u odnosu na Ugarsku govori bitka u kojoj je potukao ugarsku vojsku kralja Stjepana III. koji je nastojao zagospodariti Bosnom. To je bio prvi vojni sukob i prva pobjeda bosanske vojske nad Ugarima.
Bana Borića pominje bizantijski hroničar, sekretar cara Emanuela I. Komnena, Grk, Ivan Kinam u knjizi „Sažetak zbivanja“, kojom je obuhvatio zbivanja u rasponu od 118 – 1176. Kinam Borića naziva vladarem zemlje Bosne, koja se prostirala od Save na sjeveru, do Drine na istoku, a neki izvori kažu da je vladao i Humom. Iako su se njegovi glavni posjedi nalazili sa bosanske i danas hrvatske strane rijeke Save, najvjerovatnije da je centar njegove uprave bio malo dublje na teritojri Bosne i to u Srebreničkoj gradini. Preciznije, bosanska država u to doba obuhvatala je prostor od današnje Foče do današnje Srebrenice, dalje je izlazila na rijeku Drinu i pružala se do njenog ušća u rijeku Savu. Dolinom Save se prostirala do blizu on onog što danas znamo pod imenom Bosanski Brod, na sjeveru, pa do izvora Ukrine, idući linijom koja se protezala do Banja Luke i srednjeg toka rijeke Sane. Od planine Grmeč na zapadu, granica se spuštala na jug, prema župama Glamoč, Hlivno i Rama i dolinom rijeke Rame izbijala na gornji tok rijeke Neretve. Preko Jelača granica je zatvarala svoj krug u Foči. O prostranstvu državnog teritorija govori jedan izvor iz 1203. godine, koji kaže da se Bosna prelazila za “deset i više dana hoda”.[4]
Na osnovu izvora iz Papske kurije, u ugarsko-bizantskom ratu od 1150 – 1154. godine, u vrijeme bitke protiv Bizanta, na Tari 1150. godine, spominje se izvjesni župan Banki(u)n, kojeg opisuje Ivan Kinam. Obzirom da su bizantijci ovaj termin prilagodili svom načinu izražavanja, moguće je da je u pitanju ban Kulin. Historijski izvori za bana Kulina navode da je bio veoma gorostasan i snažan čovjek, a na bojnom polju neustrašiv i veoma hrabar.[5] Vjerovatno je nakon poraza u ovoj bici odveden u Carigrad, a na njegovo mjesto biva postavljen ban Borić. Time se otvara mogućnost da je ban Borić u dva navrata vladao Bosnom, a ban Kulin po prvi put uzeo titulu „Veliki ban“ i vlast nad cijelom tadašnjom Bosnom. Jer, ako je 1150. g. Kulin predvodio bitku na Tari, protiv Bizanta, onda je on morao biti vladar Bosne, jer je u to vrijeme vladar predvodio bitke na bojnom polju.
Borić je 1154. godine, kao saveznik ugarskog kralja Stjepana III, predvodi vojsku, sastavljenu od Čeha, Saksonaca, Ugra, Hrvata i Bošnjana u opsadi sela Braničeva, (desna obala Dunava). Kad je Komnen stigao sa svojom vojskom, Ugri su krenuli u pravcu Beograda, a ban Borić je krenuo sa svojom vojskom uz rijeku Savu, preko Drine u Bosnu. Za ovaj događaj bizantski pisac Ivan Kinam piše: „Kad stiže blizu Save on zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina, koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije, a Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja”.
Kad je saznao da je sa Ugrima i Borić, car Komnen III. je na njega poslao svoje elitne jedinice na čelu sa hartularijem Vasilijem Cinciluk-om, kojeg je Ban Borić potukao. Ako je bizantijski car protiv bosanskog bana poslao svoje najbolje borce, onda je banova vojska bila jaka i respektabilna sila, što svjedoči o dobroj državnoj i vojnoj organizaciji i vojnim vještinama te vojske. Ishod cijele bitke između Bizanta i Ugra je takav da je Bizant pobijedio Ugre, te se ban Borić morao iz Bosne povući u Slavoniju, na svoje posjede koje je ranije dobio na poklon i upravu od ugarskog kralja. O ovim zbivanjima opširno svjedoči Ivan Kinam (Cinnamus). Bana Borića izričito imenuje saveznikom ugarskog kralja.
