Teško je razumjeti da naši misleći ljudi, univerzitetski profesori, čak profesori pravnih nauka, nekritički veličaju mrtvog maršala, koji sve što je radio, preko njegove partije, radio je mimo prava, da bi onda on i drugovi, tvorbu neprava proglašavali pravom.
Šta je to onda? O čemu je tu riječ? O neznanju ili … ? Ali, kako je moguće univerzitetsk profesor – pa neznalica?
Znači ne, nije riječ o neznanju, nego ili previše znaju, pa im škodi ili radije i prije je riječ o ideološki ispranim mozgovima, čiji se nauk stečen u formativnim godinama, onda, kao što bi danas kazali – po defaultu, prenose na mlađe.
Uhapšeni su svi dotadašnji generalni sekretari KPJ, njih pet – i svi su pobijeni: Filip Filipović, Sima Marković, Đuro Cvijić, Jovan Mališić i Milan Gorkić.
Kako su hapšeni? Pa tako što je Tito prethodno pisao izjavu (izjave), gdje se negativno izjašnjavao o svojim dotadašnjim suradnicima. A ubijao ih je Staljin i njegovi kriminalci.
Historijska je istina da je Tito cinkario ljude.
Naravno, trebalo je preživjeti, reći će ikonoljubci, pa pehlivanio čovjek. Ali, hejjjjj, time ništa manji Titov bezkrupoulozni oportunizam nije. Jer, na kraju krajeva – Kako živjeti u nepoštenju, kada je već po sebi teško u poštenju? On da je bio pošten, ne bi poslije rata, nakon iskustva koje je imao sa Staljinom, gdje je na svoje oči vidio šta se radi i kakav je to sistem i društvo, nastavio sa instaliranjem osobnog staljinizma u Jugoslaviji. Što majkovići ne krenu odmah 1945. s “humanim” socijalizmom? Nego zaveo titoistički staljinizam.
Dobro, kazaće apologete mrtvog diktatora, objektive historijske su to okolnosti, ne možemo iz ove perspektive prigovarati ljudima na postupcima unazad 70 i jače godina. Postoje određene determinante u vremenu, zbiljske silnice izvan kojih se ne može.
U redu, ali šta je kasnije bivalo. Mogao je napraviti proboj u Novo vrijeme ako ne prije, a ono zasigurno početkom 1970-ih. Konačno u samoj partiji imao je podršku za to i to u dvije najsnažnije komponente SKJ: u Srbiji su se pojavili jaki ljudi u partiji koji su tražili pomjene (tzv. srpski liberali u SK Srbije), a jednako tako i u Hrvatskoj (pokret tzv. Hrvatskog proljeća).
Ali ne drugovi ikonoborci, Tito nije mogao takav luping izvesti jer mu famozne determinante u glavi nisu bile poslagane. Doduše Berlinski zid još nije bio pao, ali mogao je pasti u njegovoj pameti, da nije bio hard core marksista-lenjinista, znači boljševik; a u boljševika nema pluralizma, nema liberalizma, nema slobode izvan zida diktature proleterijata – čitaj birokratskog vrha partije i lidera doživotno na vlasti. I to je bila ta opredijeljujuća determinanta – znači opijat vlasti, znači sve-sve, ali vlast se ne ispušta iz ruku.
A vidite tavarišći, diktator poput maršala što je bio i nimalo pitoma zvjerka, slobodan sam kazati čovjek koji je morao na sudu završiti da je bilo po pravdi, general Pinoče, u siromašnom Čileu je tih 1970-ih godina izvršio državni udar, ubio Aljendea i mnoštvo komunističkih funkcionera i simpartizera, zaveo žestoku diktaturu, ali je u diktaturu (ono kao u Kineza danas), uveo tržišnu ekonomiju i nakon desetak godina navikavanja naroda na novi odnos, nakon što je od najsiromašnije zemlje Južne Afrike napravio prosperitetno društvo, povukao se sa vlasti, otvorio društvo za politički pluralizam i od tada do danas u Čileu funkcionira parlamentarna demokratija; vlasti se smijenjuju, ali nikome ne pada na pamet povratak na socijalističke nebuloze druga Aljendea; jer Čile je bogata (najbogatija) i prosperitetna zemlja Južne Amerike, ljudi su osvojili svijest zašto je tako i ne pada im napamet, pa onda ni vlastima, povratak na stanje socijalističke aljendeovske sirotinje velikih riječi i malih djela.
E pa biva ubijen, kod Madrida, u do danas nerazjašnjenim okolnostima. Kao ono, godinama poslije, Ivo Lola Ribar pred zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, što biva ubijen. Ne kažem, ne imputiram, ali po popularnosti jeste bio ravan Titu, pa ga nesta. Ovdje ne upirem prstom, ali ovo su činjenice. Ko to iztražuje, ko razsvjetljava? Pa da znamo, šta je istina, šta laž, a šta paralaž?
I Tito dolazi na čelo KPJ. Ko ga imenuje? Pa Komunistička internacionala. Ne drugovi jugo-komunisti, nego Kominterna. A ona je Staljinov instrument. Ergo, maršal bio i ostao Staljinov agent.
