Loading...
Historija

Dominus Bosnae – Kulin, Veliki ban bosanski

Kulin ban, vizija umjetnika Adisa Eliasa Fejzića

Senzacionolno otkriće: Dokaz da je Kulin ban bio pripadnik arijanske Crkve bosanske. Iz teksta:

“Zanimljivo je to, obzirom da se ban Kulin i Crkva bosanska našla pred velikom opasnošću ukoliko ne prihvate faktički diktat iz Rima, (da nije postignut sporazum izvjesno bi uslijedila vojna intervencija), prihvaćeni tekst abjuracije (izjava o odricanju pod zakletvom), očekivalo bi se da počinje, kako je to u to doba bilo uobičajeno posvuda u katoličkoj Evropi,  invokacijom tj. svjedočenjem Svetog trojstva, znači – U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, što bi značilo prihvatanje i sljedbu katoličke tradicije; međutim, to nije tako. Tekst počinje ovako:

  • U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i okupitelja ljudskog roda. Godine od njegovog utjelovljenja 1203, šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inoćenta III.

Ovo nam izgleda kao kompromisno riješenje između teoloških načela curie u Rimu i vjerovanja i političkih prilika u Bosni i okruženju, obzirom da je ovaj uvodni dio – U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, bliži arijanskoj (znači crkvenobosankoj) tradiciji poimanja božanskog, a drugi dio je de facto priznavanje autoriteta (iz teksta Izjave je to nedvojbeno jasno), pape Inoćentija III, znači Katoličke crkve u Rimu”.

Dakle rečena abjuracija je preko 800 godina dostupna historiografima. Pitanje je: Kako niko do sada ne uoči ovako kardinalnu diskrepanciju i makar je naznači, ako ne i pokuša duhovno i kontekstu vremena dešifrirati. Stoga je ovo, slobodno možemo kazati otkriće autora ovog rada, Suada Haznadarevića i Emira Medanhodžića,  kapitalan doprinos razumijevanju Crkve bosanske i njenih relacija spram dominirajućih kršćanskih dogmi u vremenu njenog trajanja.

Kulin ban, profil, vizija umjetnika Eliasa Fejzića

Suad Haznadarević & Emir Medanhodžić

Nakon bana Borića, o kojem u izvorima nalazimo nešto više podataka, te se, dijelom i s tog razloga, smatra prvim bosanski banom, (što ne odgovara istini, jer u izvorima nalazimo pomen Bosne i njenih banova i do 300 godina prije bana Borića), ban Kulin je još jedan bosanski ban o kojem u historijskim izvorima nalazimo mnogo više podataka nego o njegovim prethodnicima. Kulin ban bio ličnost iz reda bosanskog plemstva i ima svoje korjene u ranijim generacijama vladajućih struktura feudalne vlasti.  Osnovu  za ovu formulaciju nalazimo u prethodnim banovima, vladarima Bosne. Znajući da je Bosna u ranijim periodima, još od pada avarskog carstva 791. g.  bila van doticaja dva, u to vrijeme, dominantna carstva – franačkog i bizantijskog, moguće je da u Bosni nije bilo drastičnih smjena vlasti, plemstva i vladara zemljišnih posjeda, nego se posjed prenosio podrazumijevaćim civilizacijskim halatima: darovanje, moguća kupovina, prodaja i svakako naslijeđe…

U vrijeme bana Kulina, Bosna ima izgrađene i funkcionirajuće sve komponente djelotvorne državnosti; znači ima teritoriju, ima vladara, administraciju, vojsku, podrazumijevajuće državne granice, ima novac, jezik i čak i sopstveno pismo, danas nadaleko čuvenu  bosančicu i ima specifično kultuno naslijeđe i tradiciju koja seže daleko u  staru ilirsku eru. Bosna je zaista entitet koji jeste, izgleda najstarija državotvorna tvorba u regionu zapadnog Balkana. Sve rečene karakteristike se očituju u poznatim historijskim artefaktima kao što su Povelja Kulina bana izdata knezu Krvašu i građanima Dubrovnika iz 1189, Izjava o preobračenju iz 1203, Humska (ili Humačka ploča), Miroslavovo jevanđelje … itd.