Jedan jako interesantan pomen Borića se nalazi kod Templara. Kada su tražili posjede na kojima bi izgradili svoje „kuće“, a koje bi im služile u zaštiti puta kojim su prolazili europski hodočasnici prema Svetoj zemlji i Jerusalemu, Borić im je darovao svoj posjed koji se danas nalazi na rijeci Dravi u Hrvatskoj. Ova dokumentirana darovnica templarima, kao zemljišni posjed, se nalazila u Esdel (Zdeljica kod Mosta u Podravini) i templari su ovaj poklon dobili u posljednjim godinama života bana Borića.[6] Radi se o posjedu koji je ugarski kralj Stjepan III. još ranije poklonio banu Boriću.
U dokumentima iz 1209. godine, kralj Andrija II. ponovno u zaštitu uzima templare u Dalmaciji i Hrvatskoj pa zabranjuje da itko od njih zahtijeva bilo kakve poreze ili dohotke. Među templarskim posjedima u ovom kraljevskom dokumentu pominje se i naprijed rečeno selo Esdel u vlasništvu bana Borića (banus Boricius de Bosna). Tu se navodi da je ban ovo selo darovao templarima s dozvolom kralja Stjepana. Ovu darovnicu potvrdio je i kralj Bela III.
U vrijeme vladavine bana Prijezde, 1211 – 1287, spominje se takođe da je ban Borić Templarima darovao zemlju, što prema Talociju, (Lajos Thallóczy), ukazuje na određenu porodičnu vezu između Borića i Prijezde, pa i Borića i bana Mateja Ninoslava, 1232. do 1250, koji su iz roda bosanske vladarske porodice Kotromanić.
U historijskim dokumentima je zabilježena još jedna darovnica templarima. Radi se o poklonjenom zemljišnom posjedu koji je darovao Odola, unuk bana Borića. Važno je napomenuti da su ovi zemljišni posjedi pripali Odoli, kako stoji u ispravama, putem „nasljedstva“ („jure hereditario“).[7]
Izvori:
[1]http://bosanskipogledi.com/2021/07/17/nastanak-banovine-bosne-i-njeni-prvi-banovi/
[2] Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, prvi dio od 600. godine – 1526 godine, strana 179.
[3] Koszta, László (1994). “Babonić”. In Kristó, Gyula; Engel, Pál; Makk, Ferenc (eds.). Korai magyar történeti lexikon (9–14. század) [Encyclopedia of the Early Hungarian History (9th–14th centuries)] (in Hungarian). Akadémiai Kiadó. p. 73. ISBN 963-05-6722-9.
[4] https://bosnae.info/index.php/ban-kulin-1180-1204-doba-mira-prosperiteta-bosne
[6] Juraj Belaj, Templari i Ivanovci na Zemlji Svetog Martina, 2001.
[7] Maria Karbić, Posjedi plemićkog roda Borića Bana; isto, Helena Nicholson, The Knight Templar, 2002.
(Za bosanskepoglede.com priredio NF))
Željko Jurčić
Pohvalno je što ste ovdje iznijeli mnogo podataka. Ono što ja kod svih tekstova koji se bave sakupljanjem historije želim naći jest neki zaključak onih koji o tome pišu, dakle vaše komentare, kojih ovdje nema. Bitno mi je značenje tih historijskih ličnosti, tj. što su oni u toku svog života učinili, kako su oni djelovali. Zamjeram sveukupnoj historiografiji što uglavnom govori tko je kad vladao i područje kojim je vladao, a da o samoj toj vladavini uopće nemamo nikakvu sliku naroda (a NAROD i narodni život bi po mom mišljenju trebao biti u središtu historiografije), iz historiografije jer narod koji je na teritoriju zapravo daje cjelokupni identitet nacije i sliku o životu u historiji. Nije vladar onaj koji daje taj identitet, on je samo prolazna stavka u životu svake nacije. Molio bih vas za mi napišete svoje komentare na ovo moje mišljenje.