A poslije rata ide nova čistka komunista kroz Inform-biro aferu (Kominform ili Informbiro skraćenica od Informacioni biro komunističkih i radničkih partija). Suočila se dva ega, onaj Staljinov i Titin, personality clash, kakve ideje, kakvi bakrači; nego – E nećeš ti meni u mojoj kući gazdovati.
Do 1952, preko 270. 000 ljudi u Jugoslaviji je uhapšeno, a oko 5. 000 komunista pobjeglo je u SSSR. A sistem, ostao isti. Blage modifikacije i kasnije naglašeno šminkanje, ali u suštini ISTO. A gdje afera Blajburg 1945. i tolike desetine hiljada pobijenih tamo i u postratnim čistkama kulaka, narodnih neprijatelj, sabotera, ostataka građanske klase, političkih oponenata. Na desetine hiljada ljudi ubijeno je. Samo u Srbiji cifre su u rasponu od 30.000 do 50.000.
Gdje Cazinska buna i ubistva nevinih seljaka što se diguše na bunu protiv nepravičnog obaveznog otkupa koji je davao državi, a njih i njihove porodice ostavljao gladnim; nikog ubili, niti kome kakvu štetu nanijeli, a platiše glavom oni, a njihove familije teškom sudbinom progonstva supruga, sinova i kćeri narodnih neprijatelja. I sve to stoga što je maršalu trebalo da, iako u zavadi sa hazjajinom u Kremlju, dokaže, da je i on drug na pravom putu.
Gdje su Jasenovačke mistifikacije i laganja u funkciji cementiranja vlasti; zar mislite da je slučajno to što maršal NIKADA nije otišao u Jasenovac ili to što partizani nisu nikada napali i makar pokušali likvidirati logor?
I sve to u ime čije i čega? U ime civilizacije! U ime diktature – pazite u jeziku je istina – znači, u ime diktature proleterijata, u ime jugoslavenske ideje, u ime bratstva i jedinstva u krvi do vrata! E da bi sve, nakon smrti genijalca, 1980, opet završilo u krvi. Onoj koja je prolijevana i 1941. na 1945, u ime ideje da nikada više ne bude bratska krv prolijevana.
I to, ta surova praksa ubijanja zbog drugačijeg mišljenja, ta doživotna vlast druga monarha i ta jednopartijska opresija policijske države – to je našim univerzitetskim profesorima, opozicionim političarima bajagi građanske profilijencije i buraniji na fejs ćenifi – civilizacijski vrh!
Pa Tito i komunisti su bili s onu stranu građanske ideje, koja je u principu – pluralna; tako da su ta zaklinjanja naše političke zvjeradi pred kipovima i bistama maršala, znak da je politička opozicija u BiH, vjerovatno i veći problem od etnonacionalističke pozicije.
A što se tog vrha tiče, znači o Titovoj Jugoslaviji je sada riječ, kao najboljem od svih mogućih svjetova, kao o vrhu civilizacije koji su naši narodi uspjeli ostvariti, ovako ću ja to poslagati, a znam da će se sada većini, jer to je prevlađujuće stanje duhova u Bosni, specifično u Bošnjaka, kosa na glavi dići. Nejse, ovako ta slagalica ide:
Jugoslavenska ideja i praksa (to najprije) jeste promašaj XX stoljeća, ogromna zabluda mnogih umnih pa i najumnijih naših ljudi. Tako iskustvo jugoslavenskih ubijanja kazuje. Stoga, nama nije potrebna duhovna konekcija na to vrijeme, nego naprotiv, iskorak iz tog vremena, e da bi uopće bili u stanju mentalno se pripremiti za zaista Novo vrijeme u Bosni, a i u Regionu.
Nama, exjugoslavenima, treba paralelizam u odnosima slobodnih entiteta; kao u ranom srednjem vijeku što su ilirsko-slavenske banovine bile u stanju koegzistirati, u de facto bratskim relacijama, a biti svoji.
Kakva Jugoslavija makar i kao reminiscencija na “vrijednosti” koje bi trebalo obnavljati makar u novom pakovanju – uslovima kada nemamo izgrađenu političku kulturu za koegzistenciju u toj formi međuentitetske i međuetničke uvezanosti.
Pa to je tako jasno demonstrirano i u rasponu 1918. na 1941. i 1945, i u rasponu 1945/46. na 1991/2. odnosno 1995.
Samo sloboda u historijskim granicama ex-jugo zemalja i uzajamna saradnja. Maksimalna! Znači otvorene, granice, slobodan protok ljudi, robe, novca, ideja, razmjene u kulturi, koperacija u sport itd. … itd. Sve, sve dakle otvorenop i pružena ruka – ali separatne suverenitete ne dirati.
To je rješenje na bazi iskustva i u duhu vremena. A ne reminiscencije na kokano pozitivne tekovine jugobarbarizma kao način priželjkivanja povratka na nešto što je nepovratno odbačeno na stalaže historijskih arhiva.