Ban Kulin (dominus Bosnae) je Bosnom vladao od 1180. do 1204. g.  U historijografiji, obzirom na dostupnost historijskih  izvora iz perioda Kulinove vlasti, provlači se viđenje (pogrešno) bana Kulinu kao osnivača Bosne.  U njegovo vrijeme  crkvenobosansko poimanje vjere zvanično je bila državna religija, a da bi bila dostigla tu veličinu i moć i ona je morala imati svoj začetak mnogo ranije u historiji kao što je to imala i banovina Bosna; znači, morala je imati neku tradiciju izgradnje, rasta i penetracije u strukture državne organizacije.

Prema zapisu benediktanca  Mavra Orbina u knjizi “Kraljevstvo Slavena”, izdatoj 1601. godine, ban Kulin  je naslijedio bana Borića i vladao je 36. godina. Ako je tačno da je Kulin vladao 36. g. onda je vladao od 1168. godine, što bi značilo da je aktivno bio prisutan u vrijeme vladavine bana Borića; stoga, ovo datiranje koje navodi Marvo Orbin(i) može biti da je i tačno, jer Borićeva vlast se završava 1163. g.  U tom se periodu, dakle prije 1180. godine, u izvorima spominje izvjesni  Baculinus, što je vjerovatno bizantski naziv za bana Kulina.[1]  Ipak, sva ova datiranja uvijek treba posmatrati sa rezervom.

Rodbinske poveznice sa njegovim prethodnicima u vlasti nisu sigurne. Ferdo Šišić zastupa mišljenje da je Kulin sin bana Borića.[2] Nada Klajić takođe polazi od teze da je Kulin bio srodnik bana Borića.

Kulinova banovina Bosna se prostirala od Drine do Vlašića, s pokrajinama Vrhbosnom (današnja srednja Bosna s dijelovima istočne Bosne) i Usorom (sa Solima). Nakon protjerivanja bana Borića u Slavoniju, bizantska vojska je 1164/65. godine osvojila Bosnu, Usoru (sa Solima), Dalmaciju, Srijem i dijelove Hrvatske. Obzirom da je pripadao bosanskom plemstvu,  pod okriljem Bizanta je postavljen  na prijestolje oko 1172. g. u vrijeme cara Manuela I. Komnena, a to je  vrijeme kada se uticaj Bizanta nad Bosnom primicao svom kraju.[3]  Ovdje bi trebalo razjasniti da, ako je ban Kulin nakon smrti bana Borića stupio na vlast, onda je Bizant mogao samo pod određenim vazalskim uvjetima prihvatiti vlast Kulinovu, a ne postaviti ga, kako to navodi historijska literatura.

Da je ban Kulin na vlast postavljen oko 1175. godine, smatra prof. Mustafa Imamović.[4]   Nakon smrti Manuela I. Komnena, ban Kulin se naziva carem Bosne  što isključuje mogućnost vazalskog odnosa prema Ugarskoj. U to vrijeme Bosna je bila strateški i vojni partner u ratu u kojem je s Ugarima i Rašanima (Stefan Nemanja) učestvovala u ratu protiv Bizanta 1183. g.  U ugarskom sistemu vlasti još uvijek nije bio poznat vazalski odnos. Tako da su sve teze historičara koji žele bana Kulina svrstati  u ovisan, vazalski odnos prema ugarskom kralju netačne.[5]  Kulin je bio neovisan od Ugarske, kao i njegov prethodnik ban Borić.

Zasigurno je vlast bana Kulina bila starija od njegovog prvog pomena u historijskim izvorima, a on se desio u jesen 1180. g. nakon smrti cara Komnena. Radi se o pismu papskog legata Teobalda koji  piše“Kulinu, velikom banu Bosne”, (Culin magno bano Bosine), “plemenitom i moćnom mužu, banu bosanskome; u pismu se navodi: “… veličinu velikodušnosti slave Vaše, da iz naklonosti prema sv. Petru apostolu i papi, te za spas svoje duše,  pošalje svoju dvojicu delegata ili učenika na razgovor i da pošalje kunine kože”.[6].

U načinu adresiranja ovog pisma Kulinu može se vidjeti da je bosanski ban bio jako poznat i poštovan u Rimu i drugim zemljama.[7] Na žalost, pismo koje je papa Aleksandar III. pisao Kulinu nije sačuvano. Iako pismo papinog legata ne govori o nekim problemima, da se naslutiti da je papina želja bila zbližavanje rimske Crkve sa Bosnom i njenom crkvom u kojoj je Rim imao jako malo utjecaja.

Kao i svo plemstvo diljem tadašnje Europe u sklapanju bračnih ugovora i rodbinskog vezivanja sa drugim plemićikim porodicama, takva je praksa bila i u Bosni.  Kulin je išao po ilirskoj liniji sklapanja porodičnih veza jer je njegova supruga banica Vojislava- sestra Raškog župana Stefana Nemanje, zatim,  sestra mu je bila supruga humskog (Hercegovina) kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje velikog župana Raške. Naslijedio ga je sin Stepan. Kulin je imao je još jednog sina kojeg je svećenik.

Jedan porodični izdanak po ženskoj liniji iz kuće Kulina se vezao sa ugarskom kraljevskom porodicom, (sredina XIV. vijeka) a to je Elizabeta Kotromanić kćerka bana Stepana II,  ugarska kraljica udata za mađarskog kralja  Ludovika, zatim njena kćerka Jadviga (Hedviga) poljska kraljica. Elizabetina rodica Marija Kotromanić bila je udata  za njemačkog grofa Ulricha iz pokrajine Švapske; tu je i  celjska grofica Katarina Kotromanić.

Iz vremena vladavine bana Kulina pronađene su dvije kamene ploče na kojima je ispisano Kulinovo ime.

Prva je pronađena kod Zenice, u mjestu Podbrježje 1964. g.  Na ovoj ploči je tekst ugraviran sa dvije strane ploče na kojoj je sačuvan pomen na bana Kulina i na kojoj se vidi da najvjerojatnije crkvu sv. Jurja podiže Gradješa, „Veliki sudija“ u vrijeme vladavine bana Kulina. Građevinu je sazidao Draže Ohmućanin, a natpis je pisala osoba koja se s mnogo rezerve identificira kao pop Prodan.[8]  Veliki sudija je bio toliko imućan da je za sebe i svoju suprugu mogao sagraditi grobnu crkvu.  Ova ploča je jako bitna jer se u njoj govori o „Velikom sudiji“ u vrijeme Kulina; dakle, svjedoči postojane uglednih ljudi – sudaca i eto, među njima i Velikog sudije Gradješe, svjedoči o dijacima (zapisničarima), a sve potvrđuje postojanje organizacione strukture i institucije sudstva unutar vlasti Kulinove Bosne.

Ploča Velikog sudije Gradiše, čuva se u Muzeju grada Zenice.

Ktitorski natpis Velikog sudije Gradiše, kraj 12. vijeka:

V d`ni b(a)na velik(a)go Kulin(a) bješe

Gra(d)ješa sudi(ja) veli u njeg(a) i s`zida (crkvu) svetago

Jurija : e se leži u n(e) go : i žena eg(o)va rče položi(t)e me u

Nego: a se zida Draže O(h)mučanin‘ : (to)mu volì B(ož)e

:n(an‘). (A)z‘ pisah’ Pro(dan’) (po)p

U knjizi Marka Vega, “Postanak srednjovjekovne bosanske države”, (Svjetlost, Sarajevo 1982.), nalazimo kompletan tekst ove povelje, prva i druga strana ploče.

Druga ploča iz ovog perioda je Ploča bana Kulina. Pronađena je u Biskupićima kod Visokog, a datira s kraja  12. vijeka. Čuva se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Naš poznati historičar dr Ćiro Truhelka, u tekstu Kulinova ploča[9], ovako kazuje o otkriću rečene ploče:

“Prolazeći proljetos kroz Visoko saznao sam da je blizu varoši na lijevoj obali Bosne pod selom  Muhašinovići u takozvanoj Tuštinoj njivi Jove Šerenca izorana kamena ploča sa natpisom. Natpis sa ploče glasi:

Siju crkv’ ban’ Kulin’ zida

e g d….. jeni Kučev’sko Zagorie

nade na nu grom(‘ i) u Podgorie Sljepičišt’: i postavi svoj obraz’ (za ili nad’) pragom’

B(og)’ dai banu Kulinu zdravie i banici Vojslavi

Na mjestima gdje su slova oštećena u tumačenju natpisa proizvoljno su ubacivana slova kako bi se natpisu dao mogući smisao pa se mu se daju i karekteristike „savremenog jezika“ i tumačilo bi se ovako:

Ovu crkvu zidao je ban Kulin kada je plijenio Kučevsko zagorje.

I pade na nju grom u Podgorju Slijepčišća.

I postavi svoj obraz nad pragom.

Bog da podari banu Kulinu i banici Vojslavi.”

Prema Truhelki dakle, natpis se odnosi na jednu crkvu koji je ban Kulin sazidao u kučevskom Zagorju i na nju pade, kako natpis veli – grom, te ju ban iznova sazidao i postavio svoj obraz nad pragom.

Dva su pristupa u tumačenju ovog natpisa. Prvi, koje mnogi historičari drže validnim, a to je da je Kulin učestvovao kao saveznik ugarskog kralja Bele III. i raškog župana Stefana Nemanje u ratu protiv Bizanta i da je pohodeći Kučevsko zagorje, na  osnovu ratnog plijena zidao ovu crkvu.

Na drugoj strani, prof. dr Emir O. Filipović smatra, što je zaista nešto novo i jako interesantno za buduća istraživanja, da je ovo umetanje slova (ili falsificiranje) radi dobivanja nekog objašnjenja teksta pogrešan pristup i navodi da toponime „Kučevsko zagorje“ i „Podgorje Slijepčište“, treba tražiti u okolici Visokog, jer je ploča bana Kulina pronađena u Biskupićima. Napokon, tu je postojao jak vjerski centar koji bi zalužio pažnju graditelja crkve.

I zaista, prof. dr Enver Imamović i Zoran E. Bibanović[10]  su u vatikanskim dokumentim pronašli podatak da je u periodu vlasti bana Borića i Bana Kulina, g. 1175, postojao univerzitet u Visočkom polju, u Moštrima kod Visokog, koji je među prvim univerzitetima u Europi, na kojem su o učenju Crkve bosanske predavali profesori „magistri“.

Ovo je dodatni podatak koji potkrjepljuje činjenicu koliko je banovina Bosna u vrijeme bana Kulina nego i u vrijeme njegovog prethodnika bana Borića, bila jaka i organizirna društvena zajednica. I ne treba čuditi da je Crkva bosanska za vrijeme Kulina bila državna religija banovine Bosne.  Pripanici heretičkih pokreta iz cijele Europe, ljudi koji nisu prihvatali Sveto trojstvo i Isusovo raspeće, dolazili su ili su se sklanjali u bijegu od progonstva, u Bosnu, kao spiritualni centar njihovog ili njima bliskog razumijevanja vjere i vjerovanja.  Tu ih niko nije dirao, niko ih nije progonio i bili su slobodni živjeti svoje vjerovanje i izučavati specifiku vjerovanja njihovih domaćina, Dobrih Bošnjana i Crkve bosanske. Neki su poslije bili islijeđivani sa strane katoličke Crkve; tako, u pronađenim inkvizicijskim dokumentima pominju se imena: Jakob Bek iz Chierija, gradića jugoistočno od Torina, Rebelator de Balbis iz Chierija, Ivan Naro i Granom Bencije da su bili u Bosni oko 1360. godine, te Bernard Raskerije negdje oko 1380. godine. Splitski pisac Toma Arhiđakon navodi da su u vrijeme nadbiskupa  Bernarda  u Zadaru, živjela dva brata, Matej i Aristodije iz Apulije koji su kao dobri i vješti slikari i zlatari dobro poznavali latinski i slavenski jezik, te su provodili mnogo vremena u Bosni šireći tako „svojim opakim usnama“ krivovjerje.

Ovdje traba dodati da je i Neretvanska banovina koja se prostirala od rijeke Cetine do ušća rijeke Neretve u More sa otocima Brač, Hvar i Korčula, kojim su upravljali banovi Kačići, bez obzira na prisustvo katoličkih prelata, bila dominantno “heretička”, te je od pape i katolika bila nazivana Paganijom.  Takođe, bosanski didovi u nekoliko navrata putovali kroz Kataloniju gdje su tamošnjim katarima govorili i podučavali ih učenju Crkve Bosanske i ispravnim potvrđivali katarsko učenje. Ovdje možemo primjetiti – tzv. hereza nije bila prisutna samo u Bosni, ali je Bosna, obzirom na njenu političku samostalnost, bila jak (zapravo najjači) centar i prema tome problem za k(h)rišćansku Crkvu.

Kao što vidimo, banovina Bosna zaista jeste bila  jaka i organizirana zajednica, za razliku od drugih ilirskih banovina koje su se dijelom borile za svoju neovisnost ili su bile pod direktnim uticajem stranih sila – Rima, Franaka, Ugarske ili Bizanta.  Uobzirujući činjenicu da se samo Bosna u historijskim dokumentima pominje kao velika banovina, a da je Raška bila župa ili veležupa, biva jasna namjera i ambicija Stefana Nemanje da uništi bana Kulina, kako bi on zauzeo položaj Velikog bana i time zagospodario Bosnom.

Godine 1203, dukljanski vladar Vukan Nemanjić, najstariji sin Stefana Nemanje, kao što mu je i ranije otac činio (što ukazuje na kontinuitet pritiska na Bosnu i Bošnjane), uz podršku ugarsko-(hrvatskog)  kralja Emerika II, šalju papi Inocentu III.  pismo u kojem optužuju Kulina i ženu mu banicu Vojslavu, da su sa rođacima i 10.000 prešli na krivovjerje; u pismu traže i mole papu da u Bosnu pošalje „… sposobna čovjeka koji će razvidjeti vjerske prilike i popraviti ono što se bude smatralo potrebnim“. 

Treba kazati da je i sam Kulin, suočen sa optužbama da je prihvatio krivovjerje i pod prijetnjom vojne intervencije, manirom vještog političara, pisao papi navodeći da on ne zna u čemu je razlika između katoličkog i heretičkog učenja, pa ga s toga razloga moli da on, papa, pošalje njegovog izaslanika u Bosnu kako bi se ustanovilo da li takva razlika postoji. [11]

Po osnovu optužbi za krivovjerje papa piše splitskom nadbiskupu Bernardu i kapelanu Ivanu Casamarisu, 21. novembra 1202. godine, zadužujući ih da ispitaju pravovjernost bosanskog stanovništva, bana Kulina i njegove supruge, banice  Vojslave, jer su optuženi za „katarsko krivovjerje“. Obzirom da splitski nadbiskup Bernard nije mogao poći na put prema Bosni, zamijenio ga je dubrovački arhiđakon Marin, koji je razumijevao Crkvu bosansku i možda imao lični odnos prema njoj pa je pregovarao u korist Kulina i njegovih didova. Sabor se dogodio odmah u proljeće,  8. Aprila 1203. g. na „Bilinom Poili“. Danas se taj lokalitet smješta na Bilino Polje u Zenici, mada neki autori smatraju da stilizacija „Kod Bosne“ ostavlja mogućnost da je to u stvari na širem području Visokog, gdje se nalazio i Kulinov dvor.[12]

Saboru je, (to se izričito pominje u Izjavi potpisanoj nakon sabora), prisustvovao ban Kulin, njegova supruga i poimenice nabrojani didovi Crkve Bosanske: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiša, Ljubin, Radoš i Vladoš. Sabor je zavrašen s obećanjem bana i prisutnih didova Crkve Bosanske, da će se držati principa vjerovanja Rimske kurije. Ban Kulin i didovi Bosanske crkve prihvataju dakle nadleštvo Svete stolice nad Crkvom bosanskom, s tim da je bogoslužje ostalo na narodnom jeziku, a ne na latinskom.

Nakon potpisivanja Izjave i nakon što je ugarski kralj Emerik II. pozitivno se izrazio o konverziji, papin izaslanik Ivan de Casamaris, (koji je po obavljenoj misiji sa sobom poveo dvojicu preobraćenih krstjana, Ljubina i Brageta, kao dokaz vraćanja kršćanskim teološkim načelima, (zna se da su oni ispitivani u Rimu, ali njihova dalja sudbina nije poznata); znači, nakon obavljene misije Casamaris piše papi Inocentiju III. pismo u kome koristi za bosanske kristjane termin “bivši patereni”. Očito, on je bio uvjeren da je misiju uspješno obavio i da je kristjane prevo u “pravo vjerovanje”. Međutim, ispostaviće se da je pogriješio. U narednih nekoliko decenija, “hereza” bosanskih kristjana jača i održava se unatoč krstaškim pohodima na Bosnu i kako takva traje sve do polovine 15. stoljeća kada se, prodorom Osmanlija u Bosnu, gasi odnosno kada njeni poripadnici, postupno prelaze na Islam.

Štampani prepis na latinskom Izjave Kulina bana i didova bosanskih iz 1203. godine, sa početnom rečenicom – In nomine dei creatoris omnium et humani generis redemptoris, tj. u prevodu:  U ime vječnog Boga stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda.

Zanimljivo je to: obzirom da se ban Kulin i Crkva bosanska našla pred velikom opasnošću ukoliko ne prihvate faktički diktat iz Rima, (da nije postignut sporazum izvjesno bi uslijedila vojna intervencija), prihvaćeni tekst Abjuracije (Izjava o odricanju pod zakletvom), očekivalo bi se da počinje, kako je to u to doba bilo uobičajeno posvuda u katoličkoj Evropi, invokacijom tj. svjedočenjem Svetog trojstva, znači – U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, što bi značilo prihvatanje i sljedbu katoličke tradicije; međutim, to nije tako. Tekst počinje ovako:

  • U ime vječnog Boga stvoritelja svega i okupitelja ljudskog roda. Godine od njegovog utjelovljenja 1203. šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inoćenta III.

Ovo nam izgleda kao kompromisno riješenje između teoloških načela curie u Rimu i vjerovanja i političkih prilika u Bosni i okruženju, obzirom da je ovaj uvodni dio – U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, bliži arijanskoj (znači crkvenobosankoj) tradiciji poimanja božanskog, a drugi dio je de facto priznavanje autoriteta (iz teksta Izjave je to nedvojbeno jasno), pape Inoćentija III, znači Katoličke crkve u Rimu.

Danas znamo da su Kulin (ubrzo nakon abjuracije, umire), Crkva bosanska i Bošnjani i poslije ove izjave nastavili sa tradicijom vjerovanja na svoj osobeni način, kao da Izjava i ne postoji; tako da se ovaj potez Kulinov može razumijevati kao još jedan u dugoj tradiciji bosanskog pehlivanjenja, znači vještog prilagođavanja objektivnim okolnostima i situaciji kakva jeste, dok ne prođe, a poslije ćemo vidjeti kako ćemo.  Tako je bosanski ban Kulin uz izraženu diplomatsku vještinu i sposobnost manevriranja između poželjnog i mogućeg,  postigao uspješnu nagodbu i faktički spriječio krstaški vojni pohod na Bosnu.

Vrijeme vladavine bana Kulina je karakterisao nagli ekonomski razvoj uvjetovan njegovom ekonomskom, diplomatskom i političkom sposobnošću.  U narodnim predajama je ostalo zapamćeno i često se može čuti i danas, u različitim, bilo povoljnim ili nepovoljnim prilikama, uzrečica: “Od Kulina bana i dobrijeh dana“. Ovim se želi istaknuti ekonomski prosperitet banovine Bosne i vremenska udaljenost u odnosu na taj period.

Kopija povelje Kulina bana, Zemaljski muzej u Sarajevu; dva prepisa nalaze se na čuvanju u Dubrovniku, a priginal je u Rusiji, u Sankt Petersburgu.

Drugi događaj koji je dao snažan karakter i nama poznat pečat vlasti bana Kulina je  Povelja Dubrovniku u  kojoj se manifestiraju svi oblici bosanske državnosti. Povelja je data knezu Krvašu i građanima dubrovačke republike, 29. augusta 1189. god. Ovim diplomatskim aktom, garantovana je sloboda trgovine dubrovačkim trgovcima u Bosni. Kulin tu dubrovčanima garantuje slobodno kretanja po Bosni i slobodu prodaje i kupovine robe. Tako su diljem Bosne postojale dubrovačke stanice u kojima su obitavali dubrovački trgovci. Uz brojne vrste roba i usluga sa obje strane, bavili su se i novčanim i kreditnim poslovanjem, čime su davali doprinos bržem razvoju svih vidova preduzetništva, rudarstva, zakupa rudnika i carina, zanatstva i dr.

Preko veze sa Dubrovnikom, ostvariovao se uticaj i povezanost Bosne sa zemljama Mediterana, kao što su Italija, Venacija, Đenova, Sicilija i dr.  Time je formirana čvrsta ekonomska osnovu za budući razvoj i Dubrovnika i svakako Bosne. Razumljiva je stoga bila popularnost Kulinova u Dubrovniku. Dobri i bliski odnosi sa Dubrovnikom, eto, još od vremena Kulinova, očuvani su manje-više kroz sve vrijeme trajanja srednjovjekovne Bosne (i kasnije) i kao duhovno naslijeđe, može se reći, traju i danas.

Povelja Kulina bana izdata knezu Krvašu i svim građanima Dubrovnika glasi:

  • U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakv zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.  Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja je pisana na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom i smatra se najstarijim državnim dokumentom južnoslavenskih naroda i država. Povelja Kulina bana pisana je dvojezično. Pored bosančice i bosanskog jezika tu je i latinica i latinski jezik. Ovakve dvojezične povelje rađene su u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali od četiri napisane danas imamo tri očuvana primjerka. Dva se nalaze u Dubrovačko arhivu, a treći primjerak Kulinove Povelje je ukraden u XIX. vijeku i nalazi se u Ruskoj akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu.

O smrti bana Kulina i tome gdje se nalazi njegovo grobno mjesto nema informacija. U vlasti ga je naslijedio njegov sin ban Stepan koji je vladao do 1232g.  Imaju neka mišljenja, koja naravno bez ikakvih čvršćih pokazatelja da je Kulin skončao u konstantinopoljskom zatvoru. Međutim, to je jako mala vjerovatoća.

Sudeći po epitafu sa stećka Bogčina Radinića iz Bosne srebrene na kojem se svjedoči da i kad bi se ponovo rodio, opet bi za Kulina i Bosnu dao život, naslućujemo da je ban preminuo prirodnom smrću i da je njegov stećak usječen i postavljen negdje u njegovoj, Kulinovoj Bosni. Taj epitaf glasi:

Kulinu matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni žal

I kadah bih bil kakor vi jeste opeta bih bil isti kakor ja bih

Vi nikdar nećte biti kakor ja a ja ne mogu biti ko tšto nekdar bi

Blagosloven ko pročita i zmisli se a lud koji privali

Ljeta 1205 godnu nakon tšto v zemju leže Veliki Ban Kulin


Izvori:

[1] https://dijak.online/ban-kulin-1180-1204/

[2] Klaić, Nada: Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.; “Grafički zavod Hrvatske”, 1989.

[3] Pejo Ćošković: Kulin. In: Hrvatski biografski leksikon. Lexikographisches Institut Miroslav Krleža, 2013, abgerufen am 13. Januar 2018 (kroatisch).

[4] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka.

[5] Malcolm, Noel (1. listopada 1996) Bosna. Kratka povijest. London: New York University Press. str. 364.

[6] Pejo Ćošković: Kulin. In: Hrvatski biografski leksikon. Lexikographisches Institut Miroslav Krleža, 2013, abgerufen am 13. Januar 2018. (kroatisch); isto i Emir O. Filipović  Bosansko kraljevstvo, Historija srednjovjekovne Bosne.

[7]    Dr Enver Imamović Kulin Ban i njegova Povelja.

[8]    Emir O. Filipović  Bosansko kraljevstvo Historija srednjovjekovne Bosne str. 54.

[9]    Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XV, 1903, Ćiro Truhelka.

[10]  Prirodno i kulturno naslijeđe Sarajeva.

[11]  Imamović, M. (2003.), Historija države i prava Bosne i Hercegovine, treće
dopunjeno i redigirano izdanje, Magistrat, Sarajevo, 67.

[12]  Emir O. Filipović  Bosansko kraljevstvo Historija srednjovjekovne Bosne.

(Za bosanskepoglede.com priredio NF)

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *